Pratite nas

BiH

“Crkvu, uostalom, treba razoriti”

Objavljeno

na

Sa svim onim što ona propovijeda, sa svojom etikom skromnosti, odricanja i solidarnosti, s teološkim i teleološkim principima svijeta, s ukorijenjenosti u obitelji i naciji, Crkva je zadnja crta obrane tradicionalnog, konzervativnog društva kojega u ime nove vjere i novih božanstava i novih vladara svijeta valja razoriti

Novoizabrani rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Damir Boras ugrizao se za jezik nakon što je izjavio kako će razvoj Sveučilišta temeljiti na biblijskim vrijednostima, upozorivši na opću krizu morala i (kršćanskog) identiteta. Kad je to rekao nije ni slutio koliku će lavinu napada, koji su počeli otvorenim pismom dr. Pavla Močilca i nastavili se očekivanim reagiranjima nekih nevladinih udruga, izazvati. Pod naletom te agresije morao je dodatno objašnjavati što je mislio kad je kazao i kako nema ništa protiv LGBT udruga. Tko je inače mogao slutiti i tko to uopće može razumjeti da će nekom smetati samo spominjanje Biblije i biblijskih vrijednosti koje impliciraju milosrđe, dobrotu, skromnost, oprost, toleranciju, suzdržanost, poštovanje oca i majke, tuđe imovine i tuđeg života i tome slično.

bezbZbunjen je i kardinal Josip Bozanić kad govori o “nepojmljivoj nesnošljivosti”. Postoje udruge koje su izrazito već u svom nazivu ili programu negativno određene spram vjere i Crkve. Jedna se tako zove “Nisam vjernik”! Ili, udruga “David” poput neke detektivske agencije poziva građane da prijavljuju neetična ponašanja vjerskih institucija, a glavni joj je zadatak istraživanje “kriminalne povijesti Crkve”!

Otkad se papa Franjo ustoličio u Vatikanu ne prestaje njegova instrumentalizacija. Svaka njegova izjava želi se interpretirati i reinterpretirati kao, ustvari, kritika Crkve same. Papa je odličan, a Katolička je crkva grozna. U nas se uporno godinama traži razvrgavanje ugovora države s Vatikanom, zahtijeva se ukidanje vjeronauka u školama, piše se i govori o seksualnim skandalima svećenika koji isplivavaju na površinu i nakon četrdeset ili pedeset godina, opća je povika na tobožnju rastrošnost i bezosjećajnost crkvenih otaca. Za takav pristup neki su se mediji i komentatori specijalizirali, a postoje i ljudi iz same Crkve, uvijek spremni dati svoj prilog njezinoj kritici. Crkvu se već godinama nastoji svim silama kompromitirati, ali do sada ipak nitko nije osporavao Bibliju i odgoj naroda na njezinim temeljima. Izgleda kako smo sada zakoračili u tu novu fazu. Nije moguće rušiti instituciju, a da se ne sruši njezina doktrina. Kad se ono Ivan Pavao II. ispričavao za suradnju Crkve s nacistima, neke su židovske organizacije graknule kako to nije dovoljno. Morao se, naime, odreći cjelokupnog Crkvenog učenja, što je ipak bilo malo previše.

Za tzv. lijevo-liberalni svjetonazor, a o njemu je riječ, vjera i Crkva su ideološki neprijatelji s kojima nema mira ni razgovora. Lokalni stari duh nesnošljivosti uvjetovan ideološkim predrasudama, komunističkim ateističkim odgojem i racionalizacijom vlastitih zločina, u novim je globalnim uvjetima stimulirano proklijao. Liberalnom ateizmu, moralnom relativizmu, radikalnom individualizmu, globalističkom nadnacionalizmu i potrošačkoj kulturi, u kojoj je dobro ono što je korisno, etično ono što stvara tjelesni užitak, u kojoj je ljepota zamijenjena bogatstvom, a istina moći i u kojoj je sram istisnut, takvom društvu i kulturi Katolička crkva kao da je posljednja ozbiljna prepreka. Sa svim onim što ona propovijeda, sa svojom etikom skromnosti, odricanja i solidarnosti, s teološkim i teleološkim principima svijeta, s ukorijenjenosti u obitelji i naciji, bez obzira što i u njoj ima natruha onoga što joj je po njezinoj doktrini strano, Crkva je zadnja crta obrane tradicionalnog, konzervativnog društva kojega u ime nove vjere, novih božanstava i novih vladara svijeta valja razoriti. Katolička je crkva uza sve to dugo godina na meti konkurentskih religija i masonskih organizacija.

Sada se već može govoriti o dobro razrađenom planetarnom, vrlo agresivnom i dobro osmišljenom projektu (Hrvatska je samo bijedni odraz tih tendencija) preoblikovanja svijeta i ljudi u pravcu potpune moralne ispraznosti i to ne samo alternativnim djelovanjem, već i prodorom u institucije. Queer (riječ primarno označava nešto nastrano) pokret, koji okuplja sva čuda ovoga svijeta poput homoseksualaca, lezbijki, transseksualaca, transrodnih, interseksualnih, pedofila, sadomazohista, sotonista et.cet. sa svojim festivalima, filmovima, predstavama i likovnim izložbama i u Hrvatskoj se naveliko udomaćio uz potporu države i gradova. Masovna će sredstva priopćavanja takve pokrete izdašno pomagati.

Zagovornici obiteljskih vrijednosti, poput Željke Markić, koji su zaslužni za uspjeh referenduma o braku, koji je pokazao da Hrvati još uvijek u velikoj većini nisu izgubili razum i moralni osjećaj, izvrgnuti su bezobzirnim i perverznim uvredama i mržnji. Djeci u školi bez konzultacije s roditeljima nameće se spolni odgoj koji “neutralno” ili pozitivno, tobože znanstveno, gleda na promiskuitet, homoseksualizam, razuzdanost i prostituciju. O obitelji se naveliko piše i govori i grozničavo se traže egzemplari, kao o carstvu nasilja. Ona je, pak, jedini okvir života u kojemu osoba, pojedinac razvija osjećaj samopoštovanja, doživljava se važnim i voljenim i gdje stječe temeljni svjetonazor. Upravo zato ona i jest bila na žestokom udaru komunizma i nacizma, kao što je danas na udaru novog, liberalnog totalitarizma, čiji promotori žele stvarati iskorijenjenog čovjeka po svojoj mjeri i za svoje potrebe, čovjeka koji će ratovati, trošiti i raditi, odnosno biti stroj u funkciji “više ideje” koja se jednom zove klasa, drugi put nacija, treći put profit. Nisu li janjičari, djeca odvedena od roditelja, bili najbolji turski vojnici? Razaranjem obitelji, osim ratovima i bolestima, manjina koja vlada svijetom lišava se viška stanovništva, koji prijeti njezinoj komociji.

spek marijana1

Obitelj je glavna tema Katoličke crkve. Naravno, s puno razloga. Otvorena mogućnost stvaranja djece bez roditelja, odnosno djece koja nikada ne saznaju za svoje, kako se danas kaže, biološke roditelje (kao da roditeljstvo može biti išta drugo do li biološka kategorija), predstavlja potpuni moralni pad moderne civilizacije i zloupotrebu znanosti, što u konačnici završava kao zločin prema djetetu kojemu je oduzeto pravo ikada vidjeti svoga oca ili majku, odnosno i jedno i drugo. Takvom djetetu će se morati cijeli život lagati ili će ono živjeti pod teškim teretom psihičkih trauma, odnosno u traganju za onima od kojih je pročedilo.

U jednom izvješću Europske komisije iz 2008. godine kaže kako u Europi (EU) pobaci 18 posto trudnih žena, odnosno da se godišnje prekine život 1,2 milijuna djece u utrobi majke. U nas se ta brojka kreće između deset i dvadeset tisuća. Znači, za deset godina to je dvanaest milijuna onih koji se nisu imali sreću roditi, za pedeset godina to je već šezdeset milijuna – više uništenih ljudskih života nego što ih je uništio Drugi svjetski rat. I sve to u ime prava žena i muževa na izbor. Ta zašto se, konzekventno gledajući, to pravo ne bi proširilo i na novorođenčad? Objavljena je i vijest kako je osamnaest “iskusnih stručnjaka” s “uglednog” britanskog Royal Collegea zaključilo kako je pobačaj zdraviji od trudnoće!?

Danas se u Hrvatskoj raspada 20 posto brakova ili svaki peti brak, a prosječna je duljina trajanja braka četrnaest godina. Opet su, dakako, najveće žrtve djeca. Ta pojava je u vezi sa svim prethodno rečenim, ali je povezana i s onim što se zove slobodnim spolnim životom, predbračnim i izvanbračnim. Brak potrošen prije braka ili izvan braka smanjuje njegovo dostojanstvo i draž, ali govoriti o tome uopće znači gotovo se izvrći javnoj poruzi. Došli smo do toga da se jedna mlada žena, u jednoj beskrajno blesavoj emisiji s još blesavijim akterima, čija je funkcija ubijanje srama, koja prenosi događaje iz jedne zatvorene kuće pod budnim okom “velikog brata” i iz koje svi mediji donose brižljiva izvješća kao što biolozi bilježe ponašanje majmuna ili štakora u kavezu, valja u krevetu s nepoznatim muškarcem pred očima svog muža i djece i milijunskog voajerskog gledateljstva. To je ta nova kultura, novi poredak, novi humanizam, nova racionalnost, u čemu je kršćanski odgoj samo smetnja.

JosipJović/Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

NATO-ova vježba kod Tuzle u dvorištu vehabijskih uporišta

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najvećih NATO-ovih vježbi kojim će se BiH još više, barem simbolično, približiti Sjevernoatlantskome savezu, a koja počinje danas, održava se na osam lokacija Tuzlanske županije.

Izbor lokacija ove vježbe nije slučajan, piše Večernji list BiH.

Najprije jer se nalazi uz samu granicu dvaju entiteta i Distrikta Brčko, a što je puno važnije, ta vježba pokazuje i jasan odgovor na rastuću radikalizaciju koja je poseban problem, i to upravo u ovome dijelu zemlje. Iako je vježba zamišljena kao odgovor na prirodne katastrofe, jasno je da ima i brojne druge poruke.

Naime, vježbe se održavaju doslovno pred nosom vehabijsko-selefijskih zajednica i otkuda se novačio najveći broj ratnika koji su odlazili u redove terorističke organizacije Islamske države.

NATO-ovi vojnici, što uključuje i pripadnike partnerskih država, će na udaljenosti od dva do deset kilometara provoditi vježbe spremnosti za odgovor kod naselja u Živinicama u mjestu Gračanica, zatim Gornjoj Maoči, Gornjoj Dubnici, Kalesiji te u Ošvama kod Maglaja, zatim Petrovcima, Miljanovcima , Pascima kod Tuzle, gdje je nedavno ponovno istaknuta zastava koja izgledom podsjeća na terorističke organizacije. 
Prema ranijim obavještajnim podacima, upravo je područje Tuzlanske županije područje na kojemu se nalazi najveći broj zajednica u kojima su nastali i tzv. paradžemati koji nisu prihvatili poslušnost Islamskoj zajednici BiH.

Uz to, iz ovoga područja je u Siriju otišao najveći broj džihadista, ali su se i vratili u zemlju nakon sloma terorističke organizacije Islamske države. U središnjoj Bosni te na području Zenice je nakon Tuzlanske županije najveći broj pripadnika radikalnih pokreta. Prema izvješću hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, od početka rata u Siriji i osnivanja ISIL-a, njegovim redovima se priključilo tisuće Europljana, dok se s područja jugoistočnog susjedstva ISIL-u priključilo skoro 1000 osoba, uglavnom sljedbenika džihadističkog selefizma. SOA ni na jednom mjestu u tome izvješću ne spominje BiH.

Inače, prema najavama, NATO-ovi i drugi vojnici će zajedno s pripadnicima Civilne zaštite provoditi vježbe spašavanja na vodi, spašavanja pod vodom, potom odgovor u slučaju potresa te u slučaju potraga za preživjelima u ruševinama. U vježbi će sudjelovati oko 1300 osoba, od kojih će njih oko 500 biti sudionici iz 30-ak zemalja. Bit će tu 35 timova. Skupina subjekata koji će sudjelovati u vježbi vrlo je raznolika, počevši od timova za potragu i spašavanje koji donose različite sposobnosti, kapacitete i iskustva, objasnili su organizatori ove vježbe.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati