Budućnost Bosne i Hercegovine je u federalizaciji a ne u unitarizaciji

    1

    Treći entitet – prihvaćanje realnosti, a ne ignoriranje problema.

    Iako je tijekom 20. stoljeća ideja građanske države bila jako popularna i promovirana kao najpodesniji institucionalni okvir za izgradnju civiliziranog društva, poglavito u višenacionalnim i multikonfesionalnim političkim zajednicama, od pada Berlinskog zida i trijumfa ideje nacionalne države taj koncept sve više gubi svoj legitimitet i svoju privlačnu snagu.

    Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su na najbutalniji način pokazali sve loše strane građanskog koncepta države, ali i, pored raspada Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke, najavili u kom smjeru će se kretati povijest. Kulminaciju ovog trenda i konačan poraz koncepta građanske države imamo prilike vidjeti u današnjim sukobima u Ukrajini, gdje se, s malim kašnjenjem gospođice Clio, na svjetsko-povijesnoj razini, ako mogu tako reći, odlučuje o budućnosti ideje građanske države.

    Topljenje voska u ušima

    Sarajevo8

    Poneka vijest, izgleda, mora proputovati cijelim zemaljskim šarom da bi ju, tek na kraju i skoro nevoljno, poput kakva prevarena supruga, čuo onaj koji bi za nju prvi morao čuti. Slično bi se moglo reći i za najnovije izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG) o Bosni i Hercegovini, pod nazivom “Budućnost Bosne”, koje je ovaj ugledni institut objavio 10. srpnja ove godine.

    Najveću pažnju je pritom, bar u hrvatskoj javnosti, izazvao stav ICG-a glede osnivanja hrvatskog entiteta u BiH. “Nema ničeg nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni.” Dalje se dodaje da je ta ideja neprihvatljiva Bošnjacima, ali i da je njihovo protivljenje ovoj ideji neutemeljeno, a argumenti koje pritom daju “zvuče prazno”, jer, prema sastavljačima izvješća, nema nikakve opasnosti da bi stvaranje hrvatskog entiteta vodilo otcjepljenju od BiH, budući se to dosad nije desilo ni sa srpskim entitetom.

    To je institut kome od 2009. godine predsjedava bivša glavna tužiteljica Haškog suda, Louise Arbour, a čija su se izvješća u kuloarima lokalnih vladara nekada pomno studirala, slovo po slovo, slog po slog, poput Pitijinih proročanstava, ne bi li se kako saznalo što je odlučeno u svjetskim centrima moći. Upitno je da li ovaj institut i danas ima taj utjecaj na lokalne moćnike, koji često znaju koristiti Odisejevo lukavstvo pred pjevom muza i držati vosak u ušima, ali da smo dobili dokument koji nam navješćuje budući razvoj događaju u BiH, u to nema sumnje. I to kakav!

    Najtočnije bi bilo reći da u izvještaju nema ništa spektakularno novoga, osim promjene stava samog izvjestitelja, a onda i slušatelja – ako bi imao tko čuti, naravno. Vosak u ušima bi se, ipak, mogao polako početi topiti, jer je upravo izdana dozvola za razmišljanje i pričanje o nečemu što smo ionako svi sve vrijeme znali, samo nismo smjeli to dosada izreći. Da je Dayton stvar prošlosti i da Bosna i Hercegovina, kako je definirana članom 4. Daytonskog sporazuma, nefunkcionalna država koja nema budućnost u postojećem institucionalnom aranžmanu, i nije neka vijest.

    Ali, sve se mijenja kada to kaže organizacija čiji su nastanak i djelovanje usko povezani sa samim Daytonskim sporazumom, koja je tijekom svog dosadašnjeg rada bila najupornija u zagovaranju i traganju za kakvim-takvim unirarističkim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu, i čiji stavovi su generalno odražavali politički stav međunarodne zajednice prema BiH. Da je ovo zadnje izvješće ICG-a o BiH, te da se ona Bosnom i Hercegovinom neće više baviti, već će odsada djelovati pod nazivom “The Balkans Policy Research Group”, izgleda samo da dodatno podvlači konačnost ovog najnovijeg stava ICG o Bosni i Hercegovini kao zaključak čitave njegove misije.

