Pratite nas

Kronika

Crna Gora još uvijek neda oteti jedrenjak “Jadran”, Prevlaku…

Objavljeno

na

S Crnom Gorom, kao što je poznato, osim jedrenjaka otetog iz Splita uoči Domovinskog rata, Hrvatska ima i neriješenu morsku i kopnenu granicu oko Prevlake, potom otvorenu temu otete opreme s aerodroma Čilipi, kao i pitanje sukcesije vojne imovine, prvenstveno flote i naoružanja JRM koju je hrvatski južni susjed rasprodao, a zaradu ostavio sebi.

jadran brod jedrenjakProdajom fregata, raketnih brodova, podmornica, raketa, torpeda i ostale tehnike iz hrvatskih luka mala je Crna Gora zaradila, prema neslužbenim procjenama, više od 200 milijuna eura.

A što su Hrvati dobili zauzvrat?

Podgorica je isplatila tek 300 tisuća eura za stočni fond opljačkan u Konavlima, te 30 tisuća eura za nekakav brodić ukraden 1991. godine u Cavtatu. Vraćeno je i 19 slika poznatih hrvatskih umjetnika koje su prije rata posuđene jednoj podgoričkoj galeriji. Na vraćanje „Jadrana“ u Podgorici i ne pomišljaju. Tome u prilog ide hrvatsko diplomatsko muvanje i višegodišnje, treba reći otvoreno, zavlačenje hrvatske javnosti.

Proteklih tjedana i mjeseci intenzivirali su se susreti hrvatskih i crnogorskih političara najviše razine. U svibnju je u Zagrebu bio crnogorski predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić. U lipnju je došao i premijer Milo Đukanović kojega su primili hrvatski šef države Ivo Josipović (lani posjetio Podgoricu) te premijer Zoran Milanović. Početkom lipnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić bila je u Budvi. Tamo je dala bezrezervnu podršku crnogorskim aspiracijama za NATO savez. Nije poznato je li Podgoricu pitala kako će ratnim brodovima i jedrenjakom, bez vlasničkih papira, sudjelovati u NATO vježbama.

Načelnik Glavnog stožera RH general Drago Lovrić južnog je susjeda posjetio u travnju i lipnju. Za posjeta pomorskom muzeju u Tivtu čak se fotografirao pokraj velike makete „Jadrana“(?!). Lovrićev posjet završio je fotografiranjem ispred izložene podmornice klase „Heroj“. Ništa ne bi bilo sporno da i ta podmornica nije oteta iz ratne luke Lora i k tome i građena u Splitu. Međutim, u MORH-u se opravdavaju tvrdnjom kako bi izbjegavanje razgledavanja „Jadrana“ i podmornice „bilo prešutno priznanje da RH više ne polaže pravo na njih niti ih smatra dijelom sukcesijskog procesa“.

Zbog svih ovih susreta pitanje je zašto slučaj „Jadrana“ uporno stoji neriješen. Zašto se „Jadran“ ne spominje u izravnim razgovorima na relaciji Josipović-Milanović-Đukanović-Krivokapić?

U Ministarstvu vanjskih poslova na temu „Jadrana“ konstantno vlada izmotavanje. Inoministrici Vesni Pusić uputili smo konkretan upit da nam kaže koje je korake poduzela i koje kani poduzeti do kraja godine vezano uz pitanje povratka broda.

No, umjesto konkretnog odgovora, iz ministričina kabineta dobili smo nekonkretno očitovanje u kojem se birokratski navodi kako se „pitanje školskog broda \’Jadran\’ rješava u okviru Povjerenstva za rješavanje imovinskih i drugih srodnih pitanja“. Potom kažu kako je „Hrvatska stajališta da se imovinom koja ulazi u sastav sukcesije bivše države ne može raspolagati prije okončanja procesa sukcesije…“. No, zašto ministrica nije ništa poduzela da Crnogorce spriječi u korištenju broda do okončanja sukcesije – nije rečeno. Zaključno sa Zrinjevca poručuju kako će nakon što se postigne prihvatljivo rješenje „javnost biti na vrijeme i detaljno obaviještena“. Neslužbeno doznajemo da se „prihvatljivo rješenje“ zapravo odnosi na ideju „zajedničkog korištenja broda“. Ta solucija podrazumijeva obuku hrvatskih mornara, ali i nadalje crnogorsku zastavu na vrhu jarbola. U Ministarstvu obrane Crne Gore službeno su nam potvrdili da žele ponuditi brod za obuku pripadnika HRM-a i Obalne straže RH. I ova će epizoda dodatno potaknuti nagađanja zašto smo tako darežljivi prema Crnogorcima.

Nadu je nakratko ulio susret ministra pravosuđa Orsata Miljenića i kolege Duška Markovića sredinom lipnja u Zagrebu. Dogovoreno je da će se pitanje školskog broda „Jadran“, kažu u Ministarstvu pravosuđa, rješavati u sklopu mješovite komisije, a čiji će sastanak biti dogovoren za jesen ove godine. Što se tiče eventualne međunarodne arbitraže, poručuju iz Ministarstva pravosuđa, ona nije moguća bez pristanka Podgorice. I ovaj susret političara obiju zemalja bio je po načelu „dogovorili smo se da ćemo se dogovorit“. Ni u Uredu predsjednika RH ne žele oko „Jadrana“ stvarati probleme Crnogorcima, jer to pitanje treba „racionalno sagledati“. „U središtu pozornosti najodgovornijih dužnosnika i državnih tijela“, kako nam kaže Zlatko Gareljić, predsjednikov savjetnik za obranu, jesu “sigurnost građana, društva i države, razvoj gospodarstva, razvoj obrazovnog i zdravstvenog sustava, demokratske vrijednosti, slobode i prava građana…“.

U svijetu hrvatske visoke politike, odličnih plaća, tamnih odjela i visokih štikli, za jedan jedrenjak čini se da nikoga nije previše briga.

Sukcesija stara stoljeće

Školski brod „Jadran“ ima dobre šanse da bude dio sukcesije koja traje gotovo cijelo stoljeće. Malo tko zna da još nije završena dioba arhivske građe Austro-Ugarske Monarhije koja se raspala 1918.! U Beču se i dandanas nalaze originalna pisma grofova Petra Zrinskog i Krste Frankopana, kao i dokumenti iz sudskog procesa vođenog protiv njih. Tu su i brojni spisi i vrijedne zbirke orijentalnih knjiga koje je Austrija 1883. odnijela iz Dubrovnika. U Austriji je i MiG-21 kojim je 1991. prebjegao Rudolf Perešin. Austrija bi ga vratila kada bi hrvatska diplomacija od ostalih država sljednica SFRJ pribavila izjavu kako ne potražuju avion. No, izjavu naši diplomati nisu pokušali dobiti, jer im šefovi nisu ni dali direktivu za akciju povratka Perešinova aviona.

SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati