Pratite nas

Komentar

Croacia avui, demá Catalunya iliti Hrvatska danas, Katalonija sutra!

Objavljeno

na

Za početak vratimo se više od dva desetljeća unatrag: godina je 1992, mjesec svibanj. U Barceloni užurbano se privode kraju pripreme za ljetne olimpijske igre.

Obnavlja se cijeli grad, a grade se i novi objekti, među kojima je i Olimpijska dvorana, u kojoj će se igrati košarkaški turnir. Dana 24. svibnja svečano je otvaranje nove dvorane, a središnji je događaj revijalna utakmica između izabranih vrsta Katalonije i Hrvatske.

Naši košarkaši, u svom najboljem sastavu ikad, hrvatskoj vrsti iz snova predvođenoj Draženom Petrovićem, bili su na toj utakmici mnogo bolji od domaćina i time nagovijestili uspješan nastup na olimpijskom turniru.

No zaboravimo sportsku stranu toga događaja jer zanima nas nešto drugo. Za vrijeme utakmice domaći su navijači istaknuli transparent na kojem je pisalo Croacia avui, demá Catalunya iliti po naški Hrvatska danas, Katalonija sutra.

Navijačka poruka bila je jasna: pozdrav Hrvatskoj koja je baš tih dana postala novom članicom Ujedinjenih naroda i time zaokružila proces formalnoga međunarodnog priznanja, ali i poruka cijelom svijetu da i njihova domovina Katalonija ima slične ambicije.

U Hrvatskoj smo bili razdragani tom porukom barcelonske publike, bilo je to vrijeme kada naša zemlja doduše jest bila formalno priznata, ali nije bila ni približno dokraja prihvaćena u međunarodnoj zajednici, a još smo se k tome i grčevito borili za cjelovitost.

Povijest potiranja

U proteklih dvadesetak i nešto godina Hrvatska je postigla što je 1992. mogla tek priželjkivati, ostvarila cjelovitost, učvrstila mjesto u UN, postala članicom EU. Katalonija, s druge strane, i dalje je tamo gdje je bila 1992: jedna je od sastavnica Kraljevine Španjolske, službeno zvana autonomnom zajednicom, s vlastitim parlamentom i vladom, koja se naziva Generalitat, ali bez međunarodnoga subjektiviteta. A s kakvim argumentima zapravo nastupa Katalonija?

U katalonskom sjećanju uporišno je razdoblje ranoga srednjeg vijeka: u 9. stoljeću barcelonski su grofovi stekli samostalnost, a 1137. Katalonija se sjedinila sa susjednom Aragonijom u sredozemnu državu koja je obuhvatila dobar dio današnje Španjolske, kao i inzularne dijelove današnje Italije.

Održavala je snažne pomorske-trgovačke veze s Dubrovnikom. Katalonija je pak zadržala stanovitu samostalnost, a to se nije promijenilo ni nakon ujedinjenja Aragonije i Kastilje 1479. u španjolsku državu. U sjedinjenoj Španjolskoj Katalonci su bili u stalnoj oporbi prema vladajućim Kastiljancima – osobito je znamenit katalonski ustanak 1640–1659. – i tek je početkom 18. stoljeća Katalonija izgubila poseban status.

Nakon što je doživjela snažan industrijski razvitak u 19. stoljeću i postala središtem socijalističkih i anarhističkih pokreta, težnje za neovisnošću oživjele su u prvim desetljećima dvadesetoga. Djelomičnu autonomiju stekla je ponovno 1932. nakon proglašenja španjolske republike, 1934. proglašena je i Republika Katalonija, koju je madridska vlada ubrzo srušila i ukinula katalonska autonomna prava.

Autonomija je ponovno uspostavljena 1936. pa je Katalonija u Španjolskom građanskom ratu bila snažno republikansko uporište protiv Francovih fašista. Upravo na katalonskom tlu odigrale su se 1939. posljednje velike bitke za obranu Republike. Više o tom razdoblju naš čitatelj obično doznaje iz Orwellovih autobiografskih zapisa nazvanih Kataloniji u čast.

Zavladavši naposljetku Španjolskom, Franco se grubo obračunao ne samo s lijevim idejama i pokretima nego i s katalonskim težnjama. Luis Companys, katalonski politički prvak i predsjednik Generalitata, demonstrativno je 1940. smaknut na brdu Montjuic usred Barcelone.

Zavedena je represija, katalonski je jezik zabranjen u javnoj uporabi kao i katalonske političke institucije i stranke. Govoriti katalonski značilo je ne samo iskazati političko stajalište nego i riskirati zatvorsku kaznu. No Katalonci, za razliku od Baska koji su se utekli i oružanome otporu, nisu nikad iznjedrili gerilsku organizaciju nalik na ETA‑u, pa se katalonska samobitnost održavala u okvirima tihog, neoružanog, ali ne i manje ustrajna otpora.

Iako zabranjen u javnoj uporabi, katalonski se jezik održao u svakodnevnoj, uličnoj uporabi, a koristio se i najmanji komadić slobodnoga prostora za održavanje i njegovanje katalonske kulture. Katalonija je i gospodarski ojačala jer je upravo taj dio zemlje bio perjanica industrijskoga i turističkoga uzleta, onoga što se u 1960-im godinama nazivalo „španjolskim gospodarskim čudom“. Popustila je donekle i represija pa su Katalonci potkraj Francove vladavine počeli obnavljati dotad zabranjene kulturne ustanove.

Kao ilustracija katalonske borbe u kulturi može poslužiti pokretanje Velike katalonske enciklopedije, koja je 1968. počela izlaziti u sveščićima, a prodavala se na kioscima. Izdavanje enciklopedije koja je širila ideju o vlastitoj zemlji i kulturi te opisivala svijet iz katalonske perspektive poduprle su i druge najvažnije katalonske ustanove – glavni financijaš bila je Katalonska banka, kojoj je na čelu bio Jordi Pujol, budući dugovječni katalonski predsjednik i politički prvak.

Uglavnom, kada je Franco konačno umro i u Španjolskoj nastupila demokracija, teren za rekatalonizaciju zemlje bio je pripravljen: gospodarska osnova, kulturna samobitnost zasnovana na jeziku dovoljno različitu od dotad nametana i jedinoga službenog kastiljanskog, autonomističko povijesno pamćenje s osloncem na tradicionalne političke ustanove.

U novom, demokratskom političkom ambijentu, Katalonija je sigurnim koracima nastavila koračati independističkim putem. Na svoj način pridonijela je tomu i organizacija olimpijskih igara, zahvaljujući kojima se Barcelona prometnula u jednu od istinskih europskih metropola, u svijetu poznatiju i prepoznatljiviju, a gospodarski možda i moćniju od Madrida.

Obično kada se govori o katalonskom pitanju, i u prošlosti i danas, misli se na Kataloniju, jednu od 17 autonomnih zajednica u sastavu Španjolske, s površinom od 32.111 četvornih kilometara i populacijom od nekih 7,5 milijuna. Kada su se Katalonci i uspijevali izboriti za stanovitu autonomiju, ona se odnosila upravo na to područje, Kataloniju u užem smislu.

No postoji i širi pojam katalonskih zemalja, paisos catalans, koji obuhvaća još dvije jedinice u Španjolskoj, Aragoniju i Baleare. Neki tu pridodaju i Roussilon, južni dio Francuske gdje također ima Katalonaca, kao i patuljastu Andoru. Iako jezično i povijesnokulturno pripadaju području katalonske kulture, ljudi u tim područjima ne pokazuju katalonske sentimente, iako pojedine katalonske stranke u svom programu računaju na prošireno područje.

U sadašnjem sazivu katalonskoga parlamenta čak 79% zastupnika pripada strankama koje podupiru neovisnost. One se međusobno razlikuju po pitanju njezina dosega (konfederalni model ili samostalna država), načina postizanja cilja kao i područja koje bi buduća država mogla i trebala obuhvatiti, no jedinstvene su u protumadridskom raspoloženju. I istraživanja javnoga mišljenja pokazuju da građani Katalonije podupiru katalonsku posebnost, a vjerojatno i potpunu neovisnost.

Po svemu sudeći Katalonija je dovoljno gospodarski snažna, politički odlučna, demografski i teritorijalno održiva te napose kulturno samobitna da istakne uvjerljive argumente u korist svoje neovisnosti. Katalonci, vrlo slično Škotima, imaju i bogat promidžbeni arsenal kojim mogu privući pozornost, a i zadobiti simpatije slobodoumnoga svijeta.

Ponajprije tu je katalonska prijestolnica Barcelona, grad čudesna urbanizma i slikovitih građevina. Kad je riječ o arhitekturi, poistovjećujemo je ponajprije s Antonijem Gaudíjem, čija su djela, poput Crkve Svete obitelji, palača Pedrera i Batlló ili parka Güell zaštitni znakovi grada, no on nije jedini velikan jer ima u Barceloni prvorazrednih djela i drugih velikih arhitekata, kao što je primjerice glavni predstavnik secesije Lluis Domènech i Montaner, autor veličanstvene koncertne dvorane.

Od velikih slikara, katalonski su majstori primjerice Salvador Dalí i u nas ovih dana aktualan Joan Miró. Barcelonska sportska ikona istoimeni je nogometni klub, koji se desetljećima opirao dominaciji protežiranoga madridskoga Reala. U godinama represije, kada su druge manifestacije nacionalne svijesti bile zabranjene i kažnjive, nogometaši Barce bili su praktički jedini predstavnici Katalonije na javnoj pozornici i zato su njihovi derbiji s Realom uvijek bili praćeni s posebnim emocijama, a pobjede u njima doživljavane kao zamjena za sve drugo. A da nogomet može postati zamjenom za politiku, osvjedočili smo se svojedobno u Jugoslaviji kada bi Dinamo i Hajduk igrali protiv beogradskih klubova.

Katalonski simboli

Osim Barcelone, druga zemljopisna prepoznajnica Katalonije živopisni je benediktinski samostan Montserrat, gdje se nalazi i štuje kip Crne Madone iz 12. stoljeća. S tim u vezi zanimljivo je upozoriti na činjenicu da je Katolička crkva inače bila jedna od uzdanica Francova režima, no u 1960-im godinama i napredniji dijelovi katoličkoga svećenstva počeli su podupirati katalonsku borbu za veća prava, a samostan Montserrat postao je mjestom gdje su se istaknuti katalonski intelektualci sklanjali pred progonom.

Katalonska zastava, četiri crvene grede (quatre barres) na žutome polju, zvana La Senyera, što na katalonskom znači doslovce zastava, također je jedan od prepoznatljivih nacionalnih simbola. Tko god je posjetio Barcelonu ili druge dijelove Katalonije, mogao ju je vidjeti na javnim mjestima, ali i na bezbroj privatnih balkona.

Osim u osnovnoj inačici kao prugasta zastava na cijeloj površini, često se ističe i u ratobornijoj varijanti, s pridodanim elementom preuzetim s kubanske zastave, plavim trokutom na kojemu se nalazi zvijezda. Postoji i varijanta u kojoj je osnovna verzija kombinirana s križem svetog Jurja, zaštitnika Katalonije kojemu je lokalna inačica imena Jordi, što je ujedno daleko najraširenije katalonsko muško ime.

U pučkoj kulturi katalonske su prepoznajnice ples sardana te narodna igra zvana castells u kojoj se ekipe nadmeću tako da stvaraju žive piramide od desetak katova. Turistima koji posjećuju Kataloniju te dvije pučke zabave bit će ponuđene umjesto koride, borbe s bikovima, tipično španjolske zabave koja je u Kataloniji od 2012. zabranjena. Zabrana koride bila je još jedna od manifestacija distanciranja od Španjolske, a u argumentaciji Katalonci su se pozvali i na skrb o zaštiti životinja, iako su pravi razlozi svima bili kristalno jasni.

Umjesto bika Katalonci kao životinjski simbol rado ističu magarca. Figura maloga magarca, simpatični burro Catala, po mogućnosti s katalonskom zastavom na leđima, čest je katalonski suvenir. Od tradicijskih predmeta katalonski je simbol i crvena vunena muška kapa, vrećasta oblika, nazivana barretina, što u prijevodu znači kapica. Dio je tradicionalne ruralne nošnje, a od poznatih Katalonaca rado se s kapicom na glavi pojavljivao primjerice Salvador Dalí.

Nepopustljivi Madrid

Katalonski referendum o neovisnosti, makar i preinačen u neobvezujuće izjašnjavanje, svojevrsni je trn u oku središnje vlasti u Madridu. Za razliku od Londona, koji je dopustio škotsko izjašnjavanje o neovisnosti i time vjerojatno donekle ublažio proindependističko raspoloženje, Madrid je zauzeo tvrdo stajalište.

Katalonija je, slično kao i Škotska, put k neovisnosti trasirala postupno, pazeći pritom i na u svijetu prihvaćene demokratske principe, pa su referendumu prethodile druge javne manifestacije, poput masovnih demonstracija u Barceloni 2012. i uspostave 480 kilometara duga ljudskog lanca nazvana Via Catalana, ili pak politički koraci, poput obraćanja katalonskog vođe Artura Masa, koji je 2013. pismom izvijestio 45 država (uključujući i Hrvatsku) o katalonskim namjerama.

Sve to ipak nije nimalo utjecalo na tvrdo stajalište Madrida, koji odbacuje ne samo mogućnost katalonske neovisnosti nego i izjašnjavanje o njoj. Španjolski ustav, donesen 1978, istina, ne predviđa takvu mogućnost, no Madrid odbacuje i mogućnost demokratskoga razgovora o referendumu i time samo pojačava protušpanjolske osjećaje u Kataloniji.

Većeg razumijevanja za katalonske težnje dosad nisu pokazali ni službeni predstavnici Hrvatske. Kada je predsjednik katalonskog Generalitata Artur Mas uputio spomenuto pismo, na njega nitko nije ozbiljnije reagirao. U slučaju škotskoga referenduma, koji je bio zakonski odobren, nije se bilo teško postaviti: bilo je dovoljno reći: mi prihvaćamo rezultate referenduma ma kakvi oni bili, i pritom se nikomu ne zamjeriti.

Pitanje katalonske neovisnosti očigledno će imati složeniji rasplet i prije ili kasnije bit će nužno zauzeti određenije stajalište prema njemu. S obzirom na našu prošlost, iskustvo života u složenim državama i dugogodišnju borbu za neovisnost, trebali bismo pokazati više razumijevanja za slične situacije u svijetu, a posebice u Europi.

Razumljivo je donekle zašto naša diplomacija ne istrčava s decidiranim stajalištima, no više razumijevanja za problem mogla bi pokazati naša javnost, u kojoj zasad nismo vidjeli da se katalonsko pitanje razumije i doživljava barem jednako kao nedavno škotsko pitanje, jer, ne zaboravimo, ono što je bila jučer Hrvatska – nova europska država – danas je (možda) Katalonija.

MATICA HRVATSKA

KATALONCI ISPRED HOTELA U KOJIMA SU ODSJELI POLICAJCI

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Miro Kovač: Ne vjerujem da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića

Objavljeno

na

Objavio

U Studiju 4 gostovao je Miro Kovač, predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova.

Komentirajući akciju Agrokor, istaknuo je da se zalaže za utvrđivanje političke odgovornosti. To je naša dužnost i prema građanima koje zastupamo, i prema državi. Osobno se zalažem za rasvjetljavanje svega onoga što se događalo kad je riječ o Agrokoru, rekao je Kovač. Istaknuo je kako vjeruje da u Hrvatskoj pravosuđe funkcionira neovisno i ne vjeruje da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića.

Osvrnuo se i na posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji. Rekao je da očekuje pomak u odnosima između Hrvatske i Rusije.

Očekujem da ćemo najviše jačati dijalog na području gospodarstva jer postoje sankcije Europske Unije prema Rusiji, ali i Rusije prema Europskoj uniji i zbog toga je Hrvatska trpjela štetu na planu gospodarstva. Ali Rusija ima pravo diskrecije i može propustiti neke tvrtke na svoje tržište.

Da bi se to dogodilo važno je imati dobre prijateljske odnose sa Rusijom i mi to želimo, istaknuo je Kovač.

 

facebook komentari

Nastavi čitati