    Stoga i nije čudno da je ovo izvješće pobudilo veliku pažnju, dosad prilično indolentne hrvatske javnosti glede Bosne i Hercegovine, koja se uglavnom ponašala kao da BiH nije i država hrvatskoga naroda, a hrvatska zvanična politika je u svemu slijedila naputke međunarodne zajednice. Oni pak koji bi se usudili o tome drukčije pisati i govoriti i dovoditi u pitanje postojeći ustroj BiH (točnije, Dayton), automatski bi bili proglašeni opakim nacionalistima koji žele dijeliti Bosnu po etničkim granicama.

    Sada se smjer mijenja, jer su najjači zagovornici unitarizacije i stvaranja građanske države u BiH, što će reći administracija SAD, čije stavove najčešće izražava ICG, očito odustali od te ideje. U hrvatskim medjima su, koliko znam, o ovoj temi već pisali Denis Kuljiš na portalu “Žurnalisti”, te Snježana Pavić i Davor Butković u “Jutarnjem listu”, dok je najiscrpniju analizu ICG-ova dokumenta zasad dao mostarski Institut za društveno-politička istraživanja. Koliko se može prosuditi, veliki značaj dokumentu se pridaje i u srpskim medijima, dok bošnjački mediji zasad uglavnom ignoriraju ovo izvješće, a kada o tome i pišu, uglavnom potcjenjuju njegov značaj.

    Treći entitet – prihvaćanje realnosti, a ne ignoriranje problema

    Bit stavova iznešenih u ICG-ovu izvješću može se svesti na konstataciju da je BiH nefunkcionalna država zbog strukturirne asimetričnosti samih temelja na kojima počiva (tri konstitutivna naroda, a dva entiteta), te da je su pokušaji ostvarivanja funkcionalnosti takve države putem zalaganja za smanjenje ovlasti entiteta i njene unitarizacije, definitivno propali. Stoga se predlaže osnivanje hrvatskog entiteta, tako da bi buduća Bosna i Hercegovina bila federalna država sastavljena od tri entiteta i jednog distrikta (Sarajevo).

    Predlaže se, također, ukidanje Kancelarije visokog predstavnika, kao i sadašnje Federacije BiH, dok bi se Predsjedništvo smanjilo za dva člana a parlament BiH bi dobio veći značaj, jer bi odluke mogao donositi prostom većinom, bez obzira da li takve odluke imaju konsenzus svih nacionalnih stranaka. Ovi potezi bi trebali uveliko pojednostaviti sustav donošenja odluka, pri čemu bi bio otkonjen čitav jedan sloj posredničkih političkih institucija, koje su uglavnom državnu aparat BiH dosad činile neučinkovitim i preglomaznim.

    Najveću pažnju je pritom, bar u hrvatskoj javnosti, izazvao stav ICG-a glede osnivanja hrvatskog entiteta u BiH. “Nema ničeg nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni.” Dalje se dodaje da je ta ideja neprihvatljiva Bošnjacima, ali i da je njihovo protivljenje ovoj ideji neutemeljeno, a argumenti koje pritom daju “zvuče prazno”, jer, prema sastavljačima izvješća, nema nikakve opasnosti da bi stvaranje hrvatskog entiteta vodilo otcjepljenju od BiH, budući se to dosad nije desilo ni sa srpskim entitetom.

    Pažnju pobuđuje ne samo rezolutnost ovakvog stava, donedavno potpuno nezamislivim za zapadne političke krugove, već i ležernost kojim je izrečen, koja kao da otklanja svaku nedoumicu oko potrebe – preciznije, ozbiljne namjere međunarodne zajednice – za osnivanjem trećeg entiteta. Treći entitet se u izvještaju tretira kao realističko “konceptualiziranje političke stvarnosti”, nasuprot dosadašnjem “ideološki motiviranom negiranju” političke realnosti u Bosni i Hercegovini.

    Ako imamo na umu da je, najkasnije počevši od američkog preuzimanja inicijative u strategiji međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, ono što se sada u izvješću naziva “ideološki motiviranim negiranjem” političke stvarnosti u BiH – a to je, ukratko, ideja stvaranja unitarne Bosne i Hercegovine – sve do jučer bila glavna strateška orijentacija međunarodne zajednice, u čiju realizaciju je ona upregla sve svoje umijeće i resurse, onda ove riječi tim više dobivaju na snazi.

    Poglavito ako imamo na umu da dolaze od instituta koji održava jako bliske kontakte s administracijom SAD, koja je dosad bila najžešći zagovornik unitarnog uređenja BiH i ukidanja entiteta. Da li to znači da je međunarodna zajednica napravila radikalni zaokret u politici prema BiH? Mislim da se treba složiti s ocjenom mostarskoga IDPI-ja, prema kojoj je riječ o promjeni odnosa moći na međunarodnoj sceni, konkretno, europskom preuzimanju inicijative u vezi BiH od SAD, čije su odluke dosad imale najveći utjecaj na situaciju u Bosni i Hercegovini. No, svakako treba dodati i da je u pitanju i razborita odluka da se prihvati realnost i shvaćanje o zastarjelosti i nefunkcionalnosti stare ideje građanske države kao prihvatljivog rješenja za multinacionalne političke zajednice.

    Slom unitarizma – šansa za demokraciju

    Nakon oko stotinu milijardi dolara uloženih u projekt Bosne i Hercegovine, neuspjelog pokušaja osnivanje i promoviranja jedne nadnacionalne stranke, koja je, izgleda, iznevjerila sva očekivanja, gotovo nevjerojatni političkih i parapolitičkih aranžmana, nerijetko uz ignoriranje demokratske volje građana, kako bi se održao privid funkcionalnosti unitarističke ideje, konačno, nakon neuspjelog, gotovo očajničkog poteza sa zimušnjim pučem, kada se unitaristička ideja pokušala spasiti “narodnim buntom odozdo” – međunarodna zajednica, uključujući ovaj put i SAD, konačno je, čini se, odustala od pokušaja stvaranja “građanske i jedinstvene Bosne”.

    Čak i alternativno rješenje koje se u izvješću ICG-a predlaže umjesto direktnog stvaranja hrvatskog entiteta, sada ide na ukidanje Federacije, a ne županija (obrnuto je, ako se sjetimo, bio motto prosvjeda u veljači, kada su paljena sjedišta kantonalnih vlada). Naime, po tom prijedlogu sadašnje bi županije dobile entetski status kao i RS, a Federacija bi bila ukinuta. Ovi entiteti bi se kasnije mogli udružiti u veće političke jedinice, što bi opet vodilo ka entitetskom razdvajanju po nacionalnom ključu. “Čist građanski koncept” se u izvješću izričito odbacuje kao “neprimjenjiv” i “neprimjeren”.

    Glavni problem s konceptom građanske države jest to što on, kao što smo mogli vidjeti na primjeru bivše Jugoslavije, ali i u 20-godišnjem iskustvu sa Bosnom i Hercegovinom, dovodi do majorizacije, tj. do hegemonije većinske nacije nad ostalima. Bosna i Hercegovina je naslijedila sve loše strane jugoslavenskoga eksperimenta sa izgradnjom građanske države, što je, na kraju, i dovelo do rata u bivšoj Jugoslaviji. Dobro je da je međunarodna zajednica sada konačno uvidjela da rješenje nije u utopijskom unitarističkom projektu, već u prihvaćanju realnosti i interesa nacija koje žive u toj državnoj zajednici.

    Kada ICG u izvješću kaže da “u BiH nema opasnosti od rata”, onda oni ustvari priznaju da je bila pogrešna ona, još uvijek u javnosti općeprihvaćena interpretacija, po kojoj su etničke strasti i nacionalizmi doveli do rata, a ne unitarizam i pokušaj izgradnje građanske države u Jugoslaviji. Sada se na nacionalizam i nacionalne interese gleda normalnim očima, a ne kao na izvor sukoba. Izvorište sukoba je ovaj put jasno detektirano na drugoj strani, u pokušaju ostvarenja utopije građanske nacije u Bosni i Hercegovini.

    U svakom slučaju, najnoviji izvještaj ICG o Bosni i Hercegovini donosi jedan sasvim novi kvalitet razmišljanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i otvara neka ključna pitanja njenog opstanka, koja su dosad bila blokirana.nerazumnim inzistiranjem Međunarodne zajednice na konceptu građanske država, koji koncept je bio kompatibilan jedino s bošnjačkim nacionalističkim osjećajima, dok je ignorirao nacionalne osjećčaje i interese Hrvata i Srba. Kao što smo vidjeli, dugoročno taj koncept nije bio ni u interesu Bošnjaka, jer je Bosnu i Hercegovinu držao zacementiranu i institucionalno paraliziranu zbog nepostojanja elementarnog konsenzusa svih treiju nacija oko zajedničkih interesa.

    Pritom se jasno kaže i da bi priznanje nacionalnih interesa tri nacije u BiH i stvaranje entiteta po etničkom principu (što ovdje znači stvaranje hrvatskog/ih i bošnjačkog/ih entiteta), dovelo ne samo do relaksacije nacionalnih tenzija u Bosni i Hercegovini, već i da bi to bila šansa za demokratizaciju čitavog društva. Demokracija i unitarizam su nespojivi; ideja demokracije i ideja građanske nacije ne mogu funkcionirati zajedno. Samo priznanje nacionalnih interesa u nacionalnom institucionalnom okviru, uz poštivanje manjinskih prava, može dovesti do potpune socijalne integracije društva u politički život zajednice.

    Ako nema konsenzusa na toj temeljnoj ravni i ako ignoriramo značaj nacinalnih interesa bilo koje grupe, nemoguće je očekivati da će se stvari nekako poravnati naknadno, tako što ćemo se svi utopiti u politički projekt “građanstva”. Građani se ne stvaraju poništenjem nacionalnog identiteta, već je tek njegovim priznavanjem moguće očekivati punu afirmaciju i prihvaćanje demokratskih vrijednosti i puno učešće u političkom životu.

    Nacionalne stranke rješavaju probleme koje nisu mogle riješiti građanske

    Ostaje pitanje još kako će ovakav prijedlog biti prihvaćen u samoj Bosni i Hercegovini. Lako je pretpostaviti da će naići na puno odobravanje Hrvata, koji su dosad platili najvišu cijenu majorizacije i pokušaja međunarodne zajednice da u BiH stvori građansku državu. Srbi bi mogli izgubiti poneki atribut državnosti koji je Republici Srpskoj dan Daytonskim sporazumom (od kojih su neki već ranije prenešeni na državnu razinu djelovanjem pritiscima međunarodne zajednice i dogovorima Kancelarije visokog predstavnika i SDS-a), ali ne vjerujem da bi to bilo u nekoj značajnoj mjeri, poglavito ako imamo u vidu da je izgledno da bi bili očuvani mehanizmi veta, koji bi omogućavali Republici Srpskoj da blokira svaku inicijativu za koju bi procijenili da bi išla na štetu RS.

    Prihvaćanje pak preustroja BiH u pravcu federalizacije, mogao bi RS donijeti i benefite, naročito glede povećanja ugleda u očima Međunarodne zajednice, gdje je dosad imala status parije, što je svakako nužno promijeniti.

    Najveći problem sa prihvaćanjem prijedloga ICG-a, međutim, imat će Bošnjaci. Politički gledano, ovime najviše gubi Lagumdžijin SDP, koji je bio politički projekt koji je trebao podržati nastojanja međunarodne zajednice oko stvaranja unitarne građanske BiH. Stoga će najveći teret pasti na Izetbegovićevu SDA, glavnu nacionalnu stranku Bošnjaka, koja bi trebala Bošnjacima objasniti da je s idejom unitarne Bosne i Hercegovine završeno, za koju su Bošnjaci emotivno vezani, kao što su, recimo, Srbi bili emotivno vezani za projekat bivše Jugoslavije.

    Da su oni najizgledniji za tu operaciju, pokazuje i primjer Srbije, gdje se nacionalistička SNS pokazala kao najučinkovitijom za objašnjavanje Srbima da je potrebno normalizirati odnose sa Kosovom. Ako je Vučić uspio u tom naumu, i to bez značajnije političke štete po svoju stranku, ne vidim zašto ne bi uspjelo i Bakiru Izetbegoviću objasniti da je za nacionalni interes i demokratsku budućnost bošnjačkog naroda dobro osloboditi se iluzije o stvaranju građanske Bosne i Hercegovine i posvetiti se svojoj budućnosti u okviru bošnjačkog nacionalnog entiteta?

    Glede političke situacije, moguće je da bismo uskoro mogli imati pokušaj reprize prosvjeda iz veljače, koji bi imali jako građansko i unitarističko obilježje, ali ako SDA ne bi podržala takve prosvjede, oni bi vrlo brzo utihnuli, kao što je bilo i zimus.

    U svakom slučaju, najnoviji izvještaj ICG o Bosni i Hercegovini donosi jedan sasvim novi kvalitet razmišljanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i otvara neka ključna pitanja njenog opstanka, koja su dosad bila blokirana.nerazumnim inzistiranjem Međunarodne zajednice na konceptu građanske država, koji koncept je bio kompatibilan jedino s bošnjačkim nacionalističkim osjećajima, dok je ignorirao nacionalne osjećčaje i interese Hrvata i Srba. Kao što smo vidjeli, dugoročno taj koncept nije bio ni u interesu Bošnjaka, jer je Bosnu i Hercegovinu držao zacementiranu i institucionalno paraliziranu zbog nepostojanja elementarnog konsenzusa svih treiju nacija oko zajedničkih interesa.

    Priznavanje interesa svih triju nacija, poglavito Hrvata, koji se navješćuje ovim zadnjim izvješćem, mogao bi konačno dovesti do deblokade institucija BiH i njenom okretanju demokratizaciji društva i stvaranju normalne i funkcionalne BiH, zasnovane na federalističkim a ne unitarističkim principima.

    Politika plus, kolumna:Borislav Ristić

    facebook komentari

    • Fri, Aug 1, 2014 at 2:28 PM
      To: “G. Vuskic”

      Dragi hrvatski brate,

      Usred
      ljeta 1960. ja sam s generalom Luburićem bio u Valenciji. ON TADA NIJE
      BIO RASTAVLJEN, ALI MI JE DAO NASLUTIT DA ĆE DO RASTAVE NASKORO DOĆI.
      Padre Miguel Oltra je 26. prosinca 1963 bio propovjednik na mojemu
      vjenčanju. KUM MI JE BIO MAKS LUBURIĆ!

      Knjiga korespondencije
      pokojnoga generala s najdražim mu suradnicima bit će sigurno velika
      senzacija. Neka je na tome hvala O D P O R A S U Mili Bobanu.

      JOŠ
      VEĆA SENZACIJA ĆE BITI GENERALOVA VRHUNSKI PISANA POTPUNA BIOGRAFIJA
      jer on nije bio samo Upravitelj Jasenovca nego je cijeli život
      sudjelovao u vatrenim i nevatrenim borbama te je u “Hrvatskome bunkeru” u
      gradiću Carcagente UŽASNO na smrt dotučen od UBOJICE I LAŽCA Ilije
      Stanića.

      SLAVA HEROJSKOME MAKSU LUBURIĆU, UVIJEK VJERNOME
      HRVATSKOM USTAŠI I POSLJEDNJEM ZAPOVJEDNIKU HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA
      NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!

      J. IVAN PRCELA
      JEDAN OD TROJICE VELIKIH UMORENOGA GENERALA LUBURIĆA