Pratite nas

Kolumne

Crveni alarmi – kako danas od ljudi prave budale

Objavljeno

na

Prije nekih pola sata pogledala sam kroz prozor i ugledala velike bijele pahulje snijega koje polako plešu zrakom i otapaju se na tlu. Prekrasan, idiličan prizor, barem pod moji prozorom.

U nekim dijelovima Hrvatske, zbog većine količine i snažnog vjetra, sada već uzrokuje ozbiljne probleme u prometu. Onima koji planiraju putovanje savjetuje se odgoditi ga.

HR-150206Mediji najavljuju ovaj snijeg već danima. Dramatično nas upozoravaju na crveni alarm, vrište s naslovnica o opasnosti po ljudske živote, prijete općim prometnim kolapsom, zastojem, upozoravaju da se ne koriste osobni automobili čak ni pri odlasku na posao, stvaraju atmosferu straha i panike.

Nekada to nije bilo tako. Kada bi meteorolozi predvidjeli ovako nešto jednostavno bi rekli: ‘Padat će snijeg i puhat će snažan vjetar.’ Eventualno bi upozorili na oprez u prometu – što je svakako racionalno uvijek učiniti – i to je bilo to. Nije bilo panike, histerije i bespotrebnog senzacionalizma. Kad gledam današnje medijske najave vremenskih nepogoda ne mogu ne pomisliti kako je urednicima i vlasnicima tih istih medija primarni cilj izazvati strah u ljudima. Kada bi njihove najave kataklizmičkih vremenskih uvjeta doista shvaćali ozbiljno vjerujem da bi vrlo brzo došli u fazu kada bi vas bilo strah ne samo otići automobilom na posao – i to u gradu u kojem se kolnici promtno čiste – već uopće izaći iz kuće. Jedan moj prijatelj u šali je neki dan rekao kako se radi o zavjeri trgovačkih centara. ‘Plašeći te nadolazeće oluje žele te natjerati da se kod njih opskrbiš velikim zalihama prije nego krene.’ Inače zazirem od teorija zavjere ko vegan od krvavog bifteka ali ovaj put mi skoro dođe da mu kažem da ima pravo.

Šalu na stranu, širenje panike oko snijega usred zime samo je simptom jedne puno raširenije bolesti suvremenog doba, a to je jedna opća potreba medija za stvaranjem atmosfere straha, nemoći i neadekvatnosti kod ljudi. Nemojte voziti po snijegu. Niste to u stanju, bolje je da ostanete kod kuće. Još bolje, idealno bi bilo da ne vozite uopće. Samo je pitanje dana kada će se na tržištu pojaviti automobil koji upravlja umjesto vas. Google već godinama intenzivno radi na svom projektu, automobilu bez vozača, a sada se u istu utrku uključio i Audi sa svojim modelom A7 Sportback, također bez vozača. Takav eksperiment podržao je i naš Mate Rimac, osnivač Rimac Automobila, koji je nedavno izjavio za medije kako se nada da njegova djeca nikad neće morati polagati vozački ispit jer će na raspolaganju imati automobil koji vozi umjesto njih. Kada to čujete iz usta čovjeka čija tvrtka je konstruirala sportski superautomobil, ona znate da su stvari definitivno otišle kvragu. Automobil se sve manje percipira kao sredstvo zabave i užitka te kao simbol slobode, a sve više kao oružje na cesti, kao potencijalni ubojica kojim mi ljudi, nevješti, nepouzdani, nesavršeni, nismo u stanju ovladati. Zato, dajte da stroj vozi umjesto nas, sami to nismo u stanju. Na žalost, samo je pitanje vremena kada će takva predviđanja postati stvarnost. Jer nije važna sloboda – važna je sigurnost.

BA-150206OK, automobili su brzi i, realno gledano, stvarno mogu biti opasni. Ali opsjednutost sigurnosti te potreba isticanja neadekvatnosti čovjeka za samostalno promišljanje i odlučivanje proširena je i na područja koja na prvi pogled ne djeluju tako opasno. Na primjer, na njegov odabir ručka. Ne, hvala bogu, država još uvijek nije odlučila dekretom propisati da, na primjer, četvrtkom morate pojesti tofu šniclu i komad kuhane cikle, ali zato su tu sve glasnija, vrišteća upozorenja o hrani od koje možemo dobiti karcinom, hrani koja će nam začepiti krvne žile, hrani koja će nas ranije baciti u grob… Da se razumijemo, informirati ljude o adekvatnoj prehrani je svakako izvrsna stvar koju itekako treba podržati ali širiti kulturu straha zbog toga jer je netko odlučio pojesti hamburger baš i nije. Ali tko vas bilo što pita? Vi ste neuki, stručnjaci najbolje znaju.

Da, stručnjaci. Čarobna riječ na koju se mediji sve češće pozivaju. Stručnjaci tvrde ovo, stručnjaci otkrili ono. Ako stručnjaci sutra kažu da možete dobiti karcinom gušterače jer konzumirate previše žute paprike, to je tako i točka. Za nekih godinu dana će otkriti da se ta ista žuta paprika može smatrati superhranom kada je u pitanju borba protiv Alzheimera, a vi ćete se onda naći u dilemi kojoj verziji njihove priče vjerovati. Stručnjaci će vam reći što morate jesti, kada morate na spavanje, trebate li svoje dojenče hraniti na zahtjev ili po unaprijed određenom ritmu, je li za vašu mačku bolja suha ili mokra hrana, kako ćete se nositi sa stresom nakon razvoda, trebate li se osjećati šugavo zbog vaše političke orijentacije te što na sebi morate mijenjati. Znanost na vašim vratima, i to samo za cijenu mjesečne tarife flat interneta.

Još do jučer dvoumila sam se trebam li uopće pisati tekst u kojem ću naglasiti kako danas mediji i establišment čine sve kako bi dokazali da ljude smatraju idiotima. A onda sam, slučajno prelistavajući kanale na TV-u, naišla na nešto što mi je riješilo sve nedoumice. Kanal Geografic Channel. Na papiru ozbiljan kanal sa znanstvenim sadržajima. Naravno, čovjek očekuje da budu prikazani na širokim masama prihvatljiv, populistički način. No na neke stvari se ipak ne može pripremiti. Frajer osmjeha šireg od guzice Kim Kardashian bombastično najavljuje emisiju u kojoj će nas naučiti kao se pravilno – otvaraju vrata. ‘Sve što nikad niste znali o otvaranju vrata, doznajte u našoj emisiji. Šokantno!’ Hej, što nas, pobogu, netko može naučiti o vražjem otvaranju vrata? Imam mačku koja redovno sebi otvara vrata prostorija u stanu. I zanimljivo, životinja uvijek zna kada vrata treba gurnuti, a kada ih treba povući prema sebi. Možda imam mačku znanstvenog genija? Mutanta? Supermačku? Evo, gledam je dok lijeno leži sklupčana pored mene i razmišljam, možda njen talent trebam nekako unovčiti?

Što jest, jest, mediji su danas prepuni savjeta, baš kao i knjižare koje vrve knjigama čiji naslovi počinju s: ‘Kako…’ Čini se da ljudima danas za sve trebaju upute, ruka koja će ih voditi izgubljene kroz mrak, glas koji će ih uputiti i reći im što da čine kada su u nedoumici. A u nedoumici trebaju biti stalno, čak i kad čine stvari koje su se donedavno činile tako jednostavnima kao što je odluka izaći na snijeg ili ne, voziti automobil, što jesti i kako otvoriti vrata. Neću se iznenaditi ako uskoro negdje ugledam popis deset savjeta kako se počešljati ili kako pravilno obuti cipele bez rizika od ozljede. Hej, možda se čak negdje pojavi i pravilnik o pravilnom disanju s dramatično intoniranim upozorenjima o rizicima nepravilnog izvođenja udisaja i izdisaja.

Činjenica je da je svijet stoljećima sasvim lijepo funkcionirao bez svega toga. Ljudi su bili svjesni rizika koje preuzimaju i koristili su ono što danas polako sve više pada u drugi plan – zdrav razum. Bili su slobodni preuzeti rizike i za te rizike snosili su osobnu odgovornost. Danas se, pak, sve čini kako bi ih se prestrašilo, natjeralo da prestanu vjerovati u sebe i svoje sposobnosti te ih se učinilo ovisnima o drugima – o takozvanim stručnjacima, o medijima i o ‘mami’ državi koja se o njima brine. Vrijeme je da ljudi ponovno vlastitu slobodu uzme u svoje ruke. Pa ako treba, neka se usude i sami vlastitim automobilom otići na posao po snijegu.

[ad id=”40551″]

G.M.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati