Pratite nas

Komentar

„Crni kaput“ ili moderni inkvizitori pod kapuljačama borbe za ljudska prava

Objavljeno

na

Prije nekoliko danas sam shvatio kako su se osjećale žene koje su u doba inkvizicije bile spaljivane na lomači. Prethodno osuđivane bez ikakvih ili u boljim slučajevima na temelju vrlo upitnih dokaza i bez prava na obranu, mogle su sebi pomoći jedino ako priznaju nedjelo koje nisu počinile. U tom slučaju bile bi pošteđene muka i mrcvarenja i smrt bi bila vrlo brza i kratka. Međutim ova moderna sila raznih autora prljavih tekstova, modernih inkvizitora koji se vole čak i predstavljati kao novinari, Tanji Belobrajdić, autorici nagrađivanog romana „Crni kaput“, ne nude čak ni takvu milost. Oni su književnicu antiratnog romana koji donosi dojmljivu priču o okupaciji Vukovara, osudili na mrcvarenje i mučenje bez milosti, piše Ante Gugo/Politikaplus

[ad id=”93788″]

U ovoj priči ključna riječ je okupacija Vukovara. Tanja Belobrajdić je ispričala priču zbog koje čitatelj obično ne spava barem dvije noći. Prvu noć jer ne može prestati čitati vrlo realistično ispričanu priču o životu običnih mladića, možda još dječaka, koji su se odjednom našli u paklu vukovarske okupacije, mučenja i tortura koje su prolazili zarobljeni hrvatski branitelji. Barem još jednu noć čitatelj ne spava zbog dojma koji izaziva ova priča o okupaciji Vukovara koju nam je te 1991., kad se i dogodila, opisao Boris Dežulović nakon što je kao novinar, ali s jedinicama okupatora, ušao u ono što je ostalo od herojskog grada na Dunavu.

t1Tanja Belobrajdić nam je u svom romanu ponudila puno drugačiju priču od one koju je tada napisao Dežulović.  Pišući danas o Tanji Belobrajdić, a s debelim razlogom zaobilazeći preduboki ulazak u radnju romana, Dežulović tvrdi da je žena koja je bila dragovoljac Domovinskog rata i dio svoje službe u Oružanim snagama RH je provela kao djelatnica Vojne policije u splitskoj vojarni Lora, dakle, da je ona Crni kaput napisala na temelju vlastitih nedjela koje je činila nad srpskim zarobljenicima u tamošnjem vojnom zatvoru. Dežulović nam time izravno sugerira da u okupiranom Vukovaru nije bilo zvjerskih mučenja hrvatskih vojnika kakve opisuje nagrađivana književnica čiji roman Crni kaput je dobio nagradu Ivan i Josip Kozarac za najbolji prvjenac u 2015. godini. Prije toga isti rukopis je bio šetorangirani od 137 prijavljenih djela na vrlo jakom natječaju VBZ-a.

Dežulović se ovim svojim opaskama samo pridružio napadima koje su ranije već počeli manje poznati autori poput izvjesnog Demiana Vokšija s portala H-alter. Za manje upućene riječ je o zadnje četiri godine obilno financiranom portalu od strane Ministarstva kulture RH, a čiji suradnici su bili upriličili poznati sastanak na Jahorini na kojem su bile razmatrane medijske mogućnosti oko javnog osporavanja konačne oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Dakle, po autorskom izričaju mlađahni, Vokši je optužio Tanju Belobrajdić upotrebljavajući svi silu optužaba i uvreda zbog kojih je nagrađivana književnica ranijih godina već dobila pravomoćne presude protiv novina i autora koji su iste ili slične objavljivali i potpisivali. A pogledajmo zašto je ona s takvom lakoćom dobijala te presude.

Uporište cijele ove hajke je Tonči Majić, osnivač i glavni čovjek Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Ovaj završeni gimnazijalac kojem se baš nije sviđao „rad u privredi“ nakon završene srednje škole, kako piše u njegovoj biografiji objavljenoj na jednom od srpskih informativnih portala koji hvale njegovo zalaganje na otkrivanju istine o Domovinskom ratu, istraživao je i zbivanja u Lori.

