Pratite nas

Komentar

Čiju sve poštu raznosi poštar Pernar?

Objavljeno

na

Nakon što je neki dan, baš poput taktički dobro obučenog nogometaša koji potencira navodnu ozljedu kako bi pri rezultatu povoljnom za njegovu ekipu ukrao koju minutu, isprovocirao da ga iznesu iz sabornice, sve je bilo spremno da Ivan Pernar poentira. Poput svakog drugog poštara kome je stalo da dobro obavi svoj posao, i Pernar se potrudio učiniti sve da poruka dođe do primatelja na zadovoljstvo pošiljatelja. Uvodna predstava tu je poslužila tek kako bi mediji naćulili uši i prenijeli tekst brzojava koji je silom izneseni imao priopćiti. A poruka sama po sebi nije predstavljala ništa drugo, nego odgovor na prijedlog koji se u javnosti pojavio koji dan ranije. Naime, u intervjuu danom jednom nacionalnom tjedniku hrvatski književnik i Tuđmanov suradnik iz dana ponosa i slave, Ivan Aralica je predložio predsjedniku Vlade RH i HDZ-a, Andreju Plenkoviću da razgovara sa svojim prethodnikom na čelu HDZ-a Tomislavom Karamarkom i, bude li ovaj to želio, nađe mu mjesto u HDZ-u i državi. Prijedlog je obrazložio metaforom o ptici koja ne može letjeti samo s jednim krilom – istom onom koju je general Gotovina izrekao po povratku iz Haaga. Ipak, ključna je razlika između generalova i književnikova viđenja, uvažavajući i različite kontekste izjava, upravo u tome koje je krilo oštećeno – čini se da je general aludirao na lijevo, dok je književnik izričito naveo da se radi o onom desnom!

Kako je Ivan Aralica čovjek do čijeg se mišljenja drži u dobrom dijelu članstva, pa i vodstva HDZ-a, prijedlog nije mogao izmaći pozornosti stvarno vladajućih gremija. Stoga nisu časili časa da na njega odgovore. Kad se nakon izvedenog performansa napokon pribrao i uvjerio se da su sva svjetla reflektora usmjerena prema njemu, Pernar je iskoristio prigodu odaslati javnosti njihovu poslanicu – novu Karamarkovu aferu! I evo opet optužnice, opet bez suda, koliko drska, toliko apsurdna sadržaja tako da se čak i samozatajni Karamarko odlučio o njoj javno očitovati, prvi put nakon povlačenja s političke pozornice.

No, zašto su gremiji političku poruku Plenkoviću i ostalima u vrhu HDZ-a odlučili prenijeti upravo preko Pernara?

Na medijske kilere nisu mogli tek tako računati, ne zato što bi njima jednu takvu laž bilo ispod časti i dostojanstva prenijeti – jer teško je (ne) učiniti nešto ispod nečega što ne postoji – nego zato što bi nakon sporenja čak i na hrvatskim sudovima, kakvi su takvi su, morali oštećenom isplatiti odštetu. Stoga je pragmatično za takvu rabotu koristiti braću im po riječima, od sudskog epiloga zaštićenu imunitetom saborskih zastupnika. Skrivenima iza tog plašta nije im se teško junačiti poput nekog dripca koji se sav izvan sebe u strahu od protivnika hvata naručja svojih sudrugova urlajući “drž’te me da ga ne razbijem”. Vladari iz sjene se ne mogu požaliti da u Saboru nemaju širok izbor poštara od zanata, recimo jednog Nenada Stazića, dokazanu vedetu Željka Jovanovića ili zvijezdu u usponu Sašu Đujića, tog momčila britka jezika, gotovo jednako britka kao pop mu prezimenjak svojedobno noža. No, kad bi se koristili njihovim uslugama, to bi značilo da poruka dolazi od najvećeg HDZ-ovog rivala čime bi izgubila na uvjerljivosti, te bi bila tretirana kao da je izrečena u žaru političke borbe. S druge strane, mnogo je uloženo u poštarske vještine i vjerodostojnost Ivana Pernara.

Karijeru je započeo još kao poštar vježbenik potkraj zime 2011. godine u ulozi organizatora i animatora uličnih prosvjeda fejsbukača, te obijesne zabave dokone urbane mladeži ogrezle u besposlici i lagodnom životu, navodno usmjerene protiv gospodarske politike Vlade. Pošiljatelj pošte, onodobni stanar Pantovčaka, Ivo Josipović (zanimljivo, svojedobno se i sam kalio kao poštar donoseći na ruke veleposlanika Srbije hrestomatije dokumenata iz područja vezanog uz tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid, pa nije isključeno da je i u ovom slučaju kolegi Pernaru samo prenosio poštu nekog drugog pošiljatelja koji je želio ostati anoniman) ubrzo je razotkrio karte iskoristivši prosvjede nezadovoljnih građana kao povod za javni poziv Vladi da odstupi. Sve se odigravalo nekoliko mjeseci prije odluke o završetku pregovora s Europskom Unijom, a svrha rušenja Vlade bila je odložiti prijem Hrvatske u EU do daljnjeg kako bi se “Lijepa naša” nastavila brčkati u Regionalnom kotlu, da bi potom, tko zna kad i bi li uopće, pristupila Uniji u Regionalnom paketu. Na taj bi način elegantno i nadasve učinkovito bile razriješene sve naknadne peripetije nastale oko slučaja “Perković-Mustač” koji je ulaskom Hrvatske u EU ipak dobro prodrmao, ako ne i potresao domaće gremije.

Nakon ove kratke epizode Pernar je neko vrijeme proveo na lageru da bi naglo “oživio” u sklopu projekta stvaranja tzv. trećih opcija koji su gremiji pokrenuli kako bi privoljeli HDZ i SDP na koaliciju. Naime, samo takav oblik suradnje dviju najvećih stranaka, u kojem jedna kontrolira drugu, potpuno onemogućava bilo kakve radikalne zahvate u državi i društvu, čak i umjerene promjene. Drugim riječima, jamči im žarko željeni status quo na dulji rok. U SDP su se i ranije mogli bez zadrške pouzdati, no potencijalni problem bi nastupao kad bi HDZ dolazio na vlast. U njegovu su lojalnost sumnjali, čak i kad bi se za njegovim kormilom našao pouzdan kadar. No, i tada bi možebitnu opasnost prevenirali ugradnjom osigurača, u pravilu u liku predstavnika srpske manjine Milorada Pupovca, a po potrebi i drugih lutaka. Zato i nije čudno što je od 2000. godine lijeva koalicija, kad god bi pobijedila, uvijek imala uvjerljivu parlamentarnu većinu, dok bi HDZ muku mučio složiti i tanku većinu s daleko zahtjevnijim koalicijskim partnerima (ili u novije vrijeme suradnicima).

No, da bi se HDZ i SDP privoljelo na neprirodan brak, nije trebalo samo izmijeniti zakon o braku, nego i suočiti ih s paklenom alternativom – ako ne žele zajedno, morat će s nekim s kim će to biti još teže. I tako se uz hvalospjeve medija iznenada pojavio čitav buljuk tih novih, mladih, poštenih, pravednih i pametnih narcisa koji sve znaju, hoće i mogu, ali tako da netko drugi bude odgovoran. U opisu tog radnog mjesta, zlobnici bi rekli – mjesta kao izmišljenog za uhljebe, prepoznao se već provjereni, a još uvijek mladi Ivan Pernar.

Vjerodostojnost je stjecao akcijama fizičkog sprječavanja prisilnih deložacija igrajući pritom na plemenite osjećaje solidariziranja sa slabijima, duboko urezane u kolektivnoj svijesti i memoriji hrvatskog puka. Tako je gradio imidž nepokolebljivog borca protiv primjene nepravednih zakona. Usput je u Centru za usmjereno dramsko obrazovanje “Vili i Urša” uvježbavao poze infantilnog bacakanja po podu i opiranja izvršiteljima zakona. Stečeno znanje je uspješno primjenjivao pa iz tog vremena datiraju i njegova prva iznošenja s poprišta “bitke”. Zajahavši medijski svesrdno podržani val protežiranja trećih opcija našao se i u tekućem sazivu Sabora. Tamo se iskazuje vehementnim raspravama u kojima bi, na koju god temu se raspravljalo, osjetio potrebu reći sve što zna, dok bi samoj temi posvetio tek prvih nekoliko riječi. Djelujući da iskreno vjeruje u ono što govori, onako mirobuljivo ispaljuje dopadljive poluistine, koje su gremiji, držeći se stare maksime ” drž’te lopova”, putem strogo kontroliranih medija pretvorili u narodne legende u rangu onih o vilama, vukodlacima i vješticama. Tako je među onima koji dar razuma ne doživljavaju Božjim darom, već suvišnim teretom, stekao glas jednoga od rijetkih “tamo gore” koji im se usuđuje skresati istinu – i to ravno u facu! “Jest da je lud, ali barem govori istinu”, uobičajeni je komentar onih koji duboko utonuvši u intelektualnu lijenost nisu voljni, a nerijetko više ni sposobni, preispitati ono što im je servirano. Što je priča senzacionalnija i blesavija, to im srca jače zaigraju pa postaju uvjereniji u njenu istinitost čak i od samog Pernara. A poluistine, koliko god gromko ječale sabornicom, i dalje ostaju samo laži, nerijetko gore i od čistih laži.

Potencijal poštara Pernara prepoznat je i izvan Hrvatske. U tom smislu “kalibrira” ga istaknuti srpski propagandist Boris Malagurski nesebično mu otvarajući vrata srpskih medija, kako onih u Srbiji, tako i pobratima im u BiH. Tamo Pernar prosipa umotvorine koje je pokupio iz povijesnih čitanki nastalih u radionici “Budak – Jakovina – Markovina”. Priznat će i da ga je u ranoj mladosti huda Tuđmanova promidžba tjerala da mrzi Srbe i da mu je oči otvorio jedan Hrvat – Hrvat kakav je i on sam. Tako saznanja iz novije povijesti crpi iz štiva Emila Vlajkija, u ono vrijeme bliskog Miloševićevog suradnika, potom po potrebi korištenog  u svrhu predstavljanja Hrvata u predsjedništvu Republike Srpske. Dakle, radi se o nekoj vrsti srpskog Komšića, doduše miloševićevskog a ne titoističkog usmjerenja. U predahu između dvije isprike što je iz neznanja mrzio Srbe Pernar se ne će ustručavati dati stručni sud i u vezi jezičnih pitanja. I to kakav – kao da ga je brifirala Snježana Kordić, lično! Ne bi tu bilo puno štete – jer Srbi se nikad nisu morali pretrgnuti ne bi li našli nekog Hrvata koji će plesati kako oni sviraju pa ga takvog pokazivati kao medvjeda u cirkusu – da nije uočljivog obrasca u Pernarovim moralističkim tiradama. Naime, s čime god krenuo, nerijetko će nastupe završiti nimalo nježnim riječima na račun odnosa Izraela prema Palestincima. Sve ostalo je stvar rutine. Spomenuti Malagurski, kako mu posao nalaže, složi miks Pernarovih eskapada, prevede ih na engleski jezik i plasira putem Youtube kanala na uvid višemilijunskom auditoriju diljem svijeta. Prisjetimo se ovdje kako je podmetanje antisemitizma i protužidovskog raspoloženja Hrvatima bilo jedno od omiljenih oružja srpske propagande i početkom devedesetih.

Možda sve to Pernar čini po uzoru na maršala svih poštara takva soja – svog prvog poslodavca, Ivu Josipovića, koji je izravno u Knessetu, dakle bez pomoći posrednika, perfidno prijavljivao Hrvate za antisemitizam. A možda su mu ambicije i veće od toga, jer Ivan Pernar je rođak (možda i potomak) onog zastupnika Pernara ustrijeljenog zajedno sa Stjepanom Radićem u beogradskoj skupštini. Međutim, u disciplini “tko će jače onečistiti grobove svojih predaka” konkurencija je među Hrvatima iznimno žestoka, tako da će sam tron, unatoč silnom uloženom trudu, Pernar teško dohvatiti. Tamo, naime, suvereno stoluje Bojan, sin Sinišin – a sad Miloradov Bojan!

Grgur S.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kolinda Grabar Kitarović: Nije dobro dizanje tenzija

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović komentirala je govor premijera Plenkovića u UN-u u New Yorku.

Žao mi je da premijer Cerar ne dolazi u Zagreb. Mislim da treba nastaviti razgovore, treba razgovarati čak i kada se ništa ne dogovori. Nije dobro dizanje tenzija, rekla je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Premijer Plenković je iznio hrvatske stavove, a stvar je njegovog izričaja kako je govorio u UN-u.

Podržavam hrvatske stavove oko kojih je postignut nacionalni konsenzus. Ubuduće ću zastupati poštivanje dogovora koji imamo u Hrvatskoj i konsenzusa o hrvatskom stavu o ovom i drugim pitanjima.

Što se tiče spora sa Slovenijom, riječ je o međunarodnom pitanju. Da, treba arbitražu poštivati, ali isto tako ona je kompromitirana postupcima slovenske strane, što je loša poruka drugim državama, rekla je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Stier: Potez Cerara pokazuje da Slovenija nije spremna za dijalog

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski premijer Miro Cerar jučer je naprasno otkazao svoj dolazak u Zagreb, nakon govora premijera Andreja Plenkovića na Općoj skupštini UN-a.

“To pokazuje da Slovenija nije otvorena, spremna, za dijalog, barem u otvorenom trenutku. Ono što je premijer iznio pred Općom skupštinom UN-a je poznati hrvatski stav.

Nitko nije očekivao da će ga Hrvatska promijeniti. Bilo je očekivanja, neutemeljenih, u Sloveniji da će možda promjena vlasti u Hrvatskoj dovesti do promjene stajališta. No, upravo je Slovenija ta koja je prekšila arbitražni sporazum, prema tome nema nikakvih iznenađenja.

U tom kontekstu, Cerar kad kaže da neće doći u Zagreb zatvara, pokazuje da Slovenija nije za dijalog”, rekao je u petak u Saboru bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Dodaje da situaciju treba gledati i u kontekstu predizborne kampanje u Sloveniji koja se već razbuktala. Slovencima slijede predsjednički, a zatim i parlamentarni izbori u 2018.

Stier naglašava da dijalogu alternative nema, da čak i arbitri pozivaju na to da se Zagreb i Ljubljana moraju dogovoriti.

“Loša je poruka da Slovenija nije otvorena za dijalog, mislim da to prvenstveno potkopava imidž Slovenije u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pokazala da je spremna na rješavanje spora”, rekao je Stier.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati