Pratite nas

Kolumne

BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Objavljeno

na

VIDEO! BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Branko Šerić: – Nasilje u obitelji može biti sve, pa i nasilje pred djetetom… Pitam se je li Državno odvjetništvo postupilo kako treba?!

Nikola Kajkić: – Od početka se znalo da će Cvitan preko Miljenića zaštititi Lalovca!

Dr. Herman Vukušić: – Puno blaži oblici obiteljskog nasilja sankcionirani su zatvorskom kaznom!

Dr. Igor Peternel: – Riječ je o klasičnom zlostavljanju, Sanji Sarnavki ide na dušu što je pokušala dovesti u pitanje potpuno autentičnu snimku!

Bujica na Z1 i partnerskim televizijama bavila se sramotnim rješenjem Državnog odvjetništva koje je odbacilo prijavu protiv saborskog zastupnika SDP-a i bivšeg ministra financija Borisa Lalovca koju je podnijela njegova supruga Tončika Anastasia Lalovac zbog obiteljskog nasilja. Aferu nasilnik u televizijski eter lansirala je upravo Bujica, o njoj su kasnije izvještavale sve televizije, međutim, rješenje DORH-a kojim se odbaciju prijava protiv Lalovca ni jedna televizija nije spominjala, a kamo li problematizirala…

“U praksi sam se susreo s velikim brojem slučaja obiteljskog nasilja, puno blaži oblici od ovoga bili su sankcionirani direktnom zatvorskom kaznom, uz obavezu daljnjeg psihijatrijskog liječenja. Čini mi se da Boris Lalovac spada u grupu povlaštenih bivših dužnosnika Milanovićeve Vlade, pored Tomislava Sauche, načelnika općine Tisno Ivana Klarina, samog Zorana Milanovića pa i ostalih koji se migolje hrvatskom pravosuđu,” izjavio je za Bujicu ugledni hrvatski psihijatar dr. Herman Vukušić.

VUKUŠIĆ I PETERNEL OŠTRO PROTIV SARNAVKE!

Vukušić nije štedio ni Sanju Sarnavku iz udruge B.a.B.e. koja ne samo da nije zaštitila gospođu Lalovac, već je javno izrazila sumnju u cijeli slučaj.

“Argument Sanje Sarnavke je da je gospođa Lalovac šutjela tijekom zlostavljanja… To je skandalozno i sramotno! Ona se cijeli život bavi zlostavljanim ženama, a sada odjednom ne zna da je najčešća reakcija ljudske psihe na teror, užas i strah upravo šutnja. Zapreprašten sam činjenicom da jedna aktivna djelatnica nevladinog sektora koja je na glasu kao istaknuti borac za ljudska i posebno, ženska prava može reći takvu notornu glupost i bedastoću,” komentirao je dr. Vukušić izjave Sanje Sarnavke o rješenju DORH-a u slučaju Lalovac.

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr. Igor Peternel u Bujici je kritički govorio o sporosti DORH-a i predbacio Cvitanu što se na rješenje tako dugo čekalo. Komentirao je i Sarnavku: “Autentičnost snimke uopće nije upitna, vrlo se dobro čuje da je riječ o klasičnom psihičkom zlostavljanju, a to što se Sarnavka nije očitovala, to ide njoj na dušu”.

Da u cijelom slučaju nešto smrdi, dodatno potvrđuje podatak da je DORH, prema saznanjima Bujice, izmanipulirao žrtvinu majku Anđu Bago i sestru Milicu Jurić. Njihovi iskazi navedeni u rješenju koje broji 10 stranica, u potpunosti su izvrnuti, a to je uredniku Bujice potvrdila sama žrtva Tončina Anastasia Lalovac. S druge strane, kao ‘relevantno svjedočenje’ uzeto je ono Josipa Pavletića kojeg je gospođa Lalovac, kako sama tvrdi, vidjela tek dva put u životu, kada joj je rješavao leasing za auto. U Bujici je rečeno da je žrtva za svjedoka htjela pozvati i Miloša Lalovca, brata optuženog Borisa Lalovca, no DORH je to svjedočenje odbio! Tončika Anastasia Lalovac, podsjetimo, obavijestila je i cijeli bivši vrh SDP-a o zlostavljanju – Igora Dragovana, Orsata Miljenića, Milanku Opačić i Zorana Milanovića, ali nitko od njih nije reagirao. Lalovac je zaprijetio supruzi da će Miljenić i onako “sve srediti sa Cvitanom”… Nakon rješenja DORH-a koje je zaprimila prošli tjedan, Tončika Anastasia Lalovac sumnja upravo u takav scenarij. Pisat će žalbu, ali više ne vjeruje u hrvatski pravni sustav. Prije emisije u srijedu našla se sa voditeljem i rekla da za sada ne smije pred kamere jer joj prijete da će joj oduzeti dijete, učini li to još jednom. Tončika Anastasia Lalovac rekla je voditelju da se osjeća odbačenom, zgaženom i samom protiv cijelog sustava koji štiti moćne nasilnike, a razmišlja i o povratku u Kanadu, koja je za razliku od Hrvatske – pravna država. I maloljetni sin Tomislav ima kanadsko državljanstvo pa je ovakav scenarij posve izgledan.

ŠERIĆ: OBITELJSKO NASILJE JE I GALAMA PRED DJETETOM!

Gost Bujice, odvjetnik Branko Šerić istaknuo je kako u ovakvim slučajevima treba postupati s puno takta.

“Radi se o neobičnim sudionicima obiteljskog nasilja. Pitam se je li Općinsko državno odvjetništvo postupilo kako treba i je li prikupilo sve dragocjene informacije… Najdragocjeniji izvor saznanja trebalo je biti malodobno dijete. Nije bitan samo ovaj incident sa snimke, iako nije navažan, bitna je cijela povijest supružnika i njihovi poremećeni odnosi. Nasilje u obitelji može biti sve, pa i galama pred djetetom,” rekao je Šerić, a voditelj je dodao kako mu se gospođa Lalovac požalila da je njezin suprug jednom prilikom, uz galamu, bacio u smeće sve puzzle maloljetnog Tomislava zato jer nije dobio peticu u školi! Kasnije se u ovom slučaju, često pozivao upravo na zaštitu djeteta…

Šerić je komentirao i odbijanje Miloša Lalovca, brata Borisa Lalovca kao svjedoka:

“To je propust! Kod ovako osjetljivih predmeta potrebno je napraviti sve živo – kompletne izvide i saslušati sve svjedoke, posredne ili neposredne!”

U Bujici je prikazano rješenje iz sličnog slučaja, u kojem je Zagrepčanin D.M. u siječnju ove godine kažnjen sa 10 dana Remetinca zbog verbalnog i psihičkog nasilja. Suprugu je psovao i zaključao u sobu. Istoga dana privela ga je policija, a sudac za prekršaje poslao u zatvor. Određena mu je i mjera obaveznog psihijatrijskog lječenja te zabrana pristupa supruzi. Dvostruka mjerila prema običnim građanima i visokim dužnosnicima komentirao je Šerić, ali i predsjednik Nacionalnog sindikata policije Nikola Kajkić koji se u Bujicu javio iz Vinkovaca.

KAJKIĆ: OD POČETKA SE ZNALO DA ĆE CVITAN ZAŠTITITI LALOVCA!

Kajkić je prvo pojasnio rješenje kojim je građanin D.M. poslan u Remetinec na 10 dana zbog blažeg oblika zlostavljanja od onog u slučaju Lalovac: – Policija postupa kada se utvrdi prekršaj nasilja u obitelji, ona je tada i tužitelj i zastupa žrtvu pred Prekršajnim sudom. U takvim slučajevima policija je ta koja traži mjeru opreza, do pravomoćnosti presude prati i nadzire situaciju. Kazneni postupak je nešto drugo. U kaznenom postupku policija, nakon što se utvrdi kazneno djelo, mora kontaktirati državnog odvjetnika, u dogovoru s njim odlučuje ide li se na prekršaj ili kazneno djelo… Ako je kazneno djelo, onda sve daljnje odluke donosi DORH, poput mjera opreza, te daje upute o radu. Što se tiče slučaja u kojem je okrivljenik na deset dana završio u zatvoru, on je zaista vrlo sličan. No, Lalovac je sve radio pred malodobnim djetetom i zato njegov slučaj spada u kazneno djelo. Zašto DORH nije prihvatio sve relevantne dokaze pa čak ni iskaz Lalovčevog brata?! Očito je sve od samoga početka bilo usmjereno k tome da će Lalovac na prijedlog Orsata Miljenića, kod Cvitana biti oslobođen kaznenog progona, što se na kraju i pokazalo točnim!

Kajkić je naveo još jedan zanimljiv slučaj koji dovoljno govori o dvostrukim kriterijima Dinka Cvitana: – Jedan policijski službenik u Zagrebu, dakle isto odvjetništvo i isti grad, policijski specijalac koji se samo verbalno sukobio sa suprugom, nedavno je uhićen u sličnom slučaju. Priveden je sucu istrage, nakon čega je pušten da se brani sa slobode, suspendiran je iz službe i bit će kazneno gonjen. To je čak i blaži slučaj nego Lalovčev, a istragu je vodilo isto Državno odvjetništvo koje je imao bitno drukčije kriterije! Odmah na početku je trebalo skinuti imunitet Lalovcu, no očito je već tada bila donesena odluka o tome da će ga se zaštititi, a čekalo se samo pravo vrijeme da nam se to servira… Sjetimo se i nedavnog slučaja ubijene Kristine Krupljan koji je šokirao Hrvatsku. Majka je dan prije njezina ubojstva bila u DORH-u i prijavila ozbiljne prijetnje smrću. Dobila je hladan odgovor da ide kući i bude mirna, da čeka kazneni sud i da će sve biti u redu. DORH nije donio rješenje o mjerama opreza. David Komšić brutalno je ubio Kristinu Krupljan, a DORH je to mogao spriječit. Ni za to nažalost, nitko nije odgovarao, svi su optuživali policiju, a DORH je bio taj koji je trebao donijeti odluku i koji je napravio kobni propust…

ŠERIĆ: CVITAN JE OČITO ZNAO…

Šerić je, komentirajući navode o umiješanosti Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana u slučaj Lalovac, priznao da Cvitana poznaje dugi niz godina, još kao bivšeg tužitelja, odvjetnika i ravnatelja Uskoka.

Doživljavao sam ga uvijek kao profesionalca. Teško je vjerovati da on zna za svaki predmet, to je nemoguće. No, ovdje je očigledno znao! Je li Cvitan imao utjecaja na ishod postupka, to ne znam – rekao je odvjetnik Šerić.

Govorio je i o jednom od načina na koji je Glavni državni odvjetnik mogao utjecati na cijeli slučaj.

“U Zakonu o Državnom odvjetništvu postoji institut koji se zove obvezna uputa. Državni odvjetnik zamjenicima može narediti kakvu odluku donijeti po sustavu subordinacije, ali u tom slučaju dužan je napisati uputu kako neki predmet treba riješiti. Ako je Cvitan donio takvu uputu, mora postojati trag u spisu,” pojasnio je Šerić, uz jasnu kritiku rada DORH-a koji se često stavlja u ulogu koja mu ne pripada i uz pomoć dijela medija ljude unaprijed osude, otvore hajku na njih i stvore dojam krivnje bez suda: “U slučaju Maestro, gdje branim Josipa Matanovića, sud u Strasbourugu je prihvatio moju tužbu i naredio ponavljanje postupka jer je Državno odvjetništvo selekcioniralo dio dokaznog materijala, dio nisu htjeli dati sudu! Čovjek je zbog toga odležao 8 i po’ godina! Skandal! Nije na DORH-u da odlučuje jesu li neki dokazi suvišni, to mora odlučiti sud. Matanović je bio osuđen na 11 godina i sada se sve vraća na početak. Osam i pol godina ležao je u zatvoru, a tome su uvelike pridonijeli Sanader i Mesić koji su ga prije samog postupka prozivali za korupciju i tako kontaminirali postupak. Na Ustavnom sudu dobili smo tužbu da je moj klijent oštećen takvim nastupima, to je potvrdio i sud u Strasbourgu i tko sada može nadoknaditi štetu koja je počinjena tom čovjeku,” zapitao se Šerić i zaključio: “Ne može DORH raditi na silu i unaprijed odrediti da je netko kriv, a tek onda prikupljati dokaze! Dokazi moraju upućivati na krivca i kazneno djelo, a ne da se kroz postupak potvrđuje radna teza da je netko kriv…”

Voditelj je kao primjer selektivnosti u radu DORH-a naveo i slučaj Agram te naročito slučaj pročelnika Ureda gradonačelnika Zagreba Mire Lace, koji je morao u Remetinec jer je omogućio da bolesnu novinarku službenim automobilom odvezu na operaciju u Austriju. Boris Lalovac je svoju teško bolesnu suprugu zlostavljao, no ni jedan dan nije proveo u Remetincu! Spominjao se i slučaj kćeri Zorana Mamića, Nine Mamić koja je zbog jedne SMS poruke završila u pritvoru, očito jer je to politički nekome odgovaralo, a ovdje se štiti evidentnog nasilnika Borisa Lalovca, o čijem nasilju postoji snimka i fotografije i medicinski nalazi – no, nikome ništa!

CIJELU BUJICU SA BRANKOM ŠERIĆEM O EPILOGU SLUČAJA LALOVAC POGLEDAJTE OVDJE:

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati