Connect with us

Kolumne

Branitelji u Savskoj trebaju staviti žute trake na rukave prije nego dođu batinaški odredi!

Published

on

Tko prijeti Hrvatskoj građanskim ratom, sukobima? Tko su militantni fašisti u ovoj državi? Oni koji će sutra, poduprti onima zatrovanim propagandom, maskirani krenuti kamenjem na svoje sugrađane, pretežno invalide, koji traže da ih se medijski prestane tretirati kao Židove u Trećem rajhu.

Je li država koja šalje militantne batinaše preko huškačkih medija na mirne prosvjednike fašistička država? piše Marcel Holjevac za Dnevno.hr.

Jesu li mediji koji sustavno stigmatiziraju jednu društvenu skupinu zapravo huškačka gebelsovska propaganda? Jesu li oni koji nazivaju teroristima mirne prosvjednike zapravo nacisti? Pravo na okupljanje i mirni prosvjed protiv vlasti je jedno od temeljnih ljudskih prava, zajamčeno poveljom UN. Ljudi koji svojim sugrađanima negiraju njihova temeljna prava i to pokušavaju pravdati budalaštinama poput one da “prosvjed nije legalan” – iako je policija jasno više puta rekla da jest – zapravo su siledžije i agresivci, i ni po čemu se suštinski ne razlikuju od ljudi koji napadaju gay pride kamenjem. Mi imamo jedinstven slučaj u  današnjem svijetu, da netko ustaje protiv društvene skupine koja prosvjeduje protiv vladajuće kaste. Tako nešto postoji samo u nacističkim i komunističkim diktaturama gdje vlasti organiziraju, plaćaju i štite protuprosvjednike, drzne li se tko tražiti promjene ili smjenu kog od vladajućih. Što nas opet dovodi do zaključka da živimo u kriptodiktaturi, u kojoj postoji nimalo suptilna “policija misli” koja djeluje preko “nezavisnih” medija i “nevladnih” organizacija.

Slijedom te nasilničke logike, za sutra je najavljen “prosvjed protiv terora šatordžija”, kako glasi naslov na jednom visokotiražnom portalu. Naslov je zastrašujuć i nesporno nacistički u svojoj srži. Otkad je miran prosvjed “teror”? Nad kim? Jadnim Fredom Matićem, čija se smjena traži, a koji svaki dan prolazi pokraj tih “terorista”? Kad bi netko pozvao na “Prosvjed protiv terora homoseksualaca”, odnosno pozvao građane da napadnu gay pride, kako bi to isti ti portali ocijenili?

No, kažu naše SS trupe u nastajanju, baš kao što su govorile i one Hitlerove i Miloševićeve, ako policija ne želi ukloniti prosvjednike, onda će to oni. Ovdje je na djelu bokser-demokracija, demokracija grupe ljudi koja je, pod utjecajem naci-propagande, spremna premlaćivati svoje sugrađane samo zato jer se ne slaže s njihovim zahtjevima – i ne samo to, nego smatraju da stigmatizirana grupa ne smije javno prosvjedovati niti iznositi ma kakve zahtjeve. Koliko to beskrajno podsjeća na Berlin 1933., ili Beograd 1989! “Šta će bre Šiptarima ljudska prava, ljudska prava su za ljude”, čuo sam tada. Sve sami turbodemokrati, baždareni na nultu toleranciju u koju se inače kunu. Uostalom, jedan od pokretača tog cirkusa od “antiprosvjeda” je kako saznajemo Domagoj Margetić, prirepak bivše komunističke tajne policije, pa i to jasno govori o kakvoj se tu “demokraciji” radi.

Svatko, naravno, ima pravo ne slagati se sa zahtjevima branitelja, ili ih ne podržati. Nitko nema pravo negirati im pravo da traže svoja prava! Svatko ima pravo prosvjedovatni, nitko nema pravo ometati tuđi prosvjed. Prosvjed je politički? Zar je to zabranjeno? Koji prosvjed protiv vlasti to nije? Prosvjed nije prijavljen? Najjadniji izgovor koji sam ikad čuo da bi se nekom zabranilo prosvjedovati! Tražiti od policije da zabrani prosvjed jer “nije prijavljen” ima smisla kao i tražiti da policija oduzima stanove ljudima koji nisu prijavili promjenu boravišta! Zabrana prosvjeda, bio prijavljen ili ne, bi bila grubo kršenje ljudskih prava. I uostalom gdje bi prosvjed protiv ministra branitelja trebao biti nego ispred njegovog ministarstva?

Održava se na mjestu gdje to “nije dozvoljeno”, iako policija kaže da je sve legalno? Zar se nije pred 4 godine tražilo da se smije prosvjedovati i pred samim vratima vlade? Pa zar nije jedan od zahtjeva “facebook demonstracija” bio da se smije demonstrirati bilo gdje, pa i pod prozorom premijerke, ili na metar od ulaza u vladu? A tada su te prosvjede, i to vrlo militantne i nasilne, podržavali isti ljudi koji danas podržavaju militantno i nasilno rastjerivanje prosvjednika u Savskoj. Prosvjed je na sto metara od škole? A gdje su bili prosvjedi 2011., prosvjedi za radio 101, prosvjedi “stegnite vi remen”? Ovdje je očito da se ide za tim da se braniteljima dozvoli provjedovati jedino u pustinji Kalahari.

Pogledajmo stvari realno, jer suditi treba prema onom što se stvarno događa, ne prema onom što bilo tko govori. Grupa ljudi u jednoj zemlji, ljudi koji su uglavnom invalidi, okupila se na mirnom prosvjedu, u čijih sto i nešto dana trajanja nije nikom pala dlaka s glave. Oni traže određena svoja prava, a prije svega da ih se prestane po medijima sotonizirati i vrijeđati. Traže i da se Ustavom zaštiti njihovo dostojanstvo, po čemu se nimalo ne razlikuju od onih koji traže da se ustavom zabrani diskriminacija, primjerice, homoseksualaca ili crnaca.

Njih prikazuju kao zle i opasne manijake i zovu ih pogrdnim imenima, štakoraši, šatordžije, subnorovci. Upravo kao što je Miloševićeva naci-propaganda Albance zvala Šiptarima, Hitlerova Židove Ćifutima, a rasistička je koristila izraze poput crnčuga. Svaka naci-propaganda ide za difamacijom žrtve, i pritom se sustavno i svjesno služi lažima, a naročito nazivanjem ciljane žrtve pogrdnim imenima.  Fašizam je bolest koja zahvaća društvo u cjelini, ne pojedince, a ovo društvo je njime ozbiljno zahvaćeno. To što militantni batinaši sebe ovdje smatraju antifašistima, nije uopće bitno, ni nacisti sebe nisu vidjeli kao negativce, već kao one koji će zemlju osloboditi komunjarskog i bankarsko-židovskog zla. A Miloševićevi antifašisti su isto tako sebe vidjeli kao borce protiv ustaša i šiptarskih terorista. Istih onih ustaša koje su danas pod šatorom. Prosvjed se svugdje referira kao “ilegalan” i “nezakonit” iako je policija davno rekla da je i legalan i zakonit. Prosvjedi se prijavljuju samo zato da bi policija mogla osigurati skup, a ne zato da bi ga eventualno mogla zabraniti.

Difamacija je najjače oružje fašizma, a difamacija branitelja traje još od završetka rata, i predvode je naravno oni koji su taj rat izgubili, i ne mogu se porazom pomiriti, što je omogućeno time što nakon rata u Hrvatskoj nije provedena denacifikacija odnosno lustracija, niti je zabranjen povijesni revizionizam, a upravo je zabrana povijesnog revizionizma i relativiziranja Domovinskog rata jedan od zahtjeva prosjvednika u Savskoj. Propaganda uvijek ide u smjeru toga da se onog kog se napada proglasi napadačem i agresivcem, pa smo tako jučer dobili i prvog mučenika i “žrtvu” “terorista” iz Savske.

[mom_video type=”youtube” id=”3cNmVdzNZZo” width=”750″ height=”350″]

[ad id=”40551″]

Naravno, taj mladić, koji bi trebao zauzeti u povijesti mjesto onog Srbina silovanog bocom zbog kojeg je navodno izbio rat na Kosovu, ili ubijenog srpskog svata zbog kojeg je navodno izbio rat u Bosni, jest žrtva. Žrtva medijske indoktriancije, a ne onih pod šatorom, kako on jadan vjeruje. Fašistoidni mediji sustavno potenciraju bijes i frustracije i kanaliziraju ih spram “straw mana”, društvene skupine koja je krivac za sve i svačije nedaće. On vjeruje da je nezaposlen zbog njih, ne zbog nedostatka kvalifikacija, ili vlade! Nije li suludo da netko nezaposlen prosvjeduje ne protiv vlade, nego protiv onih koji prosvjeduju protiv vlade? Pa i oni su nezaposleni jer su ih od 2000. sve vlade tjerale u mirovinu i oduzimale im radna mjesta! Branitelja se trebalo riješiti! On vjeruje u naci-propagandu koja se sprda s jednom vrlom stvarnom i neugodnom bolešću, o kojoj sam iscrpno pisao, PTSP-om, i koja kaže da ih samo treba poslati raditi pa će ih to izliječiti! Kao da je ljude s dijagnozom PTSP-a ikad itko htio zaposliti, i kao da oni jesu radno sposbni! U stilu nacističke “arbeit macht frei” maksime! Možda najbolje da ih se sve potrpa u logore na prisilni rad?

Je li moguće ne vidjeti paralelu između napada srpske policije i srpskog stanovništva na albanske rudare i njihov štrajk 1989? Sve što se tada pisalo o “Šiptarima” piše se danas o “Šatorašima”. Kao što su onda pozivani “pošteni Albanci” da stanu na stranu Srba, tako se danas pozivaju “pošteni branitelji” da se pridruže prosvjedima protiv tuđeg prava na prosvjed. Ti “pošteni branitelji” su, jasno, pošteni koliko je bio pošten i Rahman Morina. “Poštene branitelje” predvode Fred Matić, čovjek koji je desetak godina bio invalid i trajno nesposoban za rad, da bi mu se radna sposobnost čudom kakvog Međugorje nije vidjelo vratila kad je imenovan za ministra, i stanoviti Erceg, koji nosi štake samo kad se pojavljuje na TV, a inače na Youtubeu samo što pleše step, penje se po planinama i visi s helikoptera. Usto nitko ne postavlja pitanje zašto taj “pošteni branitelj” prima mirovinu od RH iako je ranjen u Sarajevu, niti zašto prima invalidsku mirovinu kad uredno radi, dakle nije nesposoban za rad.

Politika medija je dakle jasna. Prvo prikazati branitelje kao pohlepne gadove kojima je samo do novca – našeg novca – a zahvaljujući medijskoj difamaciji to je već uvelike i uspjelo, iako njihovi zahtjevi nemaju veze s novcem. Opet, tu je paralela sa Židovima, ali i “lopovskim Slovencima i Hrvatima koji pljačkaju Srbiju i zbog njih je siromašna”. Potom ih treba ispovocirati kako bi ih se prikazalo kao agresivnu rulju žednu krvi. U tu svrhu dozvoljeno je, pa i poželjno, lagati. Tako mediji koji podržavaju napad na braniteljski prosvjed ne spominju da je Marko Grahovac, zaluđen propagandom i uvjeren da su mu za sve krivi oni jadnici pod šatorom, došao tamo vrijeđati ljude i provocirati ih. Nego se piše da su njega vrijeđali (vjerojatno je netko i uzvratio uvrede, iako se to na videu događaja ne vidi). Sama činjenica da mu se nije desilo ništa, najbolje demantira tezu o braniteljima pod šatorom kao nasilnika koji prijete svima. Da su stvarno onakvi kakvima ih mediji prezentiraju, Grahovac ne bi bio živ. Ili bi ga policija morala spašavati. Iz snimke je očito tek da je on bio vrlo agresivan spram građana koji su čekali tramvaj, a nitko mu čak nije zalijepio ni šamar, tek su mu rekli “evo dolaze iz Vrapča”. Spram njega agresivno nije nastupio nitko. No, u novinama piše jedno, a na snimci se vidi drugo. Usto, Jutarnji list i dalje, pišući o incidentu, sustavno ponavlja istu priču “kako skup nije prijavljen”, zanemarujući posve činjenicu da je policija davno rekla da je skup legalan i legitiman. Zanimljivo je da je Jutarnji od svega u naslov izdvojio baš to da će “branitelji uzvratiti udarac”, vjerojatno kako bi prikazao branitelje iz šatora kao nasilnike, a ne ono gdje kažu da sve kategorije građana uključivši i onog mladića od jučer imaju pravo prosvjedovati ili komentar o tome što očekuju od Predsjednice.

Naravno, kad policija ukloni “homofobe” koji dobacuju na gay prideu, isti mediji koji podržavaju Grahovca podržavaju najstrože kažnjavanje takvih! Jer, jasno, dužnost je policije zaštiti javni skup i mirni prosvjed. Da, dužnost je policije i zaštiti prosvjednike u Savskoj! I to nema veze s tim je li “skup prijavljen” i gdje je najbliža škola. U svakoj normalnoj državi zabranjeno je ometanje političkih skupova. Jer ako dozvolimo “protuprosvjede” koji bi mogli završiti i razbijenim nosevima – a treba li uopće sumnjati da će se sutra prvi sjatiti oni koji su, maskirani i dobro naoružani lancima i ciglama, radili nerede po Zagrebu 2011., po službenoj dužnosti – onda stvarno nema razloga da ne dozvolimo da netko danas sutra rastjera pride, ekološki skup, ili bilo što takvog. Uostalom, u izvrnutoj logici fašizma, i gay aktivist koji je pretukao bakicu na Cvjetnom trgu je “žrtva”, a baba je “provocirala”. Napala je jedan “mirni prosvjed” transparentima. Iskreno, Ružica to nije trebala uraditi, no to ne opravdava reakciju niti agresiju, najmanje fizički napad. Na čijoj će strani sutra biti isti mediji koji su ga podržali u mlaćenju Ružice Ćavar? Hoće li, odluči li tko od branitelja pod šatorom namlatiti nekog tko bi išao skidati transparente, zauzeti isti principijelni stav kako se ne smije ometati tuđe demonstracije? A ako netko ometa javni skup, onda ga treba iscipelariti, zgaziti, ili strpati u zatvor? Zanimljivo će biti vidjeti. No logike tu nema. Tenzije su visoke.

Na kraju, treba primijetiti da je ovo i sumrak zdrave pameti. Protiv koga se sutra prosvjeduje? Protiv invalida, ratnih veterana? Probajte si tako što zamisliti u Americi! Nemoguće! Ni igdje durgdje! Znate li za ikakav prosvjed protiv ratnih vojnih invalida igdje u svijetu? Zašto se prosvjeduje? Nitko ne zna! Jer skup “nije prijavljen”? Jer je na sto metara od škole? Stvarno, razlog da se to sve razjuri i baci u Savu! Protiv čega se prosvjeduje? Protiv prava na mirni prosvjed?

No, laži o žrtvi su temelj svake nacističke propagande, pa i ove. Danas se po forumima i medijima ponovo prežvakavaju tisuću puta demantirane laži, od one da djeca branitelja imaju pravo na prednost pri upisu na fakultet (nikad tako nešto nije postojalo) i da zbog njih ljudi ostaju neupisani, do one da prijete građanima, da je zahtjev za smjenom ministra državni udar. A sutra će na protuprosvjed svakako doći i dobar broj onih koji bi htjeli pod svaku cijenu izazvati incidente, kao što je bilo i 2011. kad je grupa maskiranih nasilnika prišla generalu Sačiću koji je vodio braniteljski prosvjed istovremeno dok se pred Markovim trgom vodio rat s policijom – navodno zbog prava na prosvjed tamo gdje je “zabranjeno”, jer tada je Occupy Croatia tvrdio da svatko ima prosvjedovati svugdje, jasno osim branitelja koji to ne smiju nigdje, a zapravo zbog izazivanja građanskog rata – i zatražila da povede branitelje na policiju jer je “pala krv”!

Pravi razlog sutrašnjeg prosvjeda je isti taj: isprovocirati nasilje pod svaku cijenu. Drugog razloga za ovo nema, jer branitelji, slagao se tko s njihovim zahtjevima ili ne, iste imaju pravo iznositi. Ako netko ima suprotne zahtjeve od Glogoškog, neka organizira svoj skup – na drugom mjestu! Ali to ne smije raditi na istom mjestu i u isto vrijeme gdje su i oni sa suprotnim zahtjevima, jer to je zapravo otvoreni poziv na nasilje! Radi se o izazivanju anarhije, kako bi se destabiliziralo Hrvatsku i međusobno posvađalo hrvatske građane. Svaki fašizam živi od dizanja tenzija u društvu. Branitelji su se borili za demokraciju i Hrvatsku, nije im u interesu nikakva destabilizacija niti sukobi s ljudima u čiju su obrani stali, često goloruki pred tenkove, pred dvadeset i četiri godine. Ali nekome je stalo do toga. A okrivljeni će, bude li sutra bilo kakvih sukoba policije i protuprosvjednika, biti branitelji. Što god uradili. Opet, baš kao i u Trećem rajhu, gdje je Židov uvijek bio krivac za sve.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading