Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

10

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju.

Osvrnemo li se na uspostavu hrvatske državne samostalnosti u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, kao ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda, automatski se nameće zaključak da je to morao biti zadnji čin jednog nacionalnog plana i programa, proizvod dugoročnog napora cijelog naroda predvođenog nacionalnom elitom, usporedivom s onom koja napr. u Srbiji formira nacionalne ciljeve, kao što institucije u rasponu između SANU i SPC zacrtavaju glavne smjernice i onda ih predaju političarima na ostvarivanje, tko god se tog časa već našao na čelu, Milošević devedesetih ili Vučić danas.

Hrvatska je, međutim, bila u sasvim drugačijoj poziciji, gdje su svi oni koji bi pokušali čak i spomenuti ideju državne samostanosti, završavali na robijama, a poslje robije ostajali u Hrvatskoj prisiljeni šutjeti ili odlazili u izbjeglištvo, gdje je onda moguće bilo pisati, objavljivati, organizirati i na sve moguće načine graditi državotvornu platformu na osnovu međunarodno priznatog prava na samoodređenje.

U Hrvatskoj je pod prilikama koje su postojale, plan o uspostavi samostalnosti kada se svjetske i lokalne prilke pokažu povoljnima, više ličio na zabranjeni i tihi san, nego na razrađeni nacionalni program.

To da je narod bio apsolutno spreman na otcijepljenje i samostalnost pokazuju rezlutati referenduma, a da je to vodećim hrvatskim političarima u predsjedništvu i u CK SKJ došlo kao grom iz vedra neba pokazuje podatak da su do zadnjeg časa spas Jugoslavije tražili u demokratizaciji i konfederalizaciji, onda kad je Srbija već apsolutno odbacila jugoslavenski eksperiment kao sredstvo za uspostavu velike Srbije i prihvatila se direktnijeg načina za ostvarenje svojih ciljeva.

Sav smisao njihove preobrazbe mogao bi stati u tri riječi – dinare za kune.

U Hrvatskoj je državotvorna emigracija primljena s dozom rezignacije, iako se njezin vodeći kadar 50 godna nakon pada NDH, velikim dijelom sastojao od ljudi, koji su u kasnijim godinama, u vrijeme prije i nakon gušenja Hrvatskog proljeća, u domovini zastupali ideju hrvatske državne samostalnosti pa bili proganjani i osuđivani, da bi u emigraciji pronašli jedini način kako izbjeći šutnju. Najprominentniji među njima, nesumnjivo je bio Bruno Bušić, čiji su nacionalni horizonti i za vrijeme Hrvatskog proljeća bili širi od proljetnog nejasno definiranog programa, u procesu koji je započeo pitanjem hrvatskog jezika, razvio se u pokret oko općeg hrvatskog položaja u Jugoslaviji, a završio posipanjem pepela hrvatskog političkog vodstva i batinama, zatvorima i egzodusom hrvatskih studenata.

Kad sam kratko nakon karađorđevske sjednice napustio domovinu i našao se u Australiji, potražio sam imigracione australske statistike i pronašao da je u samo u mjesecu u kojem sam ja stigao, u Australiju također stiglo preko 3 tisuće Hrvata kojima je u imigracionim dokumentima pod rubrikom “zanimanje” pisalo “student”.

To što se danas zna i govori u Hrvatskoj o Bruni Bušiću, je tekst jednog novinara u Hrvatskoj, koji ga je pripisao Bušiću da se bolje primi, a govori o tome kako ćemo najgore nastradati, kada “naši” dođu na vlast.

Bušić se našao u emigraciji koja je i prije njega objavila na desetke knjiga, tisuće i tisuće tekstova i održala stotine konferencija, simpozija i drugih skupova na temu hrvatske državne samostalnosti, izgleda i načna za njeno ostvarenje. Bušić je uspio konsolidirati sve to znanje i formirati političku snagu, i intelektualnu i masovnu, do granice da je uspio preuzeti vodstvo do tada zapadnim obavještajnim službama kontaminirane krovne organizacije hrvatskog naroda izvan Hrvatske, Hrvatskoga narodnog vijeća i usmjeriti ga u događaje koji će desetak godina kasnije Hrvatsku naći zatečenu, s političkim vodstvom koje se nije sasvim razračunalo s idejom demokratizacije Jugoslavije, čak ni onda kada su već prve granate tukle po Vukovaru.

Bušić je likvidiran uz pristanak i organizaciju nekih koji su u Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti nosili ključne pozicije u državnom aparatu, ali s njim nije umrlo ništa od onoga što je on stvorio.

Zašto je sve to, teze, studije, elaborati, dokumenti, organizacije i ljudi ugođeni, pripremljeni i spremni za ostvarivanje hrvatske države, potpuno izostalo i do danas ostalo praktično nepoznato u Hrvatskoj, pokazuje podatak da Franjo Tuđman, nakon posjete Kanadi i ostvarenja veze s emigracijom, u Hrvatsku na bilo kakavu značajnu i utjecajnu poziciju nije doveo nikoga iz tih državotvornih struktura, uključujući i one, koji su bili direktni sljedbenici Brune Bušića, nego isključivo folkloraše, tamburaše, kulturnjake i suradnike zapadnih obavještajnih službi, koje su kroz sve godine emigracije tolerirale i formirale jednu sekciju hrvatskih izbjeglica, kao rezervu za moguće vrijeme raspada Jugoslavije, što oni nikako nisu htjeli, ali su računali da bi se moglo dogoditi, mimo njihovih nastojanja.

Nije to bila slučajna selekcija, nego jedina moguća, koja bi mogla biti uklopljena u državnu strukturu, čiji su značajan komponent sačinjavali ljudi iz jugoslavenskog državnog aparata, uključujući i funkcionere udbe, direktno uključene u obračun s državotvornim faktorom u izbjeglištvu, pa i u ubojstvo Brune Bušića, jedina moguća kombinacija koja je mogla spriječiti da nakon Tuđmana na vlast dođu oni koji Hrvatsku nisu htjeli, ali su ju naslijedili i prema svom nahođenju uredili tako da posljedicom njihovih odluka danas Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom životari na dnu europske ljestvice, ne samo gospodarskog napretka i životnog standarda, nego kao država u stanju idejnog, ideološkog i nacionalnog rasula i fašistško-antifašističkih podjela, gdje se baš ovih dana uz blagoslov hrvatske vlasti, slavi nadnevak pokolja hrvatskog naroda, pod spomenikom na kojemu Srbin partizansko-četničke denominacije, s vilama uperenim prema Hrvatskoj, simbolizira čišćenje najvećeg dijela Hrvata iz najvećeg dijela Hrvatske, u događajima o kojima svi, od zadnjeg ignoramusa do predsjednika hrvatske vlade, znadu svaki detalj, a prave se ludi kao da se radi o prištiću na hrvatskoj koži, a ne čvorugi ispod koje se nalazi tumor s kapacitetom uništi tijelo ove države, ako ga se nastavi ignorirati.

Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Sam podatak da su neki od tih funkcionera dopremljenih iz emigracije, kratko nakon fuzioniranja s bivšim nosiocima jugoslavenske vlasti, s nekima od najnotornijih udbinih ubojica sklopili bliska prijateljstva, dovoljno pokazuje.

To vrijeme još uvijek je zamotano u veo mitologije o stvaranju hrvatske države, čije otkrivanje bi moglo narušiti veličinu povijesnog djela. Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Politička komponenta Domovinskog rata ostala je apsolutno zaštićena i nedodirljiva. Niti jedan od ključnih političkih ljudi nije smio biti ni kritiziran, a kamo li optužen. Njima je garantiran povijesni imunitet. Temelji na kojima je sagrađeno sve ovo klimaju se od početka ovog stoljeća, ali Ustav, kakav je legitimirao neke od pojava koje Hrvatskom haraju danas, lustracija i abolicija, u Bosni i Hercegovini porazna hrvatska pozicija, demografska katastrofa, iseljavanje i iseljena Hrvatska kao pastorče domovini čiji glasnogovornici se bore da barem izjednače poziciju s antihrvatskom skupinom oko Milorada Pupovca, a za utjehu dobivaju sportsko natjecanje, sve to i još mnogo više, ostaje iznad svake kritike. Budi nezadovoljan, lomi prste u susretu s posljedicama ali ne diraj u “svetinju”, u temelje koji su omogućili desetljeća opće stagnacije.

Od svega što je mogao biti državotvorni bušićanski prilog stvaranju napredne, bogate, slobodne i harmonične države, prihvaćena je samo jedna stvar i ta je izvitoperena do zla Boga, zloupotrjebljena protiv Hrvatske i pretvorena u svoju antitezu. To je ideja nacionalnog pomirenja, koji je Bušić uveo u svoj politički program i za domovinu i vremena koja su dolazila, pripremao cijelu studiju na temu pomirbe pod naslovom “Hrvatski ustaše i komunisti”, ali ga je smrt spriječila u njenoj realiziaciji. Ostao je samo nacrt te studije, objavljen nakon Bušićeve smrti 1978. godine u Hrvatskom listu u Mainzu, u  Hrvatskoj borbi  u Washingtonu i Hrvatskom tjedniku u Melbournu. Iduće 1979. godine “Hrvatski ustaše i komunisti” su otiskani i distribuirani u 5000 prijeraka kao zasebna brošura, podijeljeni po emigraciji a jednim dijelom tajnim kanalima poslani u Hrvatsku, uključujući i na ruke dr. Tuđmana.

Nitko nije bolje osjetio kako će biti izvitoperena i zloupotrijebljena ideja pomirbe, kao pisac ovih redova i ranije urednik Hrvatskog tjednika, koji je objavio ovaj Bušićev rad, kada mu je 1991. tadašnji pomoćnik ministra obrane, a ranije šef udbe za emigraciju izrazio zahvalu u svoje ime i u ime predsjednka Tuđmana, za dugogodišnju promociju ideje nacionalnog izmirenja, na što je on odgovorio da u pomirbu nikada nisu bili uključeni oni, koji su po nalogu države ubijali Hrvate, što ga je nemalo koštalo glave.

Neki su sudbinu pomirbe mogli naslutiti još onda, a neki mnogo godina kasnije, ali na kraju, svi su na čistu s tim da je pretvorena u obračun, koji se dade krako definirati riječima: “Oprostili smo mi njima, ali nisu oni nama”.

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju. Iskustva drugih nacionalnih država, poglavito zapadnih, upućuju na koncenzus koji se redovno uspostavlja među ideološki suprotstavljenim političkim blokovima, kada se radi o pitanjima krucijalnih nacionalnih interesa. Nije mogao predvidjeti, a tko bi drugi zdrave pameti mogao, da će procesom kojim je uspostavljena politička vlast u Hrvatskoj, najjaču frakciju sačinjavati oni, kojima će jedini interes biti vlastiti, a nacionalni niti ne postoji, jer niti su hrvatsku samostalnost htjeli, niti im hrvatska samostalnost predstavlja poželjno stanje na tom prostoru, baš naprotiv.

Bušić se u ovoj raščlambi poziva na prijeratnu poziciju hrvatskih komunista, navodeći citate iz komunistikog tiska tog vremena, koja pokazuje da su zastupali rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda pa čak i ograničenu suradnju s predratnim ustaškim pokretom, jer im je Jugoslavija bila zajednički neprijatelj.

Za očekivati je bilo da će se hrvatska ljevica, u procesu ostvarenja hrvatske samostalnosti i u samostalnoj državi, ako već hoće pokazati ideološki kontinuitet, za uzor uzeti hrvatske predratne komuniste, koji su zastupali antijugoslavenske ideje i koje je Tito dao eliminirati organzirirajući bijeg iz Kerstinca uz obećanje da će im organizirati zaštitu i prihvat, što nije učinio, nego ih je namjerno ostavio da budu pohvatani i likvidirani.

Teško je bilo predvidjeti neprirodan tok događaja oko uspostave  hrvatske samostalnosti, da će tzv. hrvatska ljevica, kod proglašenja državne samostalnosti, zastupati ideju ponovnog udruživanja bivših republika propale države u novu jugoslavensku zajednicu.

Teško je bilo predvidjeti da će ta nova hrvatska ljevica ostati na temeljima titoizma i jugoslavenstva sve do današnjih dana, a one komuniste nacionalne orijentacije od Augusta Cesarca do Andrije Hebranga, potpunoma zanemariti.

Dodamo li tome da je i hrvatska tzv. desnica, zasićena desecima tisuća bivših komunista, koji su kao štakori s tonućeg broda hrlili gdje god su vidjeli uporište s prospektom za osvajanje vlasti, teško je Bušiću bilo predvidjeti scenario u kojemu će se 2017., kada je sve postalo svima poznato, što je Tito radio od početka do kraja svoje, najprije sovjetske, a onda jugoslavenske karijere, ta ljevica boriti da Tito ostane centralni simboj u Republici Hrvatskoj, s najljepšim trgom u Zagrebu pod imenom maršala Tita.

Bušić je znao da će u Hrvatskoj, sinovi partizana, po obiteljskoj tradici i odgoju, u većini ostati na na ljevici. Ono što nije mogao vjerovati je da će i nakon dvije, po Hrvate katastrofalne Jugoslavije, oni i dalje ostati na liniji jugoslavenstva, sakrivenoj jeftinom floskulom davno isteklog antifašizma. (Dinko Dedić)

Foto: Pariz 1970: Festival pjesme i plesa “sa senzacionalnom izvedbom Brune Bušića.”

U nekoliko nastavaka objaviti ćemo Bušićev materijal, kako je bio objavljen u emigraciji i kako je bio prokrijumčaren u Hrvatsku, uključujući i na ruke Dr. Franje Tuđmana, koji ga je morao uzeti u obzir kada je donosio program nacionalne pomirbe.



Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

NA PROŠLOGODIŠNJEM „Sajmu knjiga“ (g. 1977.) u Frankfurtu ponajveće zanimanje među hrvatskim posjetiteljima izazvala je knjiga Fikrete Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945 (Liber i školska knjiga,Zagreb 1977). U predgovoru knjige stoji da je ona „rezultat višegodišnjeg autorova rada, planiranog u sklopu znanstvenog programa Instituta za historiju radničkog pokreta, Hrvatske u Zagrebu“.

Inicijativu za pisanje te monografije dao je zapravo dr. Franjo Tuđman, koji je od godine 1961. do 1967. bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Autorica, koja je tek diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog svoje neupućenosti, podugo se opirala Tuđmanovu zahtjevu da prihvati rad na toj monografiji, pod izgovorom da se o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nema što više pisati, jer je sve već napisano i objašnjeno. Obmanjena pamfletskim napisima Mate Rajkovića, Šime Balena, Viktora Novaka, Ferde Čulinovića, te mnogobrojnim novinskim feljtonima sročenim na isti kalup, ona je zaista tako i mislila. Tijekom vremena Fikreta Butić sve se više uživljavala u problematiku postanka Nezavisne Države Hrvatske i njezina postojanja, tako da je u razgovoru nesvjesno rabila nazivlje i jezične izričaje uobičajene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te se počesto žalila na nedostatak vremena i činjenicu da je hrvatski ratni arhiv prenešen iz Zagreba u Beograd, zapravo iz „Hrvatskog državnog arhiva“ u beogradski „Vojnoistorijski institut“, u koji je teško dobiti pristup i u kojemu uz svakog istraživača hrvatske državne i ratne povijesti neprestano bdije naoružani vojnik, kojemu se moraju dati na pregled sve načinjene bilješke. Ona, a i drugi znanstveni radnici u Institutu, znali su počesto izreći svoje negodovanje zbog te činjenice i podsjetiti se vremena kad je ban i grof Karlo Khuen-Hedervary bio usred Hrvatskog sabora ošamaren i udaren nogom u stražnjicu, zato što je dio Hrvatskog arhiva poslao u Budimpeštu.

Fikreta Jelić-Butić radila je na ovoj monografiji skoro punih petnaest godina, pa je stoga razumljivo da knjiga obiluje mnogim podacima, koji su i najupućenijem čitatelju slabo ili nikako poznati. Međutim, u njoj su isto tako lako uočljive pojedine netočnosti, ishitrene tvrdnje, a i počesto zatajivanje ili zaobilaženje znanstvene istine, pa i neznanstveno suprotstavljanje nepobitnim činjenicama. Autorica je olako dopustila da je zavedu „istražni i sudski materijali organa narodne vlasti iz procesa održanih jednom broju glavnih nosilaca ustaškog režima“. Osim toga, u monografiji je vidljiva stanovita, unaprijed određena politička tendencija, kojoj je autorica morala prilagoditi svoje analize i zaključke. Tako ona ustvrđuje da su ustaše, u svojoj isključivosti i mržnji, najveću važnost pridavali „objašnjavanju opravdanosti upotrebe sile, svih sredstava prinude i terora u postizanju glavnih ciljeva pokreta“, te da je „parola osvete davala (je) osnovni ton i u obuci kadra i u samoj propagandi“ (str. 26). Tu svoju tvrdnju ona potkrjepljuje citatima iz Ustaše, vjesnika hrvatskih revolucionaraca, u kojem se kaže:

„Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupilo toliko doklaćenih šićardžija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji žive od Hrvatskog Naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i da mu pomognu u njegovoj nadčovječnoj borbi za slobodu, oni služe tuđinskom nametniku i tiranu, a piju i sišu krv hrvatskom seljaku i radniku“ (Ustaša, srpanj 1832.).

„Revolucijom, krvlju i oružjem treba srušiti tuđinsku tiraniju i uspostaviti nezavisnu državu Hrvatsku; U tu svrhu kupe se borci u revolucionarne ustaške redove, za taj cilj opremaju se i naoružavaju ustaše. Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija znade uzroke nesreće, nu znade i sredstva, kojima se stiče sloboda, spas i sreća hrvatskog naroda. U tom cilju, na tom putu, pregaziti će sve zapreke čvrstom oružanom rukom“ (Ustaša, veljača 1932.).

Razrađujući dalje tu svoju tvrdnju autorica otvoreno priznaje da je Hitlerova „Njemačka bila zainteresirana za stabilan položaj Jugoslavije“ i da „joj je davala podršku“ (str. 30), ona citira (str. 31) pisanje Ustaše iz listopada 1932. u kojemu se napadaju svi oni „koji ne znaju i koji neće da znadu, da je doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo, da sada vodi i da će voditi glavnu riječ požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša (…)“, ali pri tome potpuno zaobilazi činjenicu da je u to vrijeme, a i mnogo godina kasnije komunistička promidžba imala ista obilježja i da je ustvrđivala iste neosporne činjenice u čemu se posebno isticao Proleter, glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji je izlazio od godine 1929. do 1942. Radi ilustracije navodimo nekoliko citata iz Proletera, kojemu je jedno vrijeme bio urednik i Josip Broz Tito:

„Mase radnog naroda, dovedene do nezapamćene bede i nevolje pljačkaškom kapitalističkom politikom velikosrpske vojno-fašističke diktature i privrednom krizom, dižu se na borbu protiv vlade krvavog kralja Aleksandra poslednjeg. Po čitavoj zemlji valja se talas protesta protiv zločinačke vojno-fašističke diktature. Usprkos zabrana održavaju se sastanci i zborovi, sve češće i češće dolazi do demonstracija i sukoba radnika i seljaka sa policijom i žandarima. Radnički štrajkovi se množe usprkos terora vlade i poslodavaca i izdajstva socijalfašističkih vođa. Gladni seljaci u masama jurišaju na državne magazine i raznose odatle žito da nahrane svoje porodice, isteruju iz sela ekzekutore koji dolaze da prodadu seljaku poslednju kravu i njivu za porez i dugove zelenašima. Mestimice radnici i seljaci odlaze u šumu i započinju ustašku borbu protiv državnih vlasti. Čak i u vojsci, koju je velikosrpska buržoazija i njena monarhija smatrala za svoj najsigurniji oslonac i naročito čuvala od svakog revolucionarnog uticaja, počinje da se organiziraju pobune vojnika i oficira. Nezadovoljstvo se širi iz dana u dan, iz dana u dan se svrstaju u borbu novi slojevi radnika, seljaka, gradske sirotinje, radne inteligencije, ugnjetenih naroda. Fronta boraca protiv. diktature raste svakim danom i sve više potkopava tlo pod nogama diktature“ (Proleter, br. 26, rujan 1932.).

„Svi kao da očekuju dan opće osvete, dan kad će započeti opća i odlučujuća borba protiv omraženog režima. (…) U takvim slučajevima radnicima i seljacima treba tumačiti, da nije dovoljno ako se sa stisnutom pesnicom u džepu čeka neki ‘osvetnički dan’. Ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode. Vojno-fašistička diktatura neće se raspasti automatski sama od sebe. Svrgnuće velikosrpske vojno-fašističke diktature neće se izvršiti na taj način što će se jednog lijepog dana dignuti mase same od sebe na naoružani ustanak. Oružani ustanak masa mora se pripremati i to uporno i sustavno. Put koji vodi k oružanom ustanku masa jeste njihovo uvlačenje u svakodnevnu borbu za pojedine i djelomične zahtjeve, širenje i jačanje te borbe i njeno podizanje na stupanj opće borbe protiv diktature. Vojno-fašistička diktatura, nacionalno i socijalno ugnjetavanje, izrabljivanje sa strane poslodavaca, zelenaša, banaka i veleposjednika – sve to može se srušiti i uništiti samo na osnovu razvijanja svakodnevne borbe u fabrikama, selima i ulicama.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse – veli narodna poslovica. Borbu treba voditi sada i ne čekati da netko drugi dođe i tu borbu vodi” (Proleter, broj 2, veljača 1933.).

Brojni članci u Proleteru završavali su parolama: „Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živjela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.).

„Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!“ (Proleter, br. 2, veljača 1933.).

„Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi Hrvatskog Naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!“ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Projekt Velebit
(Nastavlja se)

facebook komentari

  • Istina

    Mi njima oprostili, a oni nas i dalje progone. Ni Bog ne oprašta onima koji se ne pokaju i zatraže oprost.

    • kršni

      Oni su sebe stavili na mjesto Boga, prema tome oni misle da ne moraju ništa drugo činiti nego nastaviti sa svojim budalaštinama, kakvo pokajanje!

    • bubnjar

      Oni nas progone, jer smo mi za njih neprijatelji. S njima nema pomirbe. Na sreću, vidim da toga postajemo svjestni. Nažalost, jednom će se to morati riješiti, na bilo koji način (na lagan način ne ide, zato “nažalost”), jer inače su nam Bleiburg i Ovčare potpuno izvjesna budućnost opet i opet.

      • Istina

        Svjestan sam ja bio još u vrijeme Jugoslavije da s njima pomirbe nema. Ja sam pred kraj rata još dok smo imali naoružanje pokušao u svojoj općini organizirati 3 grupe branitelja da napravimo lustraciju. U isto vrijeme je trebalo ići na Općinu, MUP i HVO. Imao sam dobru podršku, ali jedan KOS-ovac mi je pomrsio račune. Trebalo je sve istjerati iz navedenih institucija i postaviti sposobne ljude koji nemaju putra na glavi, a imali smo takvih.

        • bubnjar

          Da, jasno je da smo premreženi izdajicama – toliko godina u ropstvu dvaju Jugoslavija nije ni moglo rezultirati drugačijom situacijom.

  • bubnjar

    “Hrvatska pomirba” je još jedna od žalostnih hrvatskih zabluda, koja nam u konačnici nanosi ogromnu štetu.

    Ovdje imamo krive postavke od početka. Komunisti jednostavno nisu ni sada ni ikad bili Hrvati (to koju i čiju krv imaju, uopće nije bitno za osjećaj pripadnosti narodu i kulturi).

    Komunisti (ljevičari) su internacionalisti zaljubljeni u svoju ideologiju otimanja od onih koji imaju više od njih. Svako domoljublje i svaki stvarni osjećaj pripadnosti bilo kojem narodu, za njih su smrtni grijeh i oni su smrtni neprijatelji svih koji pokušavaju živjeti po Božjim, iskonskim zakonima.

    Nema oprosta. “Pomirba” je nemoguća zabluda. Očito je već dugo da će to ipak biti borba “do istrage njihove ili naše”. Ta srpska izrjeka se izvrstno uklapa i u odnos s hrvatskim komunistima (ljevičarima). Ako ništa drugo, treba toga bar biti svjestan, a ne živjeti u iluzijama.

    • Istina

      Sam je Milanović rekao: Mi ili oni. Pametnom dosta.

      • bubnjar

        Da. Nevjerojatno suludo smiona izrijeka je to bila. Čisti autogol, jer ipak većina naroda su domoljubi, a ne internacionalisti. No, Milanović i tako nije bio mudar čovjek. Jako drsko lukav da, to je očigledno, ali mudar nikako.
        Na našu sreću, jer zato je i pao.

        • Istina

          Da, ali sad umjesto njega imamo mudraca.

  • Jezgra i svi početci izmirenja ustaša i hrvatskih partizana je izražena u “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA” koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964. strana 19-21. Dr. Franjo Tuđman i Bruno Bušić su uveliko koristili tu PORUKU IZMIRENJA…u njihovom političkim i hrvatsko/državotvornim smjernicama. Ta PORUKA IZMIRENJA… je nesumnjivo povezala Iseljenu Hrvatsku sa Domovinom Hrvatskom i uveliko doprinijela u Domovinskom ratu Obnavljanje Hrvatske Države.

    SVAJETI ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA…
    http://otporas.com/savjeti-ispovijed-maksa-luburica/