ČETIRISTO PEDESETA OBLJETNICA SMRTI NIKOLE ŠUBIĆ – ZRINSKI

0

U BOJ, ZA DOM! SPREMNI ‘MRITI!

(U spomen četiristo pedesete obljetnice Sigetske bitke)

Silna horda i najezda Sigetskom se kraju valja…

Na barjaku mjesec, zvijezda, znak su kojeg cara, kralja?

Europa zašto strepi, svetost križa koga vrijeđa?

Kakav li duh hordu krijepi, kakva li joj vjera pređa?

Sultanova vojska to je, velikoga Sulejmana!

Sto tisuća čete broje, kras – ljepota Otomana.

Svijeta pol’ u turskoj vlasti, želja cara – tvrde riječi:

Slavni Beč će šaptom pasti, ali Siget želju priječi.

Oj ti dušo prokletnice, Sulejmane, star si! Dosta!

Pohlepa te prignu nice, žića pustog dan, dva, osta.

Više imaš, više tražiš, u grob legneš praznih ruku,

Crv i mravak pojedu ti, bijedne kosti u sanduku.

Ljetna noćca nad Sigetom razastrla halju crnu,

Smrti grozne eto s četom – Osmanlije k tvrđi grnu.

Za oblake mjesec bjegnu, zvona cvile, bit će rata;

De, pogledaj, čovjek stegnu k hrabrom srcu mač od zlata.

Domoljublje okom sijeva – zrcali se u njem slika

Onih, kojim’ pjesma pjeva da su sjeme pravednika.

Od mladosti ratnik velik, Ferdinandu oslon, nada,

Ruka, sablja, živi čelik, kog udari taj i pada.

Mnogu bitku s Turcim’ bio, mnogi lovor vijenac prim’o,

S poniznošću srasto cio, u Raspelu utjeh im’o.

Ban, Nikola, ponos roda, slavne Šubić – Zrinske klice,

Spomen ubav svog naroda, sinak majke Hrvatice

Bodri momke odabrane – dv’je tisuće petsto broji,

Hrvatskoga hrašća, grane, ‘Madžarona’ jedva koji.

Desnica mu mača diže, ruknu bane zvonkim glasom,

Na Raspelo gle prisiže neumrle duše spasom:

‘‘Ja, ban Niko, Zrinske krvi, moćnom Bogu obećajem:

Na braniku stojim prvi, na dar kralju život dajem.

Bitku neću napustiti ni Turčinu grad predati,

Hajd’mo braćo bojak biti, štit nam sveci, Božja Mati.

Zakun’mo se stijegu, Kr’stu, makar da nas ima šaka,

Uz borbenost, volju čvrstu, čuvat ćemo čast predaka.’’

‘‘U boj za Dom!’’ – Spremni umrit’’ – Odjeknu po zidinama.

Društvo Bogu prisegnulo, zakletva im svetost sama.

‘‘U boj, za dom!’’ srce plamti… ‘‘U boj, za dom!’’ nosi jeka…

‘‘U boj, za dom!’’ nek se pamti Siget-bitka u vijek vijeka.

Hati njište, krvca lije, sablja zveči, leti koplje,

Ori jauk Turadije, zemlju prekri mrtvih, snoplje.

Ah taj Siget, šaka praha! Hura! Naprijed Osmanlije!

Car Sulejman ne zna straha kad se bitka za vlast bije.

Sokol ptići, ne sustajte, što je Siget za Turčina?

Spalite ga, osvajajte, kolji, davi, kaurina…

Al’ prkose kamen zidi, al’ prkose Hrvatine

Postojani kano hridi, smjeli divi Domovine.

Tri’est dana, tri’est zora, odoljev’o Siget stari,

U hrvatskog duši stvora upisani spomenari

Na bitku kad vjernost sudi, kad prokletstvo snagu gubi,

Kad hrvatski smjeli ljudi ko i djedi domoljubi

Predati se sili neće nit će milost tursku molit;

Riječi zarad hrabro mrije’ će, krvlju toplom Siget polit.

Tri’es’t dana Turci bijesne, sikću, pište ljute zmije,

Vražja mržnja licem bljesne na sinove Kroacije:

‘‘Pamtit ćete pasji sini Sulejmana preslavnoga,

Klanjat mu se ko i ini, oj tako nam Alah–Boga.’’

Tisuć’ kugla k tvrđi stiže – topova, gle, tristo puca,

Niko Šubić krstaš diže, bilo djeda jače kuca.

Ak’ pogine, jednom gine, poštenjem će obraz sjati,

Sinci njeg’ve Domovine ime će mu veličati.

Sto tisuća naspram šake, Bože, spasi jato malo,

Hrvatine, sve junake, srce što no obećalo

Da do smrti zadnjeg trena uz Dom, uz rod, gordo stoji,

Da ostaje Hrvat vjeran crven bijeloj plavoj boji.

Pod čadorom tri’es’t noći Sulejmana duša boli,

Zar Turčina silnoj moći jedan Šubić da odoli?

Nije l’ care sveto sjeme, otomanske loze svita?

Zar je zalud krv i pleme dičnog djeda Bajazita?

Tri’es’t dana ljutog bijesa, prokletstvu se prkos smije.

Ode care put nebesa – k drevnom Beču stig’o nije.

Još mu savjest u čas smrti smjehom vražjim mira krati:

– Ti ne uspje Siget strti – slava kaznu donijela ti!

Ko da čarke mrtvog cara šalju banu kobni znamen –

Vatra topa grad razara, zastenjao temelj kamen.

Bolno ječi Siget stari, žalobno se zvono glasa:

– Bane Niko, roda diko, bitka kraju – nema spasa.

Sin za sinom gine, pada, ruka jošte sablju steže,

Dokle tinja zadnja nada zakletva ga Bogu veže.

I ban Šubić pade s njima, zjape, bole, ljute rane.

Urlik vrisnu međ Turcima: ‘‘Mrije Šubić, Sulejmane!

Lav do zadnjeg grizo daha, al’ ko janje, gle, izdiše,

Blagoslov nam od Alaha – kaurina nema više.’’

Vrli Šubić k Nebu glednu, pokajanje Bog mu prima:

– Bože, uzmi dušu bijednu, srce dajem Hrvatima.

Sokolović Mehmed paša handžar trže, s konja skoči;

‘‘Alah! Alah, srećo naša, varaju l’ nas zdrave oči?’’

Siječe banu rusu glavu, e, da ne bi oživio,

Pa izusti ko u slavu: ‘‘Dok si bio, baš si bio!

Za kukavca sablja nije nit se vijenci šuši daju.

Da se za rod časno mrije tek hrvatski sinci znaju.

Sto glava moj handžar sjek’o, tvoja tovar blaga vrijedna!

Car Sulejman davno rek’o – Glava Zrinskog ko nijedna.

Tri’es’t tisuć’ naših ljudi smače tvoja četa mala,

Da j’ Turaka takvih ćudi, Europa bi šaptom pala.’’

Mrli Šubić i Sulejman, car zbog vlasti, ban zbog časti,

Na Sigetu bilo tako, istina se ne da krasti.

Zemlja tutnji, Turčin grnu istim putem kojim stig’o,

Mađar, Hrvat, A’strijanac – križ i barjak k Nebu digo.

Minu era Sulejmana, Beč veliča Zrinskog stvora,

Spasila ga hrabrost bana turske sablje i pomora.

Bitka prošla, život krenu u budućnost ko i prije,

Hrvat ljubi uspomenu – velikane Kroacije.

Siget, Blajburg il’ Vukovar, volja Božja – priča ista:

Od stoljeća sedmog do sad, plemenitost roda blista.

Čuj: Japanac, Niku bana hvalospjevom harnim kiti!

Stručkom cvijeta Šubićevog zakiti se brate i ti.

Zrinko, Zrinka, darak mio – neka mladost ime nosi,

Što nam bane ostavio, unuk nek se tim ponosi.

”U boj, spremni!” rode, grmi, kad zlikovac na Dom kreće,

Do slobode puti strmi, bez nje Hrvat nema sreće.

Slava banu čestitome, vođi koji riječ ne gazi,

Vjeran kralju, Bogu svome, dok po žića iš’o stazi.

Stoljeća su četir i po otkad Zrinskog blješti zvjezda

I razgoni smrče oblak hrvatskoga iznad gnijezda.

Sjaj o zvijedo, draga, mila, svjetlom ovi grudu svetu,

Nek zapjeva naša vila uz čet’risto pedesetu!

K srcu neka ruka hrli, domoljublju otpre vrata,

Um i duša nek prigrli dičnu povijest u Hrvata.

Pa kad zjena oka zgasne, tješit će te zadnja mis’o:

Sin si bio Zemlje krasne, ko i Zrinski za nju dis’o.

Marija Dubravac Brisbane

facebook komentari