BUDIMO INTELIGENTNIJI NEGO UDBA. NAŠE LOVORIKE USAHLE SU NA BLEIBURGU.

    8

    Piše general DRINJANIN
    Pismo u obliku OKRUŽNICE

    Dragi brate!

    Molim vas da ovo pismo shvatite kao moje osobno pismo, koje šaljem mnogobrojnim pripadnicima, suradnicima i prijateljima ODPORA. činim to radi jednog izvanrednog dogadjaja, kojega smatram odsudnom prekretnicom u povijesti ODPORA. To je 20-godišnjica našeg vojničkog povlačenja i napuštanja teretorija N.D.H., te u vezi s tim i stvaranje ideje i organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Organizacija ODPORA “Erik Lisak” u Torontu, uz sudjelovanje ogranaka i povjereništava u Kanadi, te uz djelatno sudjelovanje predstavnika organizacije “Prijatelja Odpora” u Sjedinjenim Državama su proslavili obljetrnicu. Tom zgodom RADNI SASTANAK ODPORA stvorio je medju inim i zaključak, da se prigodom proslave dana državnosti DESETOG TRAVNJA u Torontu održi, osim već uobičajne proslave i radnog sastanka, i jedan širi radni sastanak.

    Taj širi radni sastanak imao bi vijećati i zaključiti o mnogim važnim problemima organizacije i djelovanja ODPORA. Približava se taj dan i mislim, da bi bilo potrebno izvršiti tri koraka:

    1. – Da središnjica ODPORA u Torontu i središnjica “Prijatelja ODPORA” u U.S.A. predvide sve potrebne korake, kako bi se za taj sastanak pripremilo sve potrebno u pogledu organizacije proslave sastanka i organizacije koncentracije samih predstavnika iz raznih gradova U.S.A. i Kanade. Tako na primjer zajedničko putovanje i zajednički trošak za prebacivanje autima, smještaj delegata u Torontu, njihova veza i sabirno mjesto, koje svi moraju poznavati. Tako isto izgraditi program rada s obzirom na vanjske delegate radi njihova povratka na vrijeme.

    2. – Potrebno bi bilo da bi svi oni, kojima je moguće sudjelovati, na vrijeme konzultirati krug istomišljenika, krug simpatizera, pa čak i naših političkih i lokalnih protivnika, ili kako se kaže – omjeriti puls prijatelja i neprijatelja – kako bi se na Radnom Sastanku predstavili ne samo sa vrijednošću svoje vlastite osobe i snagom svoga uvjerenja, nego i sa konkretnim pismenim referatima. Ti referati, pisani po mogućnosti u tri primjerka na pisaćem stroju, morali bi sadržavati ne samo izvjeđće o stanju u okolici samog delegata, nego i njegove konkretne prijedloge i misli. Svaki delegat morao bi dati sasma konkretno ideje o tome što i kako bi trebalo raditi na vanjskom frontu ODPORA. Vidjeli smo iz nedavne prošlosti, da su mnogi, inače poduzetni, pametni, vjerni i inteligentni ljudi, počinili tako velike pogreške, da ispadamo smiješni kao nosioci jedne revolucije, koja se želi suprostaviti mnogobrojnim neprijateljima HRVATSKE DRŽAVE.

    Mnoge od tih pogrešaka nikle su možda iz svestrane inicijative i od, možda, izgaranja za Hrvatsku, pa su pojedinci u isto vrijeme htjeli biti i nosioci legalnog, društvenog, političkog, socijalnog, kulturnog, vjerskog, športsko-viteškog i drugog djelovanja u stranom svijetu, te čak i predstavnici najviših hrvatskih javnih ustanova pred svijetom, a u isto vrijeme organizirati raznovrsni ilegalni rad, spremanje revolucionarnih grupa, itd. Dogodilo se je zato, da je pri najmanjem neuspjehu u ilegalnom radu – stardala ne samo ta osoba ili ta ilegalna grupa, nego i ona javna društva ili niz društava, pa čak i čitave hrvatske kolonije u pojedinim zemljama, koje takav ilegalan rad zabranjuju.

    Ne radi se o tome, dali se nama svidja ili ne pojedinih elemenata ili nama nesklonih skupina u pojedinim državama, nego se radi o tome, da je u mnogim tim državama dozvoljen do stanovite mjere javni rad, a nije onaj ilegalni. Treba, dakle, te činjenice uzeti na znanje i na jedan inteligentan i odgovorran način reorganizirati hrvatsku djelatnost u emigraciji, kako agenti Udbe i drugi neprijatelji nebi imali podršku u našim izgredima i propustima, da bi ih iskoristili – ne samo protiv ideje hrvatske DRŽAVE ili pojedine organizacije, nego i protiv samog opstanka Hrvata u tim državama. Mnogobrojni su primjeri takovih čina i nije ih moguće ovdje nabrojiti, ali ako ih vi svi nabrojite u svojim referatima o lokalnim prilikama, onda će naš R A D N I S K U P u Torontu moći iz toga mozaika naše tragedije stvoriti potrebne zaključke. Tako ćemo stvoriti svoje akcione principe i svoju borbenu taktiku.

    Jedan od tih principa mora biti jasno ustanovljen, a to je – da ni jedan od hrvatskih predvodnika ne smije u isto vrijeme biti nosioc legalnog i reprezentativnog rada, a sa druge strane konspirirati i sudjelovati u zabranjenim akcijama. Time nismo htjeli reći, da se takovih akcija odričemo, nego smo htjeli istaknuti, da takovi na sve spremni ljudi automatski moraju prestati sa javnim djelovanjem, kako u slučaju pada ne bi za sobom povukli i čitave legalne organizacije, čije je djelovanje ovisno o stranim vlastima. Zato neka naša braća razmisle, napišu svoje zaključke i prijedloge, te jedan primjerak dostave meni, drugi predaju Radnom Skupu u Torontu, a treći zadrže za sebe, kako bi se kasnije moglo osvrnuti na prijedloge i njihovu efektivnost.

    3. – U pogledu one braće diljem svijeta, koji ne mogu osobno prisustovati, moj savjet je slijedeći: – Napisati svoj referat, isto tako dostaviti ga meni i jedan primjerak poslati ODPORU u Toronto, kako bi RADNI SKUP odredio posebnog izvjestitelja, koji bi svoj toj braći, povjereništvima ili ograncima, dostavio zaključke i ideje, koje nisu namjenjene za široku javnost. RADNI SKUP će nastojati u bratskoj suradnji i razumjevanju izgraditi osnovne misli – vodilje za sav naš javni i legalni rad u slobodnom svijetu, a na našim predstavnicima izvan područja U.S.A. – Kanada je dužnost, da te direktive i smjernice usklade sa domaćim prilikama, a uvijek imajući u vidu principe o kojima smo govorili. Tako će organizacije ili skupovi raznih vrsta moći sudjelovati sa onim organizmom, kojega će stvoriti RADNI SKUP za takovi javnu i legalnu djelatnost. Time će se postići i još jedan cilj: osloboditi će se, odnosno odteretiti mene osobno od riješavanja mnogobrojnih lokalnih problema, koje ja ne mogu i ne želim riješavati. To je zato potrebno, jer bi svaka moja interferencija zasnijela djelovanje domaćih kadrova, da se tako izrazim, a koji se moraju sami izgradjivati baš u tom javnom djelovanju. To će biti spasonosno i radi budućnosti, kada će Hrvatska sve vas pozvati na jedan odgovoran i samostalan rad.

    Dapače mogu tvrditi, da je to potrebno i radi još nečega drugog: moje mišljenje u vaše manje probleme stvara – zlu krv. Kako smo rekli za vrijeme naše – pobune – (za današnje naraštaje koji ne znaju o kojoj “pobuni” se radi, ja ću vam reći da je general ovdje htio reći o pobuni iz 1955. godine kada došlo do pobune između Poglavnika i Maksa Luburića, mo. Otporaš) nije zadaća ni glavara, ni ministara, a još manje generala, da skidaju i postavljaju predsjednike, tajnike i odbornike u društvima, koje ste sami stvorili vlastitom inicijativom i bratskom suradnjom. Možda će se na ovakav način otupiti oštrice onih bodeža, kojih su protiv mene osobno upereni. Živimo u vremena, koja su mnogo čemu različita od prijašnjih. Generali su dobri, umni, pošteni, inteligentni, vitezovi, heroji, sveti i neumrli – tako dugo, dok dobivaju bitke. Oboga časa, kada se ratna sreća okrene . postoja nepismeni, ratni zločinci, harambaše itd. Stvara se jedno javno mišljenje i znate kakvi su učinci propagande u svijetu.

    U posljenja vremena vidjeli ste sa koliko strana smo morali podnositi napadaje u hrvatskim i stranim novinama, kao i na njemačkoj televiziji. Mi znademo da je to rezultat rada naših neprijatelja, te da hrvatski stranačari ovima daju materijala, ali činjenica je da je to tako i da, nažalost, s tim treba računati i u budućnosti. Pa budući nije važno vezati moju osobu uz svaki vaš akt i, jer se ne želimo upuštati u bratoubilačke borbe, koje samo umanjuju hrvatske mogućnosti – budimo velikodušniji nego li hrvatski stranačari, budimo inteligentniji nego Udba. To ne znači, da me morate zanijekati ili napustiti, ali treba ostaviti otvorena vrata za sve mogućnosti. Bitka se bije za Hrvatsku, a ne za ministre, generale i osobe!

    Iz istog razloga potrebno je da se na tom Radnom Sastanku stvori RADNI SKUP – za fanjski front. To se može postići samo kolaboracijom svih vas, koji ne ćete biti osobno prisutni, ali ćete biti s ostalom braćom u duhu zajedno i preko vaših punomoći i referata.

    U ove tri točke sugerirao sam vam nekoliko ideja. Vi sugerirajte druge ideje i onda u bratskom povjerenju i razumjevanju stvorite zaključke, koje ćemo svi poštivati. Samo tako ćemo moći spriječiti, da nam se ne dogodi ono što se je, nažalost, dogodilo drugim hrvatskim organizacijama.

    Radi svega gornjega potrebno je da na proslavi i sastanku u Torontu budemo fizički ili duhovno prisutni – svi mi – kojima je na srcu Hrvatska. Pogledajmo oko sebe i lako će nam biti ustanoviti naše stanje. Došlo se je u ćor-sokak i mi se osjećamo pozvanima, sposobnima i jakima, da hrvatsku stavr izvedemo iz ćor-sokaka. zato smatram torontsku proslavu i sastanak od presudne važnosti, kao prekretnicu. Nakon ove tri godine naše epohe, izvršimo reviziju svih koncepta i sa te proslave i sastanka pružimo još jednom ruku državotvornim Hrvatima za jedan ozbiljan rad, bez zakulisnih planova, medjusobnog proždiranja, bolesnih ambicija i drugog, a za stvarno oslobodjenje Hrvatske.

    Jedan uspjeh takvog bratskog i demokratskog zaključivanja otvorit će nove perspektive za ODPOR, dokazat će našu zrelost i političku svijest, a zatvorit će usta onim straničarima, koji love političke muhe u zrakopraznom prostoru hrvatske problematike. I još jednom će se dokazati, da smo mi vjerni idejama, koje smo pokrenuli kao “SLUGE DOMOVINE”, a ne kao gospodari nepostojeće baštine. Treba početi sa ništa, ali svugdje po svijetu. naša će tiskara izvršiti i već izvršava dio dužnosti, stvaranjem odgojne i stručne literature, a svi skupa odgojem i formacijom novih boraca i predvodnika. Naše lovorike usahle su na Bleiburgu i izživljavanje sa proslošću samo je znak senilnosti onih, koji se boje istini pogledati u oči. Svi ste vi sudionici naših uspjeha i svi ćete biti odgovorni pred Bogom i Domovinom, ako sustanete u ovoj svetoj borbi. Zato – svi u Toronto – na proslavu vječnog DESETOG TRAVNJA i, koji ste pozvani, svi na proslave, nego da bude polazna točka jednog novog slavnog doba.

    Nakon 20 godina postojanja aktivnog i pasivnog ODPORA, stvorim preduvjete za jedan rad, koji će dati obilježje, smisao i značenje našim živorima u tudjini. na taj način najbolje ćemo se odužiti uspomeni palih boraca i povjerenju živih, koji u nas polažu svoje nade za budućnost.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    GENERAL DRINJANIN
    U Glavnom Stanu, veljača 1965.

    Otporaš/kamenjar.info

    facebook komentari

    • Žao mi je da me je majka kasno rodila pa da nisam mogao biti vojnik HOS-a. Po svemu što sam do sada upoznao Maksa Luburića i njegove bojničke vrline, uvjeravam vas da bi tada u HOS-a bila dva Maksa Luburića, koja bi se, rame uz rame, borili za probitke hrvatskog naroda i HRVATSKE DRŽAVE. Uostalom to je rekao dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine “…da se je Maks Luburić borio za hrvatske interese…”

      • … da sam ja bio momak u ta doba… u jurišu bih pogođen pao! A Ako bi kojim slučajem preživio, pjesme bi se o meni pjevale! 😉 .. A u Milanovu srčanost i domoljublje također nimalo ne sumnjam! Pozdrav brate Milane

    • Žao mi je da me je majka kasno rodila pa da nisam mogao biti vojnik HOS-a. Po svemu što sam do sada upoznao Maksa Luburića i njegove vojničke vrline, uvjeravam vas da bi tada u HOS-a bila dva Maksa Luburića, koja bi se, rame uz rame, borili za probitke hrvatskog naroda i HRVATSKE DRŽAVE. Uostalom to je rekao dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine “…da se je Maks Luburić borio za hrvatske interese…”

      • … da sam ja bio momak u ta doba… u jurišu bih pogođen pao! A Ako bi kojim slučajem preživio, pjesme bi se o meni pjevale! 😉 .. A u Milanovu srčanost i domoljublje također nimalo ne sumnjam! Pozdrav brate Milane

    • Iz pisma dru. Miljenki Dabi Peraniću general DRINJANIN piše 30.XI.1963. slijedeće:

      “…STVARI NISU KAKVE MI HOĆEMO VIDITI NEGO KAKVE JESU U STVARNOSTI. Mi smo svršili na Bleiburgu jer nas je Danijel Crljen još 6.5.1945. uvjeravao da idemo po puček na zalad…”

      A šta sada na sve ovo reći poslije 58 godina???

    • Iz pisma dru. Miljenki Dabi Peraniću general DRINJANIN piše 30.XI.1963. slijedeće:

      “…STVARI NISU KAKVE MI HOĆEMO VIDITI NEGO KAKVE JESU U STVARNOSTI. Mi smo svršili na Bleiburgu jer nas je Danijel Crljen još 6.5.1945. uvjeravao da idemo po puček na zalad…”

      A šta sada na sve ovo reći poslije 58 godina???

    • Otporaš
      3rd December 2012, 13:00.
      FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.

      HRVATSKI NARODNI ODPOR.
      Ured Glacvnog Tajnika.
      Stan, 5.XII.1953.

      Nekolicini braće u Kanadi!

      Za prvi čas, the Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo
      opet po redu svakom odgovarati I učiniti potrebno. Znate I sami mali
      zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga,
      the Vam kažem par rieči I o tome.

      U prvom redu, topla hvala
      na čestitkama I telegramima, a molim Vas, the I drugima u svojoj
      okolici izrazite zahvalnost moju I moje supruge na tom sjećanju I na
      čestitkama, kao I na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno
      zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je I tako
      zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je
      materijal već odavno spreman čekao.

      Par prijatelja je
      izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka
      dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu
      nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se I
      pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će I oni ustati na svoje
      noge, jer su dugim godinama progona I izolacije ekonomski slabi. Mi kao
      katolici I muslimani, kao Ustaše I Hrvati kod njih uživamo simpatije kao
      nitko drugi I vjerujem, the će moj brak ne samo koristiti, nego će
      možda biti I odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno.
      Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna,
      dobra I uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, I odgoja
      od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica I
      kaže, the je iz Ljuguškog…Uči Hrvatski I ako Bog the sina, samo će se
      hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju
      oženio I mislio točno tako kao I ti. Ja sam oženio stranjkinju,
      francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla,
      supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim
      jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući I kada smo skupa,
      govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito I lijepo,
      jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo
      naporno. Sa suprugom sam se dogovorio the jedan dan govorimo hrvatski,
      drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka
      se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše
      šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog I engleskog, tada u kući
      sva čeljad razgovara…Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica,
      sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više
      nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom.,
      mo) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći I kako je iz dobre
      obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je
      dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih
      djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo
      I treba misliti na rod. Zašto the se baš zatre naš rod, koji smo sve
      dali, pobijeni kod kuće?

      Inače, ženio sam se u Bilbao, u
      jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim
      pločicama, (ovdje se misli na “emigrantske pločice” koje su nosili svi
      Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama,
      I sve, kao the je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš
      franjevac I ustaški borac I bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste
      drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo
      oko 1000 karata I telegrama sa svih strana svieta.

      Ja idem
      u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado
      979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u
      ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno I
      svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin,
      niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana
      Crničkog, the je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom I sudstvom,
      jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod
      španjolskih vlasti, mo) I samo smeta.

      Kako se primiču
      Božićni praznici, te Vas molm, the u moje ime čestitate svim katolicima
      Božić I svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam I ne
      mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, the ne
      znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto
      drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao I Vi svi na
      mene, I to neka nam bude dosta. Recite svima to, I naka se braća ne
      ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj
      Vašoj okolini u ime moje I u ime Stožera.

      Nalazim se u
      stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se
      održati u Meksiku 27.V. Vjereujem the će se nešto učiniti I the će se I o
      nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.

      Pojačajte rad sa
      strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima,
      Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina the
      su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća I Jelića, jer su se
      uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, the ovi nemaju nikoga,
      nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove
      živine I na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe I
      Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše
      prilike.

      O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši
      “beati” (u ovom smislu riječ “beati” bi mogla značiti: naši “blaženi”,
      naši “srećonoše” itd., mo) the je zadnji svečani broj DRINE bio
      rastanak, reci te im, the je na putu novi broj od 132 strane, I dok je
      nas pet, the će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar
      nekad I zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU
      bit će bojli nego sve dosada I ima izgleda, the ćemo tiskati I jedan
      roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA
      DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u
      tom ramanu borbe za vrijeme NDH I borbe hrvatskih KRIŽARA, mo) I nekih
      drugih novosti. Radi se, žrtvuje se I vjeruje se. Mi ćemo zato I
      pobjediti I onda kada se ne tuže, the smo zločasti. Mi smo tukli
      komuniste, a I ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim
      stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa I
      Kineza.

      Javite se, a I mi ćemo češće pisati svim povjerenicima I prijateljima.

      Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

      general Drinjanin.

      Nadodano I rukom napisano:

      Dragi Dane! Javio mi se Kordić I poslao sam mu Okružnicu, pismo,
      foto I “Drina” starih. Bit će dobar – I hvala Ti na tome! čekam viesti o
      proslavi I fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od
      11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola I Dane Jolić su braća.
      Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu,
      te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje I poslati
      drugi put. U Rim ću pisati još danas I sve učiniti što se može, the Tvoj
      sin mogne u Canada. A onda ću te obavjestiti. Javi se I opet čim
      uhvatiš vremena I piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe
      grli odani Ti.

      general Drinjanin.

    • Otporaš
      3rd December 2012, 13:00.
      FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.

      HRVATSKI NARODNI ODPOR.
      Ured Glacvnog Tajnika.
      Stan, 5.XII.1953.

      Nekolicini braće u Kanadi!

      Za prvi čas, the Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo
      opet po redu svakom odgovarati I učiniti potrebno. Znate I sami mali
      zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga,
      the Vam kažem par rieči I o tome.

      U prvom redu, topla hvala
      na čestitkama I telegramima, a molim Vas, the I drugima u svojoj
      okolici izrazite zahvalnost moju I moje supruge na tom sjećanju I na
      čestitkama, kao I na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno
      zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je I tako
      zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je
      materijal već odavno spreman čekao.

      Par prijatelja je
      izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka
      dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu
      nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se I
      pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će I oni ustati na svoje
      noge, jer su dugim godinama progona I izolacije ekonomski slabi. Mi kao
      katolici I muslimani, kao Ustaše I Hrvati kod njih uživamo simpatije kao
      nitko drugi I vjerujem, the će moj brak ne samo koristiti, nego će
      možda biti I odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno.
      Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna,
      dobra I uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, I odgoja
      od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica I
      kaže, the je iz Ljuguškog…Uči Hrvatski I ako Bog the sina, samo će se
      hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju
      oženio I mislio točno tako kao I ti. Ja sam oženio stranjkinju,
      francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla,
      supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim
      jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući I kada smo skupa,
      govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito I lijepo,
      jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo
      naporno. Sa suprugom sam se dogovorio the jedan dan govorimo hrvatski,
      drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka
      se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše
      šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog I engleskog, tada u kući
      sva čeljad razgovara…Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica,
      sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više
      nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom.,
      mo) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći I kako je iz dobre
      obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je
      dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih
      djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo
      I treba misliti na rod. Zašto the se baš zatre naš rod, koji smo sve
      dali, pobijeni kod kuće?

      Inače, ženio sam se u Bilbao, u
      jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim
      pločicama, (ovdje se misli na “emigrantske pločice” koje su nosili svi
      Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama,
      I sve, kao the je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš
      franjevac I ustaški borac I bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste
      drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo
      oko 1000 karata I telegrama sa svih strana svieta.

      Ja idem
      u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado
      979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u
      ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno I
      svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin,
      niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana
      Crničkog, the je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom I sudstvom,
      jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod
      španjolskih vlasti, mo) I samo smeta.

      Kako se primiču
      Božićni praznici, te Vas molm, the u moje ime čestitate svim katolicima
      Božić I svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam I ne
      mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, the ne
      znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto
      drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao I Vi svi na
      mene, I to neka nam bude dosta. Recite svima to, I naka se braća ne
      ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj
      Vašoj okolini u ime moje I u ime Stožera.

      Nalazim se u
      stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se
      održati u Meksiku 27.V. Vjereujem the će se nešto učiniti I the će se I o
      nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.

      Pojačajte rad sa
      strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima,
      Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina the
      su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća I Jelića, jer su se
      uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, the ovi nemaju nikoga,
      nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove
      živine I na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe I
      Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše
      prilike.

      O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši
      “beati” (u ovom smislu riječ “beati” bi mogla značiti: naši “blaženi”,
      naši “srećonoše” itd., mo) the je zadnji svečani broj DRINE bio
      rastanak, reci te im, the je na putu novi broj od 132 strane, I dok je
      nas pet, the će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar
      nekad I zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU
      bit će bojli nego sve dosada I ima izgleda, the ćemo tiskati I jedan
      roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA
      DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u
      tom ramanu borbe za vrijeme NDH I borbe hrvatskih KRIŽARA, mo) I nekih
      drugih novosti. Radi se, žrtvuje se I vjeruje se. Mi ćemo zato I
      pobjediti I onda kada se ne tuže, the smo zločasti. Mi smo tukli
      komuniste, a I ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim
      stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa I
      Kineza.

      Javite se, a I mi ćemo češće pisati svim povjerenicima I prijateljima.

      Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

      general Drinjanin.

      Nadodano I rukom napisano:

      Dragi Dane! Javio mi se Kordić I poslao sam mu Okružnicu, pismo,
      foto I “Drina” starih. Bit će dobar – I hvala Ti na tome! čekam viesti o
      proslavi I fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od
      11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola I Dane Jolić su braća.
      Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu,
      te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje I poslati
      drugi put. U Rim ću pisati još danas I sve učiniti što se može, the Tvoj
      sin mogne u Canada. A onda ću te obavjestiti. Javi se I opet čim
      uhvatiš vremena I piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe
      grli odani Ti.

      general Drinjanin.