Crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne tranzicije

0

Kada god špijuni ili osobe naslonjene na njih javno progovore, prvo je pravilo ne vjerovati nikome. Njihov posao nije djelovanje na svjetlu, već u mraku, pa kada ih nevolja istjera iz mraka, u javnost, to znači da su stjerani pred zid “zbog nečega” te je istina zadnja stvar koja im odgovara. Nakon što je Hrvatska ušla u EU te počele sve dobro poznate zavrzlame oko predaje udbaša Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, hrvatski javni prostor ubrzo je dobio dva ekskluzivna intervjua od ljudi kojima djelovanje na svjetlu nije u opisu posla.

[dropcap]P[/dropcap]rvi, Večernjaku, dao je već spomenuti g. Perković optužen u Njemačkoj za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu. I drugi, Jutarnjem, g. Vanja Špiljak, zbog kojeg je navodno Đureković i ubijen po nalogu njegova oca Mike Špiljaka kako bi se sakrio sinov kriminal u Ini. Što je od toga istina, vidjet ćemo u procesu Perkoviću pred njemačkim sudom koji je “odčepio” ono što Hrvatska, zbog premreženosti starih komunističkih struktura u politici, gospodarstvu, civilnim udrugama i medijima, nije u stanju sama učiniti, a to je lustracija.

Oba intervjua, i Perkovićev i onaj Vanje Špiljka, imaju neke identične karakteristike. I jedan i drugi djelomično su obilježeni poluinformacijama ili lažima. Tako je g. Perković, primjerice, o vremenu kada je upoznao Tuđmana jedno rekao u razgovoru za Vjesnik, a drugo u nedavnom razgovoru za Večernji. Kako vjerovati da i u drugim “svjedočanstvima” ne laže. G. Špiljak pak tvrdi da je Inu napustio odmah devedesete, dok u “ograničenom” intervjuu za Večernjak od 19. 1. ove godine upućeni tvrde da je sredinom devedesetih bio u Nadzornom odboru Ine, pri čemu je radeći tada s Inom, bio i u izravnom sukobu interesa.

Potom, identičan je način na koji i jedan i drugi opisuju motive svojega djelovanja: to je borba za slobodnu i neovisnu Hrvatsku od presizanja Beograda i “uništavanja Ine i Hrvatske”, kako glasi i naslov prvog dijela intervjua g. Špiljka. Nikakvi, dakle, osobni interesi ili statusne i materijalne borbe u partiji, već ih je u svemu oko Ine i drugih stvari vodilo čisto domoljublje i državotvorna ideja. To ipak malo vrijeđa zdrav razum. Prema tvrdnjama g. Vanje Špiljaka njegov otac Mika Špiljak počeo je borbu za hrvatsku neovisnost još osamdesetih, baš kao i Josip Perković koji je raskrinkao SANU iDobricu Ćosića, a Špiljak štitio Tuđmana, pripremajući ga, očito, vizionarski za prvog hrvatskog predsjednika. Također, i Špiljak i Perković tvrde da su “riješili” Tuđmanu putovnicu, odnosno Vanjin otac. Netko od njih dvojice u tim intervjuima laže. Uglavnom, bez Mike Špiljaka i Perkovića (kakav Tuđman, Blago Zadro, Veselica, Gotovac…) ne bi bilo hrvatske države, sugeriraju obojica.

I, na koncu, Miki Špiljaku i Josipu Perkoviću još je nešto zajedničko: Vanja Špiljak u Ini je dobio posao na natječaju jer je bio najbolji kandidat, kako sam tvrdi, kao i Saša Perković na Pantovčaku, jer je bio najbolji od svih kandidata, kako u nedjelju tvrdi u Večernjem Stipe Mesić. Pa tko razuman ne bi povjerovao da su poslove dobili na natječajima, a ne zato što su sinovi svojih očeva!?

Iz oba intervjua može se, dakle, zaključiti sljedeće: crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne i nerasvijetljene tranzicije koje, zapravo, nije ni bilo, već je sve skupa kontinuitet obiteljskih dinastija crvene buržoazije i Udbe. Kada gledamo glavne aktere gospodarske i političke scene u Hrvatskoj, onda jasno vidimo očeve i djecu, nastavljače dinastija: dinastiju Špiljak, Broz, Perković, dinastiju Todorić, Milanović, Josipović… I nemamo razloga sumnjati da su od komunizma do danas napredovali i bogatili se zato što su djeca svojih očeva, već zato što su se na natječajima pokazivali kao najbolji kandidati.

Ipak, g. Perković je u njemačkom zatvoru. Kao prvi luzer među njima mogao bi propjevati i većini Hrvata, koji se neuspješno potucaju od natječaja do natječaja, objasniti kako se to postaje bogat kao g. Vanja Špiljak ili uspješan i imućan kao g. Ivo Josipović. Čovjek koji je s Mikom Špiljakom ključan za stvaranje moderne hrvatske države, barem je još toliko ostao dužan svom polugladnom narodu. Ako pak oda tu “caku” kako se uspijeva na natječajima i u životu, Hrvatska će dobiti ne tuđmanovskih 200, nego 4,5 milijuna bogatih obitelji.

Ivica Šola/VecernjiList

facebook komentari