Crveni Hrvati u Sjevernoj Karolini – crtice uza knjigu Croatan Indijanci: od legende do istine (Redak, Split 2014.)

0

Veoma se često govori o potrebi popularizacije znanosti i njezina približavanja puku kako bi prilagođene znanstvene spoznaje mogle znatnije utjecati na šire društvene slojeve. Iako su znanstvenopopularna djela (poglavito ona državotvornoga sadržaja) iznimno važna malobrojnijim narodima, među Hrvatima ih je razmjerno malo.

veliki_jedrenjak

Štoviše, ako je riječ o djelu koje na neki način nadilazi kalupe u koje su nas sveli naši mediji, ako upućuje na to da su Hrvati u nekim razdobljima oblikovali i svjetsku povijest, takva se djela, kao po narudžbi, smatraju u najmanju ruku manje vrijednima jer se o hrvatskome doprinosu svjetskoj baštini smije govoriti samo s podsmijehom i prijezirom, jer su Hrvati, po mnijenju naših vodećih kulturnjaka (a u maniri Krležina Hrvatskoga boga Marsa) tijekom čitave svoje povijesti bili topovsko meso ili unajmljeni koljači. Upravo su zbog te slike knjige poput Croatan Indijanci: od legende do predaje Božidara Ručevića potrebne ne samo da nas pouče, nego i da unesu dašak vedrine i ponosa u našu neveselu svakodnevicu te je upotpune poučnim sadržajima jer u razdoblju ambalaže (kako volim nazivati sjaj epohe u kojoj živimo) ne postižete mnogo podcjenjivanjem vlastite uloge. Toga bi morali biti svjesni i naši mediji i znanstvenici (uglavnom oni lijevih uvjerenja) koji promiču takav pogled. Ne trebamo se neutemeljeno hvastati, no ne trebamo se ni vazda podcjenjivati i posipati pepelom. Vidite i sami dokle nas je to dovelo.

Autor knjige Božidar Ručević iako vrstan tehničar (što potvrđuje činjenica da je izvanrednim članom Akademijina Znanstvenoga savjeta za naftu) hrvatskoj je kulturnoj javnosti poznatiji kao rodoslovac. Njegova su istraživanja zapazili i vodeći hrvatski onomastičari poput nedavno preminuloga akademika Šimunovića koji je u glasovitoj monografiji Hrvatska prezimena navodio i podatke koje je dobio od Božidara Ručevića.

U knjizi Croatan Indijanci: od legende do predaje autor pokušava odgonetnuti podrijetlo indijanskoga plemena Croatan koje je i danas nastanjeno u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Moguću je povezanost toga plemena s hrvatskim (poglavito dubrovačkim pomorcima) autor nastojao obrazložiti povijesnim, etnološkim, rodoslovnim genetičkim i jezičnim (poglavito antroponomastičkim) podatcima. Već je na početnim stranicama autor naznačio temeljne ciljeve studije: podastrijeti hrvatskoj javnosti sve podatke koji upućuju na veze između plemena Croatan i hrvatskih pomoraca, potaknuti na daljnja istraživanja hrvatske i američke znanstvenike te pokrenuti moguću gospodarsku, turističku i znanstvenu suradnju između udaljenih dijelova svijeta koje je približilo razdoblje velikih otkrića.

U jednoj sam kolumni u Hrvatskome slovu naveo kako je upravo usmjerenost prema moru (neka slavenska inačica grčke talasokracije) ono što Hrvate izdvaja među (Južnim) Slavenima. More je hranilo, preko mora se bježalo od turskoga zuluma i doseljavalo u sigurnije luke, preko njega su nam dolazili robovi, klesari, vjerovjesnici i vojnici, more je bilo jedina veza Hrvata sa svijetom kad smo bili svedeni na ostatke ostataka, preko njega su nam dolazili Grci, Sardi, Jeđupi, Saraceni, Mlečani i mnogi drugi, more je svjetsko (da ne rečem globalno), bilo je jedinim izlazom iz regiona koji su Osmanlije podijelili na nekoliko tamnih vilajeta. More je oduvijek draškalo maštu te je od Hrvata učinilo prve putnike u Novi svijet (ima naznaka da je Hrvata bilo i među Kolumbovim mornarima, a američki jezikoslovac češkoga podrijetla Charles L. Prazak tvrdi da su Hrvati prvi bijelci koji su se nastanili u Sjevernoj Americi) i istražitelje nepoznatih krajeva (prisjetimo se braće Seljan). Koliko god nas nastojali utopiti u regionskome blatu, nijedan se narod (naglasit ću to još jednom) u ovome dijelu Europe nije s morem toliko sljubio koliko su Hrvati.

Ručević u uvodnim poglavljima ukratko opisuje razvoj brodogradnje i smjerove plovidbe Dubrovčana iz kojega je razvidna financijska i graditeljska moć Dubrovačke Republike te svjesnost da će se središte svjetske trgovine iz Sredozemlja pomaknuti na dalja mora. Štoviše, dubrovački su pomorci obnašali i visoke dužnosti u službama drugih država. Ručević ističe primjer Vice Bune (1559. – 1612.) sa Šipana koji je zbog otkrića u Tihome oceanu postao španjolskim potkraljem Meksika. Dometnuo bih i da je na dubrovačkome području nekoć bio čest antroponim (bilo je prezimena, a još više obiteljskih i osobnih nadimaka) Indijan kao spomen na slavnu pomorsku prošlost.

Članovi su koje od dubrovačkih ekspedicija mogli dospjeti i u Sjevernu Karolinu te utjecati na život tamošnjih Indijanaca. O plemenu Croatan prvi zapisi potječu iz 1584. kad se s njima kod rta Hatteras susreću engleski kapetani Philip Adamas i Arthur Barlowe. Prvi od njih pripadnike plemena Croatan opisuje kao bjelopute umješne trgovce koji se služe bjelačkim oružjem. John Lawson 1709. u putopisu „Putovanje kroz Karolinu“ iznosi i indijansku predaju o brodolomu Bijelaca koji su ostali živjeti s američkim starosjediocima. Ručević nakon toga iznosi i neke moguće jezične sličnosti između jezika plemena Croatan (ne draška li već i samo ime toga plemena maštu jer Dubrovčani su i tada, što potvrđuju Foretićeva, Tomasovićeva i Jirečekova djela, itekako bili svjesni da su Hrvati) i hrvatskoga koje su isticali dubrovački doseljenik u Sjedinjene Amerike Države Josip Cuculić te američki znanstvenici Adamic i Prazak. Za temeljitu bi jezičnu raščlambu, dakako, bilo potrebno veoma dobro poznavati kroatanski jezik te se stoga ne bih upuštao u procjenu ispravnosti navedenih zaključaka, no kad se mogućim jezičnim podatcima pridodaju neke sociološke činjenice (primjerice podatak da su Croatani jedini među Indijancima uzgajali vinovu lozu, i to sortu veoma sličnu autohtonim sortama hrvatske obale Jadranskoga mora) i mogući genetički podatci, mogućnost da su Hrvati, barem u nekome obliku, utjecali na povijesni razvoj jednoga indijanskog plemena, ne doima se više tako malom.

Opsegom malahna (74 stranice) knjižica Božidara Ručevića Croatan Indijanci: od legende do istine za hrvatsku bi javnost morala biti iznimno zanimljiva ponajprije zbog toga što potvrđuje u stručnoj javnosti itekako poznatu činjenicu da su mnogi hrvatski pomorci (a kasnije i istraživači) bili otkrivačima Novoga svijeta. To što šira javnost nije s tim upoznata imamo zahvaliti našim medijskim i političkim elitama koje na svaki pokušaj da se Hrvate izdvoji iz okružja ili da se njihova povijest prikaže nešto svjetlijim bojama odvraćaju kako su Hrvati malobrojan i neznatan narod bez čijega se postojanja ništa u svjetskoj povijesti ne bi promijenilo. Ta je bolest u Hrvata, čini se, neizlječiva. Navest ću primjer smještanja otoka Melite na koju se po predaji nakon brodoloma iskrcao sveti Pavao. Iako je poprilično uvjerljivom dokumentacijom Ignjat Đurđević (inače poznati hrvatski barokni književnik) 1730. nastojao dokazati kako antičku Melitu treba potražiti na Mljetu, tomu su se najžešće protivili Dubrovčani. Premda su se navodili različiti drugi dokazi, u pozadini je priče bio vječni hrvatski jal jer zar bi se jedan od najznamenitijih kršćanskih svetaca zaustavio na malome i zabačenome pučinskom otoku Mljetu kad je već bio gotovo na mirima od bijeloga grada? Ne trude li se i danas mnogi hrvatski povjesničari dokazati kako Marko Polo nije imao ama baš nikakve veze s Korčulom, a ne daj Bože da je bio Hrvat iako je prezimena Depolo, Polo i Pauli lako povezati s hrvatskim prezimenom Pavlović? Nismo li donedavna slušali tvrdnje nekih vodećih hrvatskih povjesničara da Tomislav nije bio kralj iako se u više papinskih dokumenata uz njegovo ime navodi naslov rex. I, konačno, zar Konstantin Porfirogenet nije malo pretjerao opisujući oružanu moć kojom je raspolagalo srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo? Vjerojatno nas je u razdoblju koje opisuje u svojemu djelu O upravljanju carstvom bilo tek nekoliko tisuća. Jedino što toj činjenici smeta jest da je tih nekoliko tisuća uspješno ovladalo bizantskim gradovima u Dalmaciji i nekoliko stoljeća uspješno suzbijalo Mletke. Zamislite da se netko ozbiljnije u engleskome društvu drzne problematizirati postojanje kralja Artura o kojemu, brat bratu, i nema nekih pouzdanih vrela. Engleska bi javnost vjerojatno istom osudila takav pokušaj. Kad je o Hrvatima riječ, naši nas stavotvoritelji najradije predstavljaju kao koljače i palikuće, a mjesta za neke vedrije teme nema.

Najveća je vrijednost Ručevićeve knjige upravo u tome što ukazuje kojim putom treba krenuti u ozdravljanju hrvatskoga društva, što izborom i načinom obrade teme donosi jedan dašak optimizma. Kao takva ona možda ne će pobuditi zanimanje „velikih“ medija, ali vjerujem da će je mnogi rado imati na vlastitim policama te da će hrvatski povjesničari, proučavatelji razvoja hrvatskoga pomorstva, etnolozi i enolozi (Nije li dokaz da Croatani potječu od Hrvata, da se malo našalimo, i to što crvenoputi Hrvati vole crno vino koliko i bjeloputi?) te genetičari, ponukani smjernicama koje je autor knjige ponudio, nastojati rasvijetliti veze negdašnje pomorske sile i Novoga svijeta. Nama pak ostaje odgovoriti na pitanje zašto smo bivša pomorska sila kad i danas živimo na istim obalama i imamo jednako sposobne poznavatelje domaćih i svjetskih morskih žala. Bit će da ne znamo odgojiti kormilara!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

facebook komentari