Branitelji imaju samo veliko srce, svoje ožiljke i rane i svoj ponos

0

Prosječni Hrvat danas čita o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika, o novoj haljini Jelene Rozge, o pet recepata za zimnicu ili o čemu već ne, ali većina ih ne zna da dok oni ugodno surfaju po bespućima Interneta, naši branitelji, stopostotni invalidi, ljudi čiju kalvariju u posljednjih dvadeset i više godina ne možete niti zamisliti, da ti ljudi od jučer sjede na ulici, noće u vrećama za spavanje na travnjaku usred grada i usprkos teškom fizičkom i psihičkom stanju se ponovno bore.

Ovog puta se bore protiv drugačije nepravde, a ovoga puta neprijatelj je iznutra. Taj neprijatelj je samo Ministarstvo, koje u novom nacrtu Zakona o braniteljima miče riječ hrvatski i radi ka izjednačavanju naših branitelja sa našim agresorima i krvnicima. Naime, svi koji su bili u bilo kojem ratu i borili se sa bilo koje strane – svi oni će se po novim zakonu tretirati jednako.

Ne govorim ovdje o osnovnim ljudskim pravima. Svi ih imamo, radi se o pažnji i brizi koju branitelji zaslužuju, barem po priznanju toga da se njihova žrtva uvažava i cijeni. Ipak, čini se da to hrvatske medije ne zanima. Čini se ta nepravda nije zanimljiva, a ako se i kakva slična braniteljska tema obradi, kao da se osjeti gorčina prema braniteljima u svakom tekstu koji čitamo. Pa od kuda sada to?

Da je spremnost stavit život na crtu i otići u obrambeni rat najveća žrtva na koju osoba može pristati, to je svim dragovoljcima bilo jasno i svi su na to bili spremni, ali da ratnike gotovo neminovno čeka veliko i grubo otrežnjenje jednom kad se vrate – to mnogi nisu znali. Ovaj efekt da se od veličanja ratnika kao junaka klima vrlo brzo okrene protiv naših spasitelja poznat je u psihologiji.

61006394-branitelji-prosvjed-ministarstvo

Opasnost prođe, život se normalizira, mi nastavimo dalje i ponovo živimo sa uvjerenjem o pravednom svijetu gdje svako dobije ono što je zaslužio, a ovaj susjed bez nogu koji već dvadeset godina ne može spavati jer ga progone iste slike rata… Kao da je podsjetnik vremena kojih se ne volimo sjećati. Vremena nesigurnosti, kada nismo bili svog života gospodar, kada nam je trebao taj netko drugi da nas čuva i kada su dobri i nevini ginuli. Taj rat koji je nam je danas tako dalek, njemu je živ kao da je bio jučer, a ideja nama se to nikako ne uklapa u današnji život ili probleme. I onda, kada tražimo krivca, okrenemo se lako prema njemu, podsjetniku da život katkada može bit okrutan i nepravedan, Tada taj jedonom junak bude okarakteriziran kao ratni profiter koji je „sam kriv za svoje stanje“, a uz to kriv i za stanje u kojem nam je država danas. I možemo li pasti niže?

Ali nije to bez lijeka. Kada bi današnje klince upoznali sa braniteljima, kada bi im se pristupilo sa poštovanjem i zahvalnosti, kada bi im se trudili pomoći i kada bi postojala klima zahvalnosti i poštovanja ljudi bi znali kako se ponašati prema braniteljima i invalidima domovinskog rata. Ljudi bi razumjeli njihovu žrtvu i prihvatili ih kao moralne ideale i kao vodilju za buduće generacije. No to se nije dogodilo.

Treba li nas to čuditi? Zamjenik ministra maše prstima i u zraku navodi citate kada govori o PTSP-u i hrvatskim braniteljima, kao da su „Takozvani PTSP“, „Takozvani branitelji“, „Takozvani rat“ i „Takozvane žrtve“. Taj takozvani državni službenik, čiji posao je da bolje od svih nas pozna, živi i brani interese osoba zbog kojih njegov resor, da ne kažem država postoji, taj takozvani službenik prvi omalovažava naše branitelje.

Ali nažalost, branitelji nemaju PR stručnjaka, branitelji ne plaćaju desetke tisuća kuna marketinškim agencijama kao što to rade naši političari da ih vikend radionicama trenirani stručnjaci uče kako govoriti, kako lukavo formulirati rečenice, kako najbolje gledati u kameru i smješkati se. Branitelji nemaju urednike i novinare koji će plasirat njihove priče, napadati i blatiti neprijatelje i zataškavati afere. Branitelji nemaju ni zgodnu glasnogovornicu ni pažljivo pisane izjave novinarima. Branitelji imaju samo veliko srce, svoje ožiljke i rane i svoj ponos.

Ali, kažete vi, branitelji možda ne trebaju ništa od toga jer govore istinu? Nisu oni smutljivci i lažovi da ih treba medijski ušminkavati. Nažalost, da su istina, dobra namjera, poštenje i hrabrost recept uspjeha, flaširanu vodu nitko ne bi kupovao, Coca-Cola ne bi bila najprodavanije piće, korumpirani političar se ne bi birao već treći put u ured i smiješio sa predizbornih plakata, a riječ branitelj ne bi asocirala na ludog paranoičnog niškoristi agresivnog državnog parazita sa „takozvanim PTSP-om“ i „TAKOZVANIM problemima“. Umjesto toga, mi i dalje kupujemo smeće, biramo smeće i mrzimo one koji nas bezuvjetno vole.

Riječ branitelj bi nas trebala asocirati na nešto što je moralno najviše, nekoga tko je bio spreman dati sve, nekoga i je dao sve, nekoga tko se odrekao života kakvog mi imamo i poklonio ga nama.

Zamislite danas neku nepravednu situaciju: otvorite nekom vrata, a ne kaže vam hvala; ukrade vam parkirno mjesto pred očima, dobije povišicu, a manje radi. Grozno, zar ne? A sada zamislite da za nekoga date obje noge, provedete život u krevetu sve dok vam dekubitus ne pojedu ostatak tijela, dok vas ne napusti i tračak nade, dok vaša obitelj ne pati u financijskim mukama, a vi im ne možete pomoći, da sve to date i potom na vas pljunu, nazovu vas lažovom, i po novinama vas razvlače kao kakvu karikaturu dok vas svi oko vas za koje ste se borili ne zamrze.

Branitelji bi i to trpili i u tišini nosili svoj križ. Patnja i žrtva nisu ništa novo za ove ljude, ali nemojte im oduzeti cilj, nemojte im oduzeti nadu u bolju državu, nemojte ih omalovažavati, nemojte ih tjerati da vam pokažu kroz što prolaze, jer te slike nisu lijepe.

Ako vam treba motivacije, pogledajte ovaj video:

sjetite se Vukovara, poslušajte himnu, opipajte barjak, i ako možete pogledajte naše branitelje danas (i ne brinite se oko takozvanog PTSPa, naši branitelji su vidjeli puno gore pa im nije ništa. Barem tako naš zamjenik tvrdi). Učinite sve to, a onda otiđite i dajte im potporu. Proširite vijest prijateljima na Facebooku, pošaljite pismo ministarstvu, dignite glas. Ako na ovom bojištu padnemo, dobili smo bitke kao nacija, ali smo izgubili rad kao ljudi.

braniteljski.hr

facebook komentari