Chomsky – 10 načina manipulacije putem medija

4

Avram Noam Chomsky je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. Sastavio je popis od deset najčešćih i najučinkovitijih strategija kojima se manipulira stanovništvom putem medija.

Povijest je pokazala da su mediji izvanredno učinkovito sredstvo za oblikovanje javnog mišljenja. Zahvaljujući medijskim alatima i propagandi stvarali su se i uništavali društveni pokreti, opravdavali ratovi, zaoštravale financijske krize, poticale nove ideologije, proizvodila stvarnost u kolektivnoj psihi. Kako otkriti strategije korištenja tih psihosocijalnih alata u kojima i sami sudjelujemo? Chomski je sažeo i razotkrio te prakse od kojih su neke vidljivije a neke sofisticiranije, dok su, izgleda, sve jednako učinkovite i na neki način ponižavajuće. Neke od tih taktika su podjarivanje gluposti, poticanje na osjećaj krivnje, promicanje rastresenosti ili stvaranje umjetnih problema da bi ih se onda magično rješavalo.

1. STRATEGIJA ODVRAĆANJA ili DISTRAKCIJE
Primarni element društvene kontrole je strategija distrakcije kojom se odvraća pozornost javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, tehnika preplavljivanja beznačajnim informacijama. marionete_giStrategija distrakcije odvraća interes javnosti od bitnih saznanja s područja znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike. “Držati pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, zaokupiti javnost nevažnim stvarima. Zadržati javnost zaokupljenom, zaokupljenom, zaokupljenom, da nema vremena za razmišljanje, vratiti ljude natrag na farmu među druge životinje.” (Iz „Silent Weapons for Quiet War”)

2. STVORITI PROBLEME PA PONUDITI RJEŠENJA
Ova se metoda zove i „problem – reakcija – rješenje.” Ona stvara problem. „Situacija” izaziva reakcije u javnosti, nudi se prvi korak koji će javnost prihvatiti. Na primjer: pričati o povećanju urbanog nasilja ili krvavih napada pa javnost pristaje na uvođenje sigurnosnih mjera i politike koja ograničava slobodu. Ili: stvoriti gospodarsku krizu da bi javnost prihvatila smanjenje socijalnih prava i raspad javnih službi.

3. STRATEGIJA POSTUPNOSTI
Ako se hoće da javnost prihvati neprihvatljivo, to treba primjenjivati postupno, treba dozirati i to godinama. Tako su se nametnuli radikalno novi društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: minimalizacija uloge države, privatizacija, osiromašivanje, fleksibilnost, masovna nezaposlenost, smanjivanje plaća. Ta bi količina promjena izazvala revoluciju da se uvela odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA
Još jedan način postizanja prihvaćanja nepopularnih odluka je nazvati ih „bolnima i potrebnima”. Postiže se prihvaćanje u javnosti i dobiva na vremenu. Lakše je prihvatiti žrtvu u budućnosti nego u sadašnjosti. Prvo, zato što se trud ne ulaže odmah. Drugo, zato što je javnost, masa, uvijek sklona naivno se nadati da će „sutra sve biti bolje” i da će tražena žrtva možda moći izbjeći. To javnosti daje više vremena da se navikne na ideju promjene i da je rezignirano prihvati kada do nje dođe.

5. OBRAĆATI SE JAVNOSTI KAO DA JE MALO DIJETE
Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi jezik, argumente, likove, napose intonaciju slaboga djeteta, kao da je gledatelj malo dijete ili mentalno oštećena osoba. Što se više želi gledatelja dovesti u zabunu, to se više primjenjuju infantilizirajući tonovi. Zašto? Ako se obratite osobi kao da ima 12 godina ili manje, zbog sugestije postoji velika vjerojatnost da će njezin odgovor ili njezina reakcija biti lišena kritičkog osjećaja kao što je slučaj kod djeteta od 12 godina ili manje. (Iz „Tiha oružja za tihi rat”)

6. VIŠE KORISTITI EMOCIONALNU NEGO RAZUMNU STRANU
Korištenje emocionalnog aspekta je klasična tehnika koja će kod pojedinca dovesti do kratkog spoja u racionalnom analiziranju i kritičkom razmišljanju. Emocionalni registar otvara vrata za usađivanje u podsvijest ideja, želja, strahova, tjeskoba, kompulzivnog ili induciranog ponašanja.

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I OSREDNJOSTI
Učiniti javnost nesposobnom razumjeti tehnologije i metode koje se koriste da bi ju se nadziralo i podčinilo. „Kvaliteta obrazovanja koje se nudi nižim društvenim klasama treba biti niska i osrednja, tako da provalija između nižih i viših društvenih slojeva ostane nepremostiva za niže slojeve društva.” (Iz „Tiha oružja za tihi rat”)

8. POTICATI JAVNOST DA BUDE ZADOVOLJNA OSREDNJOŠĆU
Poticati javnost da vjeruje da je u modi biti glup, vulgaran i neobrazovan…

9. POJAČAVATI OSJEĆAJ KRIVNJE
Neka pojedinac sam sebe krivi za vlastiti neuspjeh: to je zato što nije dovoljno inteligentan, sposoban, ili nije uložio dovoljno napora. Umjesto da se pobuni protiv gospodarskog sustava, pojedinac sam sebe dezavuira osjećajem krivnje, što dovodi do depresivnog stanja koje sprječava djelovanje. A bez akcije nema revolucije!

10. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ŠTO ON POZNAJE SAMOGA SEBE
Tijekom posljednjih 50 godina, napredak znanosti doveo je do ubrzanog raskoraka između onoga što zna javnost i onoga što znaju i čime se služe vladajuće elite. Zahvaljujući biologiji, neurobiologiji i primijenjenoj psihologiji, „sustav” posjeduje sofisticirane spoznaje o tjelesnom i psihološkom funkcioniranju ljudskoga bića. Sustav prosječnoga čovjeka poznaje bolje nego što ona pozna samoga sebe. To znači da, u većini slučajeva, sustav nad pojedincima vrši veću kontrolu i moć nego oni nad samima sobom.

facebook komentari

  • peppermintt

    jah , davno je to cigo na prost način kazao:

    od kako sam saam sebe uhvatio u laži nikom više ništa ne vjerujem

    :))

  • peppermintt

    jah , davno je to cigo na prost način kazao:

    od kako sam saam sebe uhvatio u laži nikom više ništa ne vjerujem

    :))

  • Nije lako lagati, a još je teže slagati, a najlakiše je laž slijediti. Takovih je najviše na svijetu, tj. onih koji laž slijede i u nju slijepo vjeruju. A to su, nažalost, hrvatski antifašisti oko Mesića, Josipovića, Milanovića i njihovih pajdaša iz avnojske ostavštine.

  • Nije lako lagati, a još je teže slagati, a najlakiše je laž slijediti. Takovih je najviše na svijetu, tj. onih koji laž slijede i u nju slijepo vjeruju. A to su, nažalost, hrvatski antifašisti oko Mesića, Josipovića, Milanovića i njihovih pajdaša iz avnojske ostavštine.