Čija BiH ide u Brazil?

2

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala se na Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se odigrati u Brazilu. Ta je vijest svakako dobra u zemlji gdje je malo toga dobrog. Plasman treba pozdraviti ponajprije zbog radosti „orobljenoga” naroda ili „raje” koja se barem može radovati igri kada je već kruha ponestalo.

Osobno sam, premda sam športski zaljubljenik, prvi put uspio odgledati cijelu utakmicu koju igra reprezentacija BiH. Bila je to utakmica koju su igrali protiv Litve. Utakmicu sam gledao na zahtjev nekolicine koji su htjeli da čujem, kako rekoše, neobična komentatora Marjana Mijajlovića koji komentira utakmice na TV Face. Mnogima se način komentiranja, tako kažu, sviđa ili barem sa simpatijama na to gledaju. Zato se u prvome dijelu ovoga osvrta bavim komentatorom, a u drugome ćemo dijelu vidjeti čija se Bosna, ono Hercegovina se samo povremeno izgovori, plasirala u Brazil.

Mijajlović je komentator koji to nije

Što se komentiranja i komentatora tiče, najprije nije bilo tona, nakon toga je stigao ton koji je bio katastrofalan. No, kada je stigao tonski signal kakve-takve kvalitete, tek tada uvidjeh da bi bolje bilo da tona uopće nema i da se ne čuje komentator koji je izgovorio toliko nebuloza da to zdrav razum ne može prihvatiti. Bio je iritantan! Htio je biti važniji od Džeke i Ibiševića. Od svega dara taj komentator, to se mora priznati, ima neumornu navijačku intonaciju s kojom pokušava prekriti nedostatak dara i vještina koje mora posjedovati komentator na takvoj razini. To što je simpatičan, satiričan, iskren pa i plemenit u namjerama nije dovoljno. Kada sam ga čuo, uzeo sam papir i bilježio. Njegov me stil podsjetio na anegdotu koja se pričala o poduzeću koje se bavi asfaltiranjem cesta kojima se zbog loše kvalitete kaže da su od asfalta samo boju pogodili. Tako je i ovaj komentator samo intonaciju pogodio, a ostalo je ispod svake profesionalne razine. Tako on ushićeno viče da je svaka minuta utakmice važniji od života, pa je nakon toga počeo ljubavne poruke tipa „Vedade ljubavi”, pa je nakon toga zanosno čestitao Bajram, pa je počeo s privatnim porukama i elektroničkom poštom koje je osobno dobivao, pa nam je kazivao sjedi li ili stoji, pa nam priopćio da je bijel kao kreč, pa je bezbroj puta kliktao kako je ovo njihova Bosna, a ne Bosna onih drugih i tako je redao nevjerojatno nepodnošljive tvrdnje i podatke koji su apsolutno suvišni za trenutak jedne nogometne utakmice. Kruna je svega bila njegova izjava kako BiH od kada on za Face televiziju prenosi reprezentaciju nikada nije izgubila. Eto rješenja. Neka on prenosi BiH u Brazilu i BiH će biti svjetski prvak! Kada je sudac označio kraj utakmice, nastalo je dvostruko veselje. Jedni se raduju plasmanu u Brazil, a drugi sretnomu trenutku da se ton komentatora više ne čuje. Marjan je dobronamjeran čovjek ali ispodprosječan komentator!

Čija BiH ide u Brazil?

A sada ćemo pokušati dokučiti čija se to BiH plasirala u Brazil. Cijelu se slavljeničku večer u izjavama različitih službenika i novinara znalo čuti kako je „njihova” BiH ostvarila ovaj plasman. Ne znam čemu takva isključiva i provokativna rezoniranja? Ako se nešto želi reći, valjda je trebalo biti iskren i kazati onima čija to Bosna nije da takvi plaču, da jauču, da se kaju ili što slično. Trebalo je, što se nazire u tim izjavama, Hrvatima, Srbima, Romima, Židovima i Apačima Ante Tomića reći da ovo nije njihov uspjeh nego uspjeh Bošnjaka! To bi tako trebalo govoriti kada se već kliče da je „njihova” Bosna ostvarila uspjeh. Istini za volju, nisu te tvrdnje daleko od stvarnosti. Početni je sastav reprezentacije potvrdio da je to reprezentacija s apsolutnom bošnjačkom većinom. Od jedanaest igrača desetorica su bili Bošnjaci. To nije sporno ako bolje igraju, neka su i svi iz jednoga naroda. No, čudi što se u ime očuvanja BiH ona opet dijeli. Tko je dijeli? Evo sada vidimo. Dijele je oni koji je brane, koji su joj tobožnji zaštitnici. A što se tiče pitanja „čija” se BiH plasirala u Brazil, odgovor je ponudio visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko koji je pred televizijske kamere nakon utakmice došao okićen zastavom s ljiljanima. Hvala ti, Inzko, što si tako odgovorio na pitanje čija se BiH sprema u Brazil. Tamo ide reprezentacija ljiljana a ne žuto-plavih zvjezdica. Ono što je dobro jest stav izbornika Safeta Sušića – Pape. On je i dalje odmjeren i dobro se sjetiti njegove izjave kada je prije četiri godine imenovan izbornikom: „Nisam došao praviti revoluciju, moje je da vodim reprezentaciju i odgovaram za njezine rezultate.” Kada bismo ovo mogli čuti od političara i Inzka, bilo bi nam svima bolje.
U svakome slučaju za napaćenu je zemlju dobro da se ima zbog čega radovati. I ovo nije zgorega zapaziti kako nam u BiH mnogo toga bolje ide kada se oko nekoga projekta okupi kadar iz jedne nacije jer čisto sumnjam da bi BiH stigla do Brazila da su u njoj igrala dvojica Hrvata, trojica Srba, četvorica Bošnjaka i ostala dvojica iz tabora Sejdić-Finci, a da je izbornik bio međunarodni predstavnik. Zato „njihovoj” ili „našoj” ili „ničijoj” BiH želim uspjeh u Brazilu. Igrači i izbornik BiH, za koje se mora reći da su pristojna ponašanja i uglavnom odmjereni u izjavama, zaslužuju čestitku i dobre želje za uspjeh na najvećoj smotri nogometa.

Vjera bake i teškoga bolesnika

U Godini vjere mnogo je toga dobrog i znakovitog učinjeno. Održani su brojni susreti, duhovne obnove, seminari, hodočašća, kateheze itd. Uz to mnogo je učinjeno na izdavačkome području kako bi spisatelji iznijeli važnost vjere i to pretočili u srca vjernika. Čulo se dosta konkretnih izjava o vjeri kao i glasova svjedoka vjere. No, od svega toga na osobnoj razini izdvajam dva detalja koja mi se čine najupečatljivijim. Prvi je konkretan primjer vjerskoga postupanja, a drugi izjava. Čekajući u poslovnici banke u Imotskome da podmirim župne račune, svjedočio sam gesti starice koja nas je sve dirnula. Dok su mnogi mrmljali i nervozno čekali svoj red za uplatu, unutra je ušla baka koja je odmah s vrata pozdravila s Hvaljen Isus i Marija. U tome trenutku se sve mijenja unutar toga nervoznog puka. Na upit službenice baki kako je ona odgovara da je dobro jer ionako je sve Božje i u Božji rukama. Svi su nakon toga počeli biti šutljivi, sabrani, a guranje u redovima je prestalo i osjetilo se posebno ozračje. Starica je svojim stavom i navještajem promijenila stanje. To je vjera bake koja se Boga ne stidi ni privatno ni javno. Drugi detalj koji mi se osobito dojmio je izjava jednoga teškoga bolesnika koji je u međuvremenu preminuo. Pokoj mu duši. Susrećući ga u teškoj i neizlječivoj bolesti, na moje pitanje što bih kao franjevac trebao poručiti vjernicima on mi reče ovako: „Kaži im da si susreo jednoga teškog bolesnika koji unatoč tome još uvijek radosno vjeruje u Boga.”

U Nišu pokopana ideja ekumenizma

Obilježen je spomen na Milanski edikt iz 303. godine kada su kršćani dobili pravo javnoga ispovijedanja svoje vjere. Taj je događaj obilježen u Nišu, u Srbiji. Posebno su to slavili katolici, a posebno pravoslavci. Zajedno se kažu nije moglo. Kažu da su pravoslavci to odbili. Ne znam koliko su katolici bili uporni. Nadbiskup beogradski Hočevar tvrdi da su tražili da budu zajedno. Svakako je nakaradno da se bar tada nije moglo biti zajedno. Zar se bar tada nisu mogli zakopati argumenti razmimoilaženja i potražiti razloge zajedništva koji su mnogo važniji? Isus, kojega, tako kažu, slave i jedni i drugi, rekao je da budemo jedno. Od toga jedno je bilo samo ono pojedinačno. Rekli bismo po vojnički „na parove razbroj se”. Dubrovački biskup Mate Uzinić je na upit novinara rekao da je susret Papina izaslanika Scole i pravoslavnoga patrijarha Irineja bio pristojan i u diplomatskim okvirima. Bolno! Susret onih koji Isusa slijede ne smije biti tako hladan i formalan. No, hvala biskupu Uziniću što je iskreno iznio kako je bilo. Kada nema iskrenosti u susretu, neka bar ima u izjavama. Mora nas zaboljeti činjenica da su kršćani razjedinjeni i da ovom prigodom pravoslavci nisu htjeli slaviti s katolicima. Nisam pristalica naivnoga ekumenizma, ali sam svakako uvjerenja da se od zajedništava ne smije odustati.

Dobro se sjetiti nastojanja mostarskoga biskupa dr. Ratka Perića koji je s plemenitim namjerama pohodio mitropolitu pravoslavne crkve na Cetinju Amfilohija Radovića a potom ga je primio i u Mostaru. I ti su susreti bili lijepi. No, nedugo zatim Amfilohije Radović je izrekao takve grozne tvrdnje o papinstvu i katolicima da se čovjek zbilja zapita je li naš Isus isti onaj iz Nazareta i isplati li se s takvima uopće susretati. Tužno je kada crkveni predstavnik pita za mišljenje Beograd a zanemari Betlehem, Nazaret i Jeruzelem!

fra Mario Knezović/pogled.ba
[email protected]

facebook komentari

  • Treba priloženo poslati komentatoru na proučavanje postanka hrvatskog Grba i pjevanje hrvatske Himne.

    Dvije stvari o kojima Hrvati najmanje znaju, a te dvije stvari su:
    POSTOJANJE HRVATSKOG GRBA I PJEVANJE HRVATSKE NARODNE HIMNE! Otporaš

    Niti
    je istina da prvo bijelo polje na šahovnici grba predstavlja ustaše,
    fašizam i zločin, niti je istina da prvo crveno polje predstavlja
    jugoslavenstvo i komunizam. Crveno-bijela šahovnica bez obzira na oblik i
    raspored polja je staro hrvatsko obilježje koje predstavlja hrvatski
    narod i hrvatsku državu.

    Kroz povijest su se koristile obje
    varijante grba, no činjenica je da se kao službeni grb Hrvatske uvijek
    koristila šahovnica sa prvim bijelim poljem, sve do 1918. godine. Za to
    postoje mnogobrojni dokazi
    sažeti u ovoj internetskoj stranici
    (službeni dokumenti, službene zastave i grbovi, grbovnici, freske itd.).
    1918. godine situacija se
    mijenja. Hrvatski narod protiv svoje volje
    ulazi u Državu, odnosno Kraljevinu SHS (kasnije Kraljevinu
    Jugoslaviju), gdje jugoslavenska vlada mijenja raspored polja hrvatkog
    povijesnog grba. To razdoblje je Hrvatima ostalo u sjećanju kao jedno od
    najgorih razdoblja u povijesti gdje se hrvatskog čovjeka u okovima
    velikosrpske diktature ubijalo,
    mučilo, tjeralo i lišilo slobode.
    1941. godine, kada hrvatski narod nakon 839 godina osniva svoju
    samostalnu državu, vlada Nezavisne Države Hrvatske vraća hrvatski
    povijesni grb sa prvim bijelim poljem.
    Nakon pada NDH, hrvatski narod
    ulazi u drugu Jugoslaviju čiji zločinački komunistički sustav čini
    najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda. Grb Socijalističke
    Republike Hrvatske unutar
    Jugoslavije je bila šahovnica sa prvim
    crvenim poljem (zastava SRH nije sadržavala šahovnicu). 25. srpnja 1990.
    Hrvatski sabor donosi Amandman LXVI na Ustav Socijalističke Republike
    Hrvatske u kojem se
    kaže: “Grb Republike Hrvatske je povijesni
    hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.”
    Dakle grb sa prvim bijelim poljem. Ovakav osnovni povijesni grb bio je u
    uporabi do
    donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike
    Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21.
    prosinca 1990. Tada se uvodi današnji službeni grb Republike Hrvatske.

    Dakle,
    možemo vidjeti da se grb sa prvim bijelim poljem, kao službeni grb
    Hrvatske, koristio od 14. stoljeća, pa sve do 1918., dok se grb sa prvim
    crvenim poljem koristio samo u prvoj i drugoj Jugoslaviji (dva najteža
    razdoblja hrvatskog naroda), te u današnjoj Republici Hrvatskoj. Zbog
    tih činjenica hrvatski povijesni grb sa prvim bijelim
    poljem ima veće pravo i legitimnost biti hrvatski službeni grb od grba sa prvim crvenim poljem.

    Nadam
    se, jednom kada hrvatski narod bude potpuno slobodan i neovisan, te
    kada se otrese svih osjećaja ostataka jugoslavenstva i ugase
    anti-hrvatski kadrovi koji upravljaju našom zemljom Hrvatskom, da će se
    hrvatskom narodu ponovno vratiti ono što je stoljećima čuvao i krvlju
    sačuvao – HRVATSKI POVIJESNI GRB.

    Trebali bi se Hrvati ispitati koliko oni znaju o hrvatskim povijestnim obiljžjima.

    Bog i Hrvati!
    Otporaš

  • Treba priloženo poslati komentatoru na proučavanje postanka hrvatskog Grba i pjevanje hrvatske Himne.

    Dvije stvari o kojima Hrvati najmanje znaju, a te dvije stvari su:
    POSTOJANJE HRVATSKOG GRBA I PJEVANJE HRVATSKE NARODNE HIMNE! Otporaš

    Niti
    je istina da prvo bijelo polje na šahovnici grba predstavlja ustaše,
    fašizam i zločin, niti je istina da prvo crveno polje predstavlja
    jugoslavenstvo i komunizam. Crveno-bijela šahovnica bez obzira na oblik i
    raspored polja je staro hrvatsko obilježje koje predstavlja hrvatski
    narod i hrvatsku državu.

    Kroz povijest su se koristile obje
    varijante grba, no činjenica je da se kao službeni grb Hrvatske uvijek
    koristila šahovnica sa prvim bijelim poljem, sve do 1918. godine. Za to
    postoje mnogobrojni dokazi
    sažeti u ovoj internetskoj stranici
    (službeni dokumenti, službene zastave i grbovi, grbovnici, freske itd.).
    1918. godine situacija se
    mijenja. Hrvatski narod protiv svoje volje
    ulazi u Državu, odnosno Kraljevinu SHS (kasnije Kraljevinu
    Jugoslaviju), gdje jugoslavenska vlada mijenja raspored polja hrvatkog
    povijesnog grba. To razdoblje je Hrvatima ostalo u sjećanju kao jedno od
    najgorih razdoblja u povijesti gdje se hrvatskog čovjeka u okovima
    velikosrpske diktature ubijalo,
    mučilo, tjeralo i lišilo slobode.
    1941. godine, kada hrvatski narod nakon 839 godina osniva svoju
    samostalnu državu, vlada Nezavisne Države Hrvatske vraća hrvatski
    povijesni grb sa prvim bijelim poljem.
    Nakon pada NDH, hrvatski narod
    ulazi u drugu Jugoslaviju čiji zločinački komunistički sustav čini
    najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda. Grb Socijalističke
    Republike Hrvatske unutar
    Jugoslavije je bila šahovnica sa prvim
    crvenim poljem (zastava SRH nije sadržavala šahovnicu). 25. srpnja 1990.
    Hrvatski sabor donosi Amandman LXVI na Ustav Socijalističke Republike
    Hrvatske u kojem se
    kaže: “Grb Republike Hrvatske je povijesni
    hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.”
    Dakle grb sa prvim bijelim poljem. Ovakav osnovni povijesni grb bio je u
    uporabi do
    donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike
    Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21.
    prosinca 1990. Tada se uvodi današnji službeni grb Republike Hrvatske.

    Dakle,
    možemo vidjeti da se grb sa prvim bijelim poljem, kao službeni grb
    Hrvatske, koristio od 14. stoljeća, pa sve do 1918., dok se grb sa prvim
    crvenim poljem koristio samo u prvoj i drugoj Jugoslaviji (dva najteža
    razdoblja hrvatskog naroda), te u današnjoj Republici Hrvatskoj. Zbog
    tih činjenica hrvatski povijesni grb sa prvim bijelim
    poljem ima veće pravo i legitimnost biti hrvatski službeni grb od grba sa prvim crvenim poljem.

    Nadam
    se, jednom kada hrvatski narod bude potpuno slobodan i neovisan, te
    kada se otrese svih osjećaja ostataka jugoslavenstva i ugase
    anti-hrvatski kadrovi koji upravljaju našom zemljom Hrvatskom, da će se
    hrvatskom narodu ponovno vratiti ono što je stoljećima čuvao i krvlju
    sačuvao – HRVATSKI POVIJESNI GRB.

    Trebali bi se Hrvati ispitati koliko oni znaju o hrvatskim povijestnim obiljžjima.

    Bog i Hrvati!
    Otporaš