Pratite nas

Kolumne

Brozovi unitaristi protiv federalizacije i hrvatskog naroda u BiH

Objavljeno

na

Dok ovo pišem, umro je drug Tito. Naravno, nije, dogodilo se to prije skoro 35 godina. Ali večeras je stvarno umro i to u HRT-ovoj lošoj seriji „Crno – bijeli svijet“. Nadam se da je večeras ekipa s HRT-a došla na svoje i ponovno pustila suzu za voljenim Maršalom. Gotovo sam siguran da je suza kanula onome koji je Tita naslijedio u primanju štafete na Dan mladosti, piše Tomislav Stipić (Hrsvijet.net)

Titov duh ni nakon 35 godina ne prestaje lebdjeti nad Hrvatskom i bližim susjedstvom. Podsjeća me to na onu poznatu rečenicu iz Knjige Postanka: „…i Duh Božji lebdio je nad vodama…“. Samo što u ovom slučaju to nije Duh Božji, već duh komunističkog zločinca koji nas ne prestaje dijeliti ni danas, a posljedice njegove perfidne politike minorizacije Hrvata zaudaraju i danas na trulu internacionalu koju bi i danas neki pjevali u srcu Zagreba.

Jedna od pogubnih Titovih politika danas se ogleda u nezavidnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Silujući bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, Bosni i Hercegovini dana je državnost, a muslimani su u ateističkom društvu izjednačeni s narodnom pripadnošću jer se bošnjačka ideja još nije mogla afirmirati kako ne bi bila okarakterizirana kao nacionalizam, mada je musliman srpske nacionalnosti Alija Izetbegović (tako se deklarirao) završio u komunističkom zatvoru zbog objave „Islamske deklaracije“.

Meltingpotom buduće bošnjačke nacije, Tito je utabano put za krvavi rat 45 godina kasnije u kojem će bratstvo i jedinstvo postati nepoželjna krilatica, a u bezumnom ratu upravo će Hrvati izvući deblji kraj. U Daytonskom sporazumu, koji je doveo do kraja rata, ipak nije riješeno pitanje ravnopravnosti svih naroda, pogotovo hrvatskog. Kasnije će se to vidjeti po broju Hrvata u glavnom gradu Sarajevu koji je spao na 2 %, najmanji broj katolika u BiH u posljednjih 50 godina te činjenicom da su Bošnjaci dva puta izabrali hrvatskog člana predsjedništva, Brozovog proletera Željka Komšića.

Upravo je Željko Komšić, kao izdanak tvrde boljševičke struje, najviše napravio na nazadovanju BiH u svakom pogledu, sprječavajući promjenu Ustava koja bi hrvatskom narodu donijela ravnopravnost s ostala dva naroda. Komšić je igrao na kartu želje da se zatvore svi procesi ulaska BiH u Europsku uniju i NATO u dosluhu s projugoslavenskim opcijama u Srbiji i Hrvatskoj jer ako BiH uđe u Europsku uniju, morat će Hrvatima omogućiti potpunu ravnopravnost.

Naravno, to otežava poziciju njegovoj Demokratskoj fronti (čitaj KPJ) da se nametne kao ozbiljan politički faktor jer ulaskom BiH u EU, BiH će se morati odreći Tita i Partije s čim je Hrvatska već započela, a Komšiću i njegovim simpatizerima to je ravno samoubojstvu. Komšić bio zapravo najviše želio da se BiH afirmira kao zemlja koja će se radije povezati u neku balkansko – bizantsku asocijaciju gdje će moći doći do izražaja bosanski nacionalizam, a gdje bi Hrvati i Srbi bili jednostavno višak.

Još od Berlinskog kongresa, BiH je došla u fokus europskih sila. Nakon poraza Otomanskog carstva, Austrija i Britanija igrale su igru daljnjeg slabljenja „bolesnika na Bosporu“ pa su pod hitno iz njegovog zagrljaja istrgnule bosanski pašaluk. Neki povjesničari će reći kako je za vrijeme Austrije BiH najbolje živjela. To je možda i istina. Ali i Austrija je radila na panbosanskoj ideji afirmirajući posebnost BiH kao društva i teritorija u cjelini, ne mareći puno za katolike koji su BiH trebali dati zapadni štih.

