Pratite nas

Čiji to đubreluk smrdi u Bosni i Hercegovini?

Objavljeno

na

Oni koji u Bosni i Hercegovini uživaju taj luksuz da živi i zdravi izađu iz zime i dočekaju proljeće znaju da se pravo proljeće ponešto razlikuje od onoga…..što promoviraju šarene reklame, nove kolekcije odjeće i obuće i prigodni statusi na društvenim mrežama. Često upadam u nedoumicu i more me pitanja da li je proljeće zbilja kava na gradskom asfaltu, jagode sa šlagom, ljuljanje na ljuljačci u pod beharli granama ili je proljeće ogroman đubreluk, miris paljevine stare trave i neka kombinacija svježine i britkosti još uvijek prohladnog planinskog zraka. Ali već odavno sam prestao brinuti o etimologiji riječi proljeće jer sam shvatio da proljeće svakom predstavlja nešto drukčije i da ničije proljeće nije jednako.

Piše: Ivan MIHALJEVIĆ / ABCportal.info

Znate, proljeće u Bosni je, kao uostalom i sva ostala godišnja doba kod nas, predivno. Promatrali ga vi kao dječarac srednjoškolac ili kao nositelj poljoprivrednog gazdinstva sasvim je svejedno jer ono u tom ludom zraku donese nekakvo novo raspoloženje. Ali, i pored najbolje volje, od ljepote proljeća se ne živi…

Paradoks situacije koju s jedne strane krasi prirodna ljepota a s druge truje društvena konfuzija postaje time veći jer što se više vezuješ za proljeća, za bašče i đubreluke, s druge strane sve tjeskobnije brineš o onome što sutra nosi. Mediji, vođeni razumnom potrebom što šire popularnosti, su prepuni članaka o negativnom trendu raseljavanja i bezglavom bježanju iz gradova i općina ne samo naše, nego i susjednih županija. Uporno se krivce traži izvan okvira BiH, uporno se napominje neprestano preklapanje interesa svjetskih sila na području Balkana, uporno se traže ti ljudi kojima košmar u BiH odgovara i koji izvlače korist iz ovakve situacije. U tihom tonu takvi članci dođu, odu i zaborave se jer nisu ostavili željeni učinak već ostave samo prazne sobe, kuće, škole i ulice gradova. Što to tjera mladog čovjeka iz BiH???

Prvotno se odgovor na takvo pitanje traži kod onih osoba koje su dobrano isfrustrirane nemogućnošću pronalaženja posla i egzistencijalne osnove u svojoj sredini no svakako više zabrinjava činjenica što ne samo mladi ljudi bez visokoškolske diplome nego i oni s diplomom podjednako žarko žele pobjeći, napustiti, pristati na bilo što samo da ne moraju opet pred praznim tanjurom gledati ta divotna proljeća. Negativan trend prati omladinu današnjice. Često ih se generalno prikazuje kao okorjele lijenčine koji bi ‘ljeba bez motike i koji bi direktno osnovnoškolske klupe htjeli zamijeniti finom ministarskom foteljom. Ostavljajući takve tipove po strani pitam se što se u međuvremenu događa s onim ostalim postotkom mladih koji bi htjeli u okvirima ovakve Bosne i Hercegovine ipak ostati, ne pobjeći i ostvariti koricu kruha dovoljnu da se uspješno prevale svi dani u mjesecu.

Što sa onim blesavima koji bi bili spremni danas-sutra svoju diplomu vratiti u Bosnu, pošteno je zaliti i uhvatiti se bilo kakva posla samo kako bi (iz sentimentalne ili lokal-patriotske pobude) prekinuli raseljavanje, pustošenje i sve negativne trendove o kojima pišu i domaće i strane novine. Bojim se da će se još dugo na takve luckaste entuzijaste gledati kao na psihijatrijske slučajeve.

Posljednja stvar o kojoj prosječan građanin BiH želi misliti jest politika no bez toga se jednostavno kod nas ne živi ! Sve što okružuje prosječnog pojedinca u zemlji gdje sam rođen je svagdanja jadikovka i psovka imaginarne politike i prebacivanja kolektivne krivice na to fiktivno „oni” . Oni su krivi za sve, oni su opustošili tvornice, oni su pozatvarali područna odjeljenja Osnovnih škola na Županiji, oni su preusmjerili poljoprivredne poticaje u džepove hlača koje nikad nisu niti vidjele štalu, kravu i poljoprivredu, oni su smjestili rodbinu i tazbinu u ovo malo dobrostojećih poduzeća. Silna nepravda učinila je to da više niti ne znamo na koga lajemo, koga prikazujemo krivcem jer smo gladni kruha i pravde pa nam je tako svejedno tko su „oni” jer od „njih” svakako nikakve koristi nemamo i sve od završetka rata naovamo polako umiremo. Kako to da se isti model rasturačine i krađe održava već cijelo poslijeratno vrijeme a da istovremeno niti jedan pametan i koristan pothvat uporno ne uspijeva.

Nije li žalosno vidjeti da je nešto što se naziva „srednji sloj” potpuno nestalo, da od silne ljepote i prirodnih resursa živimo od uvezenog pasteriziranog mlijeka i povrća uzgojenog bez ijednog grumena zemlje (i đubreta). Kako to da nepravda pogađa baš direkt u srce, kako to da se mlad inženjer ne može zaposliti u jednom Kupresu, Livnu, Tomislavgradu ili Glamoču u kojemu ima konkurenciju jednaku nuli a uspije se zaposliti u europskom, azijskom ili kojem drugom gradu u kojemu mu konkurenciju čine barem osamdesetorica iz cijeloga svijeta.

Stvaramo li to stručnjake koji ne zadovoljavaju kriterije endemične države Bosne i Hercegovine, a savršeni su za cijeli ostali normalni i moderni svijet??? Čini mi se da krojači političkih odluka i urednici društvenog života BiH kako na lokalnoj tako i na državnoj razini računaju sa svim faktorima osim sa faktorom proteka vremena. A vrijeme radi na tom da ćemo u dogledno vrijeme imati upravne funkcije i položaje na kojima neće imati tko sjediti, imati ćemo uvozno mlijeko i hranu koju neće imati tko jesti, imat ćemo donacijama izgrađene bolnice i vrtiće u kojima neće imati tko raditi i rađati djecu. Imat ćemo kineske traktore kojima neće imati tko upravljati. Imat ćemo bolesnike s njemačkim penzijama kojima neće imati tko uvesti infuziju. Vrijeme radi na tome da narod ima sve ali da više nema naroda!
Na uši svima izlaze teorije o pametnoj raspodjeli i preustroju županija, entitetskih jedinica i preodgoju Hrvata, Srba i Muslimana. Slomljen i zagubljen srednji sloj je izgubio volju za odupiranje političkim strukturama jer je na vlastitoj koži iskusio da u govna ne valja dirati jer će samo jače smrdit’. Takvom pasivnošću đubre ostaje netaknuto i „ujde vuk magare”. Unatoč nepronalaženju rješenja već dvadesetak godina u sjeni viceva o glupim bosancima ipak stasa poneka generacija koja valjda iz svog jada crpi energiju i bistrost i , što je najbolje,nimalo ne zaostaje za zapadom.

Mora se iz pjesme malo odvadit’ jer nije razumno očekivati da će se ovakvim razvojem situacije Ivan vratiti s tisuću momaka!!!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Mate Rimac: Glavna investicija bit će nam izgradnja tvornice i zapošljavanje

Objavljeno

na

Objavio

Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja. Iz Hrvatske odlaze ljudi, a vraćaju nam se Hrvati iz dijaspore, rekao je Mate Rimac, osnivač i CEO Rimac Automobila.

Rimac, koji je sinoć gostovao na RTL-u , komentirao je posljednju investiciju kineskog Camel Groupa od 30 milijuna eura. Rekao je da investiciju nije lako dobiti, posebice u ovoj regiji.

Gospodine Rimac, je li vam ovih 30 milijuna ne samo financijska satisfakcija, nego i emotivna?

Mislim da smo dovoljno toga postigli, puno toga smo napravili. Najmanji rezultat u tome je investicija, to je samo transakcija – nekome nešto obećate i dobijete novce za to. Investiciju nije lako dobiti, posebice u ovoj regiji. Investicije u tehnološke tvrtke se događaju u drugim dijelovima svijeta, ali to je nužno zlo, sredstvo za cilj. Mi smo brzorastuća firma i trebamo kapital da bi rasli.

Svi su očekivali da ćete napraviti neku ogromnu halu u kojoj ćete proizvoditi električne automobile, ali poanta nije u tome zar ne?

Automobilska industrija se koristi kao primjer za visoke barijere. Proizvođači automobila su 50 do 100 godina stari. Recimo, Wolkswagen ima četiri puta više prihoda nego hrvatska BDP-a. To nije industrija u koju se može samo tako krenuti. U zadnjih 60 godina u Americi je tek jedan  proizvođač automobila izašao na burzu, a to je Tesla Motors. I oni su na tržištu 14 godina, do danas su imali investicija u vrijednosti od preko 10 milijardi dolara, mislim da sad imaju 15 tisuća zaposlenih, i još uvijek rade skupe automobile. Nerealno je očekivati da će bilo koja tvrtka krenuti od nule, bez nekih ulaganja. Mi smo najbolji u tome da radimo sportske i snažne automobile. Za to smo se specijalizirali, to je naše tržište.

Sve više se specijalizirate u proizvodnji električnih baterija? Ako se dobro razumijem to, to je najbitnija komponenta u funkcioniranju električnog automobila?

Naš glavni proizvod je tehnološko rješenje za druge proizvođače. On nama dođe s idejom projekta, s žele postojeći model napraviti potpuno na struju ili ga hibridizirati. Mi im razvijemo baterijski sustav, pogonski sustav, elektroniku u automobilu, sve.

Kako su Kinezi prepoznali vas, niste jedini na svijetu koji se bavi tim stvarima i električnim baterijama, što je presudilo? 

Postoji dosta firmi u svijetu koji se bave time, SAD je prošle godine iz fondova da 28 milijardi dolara za takve firme. Mi smo dosta široko postavljeni, pokrivamo veliki dio lanca dodane vrijednosti u razvoju tih automobila. Možemo cijeli auto razviti u jednoj firmi, specijalizirani smo za sportske i snažne automobile.

Na što ćete potrošiti 30 milijuna eura, na razvoj?

Nećemo proizvoditi mnogo automobila, Ali raditi ćemo veliki količine naše opreme i elektronike. Sad idemo na projekt od 10000 komada, glavna investicija će nam biti izgradnja tvornice i zapošljavanje. Na našim stranicama je objavljen natječaj za 100 ljudi, većinom inžinjera, želimo se što prije povećati. Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja, a iz Hrvatske odlaze ljudi. Nama se vraćaju i Hrvati iz dijaspore. Tvornica će proizvoditi veliki broj opreme za druge proizvođače, proizvodit ćemo i novi model automobila, ali to nam je samo pokazatelj onoga što možemo.

Kineski proizvođač baterija ulaže 30 milijuna eura u Rimac Automobile

 

facebook komentari

Nastavi čitati