Pratite nas

Povijesnice

ČETNIČKI ZLOČINI NAD SRBIMA

Objavljeno

na

Tko su uistinu bili srpski četnici, kako su se ponašali tijekom Drugoga svjetskog rata i kakvi su razmjeri njihovih zlodjela, najbolje potvrđuju masovna klanja i mučenja desetina tisuća civila među kojima je i ne mali broj Srba – jer velikosrpski ekstremisti su kao sluge okupatora (Nijemaca, Talijana) dokazivali svoju lojalnost novim gospodarima tako što su aktivno sudjelovali u likvidacijama svih neistomišljenika, pa i vlastitih sunarodnjaka, dok je njihova nadaleko poznata sklonost pljački, silovanjima i bestijalnom iživljavanju nad žrtvama (tradicija naslijeđena još iz ratova s Turcima i razdoblja četničke akcije u Makedoniji, Balkanskih ratova i osvajanja sjeverne Albanije) bila samo dodatna motivacija. Bilo da su to  činili samostalno ili u suradnji s nedićevcima, ljotićevcima, bugarskim fašistima, Talijanima, Nijemcima, Ruskim korpusom ili kakvom drugom formacijom, ostavljali su krvave tragove gdje su god prošli, piše Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zločinački „leteći odredi“ i zloglasne „trojke“ – s uobičajenom i ustaljenom praksom klanja žrtava, nabijanja na ražanj, spaljivanja živih ljudi u vlastitim domovima – etnički su čistili područja NDH od Hrvata i muslimana, ali su se isto tako okrutno obračunavali i sa svojim neistomišljenicima u Srbiji koje su smatrali „nacionalnim izdajnicima“, a „izdajnici“ su bili svi koji nisu bez ostatka bili „za kralja i Otadžbinu“, odnosno, za „Veliku Srbiju“.

Djevojčica Vida Pantić – žrtva četničkog pokolja u Vraniću

Pokolji i zvjerstva nad civilima izvršeni su u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo Srbija, odnosno, mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. I popis, nažalost, nije konačan.

Četnici s Nijemcima: planiranje zajedničkih operacija

Sa sigurnošću se može reći da nijedna zaraćena strana nije činila takva zvjerstva nad pripadnicima vlastitog naroda kao srpski četnici, što bolje od bilo kojega drugog dokaza govori o kakvim se monstrumima radilo. Pitanje koje se neizbježno nameće jeste: treba li se čuditi masovnim klanjima Hrvata, muslimana i drugih nesrpskih naroda, ako su tako postupali sa svojim?

U Beogradu je povodom hvatanja Draže Mihailovića (koje je uslijedilo, ne bez razloga, gotovo godinu dana po svršetku Drugoga svjetskog rata – 13 ožujka 1946. godine),

24.03.1946. godine održana svečana sjednica Narodne skupštine FNRJ, na kojoj je govorio i prvi čovjek OZN-e, Aleksandar Ranković.

 Iste godine, u izdanju Narodnog Fronta Jugoslavije tiskana je brošura Svedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića – Telegrami zahvalnosti drugu Aleksandru Rankoviću (str. 76., cijena: 18 dinara – originalni primjerak knjige nalazi se u osobnom arhivu autora ovog teksta) u kojoj su objavljeni prijepisi ukupno 89 pisama telegrama (uz 11 faksimila). Bile su to zahvale građana vezano za uhićenje četničkog vođe i to: 64 pisma iz Srbije; 11 iz Bosne i Hercegovine; 5 iz  Srijema, Banata i Bačke (odn. današnje Vojvodine); po 3 iz Hrvatske i Crne Gore; po jedno pismo s Kosova i iz Metohije i jedno pismo iz Makedonije. Sva pisma su datirana, s točnim mjestom i nazivom pošiljatelja (bilo da se radi o institucijama, udrugama ili pojedincima), i u velikoj većini s konkretno, poimence navedenim žrtvama i izvršiteljima zločina.

 Na kraju I. poglavlja i na zadnjim stranicama knjige donesen je popis od još ukupno 185 neobjavljenih pisama i telegrama, uz napomenu da je to samo dio pošte koja je pristigla, te da su sve pismene pošiljke slične sadržine kao i one koje su objavljene, što znači da je ukupno upućeno najmanje 274 pisma odn. telegrama, od čega je najveći broj (143) iz „uže“ Srbije, a ostatak iz drugih republika, pokrajina i regija.

 Neovisno o mogućoj političkoj manipulaciji i ideološkoj obojenosti (što se ne može u potpunosti isključiti), ovaj materijal ima svoju vrijednost, i može poslužiti u svrhu dokaza da su četnici počinili masovne zločine ne samo nad nesrpskim pučanstvom, već i nad Srbima, pripadnicima vlastitog naroda – utoliko prije, što je najveći broj pisama i telegrama potpisan osobnim imenima i prezimenima pošiljatelja i odnosi se na sasvim konkretne, provjerljive događaje.

U spomenutoj knjizi izrijekom se spominju 53 četnička zločinca – đeneral Draža Mihailović, pukovnik Nikola Kalabić, vojvoda Momčilo Đujić, vojvoda Dobrosav Jevđević potpukovnik Račić, kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Vojo Tribrođanin, poručnik Mišić Aleksandar, vojvoda Kerović, kapetan Medić, poručnik Ajdačić, vojvoda Buda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroša, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, Miloš Erkić, Boro Mitranović, pukovnik Borota, pukovnik Vranešević, vojvoda Rade Radić, , kapetan Jakov Jovović, Dražin komandant Miodrag Damjanović, braća Gordić, komandant korpusa Keserović Dragutin, Vučko Ignjatović, Miloš Marković, vojvoda Kovač, Uroš Drenović, Vukašin Marčetić, Vaso Mijatović, Mladen Slavković, Kosta Pećanac, Čabrić, Đujićev bliski suradnik Đuro Marić, Lapčević, Radović, Komarčević, Perić, kapetan Pantović, Dražina veza s Nijemcima u Srbiji Garagan’,  kapetan Nikola Sokić, Raković, Barišić, Bojan Ristanović, Ljubo Jovanović, Cveja Nedić, Marjanović, Kinićevac.

Svi nabrojani spominju se kao kolovođe i  izvršitelji brojnih masovnih likvidacija kroz gotovo cijelo ratno razdoblje (od 1941 do jeseni 1944. – sve dok prije odlučne bitke za Beograd, gotovo svi četnici nisu prešli u partizane ). Tako se, primjerice, za Bojana Ristanovića u jednom pismu tvrdi, da je ubio 178 osoba u Čačanskom srezu – Srbija).

Ilustracije radi, evo nekoliko citata iz spomenute brošure:

„(Iz govora druga Živote Đermanovića, ministra socijalne politike Srbije, održanog u Prezidijumu Narodne skupštine Narodne Republike Srbije)

‘(…) Eto, baš zato što je iz moga kraja, ja ću se zadržati na Dražinom glavnom komandantu koji je figurirao kao komandant kraljeve garde, skoro likvidiranom Nikoli Kalabiću, koji je ne samo klao ljude, nego je u selu Đurđevcu jednog borca Narodooslobodilačkog pokreta Živana Đurđevića živog pekao pred oko 20 svedoka od kojih su neki u životu. Po naređenju Nikole Kalabića tome Živanu ubijen je sin, a zatim je vezan za ražanj i na ovom živ pečen‘“

(str. 12.; istaknuo: Z.P.)

„(Iz govora druga Miloša Carevića, ministra pravosuđa Srbije, održanog u Prezidijumu Narodne skupštine Narodne Republike Srbije)

 Ministar pravosuđa…rekao je, između ostalog povodom hvatanja Draže Mihailovića…na sednici … održanoj 12 aprila 1946 godine:

‘U ime onih seljaka i u ime onog naroda koji je tu kraj Ravne gore najviše patio od terora i od nedela Draže Mihailovića, u ime svih koji su svedoci krvavih kama Draže Mihailovića i njegovih ljudi, i smrti proizvedene lično u mojoj porodici baš po izričnom naređenju Draže Mihailovića, ja smatram da treba zaista odati sa strane srpske Narodne skupštine veliko priznanje rukovodiocima naše javne bezbednosti koji su omogućili hvatanje živog Draže Mihailovića, da bi se razbila legenda o ‘gorskom caru’, da bi se razbila legenda o nekom junaštvu i da bi se u svoj svojoj golotinji taj degenerisani tip mogao izvesti pred lice pravde i pokazati u svoj svojoj niskosti i bedi u kojoj je kroz ceo svoj život bio’ (…aplauz…)

(str. 14.; istaknuo: Z.P.)

„Seljaci i seljanke sela Crnča, Sreza beličkog (Srbija) sa svoje konferencije…pored ostalog pišu:

  ‘U isto vreme oštro protestujemo protiv note američke Ambasade kojom se pokušava da se Draža prikaže kao borac protiv Nemaca…Mi svi znamo da su koljaši Draže Mihailovića iz ovog sela streljali ili zaklali 5 lica, a isprebijali preko 30. Mnogi od nas bili su očevidci kada je čuveni koljaš-četnik Draže Mihailovića Mladen Slavković pred masom sveta zaklao čoveka iz obližnjeg sela. Ovaj krvnik nije hteo kaznu izvršiti streljanjem, izgovarajući da je šteta kvariti metak. Mnogi poubijani ostavljeni su na otvorenom polju ili u šumi, te su im psi i ptice raznosili komad po komad njihovog tela. Nama je poznato da su Draža i njegovi četnici čuveni kao pijanice, koljaši, ubice srpskog naroda i verne sluge nemačkog fašizma. Mi nikada nismo videli ni čuli Dražine četnike da se bore protivu Nemaca, a videli smo kada su četnici, u društvu sa nedićevcima i Nemcima napali partizanske odrede i primorali ih da se 1941 godine povuku sa teritorije našeg sreza‘“.

(str. 26.; istaknuo: Z.P.)

„Učesnici sreske konferencije Narodnog fronta Sreza trsteničkog (Srbija) pišu:

  ‘(…)Nedela i zločini Dražinih komandanata braće Gordića, Keserovića i drugih ostaće narodu ovog kraja uvek u sećanju. Sreska komisija za utvrđivanje zločina utvrdila je preko 1500 ubistava, a ima ih mnogo više za koje se ne zna.

 Četnički koljaši kasapili su ljude usred dana. Porodica Nikoletić iskasapljena je na železničkoj stanici u Trsteniku.U Stragarima je zaklan Tila Jovanović, čovek bez ijedne noge, koji se na kolicima vozio. U Rajincu četnički koljaši zaklali su učitelja Kindla zajedno sa porodicom od sedam članova u toku jedne noći, decembra 1942 godine. Sutradan osmogodišnje dete ove porodice, koje se u toku noći prikrilo, zaklano je u seoskoj šumi. Bilo je mnogo sličnih slučajeva’…“

(str. 17.; istaknuo: Z.P.)

„Građani sela Kukljina kod Kruševca (Srbija) Radivoje Ristić, Miladin Krstić i ostali uputili su…sledeće pismo:

  ‘…U našem selu Kukljinu zaklano je u toku okupacije 15 ljudi od strane četnika Draže Mihailovića, koje su bande njegovog komandanta Čabrića stavljale pod slovo ‘ Z ‘ i klale. Četnici su hvatali rodoljube i predavali Nemcima da ih streljaju. Tako su predali Nemcima Životija Ristića, koga su ovi streljali. Na najzverskiji način zaklali su porodicu druga Tomića. Svakoga dana nosila je Morava leševe. Zatrli su celu porodicu Lazara Miladinovića. Mi smo živi svedoci saradnje četnika i Nemaca kad su se zajedno vozili 1944 godine meseca septembra na nemačkim tenkovima

Danas niko ne postavlja kod nas u Kukljinu pitanje da li će Draža biti osuđen, već da li će mu se suditi onako kako je on klao i osuđivao druge…’“

(str. 30-31.; istaknuo: Z.P.)

„Narod sela Zvizdara u Srezu tamnavskom (Srbija) uputio je sledeće svedočanstvo o zločinima Draže Mihailovića i njegovih bandita:

  ‘Naše selo Zvizdar kod Uba pretrpelo je velike patnje od četnika Draže Mihailovića. Od jeseni 1942 godine u Zvizdaru je bio glavni centar četnički u Tamnavi. Dve i po godine njegovi zloglasni komandanti Lapčević, Radović, Komarčević, Perić, Bosiljčić i drugi, činili su nedela po našem selu i sve u ime kralja i otadžbine. Tukli su mnoge majke…

Batinano je oko 48 seljaka. Četnički štab bio je kod kuće Miroslava Krnića…28 avgusta 1943 godine izjutra došla su 32 kamiona SS-vojnika i sa njima su bili obučeni Dražini četnici u nemačko odelo. Isterali su oko hiljadu lica u logor, u bare sela Sovljaka i u Tvrdojevac. Tukli su pokojnog Miroslava i posle podne žive spalili, i to: Miroslava Krnića, Aleksandra, Dragutina starog 98 godina, Soku, ženu Miroslavljevu koja je bila tu noć na porođaju, Radoslava od  5 godina, Slobodana od 2 godine, Danicu od 33 godine, Božana od 15 godina, i izbeglice koje su bile nastanjene i to: Kovač Petra, Stanu, njegovu ženu, decu Dušana, Danicu i Ljubicu, svi ispod 14 godina, Rankovića Miloša, Miroslavljevog slugu, Branka Vukovića, izbeglicu, koji je bio sluga Leke Josipovića koji se desio to jutro na kapiji kad su ih uterali u košaru, zapalili je i svi su živi izgoreli. O tome u selu postoji pesma:

U košaru sve ih zatvoriše,

Opkoliše sa četiri strane;

Zadovoljstvo to je za dušmane…

Tad se začu jauk iz košare

Vatra peče i mlade i stare,

Vatra peče i gori odelo,

Gore kose, a gori i telo.

 Pored ovih žrtava mnogi su seljaci drhtali na stražama na putu čuvajući tobož četnike nasilno određeni na ove dužnosti, dok su ubice sa Nemcima zajedno pili i lumpovali. Tako je kapetan Pantović uzimao od seljaka ovce i goveda i davao Nemcima za municiju…’“

(str. 31-32.; istaknuo: Z.P.)

Građani sela Darosave i Progarevaca kod Aranđelovca (Srbija)…uputili su …telegram sledeće sadržine:

  ‘Da bi se odužili svojim palim žrtvama od strane krvoloka Draže Mihailovića i njegovih bandi, koje su po njegovom naređenju izvršile niz zverskih dela u našem mestu i to: zaklali 45 ljudi i žena, obesili 6 građana ovoga mesta, streljali i u borbi poginulo 163 lica, premlatili batinama 106, zapalili 40 domova, 32 građanina predali Nemcima koji su ih proterali u Norvešku, gde su od gladi pomrli njih 28, a samo četiri preživela – nas 11 invalida, majke, ocevi, drugarice, braća i sestre palih žrtava tražimo da se najveći zlikovac naših naroda Draža Mihailović kazni najstrožom kaznom za počinjena zverstva. Time će se jedino zadovoljiti pravda i bar malo ublažiti neizlečive rane…

Pridružujemo se noti naše vlade koja je upućena vladi Sjedinjenih Američkih Država i protestujemo protiv svakoga mešanja u naše unutrašnje stvari. Zahtevamo od Međunarodne komisije da sve ratne zločince, koji se slobodno šetaju po Italiji i drugim zemljama, preda narodnom sudu naše zemlje…’“

(str. 35-36.; istaknuo: Z.P.)

Milorad Teofilović, učenik sedmog razreda gimnazije iz Čačka (Srbija) piše… :

   ‘…Pored hiljadu primera hoću da navedem samo dva: u selu Gorijevnici kod Čačka bande Draže Mihailovića na zverski način su utrli porodicu Toroman. Čupavi zlikovci upotrebili su najdrastičnija mučenja. Tako su jednu ženu iz te kuće, pošto su joj ubili muža, rasekli i iz nje živo dete izvadili na dvadeset dana pre rođenja.

Drugom prilikom uhvatili su 30 momaka i devojaka i oglasili ih partizanima i kao takve počeli da ih muče. Uoči dana kada su hteli da ih streljaju, silovali su devojke, pa ih onda poubijali. Nemogućno je nabrojati sva zverstva četnika Draže Mihailovića, kojima je rukovodio lično Draža dajući direktive za dalja klanja. Zato ovaj svirepi zločinac treba

da dobije zasluženu kaznu, takvu kaznu kakvu zahtevaju majke poginulih sinova’.“

(str. 45.; istaknuo: Z.P.)

Dragomir D. BožinovićManojlica, Srez svrljiški (Srbija), izražava zahvalnost…pismom u kome se između ostalog kaže:

‘ (…) Draža Mihailović je između pobijenih i zaklanih 127 naših Svrljižana zaklao i moju sestru Kristu, živoj joj otsekao jezik i dojke, a onda i glavu. Četnici su premlatili mog seljaka Stanimira koji je od povreda umro, a osim njega premlaćeno je i preko 30 građana, bezbroj ih je opljačkano. I mene je tri puta na smrt osuđivao zbog antifašističkog držanja.

 Ovakvom izdajniku naroda i zverskom koljašu želim i tražim u ime naroda moga sela da se što pre pred sud izvede i da se kazni onom kaznom kojom je i moju sestru kaznio: smrću’“.

(str. 46-47.; istaknuo: Z.P.; faksimil pisma na str. 46.)

Desimir Đurić, omladinac iz sela Tekije, Srez rasinski, Okrug kruševački (Srbija), izražava radost povodom hvatanja Draže Mihailovića:

  ‘Druže Leko, za mene nije bilo veće radosti u životu nego kada sam doznao da je Draža Mihailović, zločinac kakvog istorija ne pamti, uhvaćen. Njegova zloglasna četnička kama osetila se i u našem selu. Kao prve žrtve te njegove kame bili su moj stric i brat. Samo zato što su bili pošteni rodoljubi oni su ubijeni, na najzverskiji način. Pekli su ih na vatri, vadili im srce i džigericu i drugo. Za osvetu moga brata i strica kao i ostalih žrtava pobijenih od četničkih bandi kojima je Draža bio pokrovitelj, tražim najstrašniju smrt za tog narodnog izdajnika‘.“

(str. 49-50.; istaknuo: Z.P.; faksimil pisma na str. 49.)

Milovan Trišić-Đido piše o zverskim zločinima četnika u Vraniću kod Beograda:

   ‘ (…) Masovni pokolj u selu Vraniću, izvršen decembra meseca 1943 godine, poznat je svima i nezaboravan je.

 Sedamdeset dve žrtve, od kojih je većina dece, poklane su četničkim kamama, a zatim su mrcvarena njihova tela tako da se moralo skupljati parče po parče da bi se žrtva mogla sahraniti.

 Ista sudbina snašla je i moju sestru Milenu Pantić i njeno dvoje nejake dece i sedam ukućana. Teško je bilo gledati unakažene žrtve…‘“                                                                  

(str.63-64.; istaknuo: Z.P.)

Preživjeli srodnici žrtava jedini su koji još uvijek njeguju uspomenu na njih i čuvaju ove događaje od zaborava. Tako je o jednome od najgorih i najsurovijih četničkih pokolja – u selu Vraniću (kod Beograda) snimljen i dokumentarni film „Crna noć, crna braća“ koji detaljno govori o zvjerstvima Dražinih koljača koji su ubijali čitave obitelji – žene, starce, djecu (čak i onu u kolijevkama), uz bestijalna mučenja i silovanja žena i malodobnih djevojčica. Film je u više navrata prikazivan, kako u Hrvatskoj, tako i Bosni i Hercegovini. Autentična svjedočenja o događaju zabilježena su i na: https://www.youtube.com/watch?v=r70kq0yXTTQ)

Zanimljivo je da su četnici najveća i najmasovnija zvjerstva u Srbiji počinili od druge polovice 1943., do kraja 1944. godine (mada je zločina bilo i početkom 1945.). Očito su bili uvjereni da će uz pomoć svoje „vlade“ u Londonu i zapadnih saveznika uspostaviti monarhističku vlast.

Još jedna tema, koja se kako u komunističkoj tako i srpskoj publicistici i povijesti nije spominjala (osim u prvim poratnim godinama), jesu ubojstva srpskih svećenika koja su počinili četnici iz raznih razloga.

Ovdje će biti navedeni samo neki od brojnih primjera iz Srbije  Crne Gore, objavljeni u materijalu: Spomenica pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora i palih u NOB, Beograd, 1960., str.195.

  1. Eparhija Crnogorsko-primorska, Crna Gora; pravoslavni sveštenik Bogić Jovićević uhićen je od četnika i strijeljan 19 srpnja 1941. godine.

 

  1. Ivanjica, Srbija; pop Dragoljub Milutinović, zaklan je siječnja 1942. godine od četnika vojvode Javorskog. Isječen je noževima, i ostavljen na mrazu, gdje u mukama umire.

 

  1. Bobovo, Srbija; sveštenik Ilija Bućin ubijen je od četnika 1942. godine.

 

  1. Šumadija, Srbija; sveštenik Borivoje Gavrilović uhićen je od četnika Draže Mihailovića i strijeljan u manastiru Drača.

 

  1. Sveštenik Ivan Nikolić 1942. godine pobjegao je iz Banata u Srbiju, gdje su ga zaklali četnici.

 

  1. Eparhija Šabačko-valjevska; Živorad Marković, sveštenik, ubijen u svom selu od četnika, 01. siječnja 1943. godine.

 

  1. Selo Banja, kod Aranđelovca, Srbija; prota Jeremija Isaković zaklan je od četnika u dvorištu svoje kuće kolovoza 1943. godine. Na tijelu je imao 54 rane od noža i odsječen nos (njegova snaha, slovenska književnica Ruža Vreg bila je svjedokom zločina i kasnije ga potanko opisala).

 

Mnogi su u Srbiji opčinjeni Dražom i danas kao i prije 75 godina

 

  1. Eparhija žička, Srbija; U dvorištu kuće, 31. kolovoza 1943. godine, četnici su ubili sveštenika Milisava Perišića.

 

  1. Ripanj kod Beograda, Srbija; paroh Valerijan Botvinski ubijen je u svojoj kući 07. prosinca 1943. godine od strane četničke trojke Draže Mihailovića.

 

  1. Dorosava, Srbija; paroh Aleksandar Marković uhićen je od četnika 13. svibnja 1944. godine s 80 ljudi i žena iz ovog mjesta, izdvojen s još dvojicom i strijeljan.

 

  1. Eparhija žička, Srbija; sveštenik Nebojša Popović, ubijen je od četnika 31. prosinca 1944. godine.

 

Za ove žrtve (mada među ubijenima ima i ljudi iz crkvenih redova), Srpska pravoslavna crkva (koja je, nažalost još uvijek leglo velikosrpskog ekstremizma najgore vrste), nikad ne drži parastose i pomene – kao što je to slučaj sa znamenitim nedićevcima, ljotićevcima, četničkim kolovođama  i obilježavanjima njihovih obljetnica smrti, ili „ustaškim žrtvama“ na koje svako malo pompozno podsjećaju u Jasenovcu, Gradini i na drugim mjestima.

One su prešućene i za srpsku publicistiku, znanost i povijest ne postoje. „Ne sjećaju“ ih se čak ni literati, koji se (poput Vuka Draškovića) rado laćaju pera, ali samo kako bi uvijek iznova opisivali „ustaška i balijska klanja srpskog življa“ (stvarna ili izmišljena).

Koljački, naci-fašistički, velikosrpski četnički (Ravnogorski) pokret Draže Mihailovića, prije 12 godina je u Srbiji i službeno proglašen „antifašističkim“ odlukom Narodne skupštine Srbije. Tako je Srbija postala prva i jedina zemlja na svijetu koja je u XXI stoljeću i službeno rehabilitirala naci-fašizam u svojoj zemlji. „Čiča“ (kako tamo od milja zovu Dražu) i njegovi suradnici zauzimaju značajno mjesto u srpskoj povijesti i oni su danas za većinu Srba nacionalni junaci. O njima se snimaju televizijske serije, u školske udžbenike su ušli kao „antifašisti“ i „prvi gerilci u porobljenoj Evropi“. Baš kao i Arkan, Mladić, Karadžić, Milošević i ostali koji su odgovorni za masovne zločine genocida i etničkog čišćenja u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Što veći zločinac – veći heroj; ta percepcija još uvijek prevladava u javnom diskursu, ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, etnički čistom srpskom entitetu u B i H koji je stvoren upravo genocidom i etničkim čišćenjem. Ako se za svaku obljetnicu okupacije Vukovara pljuje po žrtvama i negiraju masovni zločini, a na utakmicama srpska mladež skandira: „Ovčara, Ovčara“ (slaveći zločin nad ranjenicima i civilima koji su tamo pobijeni), u glas viče: „Vukovar je Srbija“, „Nož, žica, Srebrenica“ (za neke je i genocid razlog za nacionalni ponos!?), ako se na obljetnicu genocida u Srebrenici glavnim vinovnicima te sramote javno zahvaljuje, a njihovi se plakati lijepe po ulicama i trgovima, ako ni danas 22 godine po svršetku rata nema niti naznake bilo kakve katarze i priznanja krivnje kod onih koji su nanijeli svojim susjedima toliko zla, onda (najblaže rečeno) s takvim narodom nešto nije u redu.

I upravo zato što usporedo sa svim tim patološkim procesima koji se odvijaju kod njih nastoje izokrenuti povijest, oprati ruke od krvi i predstaviti se svijetu kao „antifašisti“, treba ih stalno i uporno podsjećati na ISTINU.

Možda bi se naši istočni susjedi ipak trebali okrenuti sebi, konačno pogledati istini u oči i početi voditi brigu o vlastitoj kući i mentalnom zdravlju nacije – umjesto da „nacizam“ i „fašizam“ traže kod svojih susjeda i bave se prekrajanjem prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

facebook komentari

Nastavi čitati