Sličnu pogrešku napravila je svojim Hrvatima katolicima i matica Hrvatska. Posljednjih 15 godina, Hrvatska je suprotno ustavnoj odredbi o brizi za BiH Hrvate međunarodnoj zajednici i velikobošnjačkim političarima izručila svoje državljane. Mesić ih je bestijalno nudio muslimanima i nikada ih u svojem mandatu nije ni posjetio, a Josipović je svirajući klavir Dodiku podgrijavao zajedno s Vesnom Pusić ideju o trećem entitetu na prostoru Federacije BiH, gadeći tako Hrvate bošnjacima koji su i brojčano i institucionalno izvršili brutalnu majorizaciju nad Hrvatima.

Međutim, fokus europske politike ponovno je sada usredotočen na BiH i to poglavito na BiH Hrvatima koji postaju ključna spona BiH i EU. Nešto manje od pola milijuna Hrvata koji žive u BiH ujedno su i državljani Hrvatske a time i EU što je najveća kolonija EU građana izvan granica EU.

Pametnim i razboritim htijenjem hrvatskih eurozastupnika predvođenih HDZ-ovcem Plenkovićem usvojena je i Rezolucija o BiH koja opet u prvi plan traži trajno rješavanje hrvatskog pitanja u toj zemlji. Nešto slično bilo je sadržano u Carington-Cutilierovom planu iz 1992. kad je uvjet za međunarodno priznanje BiH bilo da BiH bude savezna država triju jednakopravnih naroda. Upravo na tim osnovama ovih dana donijeta je i Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru koja je naglasila kako Hrvati žele graditi svoju domovinu BiH, ali samo na ravnopravnim osnovama koje se imaju temeljiti na federalizaciji BiH.

Zašto su fundamentalistički zagovornici velikobošnjačke unitarne ideje napali ovakve zaključke Deklaracije, prosječnom promatraču može biti nejasno. Zašto onda nisu napali bivšeg Visokog predstavnika Paddya Ashdowna zbog predavanja koje je nedavno održao na sveučilištu u Oxfordu i pri tom kazao „kako nitko ne treba imati iluzije da BiH treba biti centralizirana kao Velika Britanija, na primjer. Kad je riječ o BiH, Prije bi se moglo govoriti o belgijskom modelu uređenja funkcionalne države koja je kadra poštivati standarde EU i biti u konačnici njena članica. Kao i članica NATO-a.“

Dakle, i u ovom slučaju  riječ je o potpori preustroju BiH u saveznu državu, koju nitko od bošnjačkih političara do sada nije okarakterizirao „miješanjem“ u unutarnje stvari BiH”. Ali čim Tomislav Karamarko da potporu ravnopravnosti Hrvata u BiH, biva proglašen ratnim huškačem i neprijateljem BiH u čemu su vidljivi “prsti” određenih projugoslavenskih struktura u današnjoj Hrvatskoj.

Tomislav Karamarko kao budući hrvatski premijer sigurno će veliku pažnju poklanjati procesima koji će voditi ili neće ravnopravnosti Hrvata u BIH, slično kao što to radi i nova hrvatska predsjednica. Upravo HDZ ima veliku priliku da pod njegovim vodstvom Hrvati dožive procvat u BiH i daju svoj doprinos da BiH konačno bude stabilna i pravedna država. U tom razdoblju, Bosna i Hercegovina postat će ili neće država koja će biti majka svim narodima koji u njoj žive. Jer teško majci koju rođena djeca doživljavaju maćehom. A bosanskohercegovačkim Hrvatima BiH je do sada samo to i bila. Reklo bi se u Dalmaciji „dajte dite materi“. Hrvatska svakako može biti od pomoći da „majka“ Bosna i Hercegovina prihvati svoju „djecu“ Hrvate. To je u interesu BiH kao države, ali i bošnjačkog i srpskog naroda. I u interesu trajnog mira kako bure baruta ne bi ponovno nenadano eksplodiralo.

Na taj način nestat će i Titovog duha koji će konačno prestati podsjećati na njegove loše politike koje su narodima u BiH, a najviše hrvatskom, donijele samo jad i čemer. Vrijeme je da na scenu stupe neke nove, državničke i odgovorne politike. Koje danas provodi hrvatska predsjednica, a već sutra i nova HDZ-ova Vlada.

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati