‘Crna udovica’ Žbanićka poručila pomirljivo, suzdržano i ljupko s crvenog tepiha negdje u inozemstvu Premijeru: ‘Milanoviću, marš kući!’

0

Odmah je skočila filmska muza hrvatskih režisera Jasmila Žbanić i pomirljivo, suzdržano i ljupko poručila s crvenog tepiha negdje u inozemstvu Premijeru: ‘Milanoviću, marš kući!’

[dropcap]M[/dropcap]inistar Jovanović uložio je lovu, doduše ne svoju nego našu, i svoj dobar glas za jedan liberalan i svima prihvatljiv pravopis. Glavna jezična odrednica tog pravopisa glasi: “Može ovako, ali može i onako!” Pravilo je kad kažeš “točka”, ali ni “tačka” nije za odbaciti. Pod patronatom Ministra koji je uložio našu lovu Pravopis je priželjkivan za sve neodlučne i nepismene kao konačni spas. Pokazao se kao stvarno dobar projekt. Uz nemire u BiH, uz novu hrvatsku agresiju preko Milanovića na slavnu Jasmilu Žbanić, koja će nam za 5-6 milja snimiti novi film “Hotel Zagorje”, uz nove horde nezaposlenih, barem je novi Pravopis profunkcionirao kako treba. Evo tri preslatka primjera, mada ih ima puno, puno više.

Prije nedavne agresije Hrvatske na BiH premijer Milanović je u Mostaru, kud je zalutao tražeći Sarajevo, doslovno rekao: “Ovu se zemlju šuta.” Prava jezična pašta-šuta. Po starom pravopisu reklo bi se valjda: “Ovu se zemlju napucava!”, ali čini mi se da je bolje reći da se zemlju šuta. Ako ništa drugo, rečenica je bar za par slova kraća.

[pullquote_right]’Crna udovica’ Žbanićka pokazala Premijeru kako izgleda šovinistički bosanski grb[/pullquote_right]

Da ne zaostane za Premijerom, odmah se potrudio i Predsjednik RH. Pokazat će kako i on usvaja mekoću novog Pravopisa. U svom ekskluzivnom dnevniku sa zimske olimpijade u Sočiju, osvrnuo se na podmetanje ljevičarskog portala T-portal da je na otvaranju igara sjedio u društvu nedemokratskih vođa. Dobro zna T-portal tko su demokratske, a tko nedemokratske vođe! Recimo vođa Sjeverne Koreje je sigurno demokratski vođa jer se njegova obiteljska država zove “Demokratska Republika Koreja”, a takvu demokraciju T-portal, zajedno s Denisom Rodmanom, voli i cijeni. I naš se Predsjednik RH osjetio pogođenim, pa je napisao: “Ivo i diktatori? Pa ja sam sjedio po azbuci. K’o Talijan i Švicarac.” Dobro da nije rekao Švajcarac što i može, ali ne mora po novom Pravopisu.

Kad su novinari vidjeli kako Premijer i Predsjednik RH praše po novom Pravopisu sve u šesnaest, vratiše se i oni u Novi Sad i prisjetiše se povijesnog Novosadskog dogovora kad smo se svi bratski dogovorili da su hrvatski i srpski jezik jedan jezik koji se kolokvijalno naziva srpskim. Pa to nam Snežana Kordić uporno kao nosorog dokazuje godinama, ali nitko da shvati njenu dobronamjernost. Tako Gojko Drljača u Večernjaku, pišući o mirovinskim stupovima, kaže: “Svakog člana pitat će se ponaosob hoće li iz drugog u prvi stup.” Gojko piše lijepo hrvatski kao da je prije toga glavom opalio u drugi stup, a prvi jedva zaobišao. Bili recimo na maturi iz hrvatskog jezika Predsjednik, Premijer i Gojko prošli ili bi se zabili u neki stup – procijenite sami. Što se mene tiče, mogu i vratiti Novosadski pravopis.

Priznajem da sam, cijepidlačeći, uzeo na zub Predsjednika, Premijera i Gojka. Volio bi da sam ih uzeo na zub mudrosti, ali takvi su zubi u Hrvatskoj nepovratno nestali.

Ajmo sada vidjeti što se to kuha u bosanskom loncu. Impresionirala me hladna, objektivna analitičnost briljantnog jugonostalgičara YUrice Pavičića. Na Komšićev mig “odmah počnite improvizirati” iz istočnog Mostara krenuo je gladni muslimanski narod, i kako to lijepo kaže/slaže marksist Slavoj Žižek, noseći bosanske, srpske i hrvatske zastave zajedno povezane. I Slavoj tu marksističku bozu, ne trepnuvši okom, objavi u Guardianu, listu koji izlazi u naklonjenoj nam Velikoj Britaniji. Muslimani tada počeše, noseći tri zastave, paliti hrvatske institucije u zapadnom Mostaru. Naslućujući još jedno krvoproliće bratskih komšija, premijer Milanović našao se u roku odmah u Mostaru. Mudar i državnički potez, ali u zao trenutak.

Odmah je skočila filmska muza hrvatskih režisera Jasmila Žbanić i pomirljivo, suzdržano i ljupko poručila s crvenog tepiha negdje u inozemstvu Premijeru: “Milanoviću, marš kući!” Nedodirljiva Jasmila, izgledajući opasno kao “crna udovica”, mogla je biti i oštrija, ali se suzdržala. Čula je ona za američku poslovicu “ljubav pobjeđuje sve, a novac pobjeđuje ljubav”. Radi ona na novom filmskom projektu “Vila Zagorje” koji će sigurno oduševiti bar 150 hrvatskih gledatelja. Zaradit će sigurno i novih 3-4 milijuna kuna iz hrvatskog proračuna i možda, nakon Berlinskog zlatnog medvjeda, dobit napokon i mrkog ličkog medvjeda kojeg će na lancu voditi članovi društva Hrvatskih filmskih redatelja kako bi privukli oduševljene hravatske filmofile u kino-dvorane. Oni su i inače zaduženi za logistiku i naplatu ustašoidnih kuna za svoju heroinu iz BiH.

Kako je heroina pokazala Premijeru kako izgleda šovinistički bosanski grb, odmah je angažiran poznati ljevičarski “cleaner” Jurica Pavičić da svojim YU-sprejem očisti smrad iza Jasmile. Pavičićev ljevičarski istomišljenik Predrag Matvejević svojedobno je bio napisao da za intelektualce koji šire nacionalnu mržnju između Srba, Hrvata i Muslimana treba osnovati sud poput onog haškog. Sad se Predrag ne javlja jer valjda misli da Milanović ili Jasmila nisu intelektualci. Za to vrijeme naš etablirani jugonostalgičar Jurica u sojoj kolumni od 14.02. šalje svoj poklon Jasmili, valjda za Valentinovo. Uz buket crvenih karanfila, on nas podučava: “Zašto mislim da je Jasmila Žbanić … ipak u pravu?” Ovo “ipak u pravu” zapravo je lukava stilska figurica. Iz teksta je vidljivo kako je po Pavičiću heroina iz BiH stoposto u pravu jer da nije Milanović izmijenio odobreni sinopsis u zapadnom Mostaru ustašoidni bi građani možda i zapucali. I eto belaja! Naslovi u lijevim medijima “Ustaše pucale na mirne prosvjednike koji su razdragano protestirali paleći zgrade po zapadnom Mostaru”, “Nova agresija Hrvata na BiH”. U multietničkom Sarajevu s preostalim Hrvatima prestali bi se družiti i znatno brojniji Kinezi.

Pavičić se našao u neobranom grožđu oksimorona. Sami živi mrtvaci, oštroumni luđaci, javne tajne, okrutne milosti i slično. Vidi se po tome kako je svoju mudrost sažeo u samo jednu rečenicu: “to kako je ona nešto rekla ne bi trebalo brkati s onim što je zapravo rekla!” Još jedan oksimoron. “Marš kući!” zapravo znači “Dobro došao u Sarajevo, drugu Komšiću!” Nakon što je Jurica potrošio puno papira, a da nije ništa rekao, odlučio nas je podučiti kako je Žbanićka zapravo “građansko-liberalni light nacionalist … odnosno kako su to u Hrvatskoj bili Krleža i Matoš”. U pravu je! Krleža je stvarno bio zaj… ni nacionalist. Zbog toga su Hrvati za njega govorili da je “Krleža čovjek od glave do 45.” Naravno da ni naš Premijer nije u svemu tome bez putra na glavi. Ugasivši požar u Mostaru on je odmarširao u Lijepu njihovu i izrekao na TV-u nešto nečuveno i uvredljivo za Žbanićku: “Hrvatska je sufinancirala njezin film sa 3,5 milijuna kuna, a vidjelo ga je samo 100 ljudi.” Ako ga je vidjelo 100 ljudi i svatko je platio ulaznicu od 30 kn, onda je film stvarno zaradio solidnu lovu. Da nismo Žbanićki dali 3,5 milijuna kuna vjerojatno bi s tom lovom otvorili poneku novu javnu kuhinju pa bi se ta lova pojela te ne bi nikada nastao tako genijalni film. Na tu nediplomatsku i nepristojnu izjavu Premijera odmah spremno na zadnje noge skočiše hrvatski režiseri i lijevi mediji. Hrvatska filmska elita koja godinama između sebe dijeli i lovu i nagrade iznenadila se takvom Premijerovom izjavom i osjetila duboko uvrijeđena. Sve su to svjetski poznata imena kao npr: Presedente Antonio Nuić, te senatori ili filmski seratori kao Vinko Brešan, Snježana Tribuson, Vlatka Vorkapić i Danilo Šerbedžija.

Oni ističu: “Kao svaki umjetnik, pa tako i Žbanić, ima pravo na svoj pogled na svijet bez obzira bio on pristojan ili nepristojan.” Ako umjetnici smiju biti nepristojni onda i običan puk, među koje se ubrajam i ja, može takve umjetnike nazvati “običnim seratorima”. Sjećate li se ijednog suvislog ratnog filma u Hrvata? Hrvatski režiseri snimaju ratne filmove, ali o ratu i BiH. O vukovarskoj opsadi filmove nam snimaju stranci. Ameri su snimili bar stotinjak filmova o herojskoj obrani Alama. O obrani Vukovara koja je bila golema tragedija, Nuić i ekipa ni “nu”. Izuzetak je Danijelov ćale Rade Šerbedžija koji je 1992.g., snimio film u samom Vukovaru. Ne znam zašto taj film nije dobio Medu u Berlinu? Ali ismijavati katoličke svećenike i Crkvu, e to je tema koju Nuić i ekipa obožava.

Takvim filmovima oduševljavaju napredni-liberalni svijet, napose u Srbiji, Crnoj Gori i Sarajevu. Naravno, tamo obožavaju filmove o pokvarenim i retardiranim katoličkim popovima. Sad čekaju novi projekt “Vila Zagorje” u kojem će se jasno i glasno progovoriti o Tuđmanovoj izdaji Vukovara, o hrvatskoj gresiji na BiH i tome slično. Možda se u film ubaci i sekvenca sa oduševljenog dočeka turskog ministra u Sarajevu kao i Milanovićeve mračne provokacije zbog kojih je Žbanićka naskroz poživčanila. Zato joj ne treba zamjeriti cinizam i prostotu prema Hrvatima i Milanoviću.

Oscar Wilde je napisao: “Cinik je čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost.”

Na kraju još par slatkih bisera sa hrvatske demokratsko-liberalne scene. Ana Mrak Taritaš, ministrica graditeljstva, u trenutku božanske inspiracije kaže: “Rušit će se 600.000 kuća ako vlasnici ne predaju sve papire.” I ako uz te papire ne daju lovu, dodao bih ja! Zamislite vlast koja se prijeti porušiti 600.000 kuća! To bi bila super reklama za Lijepu našu u svijetu. Sjetile bi se TV kuće iz cijelog sv ijeta. Stvarno je to MRAK ideja!

Novine javljaju kako je muškarac star 53 godine 29.01. o.g., razbio dvojezičnu ploču na zgradi P.P. Vukovar. Dokle će nacionalisti i klasni neprijatelji slati poruke Europi kakvi su Hrvati homo balcanicusi i netolerantni prema Srbima. Sjećam se kako je narod tamo daleke 1945.g., bio očekivao preokret, a on se desio 2014.g. naime, ploče u Vukovaru razbio je Srbin Predrag Mišić. To je jedan od onih Srba kojeg lijevi mediji u pravilu zaobilaze. On je, naime, dragovoljac Domovinskog rata i 50% ratni vojni invalid, te pripadnik 204. Vukovarske brigade. Kako bi Srbi lijepo rekli “prava ljudina”! On stvari ne shvaća kao Jurica Pavičić. On otvoreno i bez uvijanja kaže: “razbio sam ploču jer ćirilici nije mjesto u Vukovaru. Sve dok se ne riješi pitanje tisuću ubijenih i nestalih i dok se ne kazne krivci za počinjene ratne zločine.” Jednostavnijim i ljudskijim rječnikom nije moguće govoriti o Vukovaru!

Sjetih se stiha S. Jesenjina: “Neka miruje ono čega ne bi, odveć rano zamoren svime, samo čemer osjećam u sebi!”

Zvonimir Hodak/dnevno

facebook komentari