Iako se nigdje ne mogu naći podatci otkud mu novac za tolika putovanja, iz tekstova s nekoliko portala koji vole neargumentirano blatiti neistomišljenike saznajemo da je on putovao po BiH i po Srbiji i da je napravio, negdje pišu 24, negdje 26, a negdje i 27 razgovora s bivšim zarobljenicima, te o tome čak napravio i video zapise. I hvala Bogu da jest, jer da nije mi nikad ne bismo mogli saznati da je on razgovarao i sa Živkom Mutićem i Rankom Grbićem, zarobljenima u Oluji. Oni su mu svjedočili kako ih je Tanja Belobrajdić zvjerski mučila u Lori nakon što su tamo dovedeni, negdje u kasno ljeto 1995. godine.

Priču utemeljnu na iskazima ove dvojice Majićevih svjedoka pisala je i izvjesna Mašenjka Bačić, novinarka koja je je prije nekoliko godina tu priču napisala na H-alter portalu, a sad i na portalu Lupiga. Nju nimalo ne smeta što je Tanja dobila pravomoćne presude protiv drugih medija i autora. Ona je spremna sve napraviti za istinu. Reklo bi se da je istim motivima vođen i malo poznati Branko Detelj koji piše za portal Varazdinske.hr. Da, samo bi se reklo tako. U ovom slučaju istina čak i nije voda duboka. Jako je lako vidjeti njezino dno.

Živko Mutić i Ranko Grbić, dvojica svjedoka na kojima je Tonči Majić, predstavnik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava (ajme, kako ovo sad počinje gordo zvučati) temelji čak i svoju prijavu DORH-u protiv Tanje Belobrajdić, zarobljeni su u Oluji. Ponovimo još jednom, zarobljeni su u kolovozu 1995. godine. Tanji Belobrajdić, dragovoljcu Domovinskog rata, sudionici obrane Vukovara i kasnije djelatnici Vojne policije, djelatni status u Oružanim snagama Republike Hrvatske prestao je na njezinu zamolbu, 31. srpnja 1994. godine, kad je dobila časni otpust iz Hrvatske vojske. Dakle, Tanja Belobrajdić nije bila djelatnica Vojne policije barem 370 dana prije nego je zarobljen spomenuti dvojac koji svjedoči da ih je ona premlaćivala i mučila na stvarno zvjerski način. Naravno, zvjerski da ih jest stvarno mučila, ali nije.
Kako je moguće da dva bivša zarobljenika pričaju takvu neistinu?

Pišući svoju zadnju knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći u izdanju Večernjeg lista naišao sam na zapanjujuće dokaze o medijskoj propagandi koja je kreirana protiv Hrvatske daleko od redakcija koje su ih objavljivale. U nekoliko navrata razni beogradski mediji su 1991. godine pogibiju svakog srpskog pobunjenika opisivali kao „pogibiju junaka koji je nosio slavno ime svog dede koji je baš na istom mestu pao 1941. od ustaškog noža“. Slično je i s obrascom opisa navodnih mučenja i maltretiranja u Lori i ostalim zatvorima u kojima su u Hrvatskoj bili ratni vojni zarobljenici.

U nekoliko slučajeva, ne samo vezano uz Loru, ponavljaju se priče o dovođenju žena pred srpske zarobljenike (ne srpskih zarobljenica, nego nekakvih neopisanih i neimenovanih žena), tjeranje srpskih zarobljenika na spolni odnos s njima, a onda udaranje palicom po penisu i testisima. Stvarno monstruozno i dobro razrađeno, ali ne u hrvatskim zatvorima, čak ne niti u Hrvatskoj. Naime, tijekom suđenja u slučaju Lora pojavilo se slučajno izrečeno svjedočenje jednog svjedoka iz Srbije o tome kako su oni prije dolaska na suđenje bili pripremani u Srbiji za to što na sudu trebaju reći.

Zastanimo na trenutak. Dakle, sudi se pripadnicima Hrvatske vojske, protiv njih svjedoče pripadnici poražene, neprijateljske vojske, njih je pripremao netko prije dolaska na svjedočenje i to Majić, Dežulović, Vokši, Mašenka Bačić i sva njihova bratija uzimaju kao neupitnu istinu?! Nigdje oni ne spominju činjenicu da je tijekom suđenja u Lori cijelo vrijeme sjedio jedan pripadnik KOS-a, obavještajne službe neprijateljske poražene vojske kojoj su svjedoci i bivši zarobljenici pripadali i da je isti drug bio smješten u istom hotelu u Splitu sa svjedocima. Te očite činjenice zaboravljaju spomenuti suvremeni inkvizitori, ali zato tek puko podnošenje Kaznene prijave na koju DORH nije reagirao, zbog očitih dokaza da lažu svjedoci na kojima se prijava temelji, Majić, Dežulović i bratija uporno nazivaju podizanjem Kaznene prijave. Činjenica jest da DORH nikad nije podigao Kaznenu prijavu protiv Tanje Belobrajdić, nego su je oni tek podnijeli, a DORH je očito nije uvažio jer nema na temelju čega. Međutim, što to znači djeci i obitelji Tanje Belobrajdić?

Nagrađivana književnica je baš kao u inkvizicijsko doba privezana na lomaču. Njoj Dalmatinski komitet za ljudska prava nije ponudio čak ni brzu smrt. Presuda je mučenje i mrcvarenje preko, od države obilato financiranih portala koji taj novac dobivaju jer kažu da štite ljudska prava. Umjesto da štite pravo Tanje Belobrajdić na istinu i uživanju u plodovima odličnog i nagrađivanog romana, oni donose granje na lomaču na kojoj, u najboljoj maniri srednjovjekovne inkvizicije, žele spaliti autoricu Crnog kaputa, romana kojeg sam vidio dok je još samo kratka priča bio, a nakon čega sam nagovorio Tanju da nastavi pisati. Osjećam krivnju zato što je zbog mojeg nagovaranja Tanja postala žrtva medijskih kriminalaca i agenata koji tko zna od kud primaju novac da bi zaustavili svaki spomen istine o Domovinskom ratu.

Za kraj ove priče spomenut ću samo jednu kratku zgodu. Kad sam preko jednog prijatelja pokušao zaustaviti ovu hajku i zamolio sam ga da upozori vlasnika, odnosno urednika portala H-alter da Tanja Belobrajdić usprkos podnesenim prijavama nikad nije ni optužena ni osuđena za sve te laži koje joj se stavljaju na teren, prijatelj mi je prenio odgovor urednika portala: „Ni Hitler nikad nije osuđen“. Ova monstruozna izjava krije u sebi toliko opasno nepoštivanje pravne države i prisvajanje prava sebi na glumljenje moderne inkvizicije, da nas to zaista treba duboko zabrinuti.
Hoćemo li se nastaviti povlačiti pred hajkom onih koji ne žele da se piše i govori istina o Domovinskom ratu?

Ante Gugo/Politikaplus

>Vidi i>Deset godina silovanja Tanje Belobrajdić, autorice nagrađenog vukovarskog romana “Crni kaput”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Stier: Potez Cerara pokazuje da Slovenija nije spremna za dijalog

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski premijer Miro Cerar jučer je naprasno otkazao svoj dolazak u Zagreb, nakon govora premijera Andreja Plenkovića na Općoj skupštini UN-a.

“To pokazuje da Slovenija nije otvorena, spremna, za dijalog, barem u otvorenom trenutku. Ono što je premijer iznio pred Općom skupštinom UN-a je poznati hrvatski stav.

Nitko nije očekivao da će ga Hrvatska promijeniti. Bilo je očekivanja, neutemeljenih, u Sloveniji da će možda promjena vlasti u Hrvatskoj dovesti do promjene stajališta. No, upravo je Slovenija ta koja je prekšila arbitražni sporazum, prema tome nema nikakvih iznenađenja.

U tom kontekstu, Cerar kad kaže da neće doći u Zagreb zatvara, pokazuje da Slovenija nije za dijalog”, rekao je u petak u Saboru bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Dodaje da situaciju treba gledati i u kontekstu predizborne kampanje u Sloveniji koja se već razbuktala. Slovencima slijede predsjednički, a zatim i parlamentarni izbori u 2018.

Stier naglašava da dijalogu alternative nema, da čak i arbitri pozivaju na to da se Zagreb i Ljubljana moraju dogovoriti.

“Loša je poruka da Slovenija nije otvorena za dijalog, mislim da to prvenstveno potkopava imidž Slovenije u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pokazala da je spremna na rješavanje spora”, rekao je Stier.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Kako su se Boris Miletić i povijest kao znanost posvađali

Objavljeno

na

Objavio

Gledam sliku, uredan, zalizan, k’o s plakata, ali izdrečen, krši i i lomi ruke, odaju ga oči, uznevjerno gleda ko da se boji da će taj čas banuti cvitak ili ne daj Bože još gore – kajić.

Voditeljica također uznevjerena, zapinje u strahu da ne postavi koje normalno i pravo pitanje, od tisuću mogućih, borba, patnja, stenju, znoje se, samo što ne pobjegnu, obadvoje…

Nisam gledao do kraja jer sam hitno morao ići šiljiti zob, ali se ne bih začudio da su pobjegli koliko ih noge nose, obadvoje… (http://hr.n1info.com/a249093/Vijesti/IDS-salje-zakon-Zatvor-za-ZDS.html)

I kako to obično biva, u želji da uopće ne talasa voditeljica počini ključnu grešku i zategnu kamenčinu u plićak, odnosno upita našeg junaka, između ostalog, sljedeće pitanje:

Kako gledate ne rješenje koje je Vlada donijela u dogovoru s HOS-ovcima vezano za spornu poloču prvo postavljenu u Jasenovcu, a sada preseljenu u Novsku?

… Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije, sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači. Premještaj ploče je po meni još gori potez. To je jednostavno trebalo maknuti i jasno definirati da to nije dozvoljeno. Stoga će IDS upravo u proceduru uputiti takav zakon koji će jednom zauvjek definirati koje stvari u ovoj zemlji ne možemo tolerirati. Ne da ćemo ih zabraniti – nego one koji se s time pokušavaju igrati – njih naprosto treba kazniti.”  B. Miletić

I eto problema. Naime, kako Boris Miletić nije baš volio povijest i slične discipline, o tim temama ne zna gotovo ništa, osim onoga što je na nekom derneku pokupio od povjesničara njegovog kalibra, koji su to isto čuli na nekom derneku od SKH komesara i starih partizana koji su završili više kurseva i tako stekli dr., mr., grr., krklj.,žvrlj., dipl krkan…, i slične titule, dakle to je posuđeno neznanje i nije opravdanje, bar ne bi smjelo biti inteligentnom i pametnom čovjeku, jer inteligentan i pametan čovjek zna što zna i nikad ne govori o onom što ne zna kao da zna. Nije sramota nešto ne znati, no sramota je biti toliko bezobrazan i bahat pa donositi sudove o ozbiljnim stvarima kao što su antifašistički pokolji u Istri, a sve utemeljeno na neznanju.

Idemo redom.

Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…” B. Miletić

Počinje Boro oštro o ustaškom pokretu koji je činio nešto po Istri, no zape, vjerojatno je razmišljao da lupi neku cifru od milionče ili dva, pobijenih Istriana Srba, al se u zadnji tren dosjeti da ustaše nisu ni bili u Istri, a bogami ni Srbi, pa bi bilo mnogo puno glupo…, a onda mu sinu – “odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…

Dakle, jadna mala neshvaćena Istra dugo je plakila, a plaki i stenje i danas sa Borisom na čelu, kad je ustaški pokret 26. lipnja 1921. sveže odrezanom kraljevom rukom potpisao te neke smiješne Rapalske ugovore o kojima Boris Miletić nije ništa čak ni načuo na drugarskim dernecima, a kojima je Italija dobila djelove Dalmacije, Rijeku, djelove Istre… Naravno, povijesne knjige ništa ne govore o ustaškom pokretu kad se spominju Rapalski ugovori, ali to nema veze, Bori je dovoljno da je nadređeni drug komesar to tako definirao i to mora biti povijest, a ako dokumenti i knjige povijesti tvrde drukčije drugovi će sve da ih spale, da dalje ne unose zabunu oko Istre i da napokon bude Boro i svi drugovi u pravu, povijesnim činjenicama uprkos i nasuprot, uz prigodnu parolu: Smrt istini, sloboda lažovima i neznanju!

…sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

Boro “ne zna i ne zna da ne zna”, za takve je veliki učitelj Kong Fu Ce rekao “Čuvajte ih se“.

Naime, na temelju kriterija o etničkom ključu kao principu razgraničenja (Londonska konferencija) crkvenoj statističkoj dokumentaciji istarskih svećenika predvođenih Božom Milanovićem te knjigom koja je rad više znanstvenika i koja je dokument – Cadastre national de l Istrie, Istra je (Pariška mirovna konferencija) pripojena Hrvatskoj. Antifašisti, oni sebe tako zovu od milja no svi znamo tko su i što su, su mogli donijeti i povijesnu odluku o pripojenju Beijinga, Tokya, Hong Konga, Londona, New Yorka, Kalkute, Jupitera i Fobosa, jednako kao i sve nabrojano ne bismo vratili ni Istru da nisu postojali crkveni dokumenti i da nije uložen mukotrpan rad da se sve sabere i prikaže u formi dokaza, za razliku od divljaka iz šume koji nisu shvaćali koncept pravnog vlasništva, etničke strukture ili općenito civilizacijskih normi. Divljaci su jedino znali mahati puškama, trpati Talijane i Hrvate civile u fojbe, zazidavati u rudnike, prijetiti osvajanjem Trsta oružjem, ali to ne ide tako i ne bi ni Istra nikad bila Hrvatska da su šumski divljaci bili jedini argument.
http://www.matica.hr/vijenac/484/je-li-bilo-pozitivnih-strana-18902/

Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

U Hrvatskoj nitko nije protiv antifašizma, nije nikad ni bio!

Hrvati su oduvijek antifašisti, u Domovinskom smo ratu bili antifašisti boreći se protiv fašističko nacističkih hordi sa zvijezdom i kokardom na čelu.

U drugom svjetskom ratu partizani se kite antifašizmom i najveći otpor fašistima – srpskim četnicima i Talijanima – daju upravo Hrvati.

I ono najbolje i neporecivo: Ustaški pokret nastao je utemeljen na antifašizmu kao otporu velikosrpskom divljačkom fašizmu i nacizmu. Izvorna ideja ustaškog pokreta je otpor fašističko nacističkoj okupaciji velikosrpskog hegemona, tko može poreći okupaciju i surovi teror velikosrpskog fašističkog okupatora nad hrvatskim narodom od 1918. do oslobođenja? Taj fašističko nacistički, velikosrpski i hegemon u Kraljevini Jugoslaviji uveo je rasne zakone ničim izazvan, tako su kao otpor i nasuprot fašizmu nastali ustaše.

Što se tiče pozdrava “Za dom spremni” ne znam i ne mogu shvatiti što je Miletić Titin tić mislio kad je rekao da svi znamo što on znači, no znam da meni i milijunima Hrvata znači za dom spremni. Dakle, spremni braniti svoj dom, onaj tko misli da će mene natjerati da ne budem spreman braniti svoj dom nekakvim okrutnim zatvorskim kaznama tipa Goli Otok (ili gore) je kompletna budala i definitivno neprijatelj moga doma i moje obitelji i može on mene u svom orwellovskom fašizmu spremiti na robiju, (ali ne bez krvave borbe) mučiti, ponižavati, no ako se vratim opet sam spreman braniti svoj dom, ako me ubijete jer želite moj dom = domovinu otimati/pljačkati, dočekat će vas moji nasljednici, spremni također. Moja je preporuka da se okanete više moga/našega doma/domovine i da razmislite o opciji da svoj dom i domovinu izgradite poštenim radom, a onda bih ja vas pitao jeste li  spremni braniti svoj dom?

Stjepan Radić u svojim je govorima molio braću Srbe za razum, pozivao na “sviest i čovječnost“, govorio o srpskom narodu kao braći i pozivao ih da zajedno gradimo društvo ravnopravnih, uporno pokušavao spriječiti ono što će se dogoditi, ako se nastavi surova fašistička okupacija, nije išlo… Glas razuma, glas ljubavi i prijateljstva, glas civilizirane budućnosti i zajedništva u ravnopravnosti, fašisti i nacisti odbiše i okrutno ga ubiše opijeni mračnom fašističko nacističkom moći. A onda, poučeni iskustvom, nastupiše ustaše, pa onda opet logično sve zasluge za stvaranje ustaškog pokreta, onakvog u kakav se pretvorio, idu velikosrpskom hegemenu bez duše, srca  i mozga.

Odmah u začetku stvaranja NDH djelovi mentalno i fizički zaostale vojske Kraljevine Jugoslavije i nabrijani srpski seljaci fašisti, naoružani oružjem okupatorske vojske koja se povlačila, pokrenuše pokolje diljem NDH, gotovo identično kao devedesetih. Naravno da pokolji Hrvata nisu na dobar način utjecali na ustaše i Antu Pavelića, pa nastade krkljanac u kojem ni antifašistički ustaški pokret ne ostade čista obraza. Dakle, uzrok i posljedica, ne može biti jednostavnije. No izvornom antifašističkom ustaškom pokretu se ne opravdava ono što je bilo pogrešno, zločini, kao što se to opravdava tisuću puta gorim zločincima partizanima, koji u neko doba sebe proglasiše antifašistima iako su nekoliko godina bili dio Sila Osovine, dok Hitler nije napao Rusiju. Istovremeno je KPH pregovarala sa Vladom NDH o legalizaciji stranke, no to je propalo napadom na Rusiju.

Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”.  Iz KPJ glasila broj 28. iz 1932. godine.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole i mi se na to ponosimo.”  B. Miletić

Prije petnaestak godina, otprilike, gledao sam političku emisiju u kojoj su se sučelila dva političara, s njima je u emisiji gostovao dr. sc. Goran Švob, filozof i profesor logike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ne sjećam se koja je bila tema, ne sjećam se niti jedne riječi, ali se sjećam kao da sada gledam kako je profesor Švob gledao lijevo, desno, lijevo, desno…, sat vremena, pokušavao je shvatiti o čemu ovi govore, ali jednostavno nije išlo, a zašto? Profesor Švob je bio odrastao čovjek, vrstan logičar, analitičar i onda se odjednom nađe između dva po godinama starija čovjeka, a priča ko u ludari. Meni je to bilo smiješno, ali razumijem da profesoru nije bilo, nego je bio u čudu i vjerojatno počeo sumnjati u svoj zdrav razum, jer čovjek jednostavno ne može vjerovati da ljudsko biće može odrasti, ostariti i biti na razini naše braće političara, tako se nekako i ja osjećam čitajući Miletićeve eskapade o vremenu komunizma i antifašizma.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe.” B. Miletić

Jednostavnom pretragom u Google “Savez komunista Jugoslavije“, dobio sam članak na Wikipediji u kojem stoji da je Komunistička partija Jugoslavije osnovana kao SRPJ (k) 1919. no 1920. preimenuje se u Savez komunista Jugoslavije, stoji također da je SKJ stao na čelo uspješnog otpora bla bla truć… da je totalitarno vladao Jugoslavijom, te da se 1990. raspao na nacionalne agenture po republikama. Rezultati pretrage “SKH” donose nam zastrašujuću vijest, za one koji nisu znali, da  je  SKH promijenila 1990. naziv u Stranka demokratskih promjena, a kasnije Socijaldemokratska partija, dakle SKH je i dan danas na životu. Tito je od 1937. bio generalni tajnik SKJ, te gospodar smrti i bijede do svoje smrti – 1980.

Što je veliki pjesnik, filozof i drug, gosp. Miletić hotio reći zasigurno će ostati skriveno svim budućim generacijama filozofa, povjesničara, psihijatara i znanstvenika svih vrsta. Ja kad bih išao gatati što je pjesnik htio reći pretpostavio bih da je drug i filozof pijan ko deva, ostalo ne smijem ni pomisliti, a osobito da ovakav lumen vodi neku regiju/religiju, zastrašujuće?

Kad bi se ovo i dalo raščlaniti/razdvojiti komuniste i tzv. antifašiste, a ne može jer je Tito bio komunist, komunistička partija vladala je do raspada Jugoslavije, vlada i danas preko sinova i unuka, onda bi bilo još zanimljivije objašnjenje masovnih pokolja tzv. antifašista po Istri, Naime, što se Istre tiče tu je partija odigrala još i najmanju ulogu, odnosno skoro nisu ni znali da je Istra ostala bez okupatora kad je Italija kapitulirala te ih je na poprištu događaja bio mali broj, a oni koje Miletić hvali kao antifašiste osobno pobiše desetke tisuća Talijana, Hrvata i Njemaca. I gle čuda, baš tamo gdje se veliki filozof Miletić htio distancirati od komunista, kao, sad je svima nama poznata činjenica o okrutnim komunistima i jako dragim nekim antifašistićima, ispada da su komunisti u ovoj priči većinom nevini, a simpatični mali antifašistići teški zločinci i masovni ubojice.

Prema preporuci “povjesničara” Miletića treba razlikovati antifašiste od komunista, koji valjda jedino u ovom slučaju blagog pojma nisu imali da njihovi mali antifašistići masovno ubijaju, no to im nije smetalo da dokazane ubojice odmah prigrle u svoje okrilje, dapače, a što sad sa znakovljem koljačke antifašističke bande reći će nam drug filozof i povjesničar u nekoj drugoj emisiji, kad malo dođe k sebi od ove.

Dakle, kad Boris Miletić hvali Tita i ponosi se ulicama, trgovima, wc-ima, kafanama… koji/koje nose imena najvećih koljača čovječanstva, onda se mora ponositi i proglasom o podršci ustašama iz 1932.. Mora se ponositi i pregovorima Titove KPJ i KPH koja je drugovala sa ustaškim režimom. Mora se ponositi fojbama i pokoljima 6 do 15 tisuća Talijana koje pobiše antifašisti a drug Furio Radin kao predsjednik tih istih antifašista koji pobiše stanovništvo Istre za te pokolje ladno u Saboru optuži Pernara i neke njegove sunarodnjake, ludnica otvorenog tipa. Mora se ponositi pokoljima Hrvata narodnjaka kojima isto napuniše fojbe nakon kakti oslobođenja, a sve u želji da nemaju nikakvu političku konkurenciju. Mora se ponositi i tim da se Tito pokoljem najmanje milijun nevinih vlastitih građana popeo na visoko deseto mjesto najvećih zločinaca svijeta, i ponosi se.

Čega se pametan srami time se budala ponosi!

Dalje voditeljica kao napada, a Miletić se kao brani, no groteskno izgleda kad voditeljica kao krimen antifašistićima navodi Goli Otok pokraj tisuća jezivih stratišta poput Hude Jame, Srba, fojbi i bespoštednog pokolja Talijana i Hrvata u Istri, 128 masovnih grobnica u i oko Zagreba, potpunog genocida nad Hrvatima u Lici, na Banovini, Hercegovini i po čitavoj NDH, a kasnije od Vardara pa do Triglava.

Groteskno izgleda kad Miletić navodi da je petokraka oslobodila Istru, u kojoj bitci, valjalo bi pitati ovog velikog povjesničara reda veličine Klasić, Babić, Tomić, Mirt, Šešelj, Krpelj.

Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnosolobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.” B. Miletić

Groteskno se osjećao prof. Švob davno jednom u jednoj emisiji slušajući razgovor između dva bića čiji su preci navodno sišli sa drveta i navodno otišli drugom linijim ostavivši braću čimpanze u čudu, groteskno se sad osjećam i ja kad moram naći paralelu za ove bezumne riječi?

Sadržajno, etički i logički identična izjava ovoj od istarskoga prvaka bi bila primjerice ova:

Treba vrlo jasno razlikovati Hitlerov nacizam kao jedno totalitarno uređenje od Hitlerove socijaldemokracije i bitke za boljitak njemačkoga naroda, te uređene Europe u kojoj se poštuju zakoni, okrutni i ubilački, ali zakoni. Za mene je Hitlerova socijaldemokracija donijela pozitivne stvari i prihvaćena je u Europi (zar ne?), a nacizam, sami ste spomenuli da se Hitler jednom derao na Evu i da se ona popiškila, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.

Ponekad, nakon razgovora sa nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, osmjehne se drvetu i sa puno poštovanja skine kapu pred magarcem.

Stjepan Štimac/Projektvelebit.com

facebook komentari

Nastavi čitati