Casino Croata krcat falsifikata

9

Kockarski stol. Čoja. Ka alkarska povist. Nacionalne nošnje. Na njemu hrpa žetona – zelenih ka slavonska ravnica na kojoj je tek posijana šećerna repica; plavih i još uvik čistih ka Cetina, Sava, Drava, Mura, naše more; bilih ka vrhovi zabiljena Biokova il Svilaje, ka velebitsko stijenje; žutih ka zlatna žitnica i nepokrivena sunčana kugla moga djetinjstva; raširili se, svaki sa svojom brojkom i predznakom na čoji hrvatskoj, ne više kockastoj, vengo kockarskoj.

[ad id=”93788″]

Pušćaj dva slova. Oko stola mrka ili manje mrka ekipa koja mašta o tome koliku će hrpu, svejedno kojih žetona, uz minimalno ulaganje – etike, pameti, ideje, strpati na vlastitu hrpu.
Najveće su hrpe crvenih žetona. Krvave.

Što na zelenoj čoji, najuočljivije odskaču u kontrastu. Lica ekipe, manje-više su poznata. Potezi predvidljivi, a reakcije slične. Tek se kadšto pokoja sramežljivo razlikuje od druge. Krupje dolazi i počinje igra. Njega gledaju s prezrivim strahom. Grabi žetone i namješta igru. Lukavo. Sjajno. Gledam sa strane ove igre na hrvatskome stolu, danima. Pokušavam što manje osjećati i misliti tim besramnim, vlastitim, ‘izdajničkim’ srcem, koje kroz moju lajavu jezičinu uglavnom progovori, a što više racionalizirati, koliko god mogu, objektivno, sve ovo što se događa mjesecima.

I planirala sam pisati kolumnu o cvjetnom proljeću i buđenju prirode.

Čisto kako bih provjerila znam li još uvijek napisati školsku zadaću na tu temu jer ovo sve što gledam, pratim i osjećam, vraća me u dane okupacije ’91. Kao da se sprema rat. Naoružanja su samo drukčija, umjesto otetoga oružja u vojarnama JNA, dobili smo ‘pravo’ na disanje, dobili smo jasno ‘pravo’ na zgražanje, i istinsko ‘pravo’ na nečinjenje: tekstovi, riječi, riječi, rečenice, upitne, usklične, neoglagoljene,  koje mi upadaju u oči, koje iščitam gorko obilježene u raznim medijima, na opskurnim portalima. Lica, lica, lica. Ista lica, iste riječi, isto znakovlje.

Kamo je nestala kreativnost?

Ono sve što smo htjeli nakon recentnih izbora, negdje je nestalo u desničarskoj toleranciji i ponovnom okretanju Bogu koji ‘nas jedini može spasiti’. Kao da smo se Njemu prepustili. Pogrješno prepustili.  I oduzeli mu time mogućnost vođenja, a dali mu poziciju nekoga tko nas nadgleda u našem mirovanju. Ono sve što smo žestoko zagovarali očekujući da se Milanović makne, utihnulo je.

Jesmo li se prestrašili? I čega?

Onih koji šetaju po ispolitiziranoj komemoraciji u organizaciji vječito i jedinoga ispaćenog židovskoga naroda, s ekskluzivnim pravom žrtve koje će im oduzeti u bilo kojem trenutku status eventualnoga agresora? Je li sramota da u jednoj državi neki čovjek poziva veleposlanstva nekoliko zemalja da dođu na komemoraciju na kojoj se narod države u kojoj živi, ponovno, milijunti put, proglašava fašističkim? Pusić, Pupovac, Radin, Čačić, Škiljo dali su im podršku. Oni su ekipa koja će ubuduće s takvih skupova podržavati veleposlanike. I veleposlanici njih.

Kojega vraga imaju uopće veleposlanici komentirati unutarnje teme jedne države, posebice ideološke? I s kim?

S tih skupova može se odaslati i notica u susjedstvo – ne smi se blokirat Srbija, shvatili smo tko je ‘fašistički i zločinački narod’, koji bidne suside čak blokira, a ‘nizašto’, tjah! Da, za to društvo moji sinovi su fašisti. Mater im je fašistkinja. Moj susjed koji je prošao Križni put je isto fašist. I moja kujica je fašistkinja. Nikidan je lajala na Stazića. A nastavi li se ovako, lajat će dok god TV bude upaljen. I to dugo. Dok ne krene, ima gazdaricu za isti posa. Na predsjednicu joj nisan dala lajat, al je gazdarica smrkla lice. Dakle, lipa naša i šesna pricidnica je, očito, odlučila, otkad je skinila vešte pariško plave boje koje su ju dovele do mista na kojem je, i kad je mrvičak ustoličila svoju pozadinu na hrvatskome tronu (kažu da nisu to nike ovlasti, hm, more bit i da nisu po Ustavu, al ne smimo zaboravit štetu koja se s toga mista more načinit, i koja je obrnuto  proporcionalna ovlastima, ovo pišen čisto za zaboravne), počela je svjedočit niku drugu ‘vjeru’ koja nami, što smo ostali ‘vjerovat u nju, našu zemlju Hrvatsku’, i koji smo suzetine brisali gledajuć ju na inauguraciji, govoreći te riči, baš i ne iđe uslast.

Šutnila je ona jednonogu beštiju s Pantovčaka, ali izgleda da joj je komadićak gipsa ili čegaliveć s biste, zapeja za štiklu i nikako se odlipit. More bit da je samo lukavo žensko, što trpi komadićak krvnikova materijala, ali ne znan čemu bit trpeća kad si pricidnica i kad si već veliki komad kamena šutnila, a?  Bome, da san ja na njezinu mistu, bacila bi i štiklu za koju je zapelo, da mi ne ogadi žiće, a di neb’ otresla antifašistički komadićak.

Uostalon, aj lipa naša pricidnice, reci ti nami lipo, malo tupavijima ka što san ja, kako se more neka država, koja je živila u njedrima  desetoga zločinca na svickoj listi ‘istribljivača’ oliti krvnika, a koji je, ka takav, osmislija slogan koji ću odsad pripisat Mari-Ingriduši i fala jon na frcajućin suzama dok san ju slušala obučenu ko cajku u sabornici kako škiči, naglašavajući da neko mora umrit da bi ona bila slobodna:

“Smrt fašizmu, sloboda narodu“

dok je potpuno fašistički istribljiva po jamama Hrvate; zaklinjati u tezu nastanka moje države na ‘antifašizmu’ koji je taj lik propagira?!?More bit da se naša lipa pricidnica pomalo već sprema za drugi mandat i konta – nek ovi put ne bude ni utisno, a bome ni udesno, a? More se slikat što će joj iko od njih dat glas – onih utisno. Koliko god mučala javno o podršci Becni.

Inače, oko te podrške, što se mene tiče, priča je kristalno čista: HDZ ne smi zaboravit da je dobija izbore kako bi se ona i slični regionski čmrljići i učmrljići makli. Znači, ostanak Becne i svih ‘besnuša i besnika’ na političkoj sceni koja se izravno ili neizravno tiče države za birače je – apsolutno neprihvatljiv. I tu je amen. Drugi par rukava je što dolazi iz zemlje koja je članica NATO-a pa je cila priča od početka besmislena, ali lipa pricidnica i cila nova Vlada moraju znat da je spomen na Becnu i ekipu iz ‘balkanskoga ćoška’, odma asocijacija na politiku koju bismo najradije pomeli i zaboravili kako je uopće postojala. Ikad. Pa valjda su ih ZATO rušili!

Zato je neozbiljno reć kako ‘ne ćemo raditi cirkus oko toga’.

Mislim, alo, kakoš radit cirkus od pojave koja predstavlja cirkus u samom svom bićencu, a? Stavili bismo ju u niku kutijicu zaborava, zaključali i pojeli ključ. I poslali u Mordor za tajnicu. Ali jope, vako kaže realnost – meni je potpuno jasno da Kramarko tu podršku (koju je Becna dobila od prošle Vlade) ne more povuć ni da se na trepavice naše pricidnice natakne jerbo je ona zakonski izvediva samo ako sruši našu vrlu ‘građevinu’. To bi povuklo sa sobom čistu katastrofu u državi, gospodarski kolaps, a i postojala bi poprilična pritnja da se Apisovci jope dogmižu nikim ‘hrvatskim čudom’ na vlast.

Jerbo, u nas je moguće, sasvim legalno moguće, da se štovatelji svetoga Leopolda nazivaju ‘nekrofilskim ustašama’, da urednici tzv. portala s gnušanjem uspoređuju njegovo blaženo tilo sa škrinjama u diskontima. U nas je normalno da se riječi Prvoga Predsjednika u kojima ističe kako je NDH predstavljala ‘vjekovnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’ i u kojima nikome imalo normalnom nema ništa sporno jer je nikad ne bi ni bilo da ju je narod bez vojne sile mogao ostvariti ili zadržati tijekom povijesti.

Ja se ne pačan u povijest.

Ne pačan se u to što se dogodilo poslije, ni prije te države. Ali je se ne sramin. U njoj su živjeli Hrvati. Nečiji roditelji, nečiji didovi. I zato ne mogu podržati izjave oko toga na kojim temeljima je nastala hrvatska država. Ona nije ustaška,  a bome nije ni antifašistička jer su to notorne gluposti. U Domovinskom ratu se borio hrvatski narod, a ne antifašisti ni komunisti ni titoisti koji su ju zanijekali i kad je prokrvarila. I branio na svome, svoje, sa svojima. A antifašiste si zabijte u svoje ćiverice i spavajte s njima, morete i u erotskim snovima što se mene tiče, dok ste živi.

Slušan nakon svih tih izjava i ulizivačko-podaničkih poema, našega ministra Hasanbegovića. Kratak, jasan, odrješit. Nema defenzive, nema uzmaka. Nasmijao se na ‘tezu novinarke’ o tome priti li Hrvatskoj ‘reustašizacija’. Čak ga je i ona švraka što samo na zlatne Ofrljiće leta, pokušala modno diskreditirati. Bolje bi joj bilo da okupa bivšega ljubavnika. Sav se uplisnivija. Zanimljivo je kako ne lome jezičine dok to izgovaraju. Meni se zaledi jezik kad triban reć ‘antifašisti’. Ka da glistu gutan.
Triba je reć da priti.

I da u akvariju razvija re-ptile koji će požderati sve antifa-udruge. Pa Pusić ne bi triba imat obračun sa svecem kad mu prifali falsifikata. Pa bi svi odanili jer – priznali su! A drugovi svršili ofenzivu na najbolji mogući način. Vidimo to po svastikama i ustaškom znakovlju koje provokativno rišu, u okrilju noći, mlađahni antifašisti puni žarke želje da taj izraz uđe, osim u povist, i u lektire: ‘reustašizacija’, baš ‘moćno’ zvuči, a? Ma ko uopće zna di su ti spomenici, osim onih koji ih štuju? Zato im se lakše i primaknu. Najavio je to Von Zloka nikidan vraćajući, ka pravi despot, u eSDePe pozdrav ‘drugar’ce i drugovi’. Mara će u mini haljinici uvest odjavnu špicu na skupovima. Ah, tako je to u našem lipom šumskom prostoru. Oni iz šuma ‘asfaltuju’, a oni što su im prije dvajest godina dali životom mogućnost da tu šumu jope pritvore u svoje stanište na asfaltu, muče, jerbo nema ko reć – dosta.

Jedan čovik je malo.

Vengo, sva san bila čemerna i tugaljiva kad san vidila da mi je Stevanu srizalo peMziju. Tila san se dragovoljno prijavit tješit ga. Da živne čovik. El. Rećemo, objasnit mu kako more uzest kamenja i metnit u džepove ako ga bidna kogod napadne. Sad kad izgubi i policijsku zaštitu. I skuvat mu štogod mrsna da se okripi. I odmori. Za duže vrimena. E. Čitan nikidan kako nam je jope poginija razminirač. Dva ranjena. Jema li kakav način da uzmemo od četničke žgadije mape di su mine postavljene kad se već junačimo nekom blokadom? Čisto da znamo di ćemo ovi ‘Orkestar za Prosvede i Nasade’ poslat na džoging. Nek se ljudi istrču, majketi, trka iznenađenja more bit. Kad se već bore za ‘zemlju bez ustaša’, mogu i za zemlju bez mina.

Jerbo, i mine su postavile ‘ustaše’, bit će?

Ipak, ima jedna lipa stvar koju triba pohvalit, M. Petir, ženu s križićem oko vrata. Što više vrime prolazi, nekako mi se čini kako ona predstavlja cilu nacionalnu, pravu, hrvatsku žensku kvotu: inteligencijom, svjesnošću svojega zadatka, uvik argumentirana, bez floskula, s čistim radom za Domovinu, njezine ljude i interese. Šteta što je često usamljena u tome jer u EU parlamentu, osim nje, jedina koja se bori za nacionalne interese (gospodarske) je R. Tomašić. Ostali laprdaju. I tako, u tim trenutcima sam baš ponosna što san žena.

Heimatverbunden! Liam shi! (i jope će mala)

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

facebook komentari

  • goranka

    E, svaka Vam čast, Mirela! Liam shi, se razme!

  • Pingback: Nachrichten aus Kroatien - Seite 134()

  • mijan

    Čestitam, Mirela !

  • prepri43

    Što očekivati u ovoj našoj Orwell-ovoj šumi punoj lija i svakolikih zmija?!

  • Saga

    Bravissimo, cara mia!
    Na kojem je jeziku ovaj Liam shi na kraju članka koji počinje s najljepšim slovom na svijetu?

    P.S. Nema “mozaika” s komentarom; da nije “bubani”, ne daj, Bože… 🙂

    • Plašikracija

      Dobit ćeš ih još, ljubice 🙂
      Hvala ti, imala sam tehničkih problemčića, pa tek sad uspjela otvoriti 🙂

      • Vjetruša Kliktavka

        Malo me zabrinuo prvi dio. Nemojte mi tonut Mirela.

  • mozaik

    Pronicljivo.

    • Saga

      🙂