Pratite nas

Branitelji, dokle ćemo biti “tigrovi od papira”?

Objavljeno

na

U ime demokracije namnožila se četnička gamad. Svakim danom sve ih je više i sve su glasniji. Međutim, ti koji se sada predstavljaju kao “aktivisti za ljudska prava”, članovi nekakve Antifašističke lige, Documente i brojni drugi, u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uglavnom su bili u “munchen divizijama”.

kids_tiger_paper_toySada nam ti i takvi, 23 godine od početka srpske agresije, “popuju” da je rat bio “dogovoren”, da je za njega kriv prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da je Oluja bila sramna vojno-redarstvena akcija i tome slično. Skupina nekakvih propalica okupila se i ispred zagrebačke Katedrale i javno su protestirali što su hrvatski branitelji dočekali Junaka hrvatskog Domovinskog rata Darija Kordića s ovacijama. Ta izdajnička skupina zamjerila je i biskupima Košiću i Pozaiću što su podržali dolazak Kordića.

Ali, dok se ova omanja skupina okuplja da usred glavnoga grada tobože odaju počast žrtvama koje su navodno pale s hrvatske strane u vrijeme rata, ni glasa od njih protiv agresora: Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica, u čiju skupinu možemo i njih pribrojiti. Njima nije važno tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je agresor, a tko žrtva. Tim glumcima najvažnije je da se bore za “pravdu”, a pravda je za njih isključivo poraz na četničkoj strani. Kako su hrvatski branitelji mogli, tko im je dopustio da se brane u vrijeme rata od srpskih i inih zločinaca? Što branitelji nisu bili poput njih, poput zečeva koji su pobjegli čim se oglasio prvi pucanj? Kad su se pojavili prvi “aktivisti” koji su uvidjeli da je, zamislite, u ovom krvavom ratu, bilo žrtava i na drugoj strani?

Teršelićkini plaćenici

Teršelićkini plaćenici

Tek nakon tri-četiri godine nakon agresije! Tada su uvidjeli da Hrvatska pod zapovjedništvom najvećeg Hrvata dr. Franje Tuđmana ostvaruje hrvatsku državu, da nije pala, pa su i ti “aktivisti” odmah počeli primati debele donacije pretežno iz inozemnih izvora samo s jednim ciljem- uništio sve što su hrvatski branitelji ostvarili u krvi!

Titovi partizani nakon II. svjetskog rata progonili su sve i svakoga do početka Domovinskoga rata  koji nisu bili na njihovoj strani. Je li bilo tako ili nije? Dovoljno je bilo da vas netko prijavi da dišete “poput Staljina”, ili da ste si pustili brkove poput ovog svjetskog zločinca, odmah ste završili na robiji, na Golom otoku, Lepoglavi, ili Staroj Gradiški. Na stotine  tisuća je bilo onih koje su odmah ubili, poput psa, jer nisu bili za Tita i partiju. Sada se dobrim dijelom javljaju njihova djeca (kruška ne pada daleko od stabla) pa su se odmah uključili u “mirovne organizacije”, pričajući nam priče kako su i hrvatski branitelji bili ratni i ini zločinci, bez obzira što su se branili te da ih treba “na vrbe”. Tko je ubio, pitaju oni, nevinu obitelj Zec, tko je ubijao u Ahmićima, tko je ubijao Srbe u Vukovaru, Gospiću – pita ta sirovina. Ali, kad im kažete Hrvatska je doživjela agresiju, morali smo se braniti, oni okreću glavu, zatvaraju oči i uši, prave se većim psihičkim bolesnicima nego jesu.

Je li bi Amerikanci ili Izraelci dozvoli da im u njihovo dvorište dođe skupina bolesnika i drži lekciju, zbog čega su ratovali u Vijetnamu, Iraku  ili zbog čega to čine u Afganistanu? Što bi učinili Izraelci i njihovi vojnici da netko u njihovu glavnom gradu svaki čas protestira zbog čega napadaju Palestinu, uhićuju njihove vođe, rastjeravaju njihove obitelji, itd., i tako redom.

Što na sve to kažu brojne hrvatske braniteljske udruge, a poglavito one stradalničke? Navodno da ih  ukupno ima oko tisuću petsto. Taj ogromni braniteljski korpus, kako reče jedan yugonostalgičar, pretvorio se u tigra od papira i nitko ga se na žalost ne plaši! Eto, što se dogodilo nakon prve Konvencije hrvatskih branitelja u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu? Ništa. Što se dogodilo kad su oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici časne Antiterorističke jedinice Lučko za navodne zločine u Gruborima?

Ništa. Da, dogodilo se da nam je jedna četnikuša zvana Teršelič držala lekciju i objasnila da je hrvatski sud  pristran. Branitelj branitelja, za razliku od partizanskih mulaca, najradije bi utopio u čaši vode! Titovi partizani bez problema održavaju četničke fešte u Kumrovcu i drugdje, ali kad svoje obljetnice obilježavaju pobjednici Domovinskoga rata, eto ti “JNA zvezdaša” koji odmah dižu buru, jer im se pričinilo nešto crno pred očima! Oni se i dalje bore protiv fašista i ustaša, jer u protivnom njih ne bi bilo. A gdje su ti ustaše i fašisti? Pa, pobili su ih partizani, odmah nakon II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Sada braniteljima navodno uzimaju i dobar dio mirovina. Što je sljedeće na redu? Većina medija je pod strogom kontrolom onih koji su trenutačno na vlasti. Političari su nas “rastočili” kao vino. Što bi na sve to rekli oni koji su dali svoje živote za – Hrvatsku?

Ako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pa i Slovenija doživjeli agresiju, a jesu, onda naši dragi hrvatski i ini četnici (kako da vas drugačije nazovemo, možda njihovim sljedbenicima?) odgovorite na jedno: što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Možda ćete na taj način bolje shvatiti (kad ste već prespavali rat) što se događalo na ovim prostorima, poglavito od Vukovara, Srebrenice, Škabrnje, Kijeva, Osijeka, Gospića, Virovitice, Knina, Karlovca, Zadra, Šibenika, pa sve do Dubrovnika.

Što ta četnička gamad (kako da ih drugačije nazovemo) nije bila toliko glasna kad su Srbi euforično dočekivali svoje ratne zločince, ili pak kad danas uzdižu četnika Dražu Mihajlovića?

Ili, što bi svi oni radili od nas, hrvatskih branitelja i članova naših obitelji, da smo kojim slučajem izgubili rat?

Mladen Pavković/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Zdravko Mamić: Znam tko mi je poslao atentatore!

Objavljeno

na

Objavio

Kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima.

Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.

U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru.

Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”.

Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.

“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.

“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.

“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima – brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.

Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.

Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju… premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici.

Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao, piše Jutarnji list.

Prekid igre

U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću.

Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.

Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama.

Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu – događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila – potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja.

Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.

“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.

Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”.

U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu,

Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.

“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.

Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.

 

Zdravko Mamić: Hvala svim građanima naše Hrvatske na iskrenim riječima podrške i željama za brzi oporavak

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erjavec opet prijeti Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Ministar vanjskih poslova Slovenije Karl Erjavec još jednom je poručio da dijalog s hrvatskom ima smisla samo ako će se pričati o implementaciji arbitražne presude o rješenju graničnog pitanja između dvije zemlje.

Slovenski šef diplomacije je kazao kako je hrvatski premijer Andrej Plenković tri puta rekao da RH ne priznaje arbitražu – u Ljubljani, u Savudrijskoj vali i prošli tjedan u New Yorku.

Kao mogućnosti rješenja problema sa slovenske strane, naveo je jednostranu implementaciju arbitražne presude tamo gdje je Slovenija može sama provesti i pritiske Europskoj komisiji.

Očekuje da će se o tome razgovarati u petak u Talinu na summitu o digitalnoj budućnosti.

Kaže da Hrvatska neće nikada ući u OECD dok god ne priznaje međunarodno pravo, a kao primjer naveo je Poljsku koja je “kažnjena” oko pravosudne reforme.

Kada prođe rok šest mjeseci, zaprijetio je, Slovenija će podići tužbu protiv RH jer nije implementirala odluku Suda.

Poručio je kako se nada da će Plenković spoznati da vodi politiku koja nigdje ne vodi.
“Prije ili kasnije RH će morati implementirati odluku”, kazao je.

U idućim tjednima na Vladi će se naći interventni zakon, raspravljat će se kako pomoći onima koji su po odluci pripali RH. Očekuje se da će taj zakon biti izglasan u slovenskom parlamentu u listopadu.

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

facebook komentari

Nastavi čitati