Pratite nas

Kolumne

Čilićev trijumf – malo kisika u tmurno vrijeme

Objavljeno

na

Golemi uspjeh Marina Ćilica, jedan od najvećih u povijesti hrvatskog sporta, s pravom danima privlači pozornost javnosti. Stvar se ne tiče samo sporta, već ima i važan simbolički značaj za zajednicu koja ga osjeća svojim.

Teško je sjetiti se neke druge djelatnosti kojom se bavi cijeli svijet, a u kojoj je naš čovjek u zadnje vrijeme dosegnuo globalni vrh. Primjedbe da je pobijedio pojedinac Marin Čilić, a ne hrvatski narod, i da to što je on Hrvat ne znači da je pobijedio svaki Hrvat, promašuju bit.

Niti je svaki Hrvat osvojio US Open, niti će svakom nagrada kapnuti u džep, ali Čilićev uspjeh je pokazatelj da zajednica kojoj pripada ima potencijal da izbaci ljude sposobne za takve domete, a taj sportski rezultat može biti poučan i poticajan i u drugim djelatnostima. Jer uspon na svjetski teniski vrh nije samo pitanje “fizikalija”. Ima na svijetu i viših, bržih, jačih.

Razvojni put i izgradnja od talentiranog djeteta do osvajača US Opena uključuje cijeli niz drugih faktora, i upravo time se pokazuje da i naši mogu. Teži put koji je Čilić prošao u odnosu na svoje vršnjake koji su startali u razvijenijim, bogatijim sportskim sredinama i sustavima bio je taman takav da ga ne spriječi u razvoju, već da ga dodatno ojača i formira takvim kakav jest.

Dovoljno je pomisliti koliko djece samo u Americi ulazi u teniski pogon, i u kakvim vrhunskim uvjetima rade, da bi se shvatila veličina Čilićeva rezultata. Karakter i težak rad s pravim ljudima čine razliku, a ne samo, kako neki tvrde, genetska tjelesna prednost dinarskog tipa u koji spadaju slični likovi Ivanišević i Čilić, pa i susjed Đoković, jer je dinaraca u već nekoliko generacija puna i Amerika i brojne druge zemlje, pa je opet naš slavio u New Yorku. Mediji govore o “čudu iz Međugorja”, kao što su nekada o Kostelićima pisali kao o čudu, ili kasnije o Blanki Vlašić ili Sandri Perković, Ali očito je da nije riječ o čudima jer se ti fenomeni događaju prečesto, već ima neke pravilnosti u tim pojavama.

Marin CilicTih “čuda” bi bilo još i više kada bi potencijal i sportska tradicija i znanje koje baštinimo u našoj zajednici imali i bolju podršku sustava, a ne pretežno se temeljili na odricanju roditelja, nepokolebljivoj upornosti mladih, solidarnosti susjeda i rodbine.

Priča o Čiliću pogrešno se mistificira kao priča o šampionu iz zabiti u kojoj nitko prije njega nije vidio reket, jer teniska tradicija u Hercegovini postoji otprije.

Prvi teniski klub u Mostaru osnovan je 1909., kada je odigran i prvi turnir. Međugorje u vrijeme Čilićeva odrastanja nije bilo vukojebina s nešto vinograda i duhana, nego već svjetsko odredište vjerskog turizma, izrazito kozmopolitsko mjesto u kojem se puno stvari već tada radilo vrhunski. Odavno je u Međugorju napravljen trening-kamp kakvog nema u Republici Hrvatskoj, u kojem se pri-premaju najbolji naši nogometni klubovi, a i reprezentacija. Ljudi u Čilićevu zavičaju imaju sportsku, ali prije svega radnu kulturu, a mladi talenti iz godine u godinu sve bolje uvjete, tako da priča o hercegovačkom tenisu sigurno neće prestati na vrhuncu koji je dosegnuo Čilić.

Zapanjujuće je koliko se o Međugorju više zna u Irskoj i Italiji, pa i u Americi, nego u Hrvatskoj. RAl je o tom fenomenu imao više emisija od HTV-a, a usputno pisanje većine hrvatskih tiskovina o Međugorju u negativnosti nije puno odmaklo od nekadašnjih jugoslavenskih, koji su u kombinaciji s milicijom prvih deset godina nastojali ugušiti fenomen. Fenomen Međugorja, kakvo god stajalište imali o autentičnosti ukazanja, ne može se svesti na vječnu priču o tome da je tamo puno hotelčića i pansiona.

Pa neće te desetine tisuća ljudi koje stalno dolaze iz cijelog svijeta spavati pod drvetom niti jesti sendviče koje su ponijeli od kuće, a Međugore i dalje držati koze i saditi duhan da bi dežurni kritizeri bili zadovoljni. U Međugorju osjetite da ste u velikom svijetu, pa i u sportskom smislu – lani se ondje moglo sresti Buffona, Messija i Mancinija. Povratak Međugorja u medije, zahvaljujući Čiliću, prilika je da se javnost bolje upozna s tim fenomenom unutar fenomena.

Jeftino objašnjenje da su Hercegovci sve to izmislili radi turizma pada u vodu kada se pomisli da je te 1981. podržavati priču o ukazanju značilo pendrek, zatvor, porugu, nadzor i tako prvih deset godina.

Novac je počeo dolaziti puno kasnije, a rijeka hodočasnika je u sljedeća dva desetljeća neprestano rasla i pravo je čudo kako sve to skupa infrastrukturno funkcionira i kako je lokalno stanovništvo uspjelo pratiti fenomen i smještati toliko ljudi bez ikakve turističke tradicije, urbanog planiranja i pot-pore državnih institucija, pa i vrha Crkve. Čovjek koji je postigao svjetski sportski uspjeh dolazi iz mjesta koje je svjetski poznata i relevantna točka i tome se samo neupućeni mogu čuditi.

Priča o Čiliću temeljno je dobra i pozitivna. Nema kod njega ni znaka frustracije zbog sportskih nepravdi koje je otrpio, nije držao nikakve povijesne govore i istjerivao pravde, već je nakon trijumfa pokazivao najčišću mladenačku i sportsku radost. U našoj svakodnevici prepunoj ogorčenosti, zabrinutosti i smrknutosti onaj osmijeh na kraju posebno grije dušu.

Najjači element u cijeloj priči je suradnja s Goranom Ivaniševićem, spoj u kojem su obojica našla pravi put. Zanimljivo je kako se kod nas ljudi puno više vole baviti onim što ne znaju nego onim što znaju. Kerum je genijalan dućandžija, ali on bi u hotelijerstvo, pa ga na koncu hotel Marjan financijski proguta.

Kad je shvatio da je hotelijerstvo puno složenija djelatnost nego što je mislio i da nije bez vraga da postoje dinastije vlasnika hotela, koje baštine generacijama akumulirano znanje, iskustvo, vještine, vratio se dućanu.

Nakon što su okončali igračke karijere, bilo je prirodno očekivati da će Ivanišević ili Iva Majoli ostati u svijetu tenisa o kojem znaju sve. No umjesto da npr. otvore i vode teniske centre i škole, ulaze u nekretninski biznis i restorane gdje predvidljivo gube. Trenerski povratak Ivaniševića u tenis u velikom stilu velika je stvar i za njega i za hrvatski sport.

Sad se etablirao kao ozbiljan teniski trener i nadajmo se da će u tom poslu dominirati desetljećima. Tko je mogao pomisliti, u godinama kad je Čilićev razvoj očito bio zastao, da mu Goran Ivanišević može dati sigurnost i samopouzdanje? To je kao da nekoj talentiranoj nogometnoj ekipi kojoj nedostaje samo disciplina i športski život, veliki Baka Slišković usadi te osobine.

Završni set finala US Opena gledao sam na pumpi na autocesti.

Čilić servira za meč, djeluje hladno i koncentrirano, a onda kamera snima stravično napetog Ivaniševića koji mijenja boje, kao da će ga strefiti srce: “E neka, Gorane, vidi sad kako je nama bilo prije trinaest godina!”, prokomentirao je prijatelj. Bivši trener, Australac Bob Brett, Čilića više nije imao što naučiti i bilo je očito da je njegov razvoj zapeo.

Ono što mu je trebalo da potpuno realizira svoj potencijal nije se nalazilo po bijelom svijetu, među razvikanim trenerskim imenima, nego kod kuće, u glavi i srcu prijatelja i uzora Gorana Ivaniševića. Kao u filmu Rocky III, kad od posrnula boksača nakon poraza svi dignu ruke i počne ga trenirati bivši šampion i nekadašnji protivnik Apollo Creed.

Kroz specifičan način treninga vrati mu “pogled tigra” i promijeni mu stil. Rocky počinje boksati kao crnac, plesati po ringu, kao Apollo nekada. Bradati okrupnjeli Čilić koji je satrao Federera izgledao je kao tata samog sebe od preklani ili kao Ivanišević iz najboljih dana, ali bez nervoze.

Za osvajanje Grand Slam turnir potreban je veliki talent, ali i silna nadogradnja. Opet je dokazano da među Hrvatima postoji potencijal za to, a posebno se možemo radovati što “završnu obradu” talenta nije napravila neka strana pamet, već domaća.

Ako se neka izvanteniska pouka može izvući iz ovog lijepog sportskog uspjeha, to je prije svega model Čilić – Ivanišević, koji pokazuje da se može bolje i da u puno stvari imamo doma sve ono što je potrebno za svjetski uspjeh.

I na tome im trebamo biti zahvalni.

(Nino Raspudić/Večernji List)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Objavljeno

na

Objavio

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati