Pratite nas

Povijesnice

Četništvo je sinonim razbojničke bande

Objavljeno

na

Izaslanik Vrhovne komande Mladen Žujović 6. avgusta 1943. godine obaveštava Mihailovića o stvarnom stanju u četničkoj Dinarskoj diviziiji: “Vojska je uglavnom sedela u žici i samo povremeno odlazila u tzv. akciju čišćenja terena. Posle svakog čišćenja trupe su vraćane u žicu a partizani se vraćali na stara mesta, u kojima je akcijama često puta učestvovala i Italijanska vojska. Kako je svaka od tih akcija bila propraćena pljačkom pa i zločinima, to je svet i iz tog razloga smatrao četnike običnim zločincima i tuđim plaćenicima… U svim prečanskim krajevima četništvo je sinonim skoro razbojničke bande”

DOŠLI ČETNICI NA RED

Nakon što su pomogli okupatorima u borbi protiv partizana, četnici su sledeći došli na red. Očekujući savezničko iskrcavanje u Jugoslaviji, Nemci su pokrenuli operaciju Švarc, da obezbede jadransko zaleđe. Četnici su morali biti razoružani, a partizani uništeni. Italijani su se protivili razoružanju njihovih pomoćnih trupa, ali usled opasnosti od iskrcavanja, postignut je dogovor Hitlera i Musolinija da se četnici razoružaju.

ITALIJANI BRANE ĐURIŠIĆA

Operacija Švarc je započela upadom nemačkih trupa u italijansku okupacionu zonu. Prva brdska divizija Vermahta je 14. maja ujutro na prepad pohvatala oko 2000 Đurišićevih četnika u Kolašinu, koji su se bez borbe predali. General Mihailović je na vreme umakao iz Crne Gore. Jedan od četnika, Mirko Kuklić u izveštaju generalu Mihailoviću to ovako opisuje:

„14. maja ujutru oko 7 i po časova me je vojnik izvestio da su došli u Kolašin i oko njega Nemci sa motorizacijom. U Pavlovom stanu zatekao sam samo pola pratnje… kada sam hteo i ja poslednji da izađem, začuo se signalni pucanj u varoši, i odmah zaklaparale nemačke čizme na stepenicama stana… Skočio sam sa sprata stana u baštu, ugledao u susednoj bašti Nemce, jurnuo kroz hodnik zgrade pored drugog… na ulici najašem na trećeg koji me mitraljetom natera u prizemlje kod pratnje Pavlove koja je već slagala oružje na gomilu i odvođena.“

I pored dogovora Berlina i Rima, zbog hapšenja četnika došlo do sukoba Nemaca i Italijana na terenu. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Nemce da njihova akcija predstavlja povredu “italijanskih suverenih prava” i da moraju pustiti njihovog pulena Đurišića:

Photo: wikipedia.org

Ako se razoružavanje smesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja sprečim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se nemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije.”

Italijanska vojska je opkolila nemački štab gde se nalazio zarobljeni Pavle Đurišić, i na položaje postavila mitraljeze i jaku pešadiju. Nemački general fon Štetner je o tome izvestio svoje nadređene 14. maja 1943. godine:

„Pri divizijskom komandnom mestu u Andrijevici, događaji su se odigravali ovako: odmah po privođenju Đurišića, italijanski komandant mesta pojavio se kod načelnika 1. divizije, i zatražio izručenje Đurišića. On ima striktno naređenje da Đurišića po svaku cenu dobije u svoje ruke. Mesto je u to vreme bilo od Italijana sa svih strana zaprečeno i opkoljeno. Izručenje je bilo odbijeno sa pozivom na jasno naređenje pretpostavljene komande. Situacija u Andrijevici ličila je vanrednom stanju koje su objavili Italijani.

Nemci su zarobljenog Đurišića uspeli da odvedu Italijanima ispred nosa sanitetskim vozilom. Ponegde je dolazilo i do puškaranja, a četnici iz Bileće su se izvukli preobučeni u italijanske uniforme, o čemu svedoči dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 16. maja:

“Italijanske vojne jedinice iz Bileća odbile su ponudu za razgovor… Pre nego što je stigla SS-divizija, četnici su se povukli uz podršku Italijana. Italijani su im dali svoje uniforme i kamione, a za to imamo nepobitne dokaze.”

Photo: www.znaci.net

ČETNICI SU NAM POMOGLI, PUSTITE IH

Čak i 1. brdska divizija Vermahta 21. maja je apelovala na svoju komandu da preispita odluku o hapšenju njihovih saboraca:

“Četničke jedinice koje su od Kolašina prodrle u planinu, su silom prilika, zbog vrlo napregnute situacije i zbog nedostatka naših snaga, bile angažovane kao osiguravajući zastor nemačkih jedinica. Bilo je to rešenje koje je nametnula nužda i samo takvom rešenju možemo zahvaliti što smo uspeli da u teškim borbama zauzmemo i očistimo visove zapadno od Kolašina, visove na kojima se nalazilo 2000—3000 komunista… Sada se divizija nalazi praktično u situaciji da ove četnike koji su, boreći se zajedno sa nemačkim trupama pretrpeli jake gubitke (za 3 dana 60 mrtvih) i koji su se pokazali verni i pouzdani, šalje u zarobljeništvo.

Međutim, Hitler je četnike smatrao probritanskim elementom, i bio je neumoljiv da se oni razoružaju.

PARTIZANI PROTIV NEMACA, ČETNICI PROTIV PARTIZANA

Za razliku od Mihailovićevih četnika, partizani su Nemcima pružili odlučan otpor. Teške borbe počele su u Crnoj Gori odmah po ulasku nemačkih trupa. Ali udružene snage četiri fašističke države, Nemačke, Italije, Bugarske i NDH, uspele su opkoliti jugoslovenske partizane na Durmitoru. General Mihailović je seirio. On 27. maja naređuje Nikoli Kalabiću, koji vreba na Drini, da dokrajči partizane ukoliko pokušaju proboj u Srbiju:

Photo: www.znaci.net

“Komunisti su opkoljeni od Nemaca i Talijana južno od linije Plevlje — Prijepolje… Vodite računa i budite na oprezi da se ne prebace u pravcu Zlatibora i Tare. Uništavati ih gde god se nađu.”

Britanci su videli da se u Jugoslaviji nešto krupno dešava. Te noći 27. maja, Britanci su padobranom spustili svoju prvu misiju u Titov štab, kojom je rukovodio pukovnik Vilijem Dikin. Njegov saborac Ficroj Meklejn to ovako opisuje:

Stigao je pravo od kancelarijskog stola iz Kaira i naleteo na nemačku petu ofanzivu u punom jeku i na partizane u pokretu… On i Tito bili su ranjeni istom bombom“.

BRITANCI TRAŽE OTPOR U SRBIJI

General Mihailović je 28. maja 1943. dobio dve poruke. Jednu od Slobodana Jovanovića, a drugu od nadležne britanske komande. Obe glase da prioritet mora biti otpor Osovini, i izbegavanje sukoba s partizanima. Upozoren je da će britanski radio “napasti kao izdajnike sve kvislinge koji se bore sa Talijanima”, uključujući Baja Stanišića, Blaža Đukanovića i Dobroslava Jevđevića, i da imenuje druge umesto njih. Štaviše, zapovednik Srednjeg istoka general Vilson mu je tražio da Crnu Goru i Bosnu ostavi partizanima, i otpočne borbu protiv okupatora u Srbiji:

Mihailović ne predstavlja borbenu snagu od nekog značaja zapadno od Kopaonika. Njegove jedinice u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni već su uništene ili tesno sarađuju sa Osovinom… Partizani predstavljaju dobru i efikasnu borbenu snagu u svim krajevima, gde jedino kvislinzi predstavljaju generala Mihailovića. Zato je odlučeno: obavestićete Mihailovića da britanska Glavna komanda Srednjeg istoka zahteva da on, kao saveznik, prekine svaku saradnju sa Osovinom i da krene na istok, u Srbiju… ako je potrebno, neka se probija silom, oružanim snagama.”

Ovo se nikako nije poklapalo sa Mihailovićevom taktikom da ne izaziva okupatora na svojoj teritoriji, već da “koristi okupatora” protiv partizana na teritoriji koju oni drže. U istu svrhu je koristio i Britance. 30. maja Mihailović prekoreva svog komandanta u Sloveniji, Karla Novaka, što je Britancima otvoreno tražio oružje za borbu protiv partizana:

Mnogo ste pogrešili što ste neposredno od Kaira tražili oružje za borbu protiv komunista.

 Mihailović je 1. juna 1943. odgovorio da je “dosadašnja materijalna pomoć mala, slaba i nedovoljna”, da želi da sarađuje sa britanskom komandom, ali da mu ne postavljaju zahteve koje ne može ispuniti. Poricao je bilo kakvu saradnju četnika sa Osovinom. Vadio se da ustupanje teritorije partizanima ne spada u njegovu nadležnost, te odluku prepušta kralju i vladi. Kasnije će se ispostaviti da njihovu odluku neće prihvatiti.

DOK PARTIZANI GINU NA SUTJESCI ČETNICI SLAVE

Sredinom juna je partizanska vojska, uz strahovite gubitke, probila nemački obruč na Sutjesci. Nemački izveštaj 369. pešadijske divizije od 15. juna 1943. godine beleži taj trenutak:

“Na dan 12. 6. u 04,00 časa pojavili su se prvo pojedini borci, zatim cela odeljenja iz sastava II/724. puka u potpunom neredu, krećući se istočno od Jeleča kroz divizijska osiguranja pozadinskih delova. Komandiri odeljenja su izjavili da je njihov bataljon razbijen i da su partizani izvršili proboj. Dobili su naređenje da se povlače u pravcu Sarajeva.”

Na bojnom polju ostalo je skoro 10.000 mrtvih, od čega preko 7.000 partizana. Misleći da su svi partizani izginuli, 19. juna 1943. godine četnički major Rudolf Perhinek iz Crne Gore radosno javlja radosnu vest Draži Mihailoviću:

Photo: forum.net.hr

Mi smo se samo bojali da komunističko vodstvo neće primiti borbu sa Nemcima čime bi ostala netaknuta borbena snaga komunista… Srećom komunisti su morali primiti borbu, jer bi inače sebe kompromitovali pred narodom kome stalno govore da se samo oni bore protivu okupatora… Po prikupljanju dovoljno snaga Nemci su preduzeli koncentrično dejstvo protivu crvenih i ubrzo ih potpuno uništili.”

 Nakon bitke na Sutjesci, Narodnooslobodilačka vojska je ubrzo priznata kao saveznička sila, dok je Mihailović ubzano gubio kredibilitet.

POMOĆ IZ INOSTRANSTVA

Glas o nadljudskoj borbi partizana, privukao je naše ljude iz inostranstva. Emigrantska vlada dobrovoljcima nije dozvoljavala odlazak u partizane, jer je njihova pobeda značila gubitak njenih privilegija. Petar Živković 26. juna u telegramu jugoslovenskoj Vrhovnoj komandi u Kairu kaže:

“Obratite pažnju da se naši ljudi, i to sa vašim znanjem mogu ubacivati u zemlju samo kod đenerala Mihailovića.”

Za razliku od partizana, četnici su od početka rata imali pomoć jugoslovenske vlade, Velike Britanije i fašističke Italije. 1. jula 1943. Mihailović od jugoslovenske vlade ponovo traži “velika novčana sredstva”, navodno da spreči obraćanje naroda okupatoru:

Hitno su mi potrebna velika novčana sredstva u lirama i dolarima. Samo na taj način biću u stanju da sprečim da se narod pod pritiskom gladi opet obraća okupatoru, jer Italijani naročito taj momenat koriste.”

BRITANSKI RADIO POČINJE DA HVALI PARTIZANE

Uporedo sa traženjem novca, ministar Mihailović 7. jula upućuje protest izbegličkoj vladi zato što radio London sve češće izveštava o borbama partizana:

“Propaganda preko Radio-Londona izaziva sve veći revolt u narodu… Zbog ovoga dolazi do velikog neraspoloženja čak i prema engleskim misijama na terenu.”

Photo: visitmycountry.net

17. jula 1943. Draža Mihailović objašnjava svom komandantu Đorđu Lašiću zašto se o njima sve manje govori:

“Što se o našoj akciji sada manje govori preko radio Londona, to je zbog toga što sam odbio da se stavim pod njihovu komandu i izvršavam sva njihova naređenja kao i da ustupim jedan deo teritorije komunistima.”

Uviđajući da britanska bezuslovna podrška četnicima prestaje, general Mihailović tih dana uspostavlja direktnu radio vezu sa Amerikom.

NEMAČKA NIČIM IZAZVANA POTERA

Nemci su sredinom jula preduzeli operaciju protiv Mihailovićevih snaga u Srbiji. U toku operacije Nemci su vršili zločine nad civilnim stanovništvom, ali četnike nisu uspeli da uhvate. Komandant 1. Takovske brigade u naređenju od 22. jula 1943. otkriva da su četnici bili lojalni prema Nemcima i da je represija ničim izazvana:

Svesni svireposti okupatora nastojali smo svima silama da ga ničim ne izazovemo. Davali smo mu sve šta je tražio: hranu, stoku i ostale životne potrebe, lišavajući se na taj način najpotrebnijih sredstava za život, samo da ga ne izazovemo.”

Photo: tportal.hr

Za Mihailovićem je ponovo raspisana poternica, ali on se primirio.

STVARNO STANJE ČETNIKA

Petar Živković je 31. jula jugoslovenskoj Vrhovnoj komandi u Kairu tražio da interveniše kod strane novinarke koja “veliča partizane”, tražeći da joj se objasni “stvarno stanje” kod četnika:

“Dopisnica Njus Kronikla Berga Gaster objavila članak sa veličanjem partizana. Obavestite se o njoj i stupite u vezu sa njom. Objasnite joj stvarno stanje kod Mihailovića.”

6. avgusta 1943. godine izaslanik Vrhovne komande Mladen Žujović obaveštava Mihailovića o stvarnom stanju u četničkoj Dinarskoj diviziiji:

“Vojska je uglavnom sedela u žici i samo povremeno odlazila u tzv. akciju čišćenja terena. Posle svakog čišćenja trupe su vraćane u žicu a partizani se vraćali na stara mesta, u kojima je akcijama često puta učestvovala i Italijanska vojska. Kako je svaka od tih akcija bila propraćena pljačkom pa i zločinima, to je svet i iz tog razloga smatrao četnike običnim zločincima i tuđim plaćenicima… U svim prečanskim krajevima četništvo je sinonim skoro razbojničke bande.

Piše: Damjan Pavlica/enovine

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati