Pratite nas

Feljton

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

Objavljeno

na

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju.

Osvrnemo li se na uspostavu hrvatske državne samostalnosti u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, kao ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda, automatski se nameće zaključak da je to morao biti zadnji čin jednog nacionalnog plana i programa, proizvod dugoročnog napora cijelog naroda predvođenog nacionalnom elitom, usporedivom s onom koja napr. u Srbiji formira nacionalne ciljeve, kao što institucije u rasponu između SANU i SPC zacrtavaju glavne smjernice i onda ih predaju političarima na ostvarivanje, tko god se tog časa već našao na čelu, Milošević devedesetih ili Vučić danas.

Hrvatska je, međutim, bila u sasvim drugačijoj poziciji, gdje su svi oni koji bi pokušali čak i spomenuti ideju državne samostanosti, završavali na robijama, a poslje robije ostajali u Hrvatskoj prisiljeni šutjeti ili odlazili u izbjeglištvo, gdje je onda moguće bilo pisati, objavljivati, organizirati i na sve moguće načine graditi državotvornu platformu na osnovu međunarodno priznatog prava na samoodređenje.

U Hrvatskoj je pod prilikama koje su postojale, plan o uspostavi samostalnosti kada se svjetske i lokalne prilke pokažu povoljnima, više ličio na zabranjeni i tihi san, nego na razrađeni nacionalni program.

To da je narod bio apsolutno spreman na otcijepljenje i samostalnost pokazuju rezlutati referenduma, a da je to vodećim hrvatskim političarima u predsjedništvu i u CK SKJ došlo kao grom iz vedra neba pokazuje podatak da su do zadnjeg časa spas Jugoslavije tražili u demokratizaciji i konfederalizaciji, onda kad je Srbija već apsolutno odbacila jugoslavenski eksperiment kao sredstvo za uspostavu velike Srbije i prihvatila se direktnijeg načina za ostvarenje svojih ciljeva.

Sav smisao njihove preobrazbe mogao bi stati u tri riječi – dinare za kune.

U Hrvatskoj je državotvorna emigracija primljena s dozom rezignacije, iako se njezin vodeći kadar 50 godna nakon pada NDH, velikim dijelom sastojao od ljudi, koji su u kasnijim godinama, u vrijeme prije i nakon gušenja Hrvatskog proljeća, u domovini zastupali ideju hrvatske državne samostalnosti pa bili proganjani i osuđivani, da bi u emigraciji pronašli jedini način kako izbjeći šutnju. Najprominentniji među njima, nesumnjivo je bio Bruno Bušić, čiji su nacionalni horizonti i za vrijeme Hrvatskog proljeća bili širi od proljetnog nejasno definiranog programa, u procesu koji je započeo pitanjem hrvatskog jezika, razvio se u pokret oko općeg hrvatskog položaja u Jugoslaviji, a završio posipanjem pepela hrvatskog političkog vodstva i batinama, zatvorima i egzodusom hrvatskih studenata.

Kad sam kratko nakon karađorđevske sjednice napustio domovinu i našao se u Australiji, potražio sam imigracione australske statistike i pronašao da je u samo u mjesecu u kojem sam ja stigao, u Australiju također stiglo preko 3 tisuće Hrvata kojima je u imigracionim dokumentima pod rubrikom “zanimanje” pisalo “student”.

To što se danas zna i govori u Hrvatskoj o Bruni Bušiću, je tekst jednog novinara u Hrvatskoj, koji ga je pripisao Bušiću da se bolje primi, a govori o tome kako ćemo najgore nastradati, kada “naši” dođu na vlast.

Bušić se našao u emigraciji koja je i prije njega objavila na desetke knjiga, tisuće i tisuće tekstova i održala stotine konferencija, simpozija i drugih skupova na temu hrvatske državne samostalnosti, izgleda i načna za njeno ostvarenje. Bušić je uspio konsolidirati sve to znanje i formirati političku snagu, i intelektualnu i masovnu, do granice da je uspio preuzeti vodstvo do tada zapadnim obavještajnim službama kontaminirane krovne organizacije hrvatskog naroda izvan Hrvatske, Hrvatskoga narodnog vijeća i usmjeriti ga u događaje koji će desetak godina kasnije Hrvatsku naći zatečenu, s političkim vodstvom koje se nije sasvim razračunalo s idejom demokratizacije Jugoslavije, čak ni onda kada su već prve granate tukle po Vukovaru.

Bušić je likvidiran uz pristanak i organizaciju nekih koji su u Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti nosili ključne pozicije u državnom aparatu, ali s njim nije umrlo ništa od onoga što je on stvorio.

Zašto je sve to, teze, studije, elaborati, dokumenti, organizacije i ljudi ugođeni, pripremljeni i spremni za ostvarivanje hrvatske države, potpuno izostalo i do danas ostalo praktično nepoznato u Hrvatskoj, pokazuje podatak da Franjo Tuđman, nakon posjete Kanadi i ostvarenja veze s emigracijom, u Hrvatsku na bilo kakavu značajnu i utjecajnu poziciju nije doveo nikoga iz tih državotvornih struktura, uključujući i one, koji su bili direktni sljedbenici Brune Bušića, nego isključivo folkloraše, tamburaše, kulturnjake i suradnike zapadnih obavještajnih službi, koje su kroz sve godine emigracije tolerirale i formirale jednu sekciju hrvatskih izbjeglica, kao rezervu za moguće vrijeme raspada Jugoslavije, što oni nikako nisu htjeli, ali su računali da bi se moglo dogoditi, mimo njihovih nastojanja.

Nije to bila slučajna selekcija, nego jedina moguća, koja bi mogla biti uklopljena u državnu strukturu, čiji su značajan komponent sačinjavali ljudi iz jugoslavenskog državnog aparata, uključujući i funkcionere udbe, direktno uključene u obračun s državotvornim faktorom u izbjeglištvu, pa i u ubojstvo Brune Bušića, jedina moguća kombinacija koja je mogla spriječiti da nakon Tuđmana na vlast dođu oni koji Hrvatsku nisu htjeli, ali su ju naslijedili i prema svom nahođenju uredili tako da posljedicom njihovih odluka danas Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom životari na dnu europske ljestvice, ne samo gospodarskog napretka i životnog standarda, nego kao država u stanju idejnog, ideološkog i nacionalnog rasula i fašistško-antifašističkih podjela, gdje se baš ovih dana uz blagoslov hrvatske vlasti, slavi nadnevak pokolja hrvatskog naroda, pod spomenikom na kojemu Srbin partizansko-četničke denominacije, s vilama uperenim prema Hrvatskoj, simbolizira čišćenje najvećeg dijela Hrvata iz najvećeg dijela Hrvatske, u događajima o kojima svi, od zadnjeg ignoramusa do predsjednika hrvatske vlade, znadu svaki detalj, a prave se ludi kao da se radi o prištiću na hrvatskoj koži, a ne čvorugi ispod koje se nalazi tumor s kapacitetom uništi tijelo ove države, ako ga se nastavi ignorirati.

Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Sam podatak da su neki od tih funkcionera dopremljenih iz emigracije, kratko nakon fuzioniranja s bivšim nosiocima jugoslavenske vlasti, s nekima od najnotornijih udbinih ubojica sklopili bliska prijateljstva, dovoljno pokazuje.

To vrijeme još uvijek je zamotano u veo mitologije o stvaranju hrvatske države, čije otkrivanje bi moglo narušiti veličinu povijesnog djela. Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Politička komponenta Domovinskog rata ostala je apsolutno zaštićena i nedodirljiva. Niti jedan od ključnih političkih ljudi nije smio biti ni kritiziran, a kamo li optužen. Njima je garantiran povijesni imunitet. Temelji na kojima je sagrađeno sve ovo klimaju se od početka ovog stoljeća, ali Ustav, kakav je legitimirao neke od pojava koje Hrvatskom haraju danas, lustracija i abolicija, u Bosni i Hercegovini porazna hrvatska pozicija, demografska katastrofa, iseljavanje i iseljena Hrvatska kao pastorče domovini čiji glasnogovornici se bore da barem izjednače poziciju s antihrvatskom skupinom oko Milorada Pupovca, a za utjehu dobivaju sportsko natjecanje, sve to i još mnogo više, ostaje iznad svake kritike. Budi nezadovoljan, lomi prste u susretu s posljedicama ali ne diraj u “svetinju”, u temelje koji su omogućili desetljeća opće stagnacije.

Od svega što je mogao biti državotvorni bušićanski prilog stvaranju napredne, bogate, slobodne i harmonične države, prihvaćena je samo jedna stvar i ta je izvitoperena do zla Boga, zloupotrjebljena protiv Hrvatske i pretvorena u svoju antitezu. To je ideja nacionalnog pomirenja, koji je Bušić uveo u svoj politički program i za domovinu i vremena koja su dolazila, pripremao cijelu studiju na temu pomirbe pod naslovom “Hrvatski ustaše i komunisti”, ali ga je smrt spriječila u njenoj realiziaciji. Ostao je samo nacrt te studije, objavljen nakon Bušićeve smrti 1978. godine u Hrvatskom listu u Mainzu, u  Hrvatskoj borbi  u Washingtonu i Hrvatskom tjedniku u Melbournu. Iduće 1979. godine “Hrvatski ustaše i komunisti” su otiskani i distribuirani u 5000 prijeraka kao zasebna brošura, podijeljeni po emigraciji a jednim dijelom tajnim kanalima poslani u Hrvatsku, uključujući i na ruke dr. Tuđmana.

Nitko nije bolje osjetio kako će biti izvitoperena i zloupotrijebljena ideja pomirbe, kao pisac ovih redova i ranije urednik Hrvatskog tjednika, koji je objavio ovaj Bušićev rad, kada mu je 1991. tadašnji pomoćnik ministra obrane, a ranije šef udbe za emigraciju izrazio zahvalu u svoje ime i u ime predsjednka Tuđmana, za dugogodišnju promociju ideje nacionalnog izmirenja, na što je on odgovorio da u pomirbu nikada nisu bili uključeni oni, koji su po nalogu države ubijali Hrvate, što ga je nemalo koštalo glave.

Neki su sudbinu pomirbe mogli naslutiti još onda, a neki mnogo godina kasnije, ali na kraju, svi su na čistu s tim da je pretvorena u obračun, koji se dade krako definirati riječima: “Oprostili smo mi njima, ali nisu oni nama”.

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju. Iskustva drugih nacionalnih država, poglavito zapadnih, upućuju na koncenzus koji se redovno uspostavlja među ideološki suprotstavljenim političkim blokovima, kada se radi o pitanjima krucijalnih nacionalnih interesa. Nije mogao predvidjeti, a tko bi drugi zdrave pameti mogao, da će procesom kojim je uspostavljena politička vlast u Hrvatskoj, najjaču frakciju sačinjavati oni, kojima će jedini interes biti vlastiti, a nacionalni niti ne postoji, jer niti su hrvatsku samostalnost htjeli, niti im hrvatska samostalnost predstavlja poželjno stanje na tom prostoru, baš naprotiv.

Bušić se u ovoj raščlambi poziva na prijeratnu poziciju hrvatskih komunista, navodeći citate iz komunistikog tiska tog vremena, koja pokazuje da su zastupali rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda pa čak i ograničenu suradnju s predratnim ustaškim pokretom, jer im je Jugoslavija bila zajednički neprijatelj.

Za očekivati je bilo da će se hrvatska ljevica, u procesu ostvarenja hrvatske samostalnosti i u samostalnoj državi, ako već hoće pokazati ideološki kontinuitet, za uzor uzeti hrvatske predratne komuniste, koji su zastupali antijugoslavenske ideje i koje je Tito dao eliminirati organzirirajući bijeg iz Kerstinca uz obećanje da će im organizirati zaštitu i prihvat, što nije učinio, nego ih je namjerno ostavio da budu pohvatani i likvidirani.

Teško je bilo predvidjeti neprirodan tok događaja oko uspostave  hrvatske samostalnosti, da će tzv. hrvatska ljevica, kod proglašenja državne samostalnosti, zastupati ideju ponovnog udruživanja bivših republika propale države u novu jugoslavensku zajednicu.

Teško je bilo predvidjeti da će ta nova hrvatska ljevica ostati na temeljima titoizma i jugoslavenstva sve do današnjih dana, a one komuniste nacionalne orijentacije od Augusta Cesarca do Andrije Hebranga, potpunoma zanemariti.

Dodamo li tome da je i hrvatska tzv. desnica, zasićena desecima tisuća bivših komunista, koji su kao štakori s tonućeg broda hrlili gdje god su vidjeli uporište s prospektom za osvajanje vlasti, teško je Bušiću bilo predvidjeti scenario u kojemu će se 2017., kada je sve postalo svima poznato, što je Tito radio od početka do kraja svoje, najprije sovjetske, a onda jugoslavenske karijere, ta ljevica boriti da Tito ostane centralni simboj u Republici Hrvatskoj, s najljepšim trgom u Zagrebu pod imenom maršala Tita.

Bušić je znao da će u Hrvatskoj, sinovi partizana, po obiteljskoj tradici i odgoju, u većini ostati na na ljevici. Ono što nije mogao vjerovati je da će i nakon dvije, po Hrvate katastrofalne Jugoslavije, oni i dalje ostati na liniji jugoslavenstva, sakrivenoj jeftinom floskulom davno isteklog antifašizma. (Dinko Dedić)

Foto: Pariz 1970: Festival pjesme i plesa “sa senzacionalnom izvedbom Brune Bušića.”

U nekoliko nastavaka objaviti ćemo Bušićev materijal, kako je bio objavljen u emigraciji i kako je bio prokrijumčaren u Hrvatsku, uključujući i na ruke Dr. Franje Tuđmana, koji ga je morao uzeti u obzir kada je donosio program nacionalne pomirbe.



Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

NA PROŠLOGODIŠNJEM „Sajmu knjiga“ (g. 1977.) u Frankfurtu ponajveće zanimanje među hrvatskim posjetiteljima izazvala je knjiga Fikrete Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945 (Liber i školska knjiga,Zagreb 1977). U predgovoru knjige stoji da je ona „rezultat višegodišnjeg autorova rada, planiranog u sklopu znanstvenog programa Instituta za historiju radničkog pokreta, Hrvatske u Zagrebu“.

Inicijativu za pisanje te monografije dao je zapravo dr. Franjo Tuđman, koji je od godine 1961. do 1967. bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Autorica, koja je tek diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog svoje neupućenosti, podugo se opirala Tuđmanovu zahtjevu da prihvati rad na toj monografiji, pod izgovorom da se o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nema što više pisati, jer je sve već napisano i objašnjeno. Obmanjena pamfletskim napisima Mate Rajkovića, Šime Balena, Viktora Novaka, Ferde Čulinovića, te mnogobrojnim novinskim feljtonima sročenim na isti kalup, ona je zaista tako i mislila. Tijekom vremena Fikreta Butić sve se više uživljavala u problematiku postanka Nezavisne Države Hrvatske i njezina postojanja, tako da je u razgovoru nesvjesno rabila nazivlje i jezične izričaje uobičajene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te se počesto žalila na nedostatak vremena i činjenicu da je hrvatski ratni arhiv prenešen iz Zagreba u Beograd, zapravo iz „Hrvatskog državnog arhiva“ u beogradski „Vojnoistorijski institut“, u koji je teško dobiti pristup i u kojemu uz svakog istraživača hrvatske državne i ratne povijesti neprestano bdije naoružani vojnik, kojemu se moraju dati na pregled sve načinjene bilješke. Ona, a i drugi znanstveni radnici u Institutu, znali su počesto izreći svoje negodovanje zbog te činjenice i podsjetiti se vremena kad je ban i grof Karlo Khuen-Hedervary bio usred Hrvatskog sabora ošamaren i udaren nogom u stražnjicu, zato što je dio Hrvatskog arhiva poslao u Budimpeštu.

Fikreta Jelić-Butić radila je na ovoj monografiji skoro punih petnaest godina, pa je stoga razumljivo da knjiga obiluje mnogim podacima, koji su i najupućenijem čitatelju slabo ili nikako poznati. Međutim, u njoj su isto tako lako uočljive pojedine netočnosti, ishitrene tvrdnje, a i počesto zatajivanje ili zaobilaženje znanstvene istine, pa i neznanstveno suprotstavljanje nepobitnim činjenicama. Autorica je olako dopustila da je zavedu „istražni i sudski materijali organa narodne vlasti iz procesa održanih jednom broju glavnih nosilaca ustaškog režima“. Osim toga, u monografiji je vidljiva stanovita, unaprijed određena politička tendencija, kojoj je autorica morala prilagoditi svoje analize i zaključke. Tako ona ustvrđuje da su ustaše, u svojoj isključivosti i mržnji, najveću važnost pridavali „objašnjavanju opravdanosti upotrebe sile, svih sredstava prinude i terora u postizanju glavnih ciljeva pokreta“, te da je „parola osvete davala (je) osnovni ton i u obuci kadra i u samoj propagandi“ (str. 26). Tu svoju tvrdnju ona potkrjepljuje citatima iz Ustaše, vjesnika hrvatskih revolucionaraca, u kojem se kaže:

„Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupilo toliko doklaćenih šićardžija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji žive od Hrvatskog Naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i da mu pomognu u njegovoj nadčovječnoj borbi za slobodu, oni služe tuđinskom nametniku i tiranu, a piju i sišu krv hrvatskom seljaku i radniku“ (Ustaša, srpanj 1832.).

„Revolucijom, krvlju i oružjem treba srušiti tuđinsku tiraniju i uspostaviti nezavisnu državu Hrvatsku; U tu svrhu kupe se borci u revolucionarne ustaške redove, za taj cilj opremaju se i naoružavaju ustaše. Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija znade uzroke nesreće, nu znade i sredstva, kojima se stiče sloboda, spas i sreća hrvatskog naroda. U tom cilju, na tom putu, pregaziti će sve zapreke čvrstom oružanom rukom“ (Ustaša, veljača 1932.).

Razrađujući dalje tu svoju tvrdnju autorica otvoreno priznaje da je Hitlerova „Njemačka bila zainteresirana za stabilan položaj Jugoslavije“ i da „joj je davala podršku“ (str. 30), ona citira (str. 31) pisanje Ustaše iz listopada 1932. u kojemu se napadaju svi oni „koji ne znaju i koji neće da znadu, da je doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo, da sada vodi i da će voditi glavnu riječ požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša (…)“, ali pri tome potpuno zaobilazi činjenicu da je u to vrijeme, a i mnogo godina kasnije komunistička promidžba imala ista obilježja i da je ustvrđivala iste neosporne činjenice u čemu se posebno isticao Proleter, glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji je izlazio od godine 1929. do 1942. Radi ilustracije navodimo nekoliko citata iz Proletera, kojemu je jedno vrijeme bio urednik i Josip Broz Tito:

„Mase radnog naroda, dovedene do nezapamćene bede i nevolje pljačkaškom kapitalističkom politikom velikosrpske vojno-fašističke diktature i privrednom krizom, dižu se na borbu protiv vlade krvavog kralja Aleksandra poslednjeg. Po čitavoj zemlji valja se talas protesta protiv zločinačke vojno-fašističke diktature. Usprkos zabrana održavaju se sastanci i zborovi, sve češće i češće dolazi do demonstracija i sukoba radnika i seljaka sa policijom i žandarima. Radnički štrajkovi se množe usprkos terora vlade i poslodavaca i izdajstva socijalfašističkih vođa. Gladni seljaci u masama jurišaju na državne magazine i raznose odatle žito da nahrane svoje porodice, isteruju iz sela ekzekutore koji dolaze da prodadu seljaku poslednju kravu i njivu za porez i dugove zelenašima. Mestimice radnici i seljaci odlaze u šumu i započinju ustašku borbu protiv državnih vlasti. Čak i u vojsci, koju je velikosrpska buržoazija i njena monarhija smatrala za svoj najsigurniji oslonac i naročito čuvala od svakog revolucionarnog uticaja, počinje da se organiziraju pobune vojnika i oficira. Nezadovoljstvo se širi iz dana u dan, iz dana u dan se svrstaju u borbu novi slojevi radnika, seljaka, gradske sirotinje, radne inteligencije, ugnjetenih naroda. Fronta boraca protiv. diktature raste svakim danom i sve više potkopava tlo pod nogama diktature“ (Proleter, br. 26, rujan 1932.).

„Svi kao da očekuju dan opće osvete, dan kad će započeti opća i odlučujuća borba protiv omraženog režima. (…) U takvim slučajevima radnicima i seljacima treba tumačiti, da nije dovoljno ako se sa stisnutom pesnicom u džepu čeka neki ‘osvetnički dan’. Ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode. Vojno-fašistička diktatura neće se raspasti automatski sama od sebe. Svrgnuće velikosrpske vojno-fašističke diktature neće se izvršiti na taj način što će se jednog lijepog dana dignuti mase same od sebe na naoružani ustanak. Oružani ustanak masa mora se pripremati i to uporno i sustavno. Put koji vodi k oružanom ustanku masa jeste njihovo uvlačenje u svakodnevnu borbu za pojedine i djelomične zahtjeve, širenje i jačanje te borbe i njeno podizanje na stupanj opće borbe protiv diktature. Vojno-fašistička diktatura, nacionalno i socijalno ugnjetavanje, izrabljivanje sa strane poslodavaca, zelenaša, banaka i veleposjednika – sve to može se srušiti i uništiti samo na osnovu razvijanja svakodnevne borbe u fabrikama, selima i ulicama.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse – veli narodna poslovica. Borbu treba voditi sada i ne čekati da netko drugi dođe i tu borbu vodi” (Proleter, broj 2, veljača 1933.).

Brojni članci u Proleteru završavali su parolama: „Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živjela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.).

„Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!“ (Proleter, br. 2, veljača 1933.).

„Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi Hrvatskog Naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!“ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Projekt Velebit
(Nastavlja se)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati