Članak koji je podijelio hrvatsku stručnu javnost: Jugoslavija (ni)je bila totalitarna država

0

Članak slovenskih sociologa u kome osporavaju službene tvrdnje da je Jugoslavija bila totalitarna država, naišao je na podijeljena mišljenja hrvatske stručne javnosti, od uvažavanja do oštre osude, ali i izazvao kritike upućene na račun aktualnog političkog sustava.

O tekstu slovenskih sociologa

Dok povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tvrtko Jakovina smatra da su teze u rečenom članku relativno uravnotežene, premda još uvijek “tvrde” i traže veću nijansiranost, njegov kolega s Instituta Ivo Pilar Josip Jurčević oštro osuđuje članak, prispodobljujući autore s “ubojicama za pisaćim stolom” koji “preživljavaju političke propasti” i “nastavljaju izgrađivati nove strukture zla”.

Naime, prvi autor članka je bio analitičar u CK SKJ, što je jasna poruka da je i dogledna budućnost slovenskih i hrvatskih intelektualnih institucija čvrsto okupirana od strukture, kako ih je njemačka filozofkinja Hannah Arendt zvala, “ubojicama za pisaćim stolom”, kaže Jurčević.

Sociolog Sveučilišta u Zadru Vjeran Katunarić smatra da su ključne tvrdnje u tekstu potvrđene na način na koji je odgovarao autorima. Ne tvrdim da to nije u redu napravljeno, nego tvrdim da je hipoteza neopovrgljiva, barem u slučaju Jugoslavije, kaže Katunarić.

Politolog Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Tihomir Cipek ocjenjuje da članak ne donosi ništa bitno novoga, jer je slično istraživanje poduzeo američki politolog španjolskog podrijetla Juan Linz, i da njegov članak dolazi do istog zaključka.

Rad je iznimno zanimljiv s dva motrišta, kaže Jurčević i objašnjava da je, prvo, to tipičan primjer manipulacije u znanosti, s jasnim ciljem relativizacije i banalizacije osnovne objektivne činjenice da je komunistički režim druge Jugoslavije bio totalitaran i zločinački.

Drugo, puno važnije, nastavlja on, rad izravno svjedoči da je intelektualna apologetska struktura koju je proizveo jugokomunistički režim uspjela očuvati većinu institucijske moći u demokratskoj Sloveniji, slično kao i u demokratskoj Hrvatskoj, te da imaju
strukturiranu potporu u različitim interesima unutar demokratskog Zapada.

Je li Jugoslavija doista bila totalitarna?

Katunarić smatra da Jugoslavija nije u cjelini bila totalitarni režim, ali je bila u koječemu paradoksalna, “uostalom kao i današnji ‘prijelazni’ liberalni režim“”u Hrvatskoj. Bila je totalitarna u političkoj sferi, osobito u razdobljima čistki od nepoćudnih lijevih i desnih skretanja, i njeni argumenti su počivali na fizičkoj represiji, ističe on i dodaje: Bila je prilično demokratska iako do kraja nedorečena u industrijskoj sferi, te širokogrudna u sferi ekonomske raspodjele.

Cipek drži da je Jugoslavija do kraja 1960-ih bila totalitarna diktatura, a od tada autoritarna diktatura. Razlika je sljedeća: totalitarni režim traži da u njega vjerujemo do kraja, a autoritarnom režimu je dovoljna poslušnost. Legitimacija sustava u Jugoslaviji nije išla kao u većini država Istočne Europe iz marksizma i lenjinizma, nego iz uspješnosti antifašističke borbe na čelu s Josipom Brozom Titom, koji je onda “ostvario bratstvo i jedinstvo ‘naših’ naroda i narodnosti”. Jugoslavenski režim je po kultu neprikosnovenog vođe imao obilježje autoritarne diktature, koja je trajala sve do Titove smrti, kaže on.

Jakovina napominje da Hrvati nisu nikada do 1990-ih živjeli pod netotalitarnim režimima pa da i Jugoslavija nije izuzetak. Međutim, kaže on, i niz drugih zemalja imalo je totalitarne vladavine iako nikada lijeve provenijencije, poput Italije, Grčke, Španjolske i drugih. Ipak, smatra da je jugoslavenska društvena stvarnost bila znatno slojevitija od onoga što veliki broj kritičara vidi.

Načelno govoreći, jugoslavenski režim nije bio totalitaran u razdoblju o kojem autori govore, radije bih rekao nije bio neostaljinistički kao u Rumunjskoj ili Sovjetskom Savezu, ocjenjuje Katunarić. Ali bilo je i takvih razdoblja pa bi možda bilo bolje govoriti o polu-totalitarnom ili, možda još bolje, autoritarnom
socijalizmu.

Velika je stvar da je taj režim, barem na papiru, uveo neposrednu demokraciju u poduzećima, radničko samoupravljanje. Velika je sramota da je na papiru uveo, zadržao i primjenjivao tzv. verbalni delikt, pa se u zatvor išlo i zbog viceva, kaže Katunarić i upozorava da režim nije imao podjednako represivnu politiku na sjeverozapadu i jugoistoku zemlje.

Jurčević ističe da su znanstveni kriteriji određivanja totalitarnosti nekog režima potpuno jasni i da je po njima druga Jugoslavija nedvojbeno bila totalitarna i zločinačka država. Uostalom, to je jasno i nedvosmisleno izrečeno, kako u pojedinim neovisnim znanstvenim istraživanjima, tako i u nekoliko europskih rezolucija, kao i u Deklaraciji Hrvatskog sabora iz 2006., koja je ostala mrtvo slovo na papiru, kaže Jurčević.

Jugoslavija u nekim aspektima jest bila totalitarna, ali se u tome i pretjeruje, kaže Jakovina i navodi primjere. Bratoljub (Adolf) Klaić u Jugoslaviji je bio kažnjen zbog djelovanja pod NDH time što nije mogao predavati kroatistiku na Filozofskom fakultetu, ali mu je dopušteno da je predaje na Akademiji dramskih umjetnosti. To bi mogla biti kazna, ali ne znam može li se time dokazati da je režim bio totalitaran, i da je Klaić bio žrtva režima, što neki žele dokazati, pita Jakovina.

Osobno je, kaže, nalazio dokumente koji pokazuju da se Branko Mikulić “posadio na glavu” da Tito prihvati njegova ambasadora za Njemačku i Tito ga je prihvatio, premda je znao da nije bio adekvatan! Ili kad je Tito odbio otići u Makedoniju jer se drugovi Makedonci ponašaju prekruto prema Grčkoj tako da njihova politika šteti i Jugoslaviji i Grčkoj. Povijest Jugoslavije traži slojevitije gledanje, zaključuje Jakovina.

Koliko je Jugoslavije u današnjoj Hrvatskoj?

“Mislim da smo iz Jugoslavije uzeli samo najgore, a dobro smo ostavili,” kaže Cipek i navodi da i dalje “imamo zloupotrebu vlasti u privatne svrhe – koliko vlasti toliko vlasništva – da smo skloni hijerarhijskom i centralističkom odlučivanju, i da nismo sposobni uvažavanju onih koji ne razmišljaju poput nas”.

Jurčević ocjenjuje da je Hrvatska postkomunistička europska država i društvo u kojoj se u formalnoj pluralnoj demokraciji najviše očuvao “zloduh i praksa komunističkog režima”.Tome je bitno pridonijela temeljita pripremljenost komunističke strukture u Hrvatskoj za očuvanje moći u novim okolnostima, te blokade i strahovi koje je izazvala i ostavila srbijanska oružana agresija, kaže on.

Najstrašnije je što se Hrvatska s vremenskim udaljavanjem od 1990-ih sve više – upravljački i simbolički – vraća u katastrofalno razdoblje prije 1990., zaključuje Jurčević.

Naš najveći problem je što nema dovoljno volje a često ni mogućnosti za dijalog, da se prihvati mišljenje drugog. Mogućnost za dijalog je spremnost na promijenu vlastitih stavova pod pritiskom argumenata. Čak i oni akademici koji se sjećaju tih vremena – oni koji nisu mogli objavljivati u Zagrebu, pa su objavljivali u Beogradu – izbrisali su to iz svojih biografija, dodaje Jakovina.

“U liberalizmu, u kojem smo danas, imamo demokraciju u parlamentu i oligarhijsku diktaturu u poduzećima – s nekim elementima totalitarizma”, kaže Katunarić. Ako netko ne vjeruje, neka pita radnike koji su izgubili posao i one u privatnim firmama koji ne smiju zucnuti kako im je na poslu niti je medijima dopušteno pisati o uvjetima rada radnika u većim firmama, dok se u onom režimu o uvjetima rada pisalo naveliko. Sada ja Vas pitam: kakav je to danas režim na vlasti?

Radničko suodlučivanje, kao i socijalnu solidarnost koja je njegovim temeljima, tu supstancijalnu ideju za razvoj suvremenog čovjeka, odbacile su sve glavne političke stranke, ističe Cipek i zaključuje: Za tu ideju zauzela se jedino komisija Iustitia et pax, pa možemo zaključiti da je potpuna ironija povijesti da je Katolička crkva jedini zaštitnik socijalne solidarnosti i zadnji svijetli trag socijalizma u Hrvatskoj. (Fena)

facebook komentari