Connect with us

Čagod mi napiši i niš ne pozabi

Published

on

U vremenu u kojemu vam se na koricama gotovo svake knjige (neovisno o kakvoći) smiješi poruka o tome kako će vam upravo ona promijeniti život, u vremenu (Nije li takvo zapravo svako vrijeme?) u kojemu vam se lažni proroci nude u obliku suvremenih vračeva ili stavotvoritelja katkad je, barem uoči blagdana, potreban odmak. Stoga vas uoči Uskrsa ne kanim opterećivati zbiljom (jezikoslovnom ili, ne daj Bože, političkom, to možete čitati svugdje), nego s vama otploviti na „tople obale djetinjstva“, skriti se u blaženu tišinu pustih mjesta, u „gradove daleke koji još se daljim danas čine“. Nije li, uostalom, bit korizme da se očistimo i uotočimo, da se svi skupa malo odmaknemo od svakodnevice? Zbilja će nas ionako, kadli-tadli, sustići.

knezev_dvorKad sam bio posve malen, moj se svijet svodio na kilometar i pol uzmorja od Macela do Porta. Granice sam svojega svijeta rijetko prelazio. S dvora sam čeznutljivo motrio preslicu na crkvici svetoga Roka i trokutić kopna koji se vidio s gustirne. Kad bih poželio uzreti veći odlomak kopna, odlazio bih na plažu Gornjim putom i pitao se kakvi su ti ljudi koji na kopnu žive i koje svi oko mene zovu Vlaji (nikad mi ne bijaše posve jasno smatraju li i mene ili barem mojega oca jednim od njih) i živi li itko vrhu tih gora ili su one kraj svijeta. Mati bi me nekad dovela do svetoga Roka ili do Stankota (ajme, koliko mi se to činilo daleko), a otac, koji je bio pustolovnijega duha, katkad do Lanterne ili na Jasenovo brdo, pa i dublje u bračku unutrašnjost kojoj je more bilo gotovo jednaka nepoznanica kao stanovnicima kopna. Strah je od kopna kao nečega zloga, nečega velikoga, a opet konačnoga, onoga što te otima iz otočke sigurnosti počesto bio jači od radoznalosti.

Urezao mi se duboko u pamćenje, toliko duboko da katkad i danas, dok se verem po škrapama, ne gledam u kopno jer kopno znači obveze odraslih i poslove, a ne preslatku dokolicu u kojoj se i danas štošta lijepo sniva. A lijepo je bilo živjeti u tome malom svijetu. Kad sam već polako postajao klapac (ni dječak ni momčić), poželjeh proširiti vlastite granice. U travnju, u mjesecu kad sunce sve jarče peče i kad se već ćuti dašak ljeta, stariji su pohodili staru crkvicu svetoga Jurja oko 4 km zapadno od mjesta. „Još si molić, jemo vrimena. Drugo ćeš godišće“, slušao sam mati gotovo svakoga proljeća. Naučio sam tada već da odrasli često obećavaju, ali rijetko održavaju obećanja te se s prijateljem Igorom jednoga ljetnog dana uputih na Bračutu. Išli smo bez vode i hrane. Pitao me barba Pino što ću jesti. Rekoh mu kupine, a on me čudno pogleda. Nije mu bilo jasno kako netko može voljeti kupine kojima se on (i to onim kiselim, crvenim) hranio dok se skrivao od Talijana. (Nije barba Pino tada znao da mu mali susjed, kad može, kupine soli morem te da isto čini s jabukama i kruhom.) Polako se uspinjasmo i dođosmo pred usku crkvicu koju su od znatiželjnih pogleda čuvali maslinici te kroz otvore ugledasmo fresku (isto tako miću) svetoga Jurice Zmajoubojice. Ponosni bjesmo što proširismo granice vlastita svijeta i vratismo se u misto. Svetoga Juricu pohodih nakon toga često, a sa širenjem granica mojega svijeta, crkvica mi se činila sve manjom i manjom, baš kao što se smanjivao broj skrovitih mjesta u kojima sam se osjećao sigurnim od znatiželjnih pogleda i buke svijeta. Blagdan pak svetoga Jure posebno zavoljeh jer smo se na njega ritualno prvi put u godini zamećoli u more.

Nekoć tako bježah na Zapad, a danas se u potrazi za izgubljenim svijetom utječem Istoku. Putovi me tako naniješe do svetoga Jure u Hrasnu i Trnčini, a želje sve do Bara, Ulcinja i Drača. Kad se osnivao Južnohrvatski ogranak DHK, zamišljeno je bilo da se prostire na području negdašnje Crvene Hrvatske danas razdijeljene između Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije.

Nekoć je na tome prostoru nakon doseljenja Hrvata caftio život, o čemu svjedoči prostiranje biskupija i nadbiskupija: makarske, trebinjske, stonske, korčulanske, kotorske, risanske, budvanske, barske i dukljanske (kojima su nekoć pripadale biskupije u Danju, Drivastu, Pultu, Sapi, Sardu i Skadru), ulcinjske i skadarske te kratkotrajno i stjepanske, a još prije dolaska Hrvata i sarsenterske, epidaurske i naronske. Ako je zapadne granice mojega svijeta omeđio sveti Juraj na Bračuti, onda mi se nekako sudbinskim čini da bi ga na istoku trebalo omeđiti ono što je oku dohvatno s razvalina katedrale svetoga Jurja u Baru (posvećene prethodno svetomu Teodoru ili Todoru, kako ga zovu na Korčuli) iz 11. st., poznate po Barskim epitafima na latinskome jeziku, kod koje su 1571. počinjeni strašni pokolji nad katoličkim pukom nakon kojih se Hrvati, a s njima i Zapad, polako povlače s krajnjega hrvatskog juga ostavljajući za sobom bogatu sakralnu baštinu, lijepe, ali puste utvrde i stare gradove koji poput menhira kao da štite ljude i duhove prošlosti, s tim da u njima nema ničega zlokobnog. (Bože, zašto li katkad mir nahodim samo u tišini groblja?)

Ti stari gradovi kriju i tamnice. U ulcinjskoj je navodno uzničio i Cervantes, a kale i kontrade kanda žive usporedni život: slušajući prolaznike, jasno vam je da su oni ovdje samo prinudno, a da je ljubav prema mjestu, moru i zavičaju otišla sa starosjediocima koji uglavnom otploviše daleko na Zapad. No, dokle god nije opisan slom Hrvatskih Pompeja, kako barski kraj naziva Vladimir Marvučić, ima nade da će neki budući Pop Dukljanin početi pisati nove stranice ljetopisa u kojemu, tko zna, možda ima mjesta i za nekoga od nas. Ljepše je i mrijeti u okružju ljepote, negoli živjeti u sivilu lišen ideala.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 18. travnja 2014

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Komentar

Bitno mi je oko BiH da postoji čvrsta potpora suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti BiH

Published

on

By

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u petak da neće nuditi rješenja za posrnuli hrvatski koncern Agrokor, čiji su veliki vjerovnici ruske banke, nego pomoći u povezivanju ljudi iz Hrvatske i Rusije kako bi se uklonila “buka u komunikacijskom kanalu”.

Boraveći ovaj tjedan u posjetu Rusiji, Grabar-Kitarović je izjavila kako ne bi željela da Agrokor opterećuje odnose Hrvatske i Rusije te da je spremna posredovati između Sberbanke i hrvatskih institucija koje rješavaju pitanje tog koncerna.

“Ja se ne zavaravam da ja osobno mogu nešto riješiti. Međutim, vidim da postoji buka u komunikacijskom kanalu, da neke stvari nisu jasne ni s ruske ni s hrvatske strane i zato sam se ponudila da spojim ljude koji to rješavaju”, izjavila je predsjednica Grabar-Kitarović u razgovoru za HRT.

“Neću nuditi rješenja jer za to nisam ni ovlaštena niti kompetentna, ali mogu povezivanjem ljudi, prenošenjem poruka ako je to potrebno pomoći u rješavanju ovog pitanja”, dodala je.

Čelnik Sberbanke Herman Gref izjavio je u četvrtak da ponašanje hrvatske vlade u slučaju Agrokora, insolventnog koncerna koji je navodno sedam godina falsificirao svoje financijske izvještaje, narušava prava kreditora i kazao da je o Agrokorovom dugu prema Sberbanci razgovarao i s Grabar-Kitarović.

Gref je istaknuo da Sberbanka s hrvatskom vladom želi postići puno međusobno razumijevanje o Agrokorovu dugu, ali da mjere koje je dosad poduzela hrvatska vlada vrlo ozbiljno ugrožavaju prava kreditora, uključujući Sberbanku.

Grabar-Kitarović je u intervjuu ponovila da Inicijativa triju mora, koju je u Moskvi predstavila ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, nije uperena protiv Rusije.

“Htjela sam to raščistiti, a najbolji način je da nekom date projekte da se iz njih vidi o kakvoj je inicijativi riječ – izgradnji prometne, energetske i digitalne infrastrukture”, rekla je predsjednica govoreći o neformalnoj platformi dvanaest, uglavnom istočnih članica EU-a, koju podupire SAD.

Upitana dijele li njezin stav SAD, baltičke zemlje i Poljska koje su u lošim odnosima s Rusijom, istaknula je da se ne radi o “striktnoj inicijativi” u kojoj članice moraju usuglašavati nekakvu politiku.

“Ako nekim državama ne odgovara suradnja s Rusijom u smislu ulaganja kapitala, na javnim natječajima ne moraju se birati ruski izvođači”, rekla je Grabar-Kitarović.

Ističe da Hrvatska dijeli politiku EU-a i NATO-a, ali ne može zanemariti ulogu Rusije na jugoistoku Europe, posebno u BiH i Srbiji.

“Vrlo mi je važno da postoji čvrsta potpora suverenitetu, teritorijalnoj cjelovitosti i konstitutivnoj ravnopravnosti sva tri naroda u BiH te da Rusija potiče da se Hrvatska i Srbija približe rješavanju otvorenih pitanja”, istaknula je Grabar-Kitarović.

facebook komentari

Continue Reading

Hrvatska

SDP: Nećemo dići ruke za Zakon o braniteljima

Published

on

By

Premda je saborski Odbor za ratne veterane prije mjesec dana jednoglasno podržao prijedlog Zakona o hrvatskim braniteljima, zastupnici iz redova SDP-a za njega neće glasovati.

U najvećoj opozicijskoj stranci proteklih su mjeseci radili na stručnoj analizi zakona te su, kako kažu, uočili cijeli niz nelogičnosti, pa i nepravilnosti vezano uz brojne odredbe budućeg zakona koji bi se idućeg tjedna trebao naći u saborskim klupama na drugom čitanju, uskoro i na izglasavanju. Osnovne zamjerke, sažete u nekoliko ključnih kritičnih točaka, za Večernji list iznosi Franko Vidović, jedan od istaknutijih hrvatskih branitelja iz redova SDP-a.

Koliko je nezaposlenih?

S obzirom na to da su se nakon izvjesnog vremena promijenile potrebe, pa i starosna dob populacije, dobro je da se počelo s izradom zakona, premda mislim da se to moglo regulirati i izmjenama i dopunama postojećeg. No, kada je već pred nama, treba reći da se prijedlogom zakona broj branitelja povećava, dok se istodobno Registar branitelja zatvara. Evo, 25 godina nakon rata mi nalazimo nove branitelje i to će povećati populaciju za 100, možda i 150 tisuća ljudi. Sada ih je 505 tisuća, a na ovaj način taj će broj otići u nebesa, što će se negativno odraziti i na državni proračun RH – upozorava Franko Vidović.

Nadalje, podsjeća na riječi ministra Medveda kojima je najavio naknade za oko 82 tisuće nezaposlenih hrvatskih branitelja.

– Ako svi ti branitelji prime naknadu za nezaposlene kao što je predviđeno, u tu ćemo svrhu potrošiti milijardu i pol do dvije milijarde kuna više nego što to ministar prezentira u javnosti. Međutim, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imamo “samo” 19 tisuća nezaposlenih hrvatskih branitelja! Doista ne znam odakle ministru tolika brojka, očito veliča lik i djelo te želi napuhati sposobnosti Plenkovićeve Vlade – kaže Franko Vidović.

Potom je istaknuo da pozdravlja mogućnost da branitelji mogu raditi nakon što odu u mirovinu jer u stvarnosti dobar dio njih i radi “na razne načine pa je u redu da se to na koncu i legalizira”.

U rangu nacionalne izdaje

No, ne pozdravljam uvjete pod kojima ovaj prijedlog zakona to nudi: bez odbijanja i jedne kune od mirovine, branitelj će primati i mirovinu i plaću. Nijedan drugi građanin nema takvu mogućnost i zato bi bilo pošteno da se skine određeni postotak od mirovine, deset posto, što bi bilo primjerenije u odnosu na druge građane, osobito umirovljenike iz sektora rada – kaže.

Ostvare li se ovakve prognoze, iz SDP-a upozoravaju na uzročno-posljedični pad mirovinskog sustava, što bi ugrozilo milijun građana a to je onda, poručuju, u rangu nacionalne izdaje.

Renata Rašović/večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading