Čagod mi napiši i niš ne pozabi

    12

    U vremenu u kojemu vam se na koricama gotovo svake knjige (neovisno o kakvoći) smiješi poruka o tome kako će vam upravo ona promijeniti život, u vremenu (Nije li takvo zapravo svako vrijeme?) u kojemu vam se lažni proroci nude u obliku suvremenih vračeva ili stavotvoritelja katkad je, barem uoči blagdana, potreban odmak. Stoga vas uoči Uskrsa ne kanim opterećivati zbiljom (jezikoslovnom ili, ne daj Bože, političkom, to možete čitati svugdje), nego s vama otploviti na „tople obale djetinjstva“, skriti se u blaženu tišinu pustih mjesta, u „gradove daleke koji još se daljim danas čine“. Nije li, uostalom, bit korizme da se očistimo i uotočimo, da se svi skupa malo odmaknemo od svakodnevice? Zbilja će nas ionako, kadli-tadli, sustići.

    knezev_dvorKad sam bio posve malen, moj se svijet svodio na kilometar i pol uzmorja od Macela do Porta. Granice sam svojega svijeta rijetko prelazio. S dvora sam čeznutljivo motrio preslicu na crkvici svetoga Roka i trokutić kopna koji se vidio s gustirne. Kad bih poželio uzreti veći odlomak kopna, odlazio bih na plažu Gornjim putom i pitao se kakvi su ti ljudi koji na kopnu žive i koje svi oko mene zovu Vlaji (nikad mi ne bijaše posve jasno smatraju li i mene ili barem mojega oca jednim od njih) i živi li itko vrhu tih gora ili su one kraj svijeta. Mati bi me nekad dovela do svetoga Roka ili do Stankota (ajme, koliko mi se to činilo daleko), a otac, koji je bio pustolovnijega duha, katkad do Lanterne ili na Jasenovo brdo, pa i dublje u bračku unutrašnjost kojoj je more bilo gotovo jednaka nepoznanica kao stanovnicima kopna. Strah je od kopna kao nečega zloga, nečega velikoga, a opet konačnoga, onoga što te otima iz otočke sigurnosti počesto bio jači od radoznalosti.

    Urezao mi se duboko u pamćenje, toliko duboko da katkad i danas, dok se verem po škrapama, ne gledam u kopno jer kopno znači obveze odraslih i poslove, a ne preslatku dokolicu u kojoj se i danas štošta lijepo sniva. A lijepo je bilo živjeti u tome malom svijetu. Kad sam već polako postajao klapac (ni dječak ni momčić), poželjeh proširiti vlastite granice. U travnju, u mjesecu kad sunce sve jarče peče i kad se već ćuti dašak ljeta, stariji su pohodili staru crkvicu svetoga Jurja oko 4 km zapadno od mjesta. „Još si molić, jemo vrimena. Drugo ćeš godišće“, slušao sam mati gotovo svakoga proljeća. Naučio sam tada već da odrasli često obećavaju, ali rijetko održavaju obećanja te se s prijateljem Igorom jednoga ljetnog dana uputih na Bračutu. Išli smo bez vode i hrane. Pitao me barba Pino što ću jesti. Rekoh mu kupine, a on me čudno pogleda. Nije mu bilo jasno kako netko može voljeti kupine kojima se on (i to onim kiselim, crvenim) hranio dok se skrivao od Talijana. (Nije barba Pino tada znao da mu mali susjed, kad može, kupine soli morem te da isto čini s jabukama i kruhom.) Polako se uspinjasmo i dođosmo pred usku crkvicu koju su od znatiželjnih pogleda čuvali maslinici te kroz otvore ugledasmo fresku (isto tako miću) svetoga Jurice Zmajoubojice. Ponosni bjesmo što proširismo granice vlastita svijeta i vratismo se u misto. Svetoga Juricu pohodih nakon toga često, a sa širenjem granica mojega svijeta, crkvica mi se činila sve manjom i manjom, baš kao što se smanjivao broj skrovitih mjesta u kojima sam se osjećao sigurnim od znatiželjnih pogleda i buke svijeta. Blagdan pak svetoga Jure posebno zavoljeh jer smo se na njega ritualno prvi put u godini zamećoli u more.

    Nekoć tako bježah na Zapad, a danas se u potrazi za izgubljenim svijetom utječem Istoku. Putovi me tako naniješe do svetoga Jure u Hrasnu i Trnčini, a želje sve do Bara, Ulcinja i Drača. Kad se osnivao Južnohrvatski ogranak DHK, zamišljeno je bilo da se prostire na području negdašnje Crvene Hrvatske danas razdijeljene između Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije.

    Nekoć je na tome prostoru nakon doseljenja Hrvata caftio život, o čemu svjedoči prostiranje biskupija i nadbiskupija: makarske, trebinjske, stonske, korčulanske, kotorske, risanske, budvanske, barske i dukljanske (kojima su nekoć pripadale biskupije u Danju, Drivastu, Pultu, Sapi, Sardu i Skadru), ulcinjske i skadarske te kratkotrajno i stjepanske, a još prije dolaska Hrvata i sarsenterske, epidaurske i naronske. Ako je zapadne granice mojega svijeta omeđio sveti Juraj na Bračuti, onda mi se nekako sudbinskim čini da bi ga na istoku trebalo omeđiti ono što je oku dohvatno s razvalina katedrale svetoga Jurja u Baru (posvećene prethodno svetomu Teodoru ili Todoru, kako ga zovu na Korčuli) iz 11. st., poznate po Barskim epitafima na latinskome jeziku, kod koje su 1571. počinjeni strašni pokolji nad katoličkim pukom nakon kojih se Hrvati, a s njima i Zapad, polako povlače s krajnjega hrvatskog juga ostavljajući za sobom bogatu sakralnu baštinu, lijepe, ali puste utvrde i stare gradove koji poput menhira kao da štite ljude i duhove prošlosti, s tim da u njima nema ničega zlokobnog. (Bože, zašto li katkad mir nahodim samo u tišini groblja?)

    Ti stari gradovi kriju i tamnice. U ulcinjskoj je navodno uzničio i Cervantes, a kale i kontrade kanda žive usporedni život: slušajući prolaznike, jasno vam je da su oni ovdje samo prinudno, a da je ljubav prema mjestu, moru i zavičaju otišla sa starosjediocima koji uglavnom otploviše daleko na Zapad. No, dokle god nije opisan slom Hrvatskih Pompeja, kako barski kraj naziva Vladimir Marvučić, ima nade da će neki budući Pop Dukljanin početi pisati nove stranice ljetopisa u kojemu, tko zna, možda ima mjesta i za nekoga od nas. Ljepše je i mrijeti u okružju ljepote, negoli živjeti u sivilu lišen ideala.

    Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 18. travnja 2014

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Blagdan pak svetoga Jure posebno zavoljeh jer smo se na njega ritualno prvi put u godini zamećoli u more.”

      🙂

    • peppermintt

      “Blagdan pak svetoga Jure posebno zavoljeh jer smo se na njega ritualno prvi put u godini zamećoli u more.”

      🙂

    • peppermintt

      Nekoć tako bježah na Zapad, a danas se u potrazi za izgubljenim svijetom
      utječem Istoku. Putovi me tako naniješe do svetoga Jure u Hrasnu i
      Trnčini, a želje sve do Bara, Ulcinja i Drača. Kad se osnivao
      Južnohrvatski ogranak DHK, zamišljeno je bilo da se prostire na području
      negdašnje Crvene Hrvatske danas razdijeljene između Hrvatske, BiH, Crne
      Gore i Albanije. Nekoć je na tome prostoru nakon doseljenja Hrvata
      caftio život, o čemu svjedoči prostiranje biskupija i nadbiskupija:
      makarske, trebinjske, stonske, korčulanske, kotorske, risanske,
      budvanske, barske i dukljanske (kojima su nekoć pripadale biskupije u
      Danju, Drivastu, Pultu, Sapi, Sardu i Skadru), ulcinjske i skadarske te
      kratkotrajno i stjepanske, a još prije dolaska Hrvata i sarsenterske,
      epidaurske i naronske.

    • peppermintt

      Ako je zapadne granice mojega svijeta omeđio sveti Juraj na Bračuti,
      onda mi se nekako sudbinskim čini da bi ga na istoku trebalo omeđiti ono
      što je oku dohvatno s razvalina katedrale svetoga Jurja u Baru
      (posvećene prethodno svetomu Teodoru ili Todoru, kako ga zovu na
      Korčuli) iz 11. st., poznate po Barskim epitafima na latinskome jeziku,
      kod koje su 1571. počinjeni strašni pokolji nad katoličkim pukom nakon
      kojih se Hrvati, a s njima i Zapad, polako povlače s krajnjega hrvatskog
      juga ostavljajući za sobom bogatu sakralnu baštinu, lijepe, ali puste
      utvrde i stare gradove koji poput menhira kao da štite ljude i duhove
      prošlosti, s tim da u njima nema ničega zlokobnog. (Bože, zašto li
      katkad mir nahodim samo u tišini groblja?)

    • peppermintt

      Nekoć tako bježah na Zapad, a danas se u potrazi za izgubljenim svijetom
      utječem Istoku. Putovi me tako naniješe do svetoga Jure u Hrasnu i
      Trnčini, a želje sve do Bara, Ulcinja i Drača. Kad se osnivao
      Južnohrvatski ogranak DHK, zamišljeno je bilo da se prostire na području
      negdašnje Crvene Hrvatske danas razdijeljene između Hrvatske, BiH, Crne
      Gore i Albanije. Nekoć je na tome prostoru nakon doseljenja Hrvata
      caftio život, o čemu svjedoči prostiranje biskupija i nadbiskupija:
      makarske, trebinjske, stonske, korčulanske, kotorske, risanske,
      budvanske, barske i dukljanske (kojima su nekoć pripadale biskupije u
      Danju, Drivastu, Pultu, Sapi, Sardu i Skadru), ulcinjske i skadarske te
      kratkotrajno i stjepanske, a još prije dolaska Hrvata i sarsenterske,
      epidaurske i naronske.

    • peppermintt

      Ako je zapadne granice mojega svijeta omeđio sveti Juraj na Bračuti,
      onda mi se nekako sudbinskim čini da bi ga na istoku trebalo omeđiti ono
      što je oku dohvatno s razvalina katedrale svetoga Jurja u Baru
      (posvećene prethodno svetomu Teodoru ili Todoru, kako ga zovu na
      Korčuli) iz 11. st., poznate po Barskim epitafima na latinskome jeziku,
      kod koje su 1571. počinjeni strašni pokolji nad katoličkim pukom nakon
      kojih se Hrvati, a s njima i Zapad, polako povlače s krajnjega hrvatskog
      juga ostavljajući za sobom bogatu sakralnu baštinu, lijepe, ali puste
      utvrde i stare gradove koji poput menhira kao da štite ljude i duhove
      prošlosti, s tim da u njima nema ničega zlokobnog. (Bože, zašto li
      katkad mir nahodim samo u tišini groblja?)

    • peppermintt

      Ti stari gradovi kriju i tamnice.

    • peppermintt

      Ti stari gradovi kriju i tamnice.

    • peppermintt

      U ulcinjskoj je navodno uzničio i Cervantes, a kale i kontrade kanda
      žive usporedni život: slušajući prolaznike, jasno vam je da su oni ovdje
      samo prinudno, a da je ljubav prema mjestu, moru i zavičaju otišla sa
      starosjediocima koji uglavnom otploviše daleko na Zapad. No, dokle god
      nije opisan slom Hrvatskih Pompeja, kako barski kraj naziva Vladimir
      Marvučić, ima nade da će neki budući Pop Dukljanin početi pisati nove
      stranice ljetopisa u kojemu, tko zna, možda ima mjesta i za nekoga od
      nas.

    • peppermintt

      “Ljepše je i mrijeti u okružju ljepote, negoli živjeti u sivilu lišen ideala.”

      eto zato ja volin čitat Domagoja, puuno 🙂

    • peppermintt

      U ulcinjskoj je navodno uzničio i Cervantes, a kale i kontrade kanda
      žive usporedni život: slušajući prolaznike, jasno vam je da su oni ovdje
      samo prinudno, a da je ljubav prema mjestu, moru i zavičaju otišla sa
      starosjediocima koji uglavnom otploviše daleko na Zapad. No, dokle god
      nije opisan slom Hrvatskih Pompeja, kako barski kraj naziva Vladimir
      Marvučić, ima nade da će neki budući Pop Dukljanin početi pisati nove
      stranice ljetopisa u kojemu, tko zna, možda ima mjesta i za nekoga od
      nas.

    • peppermintt

      “Ljepše je i mrijeti u okružju ljepote, negoli živjeti u sivilu lišen ideala.”

      eto zato ja volin čitat Domagoja, puuno 🙂