Pratite nas

Kultura

Bunjevci su Hrvati

Objavljeno

na

Bunjevci su na početku školske godine čitanke i gramatiku za učenje bunjevačkog govora dobili na ćirilici.

Tiskanje tih udžbenika je u nedostatku sredstava na sebe preuzeo predsjednik Nikolić, koji se i prije zauzimao za zajednicu Bunjevaca kao “autohtonog južnoslavenskog naroda”. Vodstvo hrvatske manjine u Vojvodini godinama upozorava da pojedina državna tijela Srbije potiču umjetnu podjelu bunjevačkih Hrvata na Bunjevce i Hrvate, proglašavajući bunjevačku ikavicu govorom, odnosno jezikom Bunjevaca, ne-Hrvata. Predsjednik Hrvatskog nacionalnoga vijeća Slaven Bačić također je izjavio kako je hrvatskoj zajednici u Vojvodini trebalo više od desetljeća da dobije prve udžbenike na hrvatskom, što potvrđuje postojanje dvojnih standarda vlasti prema manjinskim zajednicama.

Iz Hrvatske je prikladno reagirala jedino gospođa Tomašić, izjavivši kako je to “manifestacija politike uništenja hrvatskog jezika i kulturnog identiteta na tlu Vojvodine”. S druge strane oni koji imaju vlast da zastupaju legitimne interese Hrvata reagirali su prilično mlako. Tako Predsjednik Milanović podsjećajući kako je on prijatelj ćirilice izjavljuje: “…to je očito napravljeno s nekakvom namjerom. Ajmo reći da nije baš najkorektnije. Ali ako su se Hrvati Vojvodine i Srbije očitovali o tome, oni najbolje znaju smeta li ih ti i koliko.” Predsjednik Josipović je ipak malo direktniji: “Taj potez nije korektan, i nadam se da će se ispraviti. S druge strane mislim da se ne smijemo zaustaviti samo na tome da kritiziramo što je u drugoj državi napravljeno, nego što smo mi propustili i gdje je naš problem.” Dakle, kada su obojica predsjednika gospodinu Nikoliću pokazala zube razjašnivši da to ipak “nije korektno”, od predsjednika Srbije je došao odgovor kako “Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati – oni su svoji.”

Opet se događa se da se izraz “Bunjevac” pokušava pretvoriti samo u naziv stanovnika nekog područja (slično kao što se događa s nazivom “Bokelj” u Crnoj Gori) da bi mu se zatim pripisala druga etnička pripadnost. Pritom se namjerno “zaboravlja” podrijetlo naziva Bunjevac (ili Bokelj) i njihova povijest, te sustavno zatire činjenica o njihovoj pripadnosti Hrvatskom narodu, kao i svako pojavljivanje naziva Hrvat. Prisjetimo se stoga malo povijesti…

Bunjevci su dobili svoje ime po kamenim kućama poznatim kao “bunje” (jednina bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas, a poznate su još i pod nazivima: kažun, komarda, trim, ili cemer. Ime ovim Hrvatima vjerojatno su dali Mlečani zbog načina življenja ovog djela hrvatskog naroda: “bugna” – kamen tesanik; odnosno “bugno” – košnica, kuća s mnogo stanova ili prostorija (dvoslog “gn” se čita kao “nj”).

bunjaBunjevci su grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine. Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad no danas se smatra kako su se Bunjevci asimilirali (pomađarili) tijekom 18., 19. i 20. stoljeća.

Prvi pokušaji srpske administracije da asimilira Bunjevce, bili su svrstavanje brojnih Bunjevaca pod kategoriju “katolički Srbi”. Zbog otpora i u konačnici neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Koliko je dugotrajna i opsežna ta politika vidimo iz podatka da je vojna obavještajna služba iz Subotice poslala 1934. izvještaj šefu te službe u Beogradu “da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta”[1]. Kao što vidimo ta politika tihog genocida sustavno se provodi već gotovo čitavo stoljeće, i uistinu se trebamo upitati što možemo učiniti da ju zaustavimo. S obzirom da se i naši predsjednici pitaju to, a ni najmanje nisu svjesni kako su upravo oni ti koji bi trebali nešto poduzeti, mislim da je prvi korak koji trebamo poduzeti – smijeniti predsjednike.

Za kraj bih završio sa stihovima možda najpoznatijeg Bunjevca, Antuna Gustava Matoša:

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”A.G.Matoš” title=”Hrvatski pjesnik” background=”#ddd0d0″]”Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!”[/testimonial]

 Dr.sc. Hrvoje Kalinić

[1] Hvala gospodinu Stevanu Mačkoviću koji je u Hrvatskoj reviji (u izdanju Matice Hrvatske) iz 2005. u članku “Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca” iznio ove podatke iz Historijskog arhiva Subotice.

Hrsvijet.net & Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice K.Kraljević: "Čiji je Velebit?" Mile Budak, Madrid 1968.
Knjigozori Miljenka Stojića

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata. Mnogi, naime, njezini stvaratelji ostali su zatrpani u kojekakvim rovovima ili jamama, a njihovim preživjelim istomišljenicima onemogućeno je stvaranje.

Jugokomunisti su silom kovali novog čovjeka i novu književnost. Pomagale su im u tomu prodane duše. Ostali su se prikrivali ili su se kajali za zablude.

Maja Pavelić Runje nastoji nam pred oči iznijeti autohtonu hrvatsku veličinu, književnika Milu Budaka. Pita se ako ga treba i dalje držati u zaboravu zbog njegova političkog angažmana, ne bi li onda to trebalo učiniti i s Miroslavom Krležom, Jurom Kaštelanom i nizom drugih hrvatskih književnika, da ih ne nabrajamo. Ona je postavila upit, a hrvatska će književnost morati smoći snage ispravno odgovoriti na njega.

Maja Pavelić Runje, O ljudima, o životu u književnom djelu Mile Budaka, Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Budakova djela tiskana su u 25 svezaka. Autorica je istražila 16 naslova te brojne novele i pripovijetke rasute po časopisima i novinama. Plodove rada razvrstala je u 12 poglavlja, usredotočena na pojedine teme. Dobila je tako prilično zaokružen pogled na književni rad Mile Budaka i bez pridržaja podastrijela ga čitateljstvu.

Mogli bismo zaključiti da iz svega iskače dobro koje je u srži Budakova stvaranja i dobro koje je u srži njegove ličnosti. Najdraže su mu bile obiteljske teme, nastale u vrtlogu života hrvatskog čovjeka u njegovoj Lici. Iako kao književnik nastoji ne uvlačiti u književno djelo političke teme, to je ipak bilo nemoguće. Politika je počesto odlučivala o životu i smrti hrvatskog čovjeka.

Za neke ovo je točka prijepora i slabost Budakova književnog djela. Očito nisu čitali ili se ne žele prisjetiti židovskog pisca Jehude Amihaja. Bio je pripadnik elitnih židovskih postrojbi i poslije u pjesmu pretočio ne samo svoja općenita životna iskustva već i svoje domoljublje. Za sve je dobio mnoge nagrade i priznanja, a Budak vješala, po nekima metak, opet po nekim drugima završio je u raljama divljih zvijeri u zagrebačkom zoološkom vrtu. Tek stasalu mu kćer Grozdu najprije su jugokomunisti silovali te nakon toga ubili je u Crngrobu kraj Škofje Loke. Tako su oni uobičajeno radili.

Iz rečenoga se dade zaključiti da nije zapravo obješen Mile Budak, već hrvatska književnost. Morala se prestati baviti temama koje zanimaju dušu hrvatskog čovjeka, a početi se baviti temama nastalima na iščašenim filozofskim naklapanjima. Krleža je možda ponajbolji primjer za to, a Ivo Andrić primjer snalaženja. Iako je u ime Beograda potpisao pristup Jugoslavije hitlerovskom Trojnom paktu, ipak je sačuvao živu glavu.

Ovakvih nam knjiga zaista treba kao kruha svagdašnjega. Ne samo da upoznajemo nekoga pisca u njegovoj biti, nego i skidamo nepravedno navučene povijesne koprene. Milu Budaka, i slične, treba učiti u školama. Povjesničari će, pak, stvoriti ocjenu o njegovom političkom djelovanju. Maja Runje je za sve imala i znanja, i volje, i hrabrosti. Imaju li ih neki drugi za neke druge pisce?

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati