“Crkvu, uostalom, treba razoriti”

0

Sa svim onim što ona propovijeda, sa svojom etikom skromnosti, odricanja i solidarnosti, s teološkim i teleološkim principima svijeta, s ukorijenjenosti u obitelji i naciji, Crkva je zadnja crta obrane tradicionalnog, konzervativnog društva kojega u ime nove vjere i novih božanstava i novih vladara svijeta valja razoriti

Novoizabrani rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Damir Boras ugrizao se za jezik nakon što je izjavio kako će razvoj Sveučilišta temeljiti na biblijskim vrijednostima, upozorivši na opću krizu morala i (kršćanskog) identiteta. Kad je to rekao nije ni slutio koliku će lavinu napada, koji su počeli otvorenim pismom dr. Pavla Močilca i nastavili se očekivanim reagiranjima nekih nevladinih udruga, izazvati. Pod naletom te agresije morao je dodatno objašnjavati što je mislio kad je kazao i kako nema ništa protiv LGBT udruga. Tko je inače mogao slutiti i tko to uopće može razumjeti da će nekom smetati samo spominjanje Biblije i biblijskih vrijednosti koje impliciraju milosrđe, dobrotu, skromnost, oprost, toleranciju, suzdržanost, poštovanje oca i majke, tuđe imovine i tuđeg života i tome slično.

bezbZbunjen je i kardinal Josip Bozanić kad govori o “nepojmljivoj nesnošljivosti”. Postoje udruge koje su izrazito već u svom nazivu ili programu negativno određene spram vjere i Crkve. Jedna se tako zove “Nisam vjernik”! Ili, udruga “David” poput neke detektivske agencije poziva građane da prijavljuju neetična ponašanja vjerskih institucija, a glavni joj je zadatak istraživanje “kriminalne povijesti Crkve”!

Otkad se papa Franjo ustoličio u Vatikanu ne prestaje njegova instrumentalizacija. Svaka njegova izjava želi se interpretirati i reinterpretirati kao, ustvari, kritika Crkve same. Papa je odličan, a Katolička je crkva grozna. U nas se uporno godinama traži razvrgavanje ugovora države s Vatikanom, zahtijeva se ukidanje vjeronauka u školama, piše se i govori o seksualnim skandalima svećenika koji isplivavaju na površinu i nakon četrdeset ili pedeset godina, opća je povika na tobožnju rastrošnost i bezosjećajnost crkvenih otaca. Za takav pristup neki su se mediji i komentatori specijalizirali, a postoje i ljudi iz same Crkve, uvijek spremni dati svoj prilog njezinoj kritici. Crkvu se već godinama nastoji svim silama kompromitirati, ali do sada ipak nitko nije osporavao Bibliju i odgoj naroda na njezinim temeljima. Izgleda kako smo sada zakoračili u tu novu fazu. Nije moguće rušiti instituciju, a da se ne sruši njezina doktrina. Kad se ono Ivan Pavao II. ispričavao za suradnju Crkve s nacistima, neke su židovske organizacije graknule kako to nije dovoljno. Morao se, naime, odreći cjelokupnog Crkvenog učenja, što je ipak bilo malo previše.

Za tzv. lijevo-liberalni svjetonazor, a o njemu je riječ, vjera i Crkva su ideološki neprijatelji s kojima nema mira ni razgovora. Lokalni stari duh nesnošljivosti uvjetovan ideološkim predrasudama, komunističkim ateističkim odgojem i racionalizacijom vlastitih zločina, u novim je globalnim uvjetima stimulirano proklijao. Liberalnom ateizmu, moralnom relativizmu, radikalnom individualizmu, globalističkom nadnacionalizmu i potrošačkoj kulturi, u kojoj je dobro ono što je korisno, etično ono što stvara tjelesni užitak, u kojoj je ljepota zamijenjena bogatstvom, a istina moći i u kojoj je sram istisnut, takvom društvu i kulturi Katolička crkva kao da je posljednja ozbiljna prepreka. Sa svim onim što ona propovijeda, sa svojom etikom skromnosti, odricanja i solidarnosti, s teološkim i teleološkim principima svijeta, s ukorijenjenosti u obitelji i naciji, bez obzira što i u njoj ima natruha onoga što joj je po njezinoj doktrini strano, Crkva je zadnja crta obrane tradicionalnog, konzervativnog društva kojega u ime nove vjere, novih božanstava i novih vladara svijeta valja razoriti. Katolička je crkva uza sve to dugo godina na meti konkurentskih religija i masonskih organizacija.

Sada se već može govoriti o dobro razrađenom planetarnom, vrlo agresivnom i dobro osmišljenom projektu (Hrvatska je samo bijedni odraz tih tendencija) preoblikovanja svijeta i ljudi u pravcu potpune moralne ispraznosti i to ne samo alternativnim djelovanjem, već i prodorom u institucije. Queer (riječ primarno označava nešto nastrano) pokret, koji okuplja sva čuda ovoga svijeta poput homoseksualaca, lezbijki, transseksualaca, transrodnih, interseksualnih, pedofila, sadomazohista, sotonista et.cet. sa svojim festivalima, filmovima, predstavama i likovnim izložbama i u Hrvatskoj se naveliko udomaćio uz potporu države i gradova. Masovna će sredstva priopćavanja takve pokrete izdašno pomagati.

Zagovornici obiteljskih vrijednosti, poput Željke Markić, koji su zaslužni za uspjeh referenduma o braku, koji je pokazao da Hrvati još uvijek u velikoj većini nisu izgubili razum i moralni osjećaj, izvrgnuti su bezobzirnim i perverznim uvredama i mržnji. Djeci u školi bez konzultacije s roditeljima nameće se spolni odgoj koji “neutralno” ili pozitivno, tobože znanstveno, gleda na promiskuitet, homoseksualizam, razuzdanost i prostituciju. O obitelji se naveliko piše i govori i grozničavo se traže egzemplari, kao o carstvu nasilja. Ona je, pak, jedini okvir života u kojemu osoba, pojedinac razvija osjećaj samopoštovanja, doživljava se važnim i voljenim i gdje stječe temeljni svjetonazor. Upravo zato ona i jest bila na žestokom udaru komunizma i nacizma, kao što je danas na udaru novog, liberalnog totalitarizma, čiji promotori žele stvarati iskorijenjenog čovjeka po svojoj mjeri i za svoje potrebe, čovjeka koji će ratovati, trošiti i raditi, odnosno biti stroj u funkciji “više ideje” koja se jednom zove klasa, drugi put nacija, treći put profit. Nisu li janjičari, djeca odvedena od roditelja, bili najbolji turski vojnici? Razaranjem obitelji, osim ratovima i bolestima, manjina koja vlada svijetom lišava se viška stanovništva, koji prijeti njezinoj komociji.

spek marijana1

Obitelj je glavna tema Katoličke crkve. Naravno, s puno razloga. Otvorena mogućnost stvaranja djece bez roditelja, odnosno djece koja nikada ne saznaju za svoje, kako se danas kaže, biološke roditelje (kao da roditeljstvo može biti išta drugo do li biološka kategorija), predstavlja potpuni moralni pad moderne civilizacije i zloupotrebu znanosti, što u konačnici završava kao zločin prema djetetu kojemu je oduzeto pravo ikada vidjeti svoga oca ili majku, odnosno i jedno i drugo. Takvom djetetu će se morati cijeli život lagati ili će ono živjeti pod teškim teretom psihičkih trauma, odnosno u traganju za onima od kojih je pročedilo.

U jednom izvješću Europske komisije iz 2008. godine kaže kako u Europi (EU) pobaci 18 posto trudnih žena, odnosno da se godišnje prekine život 1,2 milijuna djece u utrobi majke. U nas se ta brojka kreće između deset i dvadeset tisuća. Znači, za deset godina to je dvanaest milijuna onih koji se nisu imali sreću roditi, za pedeset godina to je već šezdeset milijuna – više uništenih ljudskih života nego što ih je uništio Drugi svjetski rat. I sve to u ime prava žena i muževa na izbor. Ta zašto se, konzekventno gledajući, to pravo ne bi proširilo i na novorođenčad? Objavljena je i vijest kako je osamnaest “iskusnih stručnjaka” s “uglednog” britanskog Royal Collegea zaključilo kako je pobačaj zdraviji od trudnoće!?

Danas se u Hrvatskoj raspada 20 posto brakova ili svaki peti brak, a prosječna je duljina trajanja braka četrnaest godina. Opet su, dakako, najveće žrtve djeca. Ta pojava je u vezi sa svim prethodno rečenim, ali je povezana i s onim što se zove slobodnim spolnim životom, predbračnim i izvanbračnim. Brak potrošen prije braka ili izvan braka smanjuje njegovo dostojanstvo i draž, ali govoriti o tome uopće znači gotovo se izvrći javnoj poruzi. Došli smo do toga da se jedna mlada žena, u jednoj beskrajno blesavoj emisiji s još blesavijim akterima, čija je funkcija ubijanje srama, koja prenosi događaje iz jedne zatvorene kuće pod budnim okom “velikog brata” i iz koje svi mediji donose brižljiva izvješća kao što biolozi bilježe ponašanje majmuna ili štakora u kavezu, valja u krevetu s nepoznatim muškarcem pred očima svog muža i djece i milijunskog voajerskog gledateljstva. To je ta nova kultura, novi poredak, novi humanizam, nova racionalnost, u čemu je kršćanski odgoj samo smetnja.

JosipJović/Dnevno

facebook komentari