Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Civilizacijsko ludilo koje pretvara ljude u pametne idiote

Objavljeno

na

Najglasniji zagovaratelji ideologije antifašizma su najbolje informirani o svim strahotama te ideje.

Najbolji je primjer video snimka Stipe Mesića iz 1992. godine, koja razotkriva njegovu odličnu informiranost kada su posrijedi antifašistički zločini, ali i antifašističke povijesne krivotvorine o Jasenovcu, Andriji Artukoviću i svim ostalim spornim epizodama naše povijesti.

Hrvatska je razbila i pobijedila Jugoslaviju, a danas je posljednja od nekadašnjih republika u kojoj ta Jugoslavija još uvijek živi. U međunarodnim institucijama od UN-a pa nadalje, zbog pritiska Grčke, Makedonija se službeno naziva Bivša jugoslavenska republika Makedonija.

Za Hrvatsku bi naziv mogao biti isti, jedina razlika je što se po mnogo čemu vidi da nije bivša.

Krenimo od diplomacije. U glavnim veleposlanstvima stoluju diplomati koji drže Titovu sliku, a na dan Oluje spuštaju zastavu na pola koplja.

U Kumrovcu se svake godine na Titov rođendan održava masovni dernek okićen jugoslavenskim zastavama. Tzv. ‘Dan ustanka naroda Hrvatske u Srbu’ i dalje je važan praznik koji se obilato financira iz državne blagajne.

Što se medija tiče sve važnije pozicije drže ‘provjereni drugovi’ Saveza komunista Jugoslavije, a ona dva, tri oporbena portala imaju status ‘neprijateljske štampe’.

Uostalom i ovaj se portal uređuje u dalekoj Australiji u nekoj garaži ‘neprijateljske emigracije’. U državnim se službama, osobito policiji i vojsci ljudi zapošljavaju po nacionalnom ključu pa tako tri posto manjinaca zauzima pedeset posto dobro plaćenih rukovodećih funkcija.

Postavljanje pitanja o nacionalnoj pripadnosti je i danas jednako zabranjeno i kažnjivo zloslutnim rasističkim etiketama prebrojavanja krvnih zrnaca.

SUBNOR je i dalje najmoćnija veteranska udruga s nasljednim pravima čiji se predsjednik rodio petnaest godina nakon tog rata. ‘Smrt fašizmu’ je službeni pozdrav saborskih zastupnika, a za one koji odvale ‘Za dom spremni’ slijedi doživotna kazna.

Suđenje Stepincu ulazi u osmo desetljeće trajanja i nema nikakvih naznaka da će ikada biti gotovo, a Jasenovac bolje da ne spominjemo.

Hrvati su i dalje u statusu ‘sumnjivih lica’. Kada govore o ovim temama, o tome tko je postavljen na mjesto direktora ili ravnatelja firme u kojoj rade, spuštaju glas jer se posao učas izgubi.

Privatizacija je imala isti rezultat kao i ona pljačkaška nacionalizacija iz 1945. godine Sva su poduzeća, SOUR-i, OUR-i, banke i ostalo završili u vlasništvu provjerenih partijskih drugova koji se u Domovinskom ratu nisu ogriješili o jugoslavensku domovinu, nego su solidarnim dezerterstvom zaslužili menađerske kredite.

I dok je komunističku aristokraciju dopao sav gospodarski potencijal, običnom hrvatskom puku namijenjeno je dužničko ropstvo, ovrhe, kontejneri i iseljavanje. Hrvatskim generalima sudnice i zatvori, a JNA oficirima obilne, očito zaslužene mirovine.

Ne snimaju se više epopeje o ‘herojskoj’ partizanskoj borbi, ali se snimaju filmovi koji Domovinski rat prikazuju zločinačkim. Sve isto kao što je bilo i u Jugoslaviji, a da ne spominjemo još i DORH, sudove, akademsku zajednicu, znanstvene institucije, strukovne udruge… ma mogli bi do preksutra.

I onda su odnedavno na Pantovčak i u Banske dvore zasjeli neki novi ljudi. Čini se da neki novi vjetrovi okreću, ali i kod Predsjednice i kod predsjednika vlade vidljiva je kontaminacija ideološkim antifašizmom ili je u pitanju neka taktička? Kako bilo antifašizam je postao nova ideologija.

Pomalo i religija povlaštene elite nekadašnje Jugoslavije te takav u nas poprima sasvim drugačije značenje. Jer govoriti o onom antifašizmu iz vremena Drugog sv. rata, sedamdeset i nešto godina nakon što je poražen i uništen je deplasirano. Govoriti o antifašizmu kao civilizacijskoj vrijednosti nakon što je isti pobio par stotina tisuća Hrvata jest bezobrazno ruganje.

Preostaje stoga, antifašizam promatrati kao političku formulu, kao ideološki alibi nečiste svijesti bivšeg komunističkog miljea, ali i kao učinkovito oružje u obračunu s političkom konkurencijom.

Stoga je neprepoznavanje ovakve zloupotrebe pojma antifašizma imanentno političkim natrušcima, koji svoju političku naivnost grade na premisi premošćivanja podjela uspostavom dijaloga.

Kao da postoje neke informacije, podaci, činjenice koje možebitno nekoj od strana nisu poznate. Najnovija ideja za osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću koje bi trebalo osuditi ustaški režim i analizirati što se događalo nakon 1945. upućuje na to.

Ako bi to doista bilo Povjerenstvo za osude i istraživanje, koje bi jedan režim osudilo, a drugi istražilo, onda bolje da ni ne počinje s radom. Pravorijek tako postavljenog Povjerenstva bi samo generirao nove podjele.

Smisao upoznavanja s istinom je promašen, budući tzv. antifašistička strana koja zagovara jugoslavenski režim vrlo dobro poznaje sve njegove strahote pa samim time i svoje zablude. Ako je to cilj Povjerenstva teško je oteti se dojmu kako je takva premisa temeljena na velikoj političkoj naivnosti.

Naime, upravo najglasniji zagovaratelji ideologije antifašizma su najbolje informirani o svim strahotama te ideje. Najbolji je primjer video snimka Stipe Mesića iz 1992. godine koja razotkriva njegovu odličnu informiranost kada su posrijedi antifašistički zločini, ali i antifašističke povijesne krivotvorine o Jasenovcu, Andriji Artukoviću i svim ostalim spornim epizodama naše povijesti.

Postoji mogućnost i da je ideja takvog Povjerenstva taktički manevar s obzirom na odnose snaga kako u Hrvatskoj tako i u europskoj pa i svjetskoj politici. Dolazak Trumpa u Bijelu kuću zorno pokazuje koliko je u svijetu moćna ideologija liberalnog globalizma, oružje političke korektnosti i međunarodni nadnacionalni i naddržavni financijski sustav koji sve to sponzorira.

Za popravak, ozdravljenje od jednog društvenog, civilizacijskog ludila koje pretvara ljude u pametne idiote potpuno izručene manipulaciji i koje desetljećima sustavno ubrizgava otrov u javni prostor, trebati će vremena.

Možda isto toliko koliko je trajalo trovanje. Politika jest umijeće mogućega, dakle taktiziranje jest sastavnica iste. Nažalost povijesna iskustva raznih taktiziranja u Hrvatskoj ne ostavljaju previše prostora za optimizam.

Marko Jurič / Projekt Velebit

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati