Carigradski patrijarh na zamišljenim granicama velike Srbije

2

Posjet patrijarha Bartolomeja srbijanskim svetosavcima u Hrvatskoj, i to na otimačinom stečenim posjedima, treba razumjeti ne samo kao odobrenje dosdašnjoj agresivnoj politici Srpske pravoslavne crkve, nego i kao poticaj novim srbijanskim agresijama na susjedne zemlje, u kojima zbog nezajažljive svetosavske pohlepe uglavnom masovno stradaju nedužni kataolici, muslimani te pravoslavni kršćani koji se ne žele podložiti svetosavskoj crkvi u Beogradu

Srpska pravoslavna crkva i njezina svetosavska ideologija tvorile su tijekom 19. i 20. stoljeća infrastrukturu za srbijanske osvajačke ratove na gotovo sve Srbiji susjedne zemlje.

Korijene toj svetosavskoj ideologiji treba potražiti u nezajažljivoj pohlepi nekadašnjih sultanovih patrijarha, koji su kao službenici osmanske države svoju jurisdikciju širili na prostore što su ih osvajali Osmanlije tijekom tristogodišnjih ratova proti Zapadu.

Kako je s vremenom opadala moć carigradskih sultana tako je srpska svetosavska crkva, uz pomoć carske Rusije, tijekom 19. stoljeća ušla u prostor Srbiji susjednih zemalja poput Hrvatske, Crne Gore i Makedonije i dijelove njihova pravoslavnoga pučanstva pokušavala usmjeravati prema Srbiji, što se na političkoj razini očitovalo u iredentističkoj politici dijelova pravoslavnoga pučanstva i njihovim pokušajima da teritorij na kojem žive pripoje Srbiji.

Kao posljedak takve velikosrpske politike danas u tim državama Srpska pravoslavna crkva funkcionira kao peta kolona, a zbog razgranate organizacijske infrastruture onemogućava svaku snažniju afirmaciju država u kojima egzistira kao srbijanska državna organizacija.

Premda je tek početkom 20-ih godina prošloga stoljeća unutar Kraljevine SHS srpsko svetosavlje nasilnim putem preuzelo imovinu grčko-iztočnih crkava u hrvatskim zemljama te zaposjelo župe i manastire tek je obnova hrvatske države tijekom Drugoga svjetskog rata omogućila organizacijski život Hrvatske pravoslavne crkve.

Ponovna uspostava Jugoslavije 1945. i uvođenje komunističkoga režima neposredno je u poraću omogućila Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se nakon smaknuća hrvatskoga patrijarha Germogena i masovnih smaknuća vjernika i svećenika HPC-a neviđenom otimačinom kravo domogne cjelokupne imovine Hrvatske pravoslavne crkve.

Upravo je tada zabranjen svaki rad i stvaranje bilo kakve organizacijske infrastrukture hrvatskim pravoslavcima što je potrajala sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Naime, nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, čiji je idejni i stvarni pokretač bila Srpska pravoslavna crkv,a u Hrvatskoj je preživjela skupina pravoslavnih vjernika HPC-a tražila legalizaciju djelovanja za svoju crkvu, kojoj se, premda čini oko 20-ak tisuća vjernika, opiru sve dosadašnje vlade, vjerojatno jer bi zbog sporazuma bivše neokomunističke vlade Ivice Račana sa Srpskom pravoslavnom crkvom došle u sukob s Beogradom glede vlasništva što ga je SPC nasilno i nezakonito prisvojila od Hrvatske pravoslavne crkve.

Eto takvoj svetosavskoj crkvi, odgovornoj za genocid u istočnoj Hrvatskoj i Srebrenici u BiH ovih će dana doći u posjet sultanov patrijarh iz Carigrada Bartolomej, koji će na temelju zamijene teza o hrvatskoj krivnji za navodni progon Srba tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovati u sotonističkom klevetanju cijeloga jednog naroda, samo zato da bi se spriječila kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca, koji se u ime Božjih zakona protivio tijekom rata nacističkom progonu Židova, a potom i jugokomunističkim progonima Crkve i cijeloga hrvatskog naroda.

Naime, Stepinčev otpor jednom pa onda drugom totalitarnom režimu najbolje manifestira i sam duh većine hrvatskoga naroda, koji se nije borio ni za kakvu bjelosvjetsku zločinačku ideologiju, nego za svoju slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, koju su do tada pod svojom okupacijom držali Srbijanci i SPC.

Ta hrvatska državna nezavisnost u pitanje je dovodila svetosavsku politiku velike Srbije pa je kardinal Stepinac morao biti javno oklevetan, osuđen i na kraju trovanjem smaknut.

Iza te likvidacije, bez obzira što su je realizirali komunistički ubojice, očito je stajala Srpska pravoslavna crkva, koja i danas, uz pomoć različitih diplomatsko-političkih smicalica, želi smaknuti Svetoga Alojzija Stepinca.

Eto takvoj crkvi dolazi u posjet carigradski patrijarh, koji se očito nije otrijeznio od tradicionalne pohlepe za prikupljanjem poreza izvan svoje jurisdikcije, što je na hrvatskom katoličkom prostoru tijekom 4 stoljeća osmanske vlasti poticalo valove islamizacije, ali i masovnih nasilnih prijelaza na pravoslavlje, što je u konačnici rezultiralo izdvajanjem čitavih dijelova etničkih Hrvata i njihova teritorija iz sastava Hrvatstva.

Zato sadašnji posjet patrijarha Bartolomeja srbijanskim svetosavcima u Hrvatskoj i to na otimačini stečenim posjedima treba razumjeti ne samo kao odobrenje dosdašnjoj agresivnoj politici Srpske pravoslavne crkve, nego i kao poticaj novim srbijanskim agresijama na susjedne zemlje u kojima zbog nezajažljive svetosavske pohlepe uglavnom stradaju nedužni kataolici, muslimani te pravoslavni kršćani koji se ne žele podložiti svetosavskoj crkvi u Beogradu.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari