Pratite nas

Kolumne

Budakom po glavi, Budakom u glavu!

Objavljeno

na

Na zamalo stotu godišnjicu proboja Solunskog fronta u prostorima Europskog parlamenta predstavljena je povijesna čitanka koju je sastavio Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi sa sjedištem upravo u Solunu i ambicioznim ciljem pisanja zajedničke povijesti “ovih prostora”. Posve je razumljivo zbog čega je ovaj projekt privukao pozornost euro-birokrata, a posljedično i novčana sredstva Europske Unije. Naime, uspije li pisanje zajedničke povijesti zakrvljenih balkanskih plemena, onda će biti moguće napraviti isto i za ostale, civilizirane europske narode, što nije nevažno u vrijeme kad je kući europskih naroda sve teže artikulirati i zajedničku sadašnjost.

budakSvatko dobronamjeran pozdravit će želju za pomirenjem, pa i pisanjem zajedničke povijesti ako će ono pomirenju pridonijeti, a to može samo bude li se zasnivalo na istini. Jer kako nas povijest uči, pomirenje utemeljeno na laži i nije pomirenje, već izvor novih nepravdi. Tako se stvaraju temelji da se ono što se odigralo kao tragedija – ono što je počelo, nastavilo se i završilo krvavo – još jednom ponovi, možda i u gorem obliku. Druga je mogućnost da se povijest temeljena na nepravednom i neiskrenom pomirenju ponovi kao farsa.

No, kako uopće doprijeti do istine? Kad se dvije strane spore oko istine, obično se obrate nekom višem autoritetu da presudi što je istina. Tako su se, imajući svaka svoje viđenje istine, Hrvatska i Srbija obratile Međunarodnom sudu pravde sa sjedištem u Haagu tužeći jedna drugu za genocid. Ishod ovog već pomalo zaboravljenog suđenja najčešće se u javnosti prikazuje neodlučenim, posljedično i sam sudski postupak nevažnim i nepotrebnim, budući da su obje tužbe odbačene. Međutim, pozornije čitanje presude daje uvid u činjenično stanje koje je Sud utvrdio po pitanju brojnih potankosti koje su bile predmetom spora, ali i prijepora u javnosti. Stoga se razložno upitati uvažavaju li “novi solunaši” istinu koju je utvrdio neovisni autoritet i ako ne, kakve nove argumente iznose da ju ospore.

Iz riječi sveučilišnog profesora Nevena Budaka, sada unovačenog u redove “novih solunaša”, a već od ranije znanog po angažmanu u lijevim političko-ideološkim projektima (primjerice, Milanović ga je postavio kao parapolitičkog patrona, provjerenom ali mlađahnom komesaru za kurikularnu reformu, Borisu Jokiću, kako se ovaj slučajno ne bi zaigrao i skrenuo sa zacrtanog puta), jasno se nazire kako je “nova solunaška povijest” pomalo inovativne naravi. Naime, učenicima se više ne bi servirala gotova istina, već bi im se ponudili različiti pogledi na događaje iz prošlosti temeljem čega bi “mladi istraživači” uz stručnu pomoć nastavnika dolazili do istine. Drugim riječima, učenicima bi se u formi dvije suprotne “istine” servirali istina i laž (kao u onoj opskurnoj emisiji HTV-ove estradne “novinarke” Danijele Trbović), pa neka oni sami nađu svoju “istinu”, po mogućnosti negdje na pola puta.

Primijetimo kako su ti različiti pogledi, i to zacijelo znatno širi od onih koje nudi čitanka nastala u radionici nadobudnih “novih solunaša”, već bili predočeni pred Međunarodnim sudom pravde od strane stručnjaka koje su angažirale vlade Hrvatske i Srbije. Potom je, nakon što su ti pogledi potkrijepljeni odgovarajućim dokazima, Sud sastavljen od kreme svjetskih pravnih stručnjaka utvrdio činjenično stanje. I sad bi školska djeca temeljem pažljivo odabranih, da ne kažemo serviranih, različitih pogleda trebala otkrivati toplu vodu i sama donositi sud o istini. Kad bi takav put do istine ponudio putnik namjernik u nekoj zadimljenoj balkanskoj krčmi, prijedlog bismo mirne duše mogli nazvati idiotskim, ali kad to rade sveučilišni profesori, onda se razložno zapitati kakvu su im motivi i namjere.

Možda nam o pozadini tih namjera više može reći saznanje kako u “solunaškoj” povijesnoj čitanki ipak postoje univerzalne, općepoznate istine koje se ne propitkuju, recimo “pomirljiva” tvrdnja kako su tijekom rata “obje strane počinile brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”. Pa pogledajmo što o tome kaže Međunarodni sud pravde. U dijelu presude koji se odnosi na tužbu Hrvatske protiv Srbije Sud utvrđuje da u postupku utvrđeni zločini JNA i srpskih snaga, koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, doduše nisu počinjeni s namjerom da unište ciljanu skupinu (u ovom slučaju Hrvate) – zbog čega tužba i jest odbačena – nego zato kako bi se Hrvate prisililo da napuste svoje domove s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Što reći, nego da rečeno odgovara definiciji etničkog čišćenja kakve se nijedan rječnik ne bi posramio. S druge strane, u protutužbi Srbija optužuje Hrvatsku za protjerivanje Srba iz tzv. Krajine (u tužbi stoji “forced displacement” što predstavlja pravni izraz blizak etničkom čišćenju) za vrijeme Oluje i nakon nje, no Sud se, znakovito, o tome izbjegava izričito izjasniti. Ova dva momenta iz presude neovisnog autoriteta mogla bi biti od koristi piscima čitanke kad bi im na umu bilo pomirenje utemeljeno na istini.

Inače, kad je u pitanju “etničko čišćenje” Srba tijekom Oluje, vrijedi se prisjetiti kako je u početnoj inačici hrvatske tužbe Srbija bila tužena i za prisilno preseljenje srpskog stanovništva iz okupiranih područja Hrvatske što koincidira s činjenicom da su Srbi otišli iz svojih domova i prije nego što je Hrvatska vojska stigla zauzeti to područje. Međutim, to je naknadno izostavljeno iz tužbe zalaganjem jugokomunističkog aktivista i provokatora Ive Josipovića koji je taj potez kasnije obrazlagao time da su nam se u svijetu smijali zato što Srbiju tužimo zbog etničkog samočišćenja. S obzirom da je ta tema tako “elegantno” skinuta s dnevnog ruda, Sud se o njoj nije ni trebao očitovati. Ipak, kako Josipović nije uspio u nakani da se tužba povuče (u čemu surađujući s kolegicom na istom zadatku Vesnom Pusić nije žalio truda), svjetlo dana su ipak ugledala neka zanimljiva tumačenja događaja koje pisci povijesnih čitanki, ako im je do istine, ne mogu tek tako ignorirati.

Recimo, kad utvrđuje zločine navedene u tužbi Hrvatske koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, Sud ne samo što nedvojbeno identificira JNA i srpske snage kao počinitelje, već uočava i da su to činili sustavno, djelujući po sličnom modusu operandi na cijelom teritoriju Hrvatske kojim su ovladali. S druge strane, kad je riječ o istovrsnim djelima počinjenim s hrvatske strane, Sud naglašava kako su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih snaga pri čemu ne nalazi elemente sustavnosti. Ove su karakterizacije posebno zanimljive usporedi li ih se s činjenicom da se na lokalnim sudovima u Hrvatskoj sudilo i još uvijek sudi hrvatskim časnicima i zapovjednicima prema krajnje ekstenzivnom tumačenju zapovjedne odgovornosti (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Sačić), dok se u Srbiji sudi isključivo pojedinačnim izvršiteljima nedjela (Ovčara, Lovas, Sotin) bez primisli da bi netko zapovjedno odgovarao. Smije li se postaviti pitanje tko će za ovu upravo dijaboličnu inverziju odgovarati? Ili je još uvijek rano?

U novinskom prikazu “solunaške” čitanke spominje se da će učenici moći analizirati i famozni Brijunski transkript i “kontroverznu” Tuđmanovu rečenicu izrečenu u praskozorje Oluje u kojoj kaže kako Srbi moraju nestati. Podsjetimo, to je godinama bila omiljena žvaka ovdašnjih tiskanih i elektronskih srbobrana, po poslanju listom zadriglih detuđmanizatora, koji su gotovo u cijelosti ovladali hrvatskim medijskim prostorom od trećejanuarskog prevrata. A onda su se poslije drugostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču naglo “ućutali”. No, to ne priječi “nove solunaše” da našoj djeci serviraju tu podgrijanu salmonelu pri čemu se ne obaziru ni na viđenje Međunarodnog suda pravde. On, naime, u presudi utvrđuje kako je interpretacija te tvrdnje od strane Srbije kao tužitelja (koja se, naravno, poklapa s tumačenjem srpskih medijskih agentura sa sjedištem u Hrvatskoj) daleko od vjerodostojne i da ju treba promatrati u kontekstu rečenice koja slijedi. Iz toga, zaključuje Sud, posve razvidno slijedi da je “sporna” izjava izrečena u kontekstu postizanja vojnog cilja a ne namjere da se Srbi etnički očiste.

Da zaključimo, zaživi li ovaj Budaka bukvar s euro potpisom, još će nam djeca dobro proći. Njihovi su vršnjaci prije sedamdesetak godina od profesorovih mentalnih i ideoloških preteča dobivali budakom po glavi, a ovim će “sretnicima”, eto, mudrolijama jednog Budaka samo puniti glavu.

Inače, u javnosti je manje poznato da je Hrvatska, po ustaljenom običaju kad su društveni eksperimenti lijevo-liberalnog usmjerenja u pitanju, i kad se radi o školskim knjigama korak ispred ostalih u “regionu”. Potvrđuje to i udžbenik iz povijesti za 8.razred osnovne škole autorice Snježane Koren u izdanju Profila (2015.) koji je recenzirao profesor povijesti Tvrtko Jakovina, u javnosti često prisutan i kad se razglaba o povijesnim temama u kojima po vlastitu priznanju nije stručnjak. Ovo eksperimentalno djelo je sasvim na tragu nekoliko godina ranije u medijima najavljenog Jakovininog novog koncepta povijesnih udžbenika prema kojem će učenici temeljem ponuđenih različitih viđenja sami moći izabrati što je istina. Sada ga “solunaši”, ispunjavajući nalog istih gazda, samo recikliraju na razini “regiona”. Doduše, ovaj inovativni pristup se trenutno primjenjuje samo na temi Domovinskog rata. Razdoblje Drugog svjetskog rata obrađeno je tako da bi komotno moglo dobiti zeleno svjetlo i od partijskih prosvjetnih komisija u smiraj komunističkog totalitarizma. Pogotovo besramno ciničan, za komunistički mentalni sklop karakterističan način na koji su prikazani Bleiburg i poratni Križni put.

Obrada Domovinskog rata svodi se na puko nabrajanje činjenica uz upadljivo balansiranje pogleda obiju strana, sve to praćeno neizostavnim korištenjem neutralnog rječnika, eufemizama i pasiva kako bi se izbjeglo imenovati počinitelja, ne daj bože agresora. Pri tom se nekritički izvode zaključci temeljeni na informacijama iz srpskih i “domaćih” izvora, kompromitiranim na haškom sudištu. Očekivano, zbog nepodobne terminologije u udžbeniku nije citiran nijedan izravan domaći izvor, već se prikazuju samo pomno izabrana neutralna izvješća stranih novinara samo kako se ne bi nekog povrijedilo. Ukratko, stječe se dojam kao da se obrađuje rat između Hutua i Tutsija u Ruandi što bi recenzent i autorica zacijelo shvatili kao kompliment, jer to im je vjerojatno i bila zadaća.

Zloćudnu narav ovog udžbenika bolje od svega razotkriva korišteni slikovni materijal. Od svih sela razorenih 1991. godine autorica izabire fotografiju razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji. Iako je prikazano samo jedno selo (tko zna čije?), u potpisu fotografije se koristi sugestivna množina (“razorena srpska sela”). Pobjednička “Oluja” je ilustrirana crno-bijelom fotografijom slavlja hrvatskog vojnika na središnjem zagrebačkom trgu smještenom na samom rubu stranice (hm … ne postoji li možda neka upečatljivija, poput one državnog i vojnog vrha na kninskoj tvrđavi?), ali i većom fotografijom u boji nasred iste stranice koja prikazuje kolone srpskih izbjeglica. Autorica ne propušta ovdje priliku otvoreno navesti učenike da se upitaju što ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu. Sve fotografije koje prikazuju bilo muku i patnju, bilo slavlje Hrvata prikazane su u krupnom planu kako se ne bi stekao dojam razmjera, dok su srpske izbjeglice i spaljene kuće prikazane isključivo u totalu. Također, autorica se ne ustručava uzeti zdravo za gotovo ni urbane legende domaće soroščadi, te udarne pesti antihrvatske propagande, nevjerodostojnost čijih tvrdnji je raskrinkao sud u Haagu. Tako, recimo, ona odnekud zna – a Jakovinu kao recenzenta to nimalo ne smeta – da su Hrvati srušili mostarski Stari most. Ali i da su se nakon Oluje dogodila ubojstva nekoliko stotina srpskih civila koja su trajala mjesecima čime podlo sugerira sistematičnost koju, kako smo već spomenuli, Međunarodni sud pravde ne vidi. S druge strane, u poglavlju o zločinima u poraću navodi da su u slovenskim jamama sustavno izdvojeni i ubijeni samo ustaše – i to, kako naglašava, samo dugogodišnji pripadnici i zapovjednici. Tome dodaje i kako su civili pušteni kućama čime valjda želi reći da su neki od njih i prije rata živjeli u Hudoj jami. Pametnom dosta! Onima osjetljivijeg želudca čak i previše!

Ovo degutantno štivo predstavlja doslovce školski primjer djelovanja cijele jedne jugokomunističke gusjenice koja izjeda tkivo mlade hrvatske države ciljano razvodnjavajući hrvatski identitet i razarajući samopouzdanje mlađih pokoljenja. No, ova pisana sramota također uvjerljivo razgolićuje cijelu kolaboracionističku vertikalu, od državnih službi koje su ovaj “bukvar” odobrile za korištenje u školama, preko operativaca na taktičkoj razini u likovima recenzenta Jakovine, autorice Koren i izdavača Profila, pa sve do nastavnika povijesti koji ga izabiru u svakodnevnom radu, jer ovo nije jedini službeni udžbenik povijesti za završni razred osnovne škole u ponudi. Može li se uopće izbjeći pitanje imaju li ljudi koji su u ovoj prljavoj raboti sudjelovali moralni integritet djelovati u ma kojem segmentu hrvatske države (ne samo prosvjeti) u bilo kom svojstvu? I onda se još nakon svega usude pitati što bi to bila lustracija i koga bi to trebalo lustrirati.

Okončajmo ova razmatranja tamo gdje smo ih i započeli – u Europskom parlamentu. Prošloga tjedna EP je donio rezoluciju potaknutu ruskim propagandnim akcijama kojima se krivotvori istina o komunističkom totalitarizmu, tom ruskom velikodušnom daru narodima srednje i istočne Europe. Njome se naglašava potreba za podizanjem svijesti o zločinima komunističkih režima u javnom govoru i obrazovnom sustavu uz istodobno poticanje istraživačkih i dokumentacijskih aktivnosti. Kad se ovo stavi u kontekst s presudom Međunarodnog suda pravde koja jasno označuje komunističku JNA kao počinitelja zločina nad Hrvatima s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, a tome još doda i aktualna iskapanja žrtava Titove Armije u poraću Drugog svjetskog rata kojima se ne vidi kraja, čini se da polako sazrijevaju uvjeti i vrijeme da se JNA i njezino naslijeđe u Hrvatskoj zakonski regulira kao zločinačko. Pri tom bi, naravno, trebalo dodijeliti oprost pojedincima koji su tijekom Domovinskog rata prebjegli na hrvatsku stranu. Rodbinska i tazbinska povezanost s onima koji to nisu morala bi postati – jednostavno, zdrav razum to nalaže – sastavnim dijelom sigurnosne provjere u državnim službama, i to primjenjivane vrlo široko, poput zapovjedne odgovornosti na haškom sudištu. Doista, ima li kakvog smisla da žena, sin, kći, snaha ili zet nekog oficira ili pitomca JNA, koji se nije stavio na raspolaganje hrvatskoj državi kad je trebalo, u hrvatskoj školi predaje hrvatski jezik ili povijest hrvatskoj djeci u 21. stoljeću? Nije li groteskno i da netko od navedenih vodi ili uređuje informativni program HRT-a? Obavještajno-represivni sustav i državna ministarstva da ne spominjemo. Konačno, kakvog ima smisla da Hrvatska isplaćuje mirovine onima koji su ih “zaradili” služenjem u zločinačkoj vojsci kojoj je kontinuirana misija biološko zatiranje hrvatskog naroda?

Stoga, neka kriminalizacija JNA kao i njezinog vrhovnog zapovjednika, maršala Tita, nedvojbeno najzaslužnijeg za njezin zločinački i velikosrpski karakter, kao i njihovog veličanja i javnog isticanja pripadajuće simbolike bude prvi korak toliko priželjkivane lustracije nužne za ozdravljenje teško nam bolesne domovine Hrvatske.

Grgur S./Kamenjar.com

Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati