Pratite nas

Kolumne

CHARLOTESVILLE – Kako je general Lee postao rasist

Objavljeno

na

General Robert E. Lee, koji je preko stoljeća bio simbol pomirenja sjevera i juga nakon građanskog rata, i čije spomenike čitavo stoljeće i više nitko nije dirao, našao se na udaru velikog čišćenja, sanitizacije i revizije američke povijesti. Povod za masovni udar na njegove spomenike je bilo ubojstvo 32-godišnje protuprosvjednice Heather Heyer automobilom na prosvjedima protiv uklanjanja njegove statue u Charlotesvilleu.

Abraham Lincoln, u SAD i svijetu slavljen kao osloboditelj robova iz lanaca, je u Charlestonu, Illinois, 18. rujna 1858 izjavio: “Želim vam reći da nisam, niti sam ikad bio, za uvođenje bilo kojeg vida društvene i političke jednakosti bijele i crne rase.” A 4. ožujka 1861., u osvit građanskog rata kojeg je pokrenuo mjesec dana kasnije, u svom inauguralnom govoru rekao je: “Nemam namjeru, izravnu ni neizravnu, ukinuti instituciju ropstva u državama u kojima ona postoji. Mislim da nemam zakonsko pravo to uraditi, i nemam takvih namjera.”

S druge strane, pet godina prije toga, budući general Robert E. Lee u svom pismu datiranom 27. prosinca 1856, kaže: “Vjerujem da je malo je ljudi preostalo, u ovo doba prosvijećenosti, koji neće priznati kako je institucija ropstva moralno i političko zlo”.

Kako je onda Robert E. Lee, po kojem se i danas zove sveučilište koje je osnovao nakon građanskog rata, kad su mu vraćena građanska prava, ponovo izgnan iz Amerike? A ostalo je zabilježeno da je “rasist” Lee “opetavano s Washington sveučilišta izbacivao bijele studente ako bi napadali lokalne crnce”?! Kako to da su mu građanska prava koja mu je njegov ljudi neprijatelj iz rata, general Grant koji je u međuvremenu postao predsjednik Grant, vratio tri godine po predaji, danas u SAD ponovo oduzeta i da je proglašen simbolom rasizma? Istina, Lee je bio protiv davanja prava glasa crncima – jer je smatrao da će to otvoriti vrata neviđenom populizmu, kako je objasnio – ali niti Lincoln nije imao nikakvih planova dati crncima ikakva prava, kao niti velika većina političara sa sjevera. Dapače, on je bio jasan: rekao je kako smatra da crnci većinom nemaju kapaciteta integrirati se u američko društvo i biti produktivni članovi, te ih je kanio jednostavno potrpati na brodove i vratiti u Afriku. To je, uostalom, dobro dokumentirana povijesna činjenica, iako nerado spominjana. Ne, Lee nije bio ništa više “rasist” nego bilo tko u njegovo vrijeme u SAD – možda i manje.  U stvari, zapovjednici Unije – Sherman, McLelan, Burnside, Meade, Reynolds, pa i sam Grant su imali robove, što je dobro i nedvojbeno dokumentirano, postoje dokumenti o kupnji istih, i to nedugo prije nego su krenuli u rat da ih “oslobode”. I nije im padalo na pamet osloboditi ih. Pisma koja je Grant pisao tijekom građanskog rata upućuju da je svoje robove Grant zadržao bar do kraja istog.

Kako se to onda uklapa u narativ o tome da je Sjever krenuo u rat protiv Juga da bi oslobodili robove? A ni na sjeveru robovi nisu oslobođeni do iza rata, do 13. amandmana! Kojeg su neke države sjevera, kad smo kod toga, usvojile tek 1901.? Dok je sjevernim državama dano na volju kad će ga koja usvojiti, i to usvajanje je trajalo idućih dvadesetak godina uz dosta otpora, dotle je na jugu stupio na snagu odmah. Robovima s juga, jasno, to nije previše značilo u tom trenutku: carpetbaggersi, jenkiji, su preplavili jug i kolonizirali ga, i hrane nije baš bilo ni za bijele ljude, kamoli crne. Za koje jenkije nije baš ni bilo briga.

Kako je onda Lee postao sotona? Cilj, naravno, nije Lee nego Trump. Sve je počelo kad su gradske vlasti u Charlotesvilleu odlučile ukloniti spomenik generalu Leeju koji tamo stoji od 1924., pri čemu postoji jedan problem – u SAD je zabranjeno uništavanje spomenika, pa će on morati biti prodan nekoj privatnoj osobi ili negdje zbrinut. Uklanjanje spomenika je proizvelo, istina, puno manje strasti na američkoj desnici nego uklanjanje maršala na jugo-hrvatskoj ljevici, ali dovoljno da se organizira prosvjed “Ujedinimo desnicu”, koji je okupio sve i svašta, uključujući neonaciste. I, najvažnije od svega – okupio je i protuprosvjednike: dok je u demokracijama, naročito SAD, pravo na građanski mirni prosvjed stoljećima bilo neupitno a ometanje prosvjeda strogo zabranjeno, zadnjih godina je to vraćeno na stanje iz SSSR-a gdje se prosvjede “razbijalo” dozvoljavanjem ili organiziranjem protuprosvjeda. Tako i ovdje, upravo kako Trump i tvrdi i zbog čega se mediji zgražaju, nije riječ o tome da su na jednoj strani zli rasisti, a na drugoj propovijednici ljubavi i tolerancije. Bilo je tu pokušaja, kao i inače kod antife, napada toljagama na prosvjed koji je trebao i morao proteći mirno. Jer kad se na prosvjede organizira protuprosvjed, to je jamstvo nasilja.

I dok nikom ne pada na pamet organizirati protuprosvjede protiv pridea – uostalom, našli biste se u zatvoru da to uradite – dotle su protuprosvjedi u ovakvim slučajevima standard: mediji i kapetani industrije poput Appleovog CEO-a kažu da se ne može izjednačavati one koji su za “uključivo” društvo (iz kojeg su inače isključeni svi koji ne dijele stavove s antifom) i one koji su “za podjele”. Amerika, pak, nikad nije bila podjeljenija. Epilog: 20-godišnji James Alex Fields se automobilom zaletio u protuprosvjednike i ubio jednu ženu, ozlijedio desetak drugih. Ovog puta nitko nije rekao da je to “djelo poremećenog pojedinca”, kao u slučajevima kad su razni “tražitelji azila” gazili desetke ljudi po Nici, Londonu i Stockholmu. Iako je Alex odrastao bez oca kojeg je zgazio pijani vozač prije njegovog rođenja, a majka mu je paraplegičarka, a on sam je bio na lijekovima za kontrolu agresije. Ovaj put nije krivo društvo, niti se itko bavi pričama da “ne smijemo generalizirati” kao u slučaju gaženja u ime islama. Kad smo kod toga, Muhamed je bio veliki robovlasnik, ali to ne spominju da ne uvrijede muslimane.

Medji ovaj put nisu pokušali sve zataškati kao prošlog mjeseca kad je “antifa” manijak pucao po cijelom vrhu Republikanaca u namjeri da ih pobije i teško ozlijedio vođu Republikanaca u Kongresu. To je u redu, uostalom. Svatko normalan je protiv likova koji se naslikavaju s desnom rukom na nacistički pozdrav, no razlog okupljanja desnice u Charlottesvilleu nije bio slavljenje nacizma niti rasizma nego odluka da se ukloni generala Leeja. No nitko danas u Barceloni ne traži zbog gaženja ljudi automobilom uklanjanje džamija i islamskih simbola, kao što se sad nakon tragedije na prosvjedu traži ukanjanje svih simbola juga u SAD. Hoće li Demokratska stranka zatražiti i uklanjanje same sebe, jer ona je u mnogo većoj mjeri simbol rasizma nego general Lee? Oni su bili pobornici ropstva, republikanci protivnici. Oni su osnovali KKK. Predsjednike na planini Rushmore je isklesao veliki zmaj KKK-a, inače demokrat, i to na zemlji koju su Indijanci smatrali svetom i koja im je po njihovim tvrdnjama nelegalno oduzeta, hoće li se i to rušiti, po talibanskom receptu, uklonit ćemo sve što nas vrijeđa i ne dopada nam se, iako ne predstavlja niti diktaturu, niti rasizam, niti išta negativno?

No vratimo se građanskom ratu. Robovlasništvo je tu bila, očito, sporedna stvar, Rat nije počeo zbog robovlasništva nego zbog previsokih poreza (40%) nametnutih južnim državama – od kojih za Lincolna nije glasala niti jedna – i koje su zbog toga, u skladu sa Ustavom, odlučile napustiti Uniju. Nema dokaza da je Lincoln ikad proglasio rat kako bi ukinuo ropstvo, a bez oficijelne izjave, priča o “ratu za oslobođenje robova” ostaje samo narativ pobjednika, koji već preko sto godina dijeli Ameriku. U biti to je govor mržnje, po današnjim standardima, spram stanovnika juga koji su bez osnove proglašeni ljudima koji su u  rat krenuli za očuvanje institucije ropstva. Kojeg bi pobogu interesa imao bijeli farmer s juga ratovati za interese nekolicine bogatih robovlasnika, tim više što su robovi koji su bili posluga nerijetko u gospodskim kućama živjeli bolje, osjetno bolje od siromašnih farmera s juga? Uostalom, čak su i crnci nerijetko ratovali na strani Juga (i primali plaću, 13 dolara mjesečno, dok je sjever, kudikamo bogatiji, svoje crnce plaćao 15 dolara!). Ne, radilo se o sukobu interesa industrije i kapitala na sjeveru, i interesa farmera i plantažera na jugu. Uostalom, iza svakog rata kao uzročnik stoji interes, ideologija kojom ga se pravda se izmisi naknadno. A povod se lako nađe, ili isprovocira.

Lincoln ropstvo nije naveo kao razlog niti u svojoj proklamaciji o emancipaciji, koja je stupila na snagu s prvim danom 1863. Naprotiv, ponudio je Jugu rok od tri mjeseca da se vrate u Uniju (i plate 40% poreza!) pa mogu zadržati robovlasništvo i svoje robove! Kao razlog Lincoln navodi “nužne mjere da bi se suzbila pobuna neplaćanja poreza”. Niti Jug nije robove naveo kao razlog: 25. prosinca 1860. Južna Karolina navodi nepoštene poreze kao razlog otcjepljenja: “Građani južnih država nisu samo nepravedno oporezovani u korist sjevernih država, nego se nakon prikupljanja tri četvrtine prikupljenog novca troši na sjeveru”. Sjever je tada imao 97% industrijske proizvodnje: Jug je živio od pamuka i poljoprivrede. Wall Streetu ropstvo, jasno, nije odgovaralo, ne zbog humanosti nego interesa. Cilj je bio slomiti ekonomsku moć juga.

Rat je počeo 8. travnja 1861. kad je Lincoln naredio iznenadni napad na luku Charleston flotom bojnih brodova predvođenih s USS Harriet Lane, kako bi okupirao Fort Sumter – tvrđavu u kojoj je bio prikupljeni porezni novac! Nakon toga je krenuo na Virginiju. Secesija i rat su, da ne bude zabune, kao i u slučaju Hrvatske, bila dva zasebna događaja, s tim da je Jug praktički natjeran u secesiju kako bi se to iskoristilo kao izgovor za rat. Kao što je i nesretni incident u Charlottesvilleu iskorišten kao izgovor za rat protiv Leejevih spomenika. Naravno, tko god otvori usta u obranu povijesnih činjenica je rasist. I sluša Thompsona. Ili Lynyrd Skynyrd. Hoće li se jednog dana na udaru naći Martin Luhter King zbog žestokih antisemitskih izjava i anti-gay stava? Vjerojatno ne:

U konačnici, u pozadini su, kao i kod svakog rata, bili čisti ekonomski interesi, a rasizam je ušao u priču tek kad su Francuzi i Englezi počeli manje više otvoreno naoružavati Jug i kad je prijetilo da će sjever rat izgubiti. Postojao je i strah od ulaska Francuza i Engleza u rat na strani juga, i ne bez osnove. No, bi li te dvije prosvijećene nacije mogle ući u rat protiv strane koja, eto, želi ukinuti ropstvo? Očito, ne. Zato je sred rata Lincoln smislio da je rat, eto, izbio zbog ropstva. Iako ono jest bilo u pozadini priče i kamen spoticanja, ali, kako rekoh, ne zbog humanosti: pa i neki generali Juga su bili izraziti abolicionisti, dok je pola političara na sjeveru bilo protiv ukidanja ropstva, a gotovo svi protiv davanja bilo kakvih prava crncima!

U konačnici, Lee je ostao ikona vojničke časti, prije svega. Lee nije bio političar, već vojnik. Nije bio pobornik niti jedne ideologije, već jednostavno vojnik svoje zemlje, na glasu kao izrazito častan čovjek. Simbolom rasizma je postao tek – ovih dana. Kao i južnjačka zastava, koja je dugo vremena prije svega bila simbol – pobune protiv autoriteta vlasti u Washingtonu. No Antifa je odlučna da izbriše i ponovo napiše američku, a potom i svjetsku povijest. Istovremeno, u Seattleu i dalje stoji spomenik jednom od najvećih masovnih ubojica u povijesti – Vladimiru Iljiču Lenjinu. Njegovo uklanjanje ne traži nitko.

Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati