Pratite nas

Kolumne

Casino Croata krcat falsifikata

Objavljeno

na

Kockarski stol. Čoja. Ka alkarska povist. Nacionalne nošnje. Na njemu hrpa žetona – zelenih ka slavonska ravnica na kojoj je tek posijana šećerna repica; plavih i još uvik čistih ka Cetina, Sava, Drava, Mura, naše more; bilih ka vrhovi zabiljena Biokova il Svilaje, ka velebitsko stijenje; žutih ka zlatna žitnica i nepokrivena sunčana kugla moga djetinjstva; raširili se, svaki sa svojom brojkom i predznakom na čoji hrvatskoj, ne više kockastoj, vengo kockarskoj.

[ad id=”93788″]

Pušćaj dva slova. Oko stola mrka ili manje mrka ekipa koja mašta o tome koliku će hrpu, svejedno kojih žetona, uz minimalno ulaganje – etike, pameti, ideje, strpati na vlastitu hrpu.
Najveće su hrpe crvenih žetona. Krvave.

Što na zelenoj čoji, najuočljivije odskaču u kontrastu. Lica ekipe, manje-više su poznata. Potezi predvidljivi, a reakcije slične. Tek se kadšto pokoja sramežljivo razlikuje od druge. Krupje dolazi i počinje igra. Njega gledaju s prezrivim strahom. Grabi žetone i namješta igru. Lukavo. Sjajno. Gledam sa strane ove igre na hrvatskome stolu, danima. Pokušavam što manje osjećati i misliti tim besramnim, vlastitim, ‘izdajničkim’ srcem, koje kroz moju lajavu jezičinu uglavnom progovori, a što više racionalizirati, koliko god mogu, objektivno, sve ovo što se događa mjesecima.

I planirala sam pisati kolumnu o cvjetnom proljeću i buđenju prirode.

Čisto kako bih provjerila znam li još uvijek napisati školsku zadaću na tu temu jer ovo sve što gledam, pratim i osjećam, vraća me u dane okupacije ’91. Kao da se sprema rat. Naoružanja su samo drukčija, umjesto otetoga oružja u vojarnama JNA, dobili smo ‘pravo’ na disanje, dobili smo jasno ‘pravo’ na zgražanje, i istinsko ‘pravo’ na nečinjenje: tekstovi, riječi, riječi, rečenice, upitne, usklične, neoglagoljene,  koje mi upadaju u oči, koje iščitam gorko obilježene u raznim medijima, na opskurnim portalima. Lica, lica, lica. Ista lica, iste riječi, isto znakovlje.

Kamo je nestala kreativnost?

Ono sve što smo htjeli nakon recentnih izbora, negdje je nestalo u desničarskoj toleranciji i ponovnom okretanju Bogu koji ‘nas jedini može spasiti’. Kao da smo se Njemu prepustili. Pogrješno prepustili.  I oduzeli mu time mogućnost vođenja, a dali mu poziciju nekoga tko nas nadgleda u našem mirovanju. Ono sve što smo žestoko zagovarali očekujući da se Milanović makne, utihnulo je.

Jesmo li se prestrašili? I čega?

Onih koji šetaju po ispolitiziranoj komemoraciji u organizaciji vječito i jedinoga ispaćenog židovskoga naroda, s ekskluzivnim pravom žrtve koje će im oduzeti u bilo kojem trenutku status eventualnoga agresora? Je li sramota da u jednoj državi neki čovjek poziva veleposlanstva nekoliko zemalja da dođu na komemoraciju na kojoj se narod države u kojoj živi, ponovno, milijunti put, proglašava fašističkim? Pusić, Pupovac, Radin, Čačić, Škiljo dali su im podršku. Oni su ekipa koja će ubuduće s takvih skupova podržavati veleposlanike. I veleposlanici njih.

Kojega vraga imaju uopće veleposlanici komentirati unutarnje teme jedne države, posebice ideološke? I s kim?

S tih skupova može se odaslati i notica u susjedstvo – ne smi se blokirat Srbija, shvatili smo tko je ‘fašistički i zločinački narod’, koji bidne suside čak blokira, a ‘nizašto’, tjah! Da, za to društvo moji sinovi su fašisti. Mater im je fašistkinja. Moj susjed koji je prošao Križni put je isto fašist. I moja kujica je fašistkinja. Nikidan je lajala na Stazića. A nastavi li se ovako, lajat će dok god TV bude upaljen. I to dugo. Dok ne krene, ima gazdaricu za isti posa. Na predsjednicu joj nisan dala lajat, al je gazdarica smrkla lice. Dakle, lipa naša i šesna pricidnica je, očito, odlučila, otkad je skinila vešte pariško plave boje koje su ju dovele do mista na kojem je, i kad je mrvičak ustoličila svoju pozadinu na hrvatskome tronu (kažu da nisu to nike ovlasti, hm, more bit i da nisu po Ustavu, al ne smimo zaboravit štetu koja se s toga mista more načinit, i koja je obrnuto  proporcionalna ovlastima, ovo pišen čisto za zaboravne), počela je svjedočit niku drugu ‘vjeru’ koja nami, što smo ostali ‘vjerovat u nju, našu zemlju Hrvatsku’, i koji smo suzetine brisali gledajuć ju na inauguraciji, govoreći te riči, baš i ne iđe uslast.

Šutnila je ona jednonogu beštiju s Pantovčaka, ali izgleda da joj je komadićak gipsa ili čegaliveć s biste, zapeja za štiklu i nikako se odlipit. More bit da je samo lukavo žensko, što trpi komadićak krvnikova materijala, ali ne znan čemu bit trpeća kad si pricidnica i kad si već veliki komad kamena šutnila, a?  Bome, da san ja na njezinu mistu, bacila bi i štiklu za koju je zapelo, da mi ne ogadi žiće, a di neb’ otresla antifašistički komadićak.

Uostalon, aj lipa naša pricidnice, reci ti nami lipo, malo tupavijima ka što san ja, kako se more neka država, koja je živila u njedrima  desetoga zločinca na svickoj listi ‘istribljivača’ oliti krvnika, a koji je, ka takav, osmislija slogan koji ću odsad pripisat Mari-Ingriduši i fala jon na frcajućin suzama dok san ju slušala obučenu ko cajku u sabornici kako škiči, naglašavajući da neko mora umrit da bi ona bila slobodna:

“Smrt fašizmu, sloboda narodu“

dok je potpuno fašistički istribljiva po jamama Hrvate; zaklinjati u tezu nastanka moje države na ‘antifašizmu’ koji je taj lik propagira?!?More bit da se naša lipa pricidnica pomalo već sprema za drugi mandat i konta – nek ovi put ne bude ni utisno, a bome ni udesno, a? More se slikat što će joj iko od njih dat glas – onih utisno. Koliko god mučala javno o podršci Becni.

Inače, oko te podrške, što se mene tiče, priča je kristalno čista: HDZ ne smi zaboravit da je dobija izbore kako bi se ona i slični regionski čmrljići i učmrljići makli. Znači, ostanak Becne i svih ‘besnuša i besnika’ na političkoj sceni koja se izravno ili neizravno tiče države za birače je – apsolutno neprihvatljiv. I tu je amen. Drugi par rukava je što dolazi iz zemlje koja je članica NATO-a pa je cila priča od početka besmislena, ali lipa pricidnica i cila nova Vlada moraju znat da je spomen na Becnu i ekipu iz ‘balkanskoga ćoška’, odma asocijacija na politiku koju bismo najradije pomeli i zaboravili kako je uopće postojala. Ikad. Pa valjda su ih ZATO rušili!

Zato je neozbiljno reć kako ‘ne ćemo raditi cirkus oko toga’.

Mislim, alo, kakoš radit cirkus od pojave koja predstavlja cirkus u samom svom bićencu, a? Stavili bismo ju u niku kutijicu zaborava, zaključali i pojeli ključ. I poslali u Mordor za tajnicu. Ali jope, vako kaže realnost – meni je potpuno jasno da Kramarko tu podršku (koju je Becna dobila od prošle Vlade) ne more povuć ni da se na trepavice naše pricidnice natakne jerbo je ona zakonski izvediva samo ako sruši našu vrlu ‘građevinu’. To bi povuklo sa sobom čistu katastrofu u državi, gospodarski kolaps, a i postojala bi poprilična pritnja da se Apisovci jope dogmižu nikim ‘hrvatskim čudom’ na vlast.

Jerbo, u nas je moguće, sasvim legalno moguće, da se štovatelji svetoga Leopolda nazivaju ‘nekrofilskim ustašama’, da urednici tzv. portala s gnušanjem uspoređuju njegovo blaženo tilo sa škrinjama u diskontima. U nas je normalno da se riječi Prvoga Predsjednika u kojima ističe kako je NDH predstavljala ‘vjekovnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’ i u kojima nikome imalo normalnom nema ništa sporno jer je nikad ne bi ni bilo da ju je narod bez vojne sile mogao ostvariti ili zadržati tijekom povijesti.

Ja se ne pačan u povijest.

Ne pačan se u to što se dogodilo poslije, ni prije te države. Ali je se ne sramin. U njoj su živjeli Hrvati. Nečiji roditelji, nečiji didovi. I zato ne mogu podržati izjave oko toga na kojim temeljima je nastala hrvatska država. Ona nije ustaška,  a bome nije ni antifašistička jer su to notorne gluposti. U Domovinskom ratu se borio hrvatski narod, a ne antifašisti ni komunisti ni titoisti koji su ju zanijekali i kad je prokrvarila. I branio na svome, svoje, sa svojima. A antifašiste si zabijte u svoje ćiverice i spavajte s njima, morete i u erotskim snovima što se mene tiče, dok ste živi.

Slušan nakon svih tih izjava i ulizivačko-podaničkih poema, našega ministra Hasanbegovića. Kratak, jasan, odrješit. Nema defenzive, nema uzmaka. Nasmijao se na ‘tezu novinarke’ o tome priti li Hrvatskoj ‘reustašizacija’. Čak ga je i ona švraka što samo na zlatne Ofrljiće leta, pokušala modno diskreditirati. Bolje bi joj bilo da okupa bivšega ljubavnika. Sav se uplisnivija. Zanimljivo je kako ne lome jezičine dok to izgovaraju. Meni se zaledi jezik kad triban reć ‘antifašisti’. Ka da glistu gutan.
Triba je reć da priti.

I da u akvariju razvija re-ptile koji će požderati sve antifa-udruge. Pa Pusić ne bi triba imat obračun sa svecem kad mu prifali falsifikata. Pa bi svi odanili jer – priznali su! A drugovi svršili ofenzivu na najbolji mogući način. Vidimo to po svastikama i ustaškom znakovlju koje provokativno rišu, u okrilju noći, mlađahni antifašisti puni žarke želje da taj izraz uđe, osim u povist, i u lektire: ‘reustašizacija’, baš ‘moćno’ zvuči, a? Ma ko uopće zna di su ti spomenici, osim onih koji ih štuju? Zato im se lakše i primaknu. Najavio je to Von Zloka nikidan vraćajući, ka pravi despot, u eSDePe pozdrav ‘drugar’ce i drugovi’. Mara će u mini haljinici uvest odjavnu špicu na skupovima. Ah, tako je to u našem lipom šumskom prostoru. Oni iz šuma ‘asfaltuju’, a oni što su im prije dvajest godina dali životom mogućnost da tu šumu jope pritvore u svoje stanište na asfaltu, muče, jerbo nema ko reć – dosta.

Jedan čovik je malo.

Vengo, sva san bila čemerna i tugaljiva kad san vidila da mi je Stevanu srizalo peMziju. Tila san se dragovoljno prijavit tješit ga. Da živne čovik. El. Rećemo, objasnit mu kako more uzest kamenja i metnit u džepove ako ga bidna kogod napadne. Sad kad izgubi i policijsku zaštitu. I skuvat mu štogod mrsna da se okripi. I odmori. Za duže vrimena. E. Čitan nikidan kako nam je jope poginija razminirač. Dva ranjena. Jema li kakav način da uzmemo od četničke žgadije mape di su mine postavljene kad se već junačimo nekom blokadom? Čisto da znamo di ćemo ovi ‘Orkestar za Prosvede i Nasade’ poslat na džoging. Nek se ljudi istrču, majketi, trka iznenađenja more bit. Kad se već bore za ‘zemlju bez ustaša’, mogu i za zemlju bez mina.

Jerbo, i mine su postavile ‘ustaše’, bit će?

Ipak, ima jedna lipa stvar koju triba pohvalit, M. Petir, ženu s križićem oko vrata. Što više vrime prolazi, nekako mi se čini kako ona predstavlja cilu nacionalnu, pravu, hrvatsku žensku kvotu: inteligencijom, svjesnošću svojega zadatka, uvik argumentirana, bez floskula, s čistim radom za Domovinu, njezine ljude i interese. Šteta što je često usamljena u tome jer u EU parlamentu, osim nje, jedina koja se bori za nacionalne interese (gospodarske) je R. Tomašić. Ostali laprdaju. I tako, u tim trenutcima sam baš ponosna što san žena.

Heimatverbunden! Liam shi! (i jope će mala)

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati