Crveni pate od protudemokratske, elitističke narcisoidnosti

0
Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike: Svršetkom veljače 2015.

Idu dani. Mini-veljača je bila kratka kao život ljudski i Vlada nije stigla baš ništa učiniti. Ne može joj se zamjeriti jer ako u tri godine nije učinila ništa za Hrvatsku, kako bi mogla u toj veljači koja završi prije nego je ozbiljno i započela?

Da nije bilo inauguracije prve hrvatske predsjednice, Vlada se ne bi ni sastajala jer ne bi imala o čemu razgovarati. Da bi Vlada ipak imala o čemu, Kolinda predloži tematsku sjednicu, a premijer gleda kako da ju izbjegne jer ni o jednoj temi nema pojma – što je paradoksalno, jer ako nema pojma onda ga ni jedna tema ne može iznenaditi, u sve je jednako neupućen i treba mu biti svejedno, piše Hrvoje Hitrec za HKV.hr

Sada se dosjetio da bi ipak mogao ići u prijevremene izbore (Naprijed!) koji nisu tematski nego opći, čak je obećao da će ih raspisati ako SDP dobije pet gradova ili mjesta na prijevremenim lokanim izborima. Znači, bit će prijevremeni parlamentarni jer SDP više ne može dobiti nigdje i ništa, a HNS mu ne može pomoći jer je nitko i ništa, kao što je i cijela kukuriku-koalicija odavno krepana kokoš ispiljena prije više od tri godine iz zaostalog jajeta protuhrvatskog totalitarizma i podmetnuta hrvatskom puku u najvećoj izbornoj prijevari otkako postoji samostalna hrvatska država.

Pa kad predsjednica pozove trgovca lažima da dade ostavku, odnosno puno pristojnije kaže da bi to bilo najbolje rješenje, stanu urlati labradori i snebivati se. Pa kako može, pa što je to, pa ne može ona tako to. A može. Kao što smo vidjeli. Jer ako sjednete na mjesto predsjednika, u ovom slučaju predsjednice, i vidite da bi trebali surađivati s nekim fakinom koji vas i ne pozdravlja, koji vam se ruga, koluta očima i gleda kako bi vam podvalio posve tapkaroški, onda mu naravno kažete da se tako ne može ponašati i da treba otići… što dalje. Da Hrvatska pliva u medu i mlijeku, da jest takva zemlja kakva bi mogla biti, onda bi na Milanovića čovjek odmahnuo rukom i rekao mu neka ostane još tih nekoliko mjeseci, izvodi svoje male infantilne predstave i govori bedastoće, ali Hrvatska jednostavno nema ni dana za čekanje, ni sata. Sat otkucava, upozoravaju nas sa svih strana. I oni siti u Europi i oni gladni u Hrvatskoj.

Što je Milanović odgovorio na u biti plemenitu poruku da ode u miru Božjem? Objasnio nam je kako to funkcionira jer mi sami nismo znali: da Vlada proizlazi iz saborske većine, a ta je većina birana na izborima – i to je sve. Zapravo nije sve. Još reče da u Hrvatskoj postoji samo jedna vlast. Na tu izjavu kojom se negira trodioba vlasti, nitko nije reagirao punom snagom, kako je trebalo, jer bez sumnje zaudara po stanovitom, makar i cirkusantskom državnom udaru. A da stvar ipak nije bezazlena vidi se po naizgled nepovezanim pojavama („antišatorski prosvjed” u režiji režima, pozivanje vukovarskih branitelja na obavjesne razgovore, na sud gdje ih tuži tužiteljica koja za tu priliku doputuje iz Šida (danas u Srbiji), slanje protivnika režima u umobolnice, totalitarističko upravljanje Hrvatskom radiotelevizijom, naručeni gojanovski ispadi … pa sve do Ministarstva kulture koje je postalo ideološki agitprop, do Ministarstva vanjskih poslova koje naglo daje milijune protuhrvatskim „nevladinim” udrugama, sve do stranačkoga privatiziranja Hrvatskoga sabora kojemu se iz Vlade šalju nesuvisli i opasni prijedlozi zakona koji – poput zakona o referendumu – drsko đugašvilijevski potiru najsnažniju rečenicu iz Ustava, da vlast pripada narodu).

Sve rečeno i neizrečeno vodi prema zaključku da crveni pate od protudemokratske, elitističke narcisoidnosti koja je postala paranoidnom jer su im se izjalovila velika očekivanja o veličanstvenoj odmazdi za stvaranje hrvatske države, i da zadnjim snagama nastoje izazvati u Hrvatskoj što veći kaos. Uzaludno, naravno.

Oni moraju otići, ovako ili onako. Bolje ovako, na prijevremenim izborima, nego onako. Povijest će ih (i to možda) zabilježiti jednom jedinom umornom rečenicom: “Vlada lažnih socijaldemokrata komunističke i jugoslavenske provenijencije potpuno je podbacila, a cijela opcija hametice poražena na izborima 2015.”

Hrvatska televizija zadnja utvrda

To jest njezin Info-program iliti servis koji servisira pripadnike aktualnog crvenog režima. O HTV-u je prošloga tjedna bilo riječi u Hrvatskom saboru, kada se raspravljalo o djelovanju te (u teoriji) kulturne ustanove – u 2013. godini. Postalo je to već običajem: hajdmo razvlačiti i ne stavljati na dnevni red, Hrvati su zaboravan narod i tko će se sjetiti što je bilo prije dvije godine. Mjerodavni se odbor nije ni izjasnio, nije imao kvorum. Zastupnici su na plenarnoj sjednici ipak govorili nešto ne samo o 2013. nego i o 2015., što nigdje nije opširnije objavljeno pa naravno ni u dvjema najtiražnijim tiskovinama koje pušu u isti rog.

Usporedo su stali na noge novinari istoga toga HTV-a i odlučili da više ne će šutjeti. Potporu nemaju od Duke od Mletaka niti ju mogu očekivati od te režimske novinarske udruge, pa se možda bave mišlju da utemelje novu udrugu, takoreći hrvatsku. Vrlo dobro. Samo na HTV-u ih ima u ovom trenutku oko stotinu, a kako se budu bližili izbori bit će ih još toliko, pa ako pridodamo vrsne novinare nekad poznate iz tiskovina a sada s internetskih portala (novinare bačene na ulicu u zadnjih desetak godina) bit će to vrlo brojna i vrlo kvalitetna hrvatska novinarska udruga.

U međuvremenu se čeka Nadzorni odbor HRT-a koji bi trebao nešto reći o sabotaži inauguracije predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je odjeknula u javnosti kao grički top (to jest umjesto njega jer se nije oglasio kad je trebalo). O ispadima Elizabete Gojan bit će, kao čujem, traženo mišljenje urednice IMS-a (nije kratica od Informativni magazin Srbije), Lamije Alečković – premda je rečena gospođa svoje mišljenje izrazila već u trenutku kada je dala stamenoj Elizabeti da vodi inauguracijsku emisiju. Lamija Alečković je, da podsjetim, stigla (ili se vratila) na HTV s mjesta izvršne urednice vijesti Al Jazeera Balkans te nastavila na HTV-u kao da je još ondje.

Omladinski primatelj štafete imenovao ju je urednicom IMS-a usprkos protivljenju zaposlenih na HTV-u. Pa tako odgovara samo njemu, a kako on ne odgovara Hrvatskom saboru nego samo Milanoviću (i donedavno Josipoviću) stvar je jednostavna, a Nadzorni odbor može samo „diskutirati”. O čemu? O rečenom skandalu, o otkazu Karolini Vidović Krišto protiv kojega su bili i novinari HTV-a ali tko ih sluša, o najavljenim sankcijama Hloverki Novak Srzić i sedamdeset novinarka i novinara koji su potpisali svoje zgražanje gojanskim vođenjima emisija, nakon čega će sve više-manje ostati isto – do parlamentarnih izbora.

Nakon njih će letjeti perje, ali kako vrag nikada ne spava već sada treba pripremiti novi Zakon o HRT-u da se ne bi ponovilo isto, odnosno da jedan jedini čovjek nema beskrajne ovlasti kao što ih ima sada. Sadašnje je ovlasti netočno nazivati faraonskim jer su faraoni i te kako bili ovisni o velikim svećenicima, što dokazuje žalosni kraj nekih od njih, a ovaj prisavski ovisan je tek o jednom, nakon što je zbačen Josipović.

Jugoslavijo

Nisam se mogao ne sjetiti jedne druge Alečkovićke, to jest Mire Alečković. Osamdesetih je godina (crno-bijeli svijet) zagrebačka „Mladost” (pokoj joj duši) imala podosta zgodan projekt vođenja i podvođenja pisaca po školama pa čak takve izlete i honorirala . U jednom mjestu, doista više ne znam kojem, slučajno ili ne našli smo se Mira Alečković, srbijanska pjesnikinja i ja. Što su bile nastavnice u toj školi, ne znam niti me je to tada zanimalo, ali sam se lecnuo kada su voditeljici iz „Mladosti” zahvaljivali što im je dovela „našu spisateljicu”. Nisu ni prema meni bile odbojne, ali je bilo očito da ja nisam „naš”. Mjesto o kojemu govorim nalazilo se u Hrvatskoj.

Od tada je prošlo trideset i pet godina i štošta se u međuvremenu dogodilo.Umrla je i Mira Alečković, autorica pjesama „Druže Tito mi ti se kunemo” i „Jugoslavijo” (od Vardara pa do Triglava).

Obljetnica prvoga općeg sabora HDZ-a

Ni 1990. nije bilo toliko ljudi u „Lisinskom” kao 24. veljače 2015., a atmosfera ista. O obljetnici je dosta toga rečeno, čak su i neke visokotiražne novine uspjele zabilježiti događaj. Bio je prikazan i film iz devedesete, a u njemu desetak nas od niza tadanjih govornika – od tih desetak mnogi pokojni (Tuđman, Šušak, Brozović, Sulimanac…) Iz govora sadašnjeg predsjednika HDZ-a zapamtio sam, po prirodi stvari, dio o kulturi. Zašto? Zato jer se na velikim političkim skupovima ta zazorna riječ rijetko spominje, i zato što je izrečeno u skladu s temeljnim načelima djelovanja Hrvatskoga kulturnog vijeća, ali i našim stalnim reagiranjima na (ne) kulturne pojave, naime, citiram, „da danas nemamo nacionalnu i kulturnu politiku, a ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota.”

Službeno proglašen svršetak detuđmanizacije

U četvrtak prošloga tjedna predstavljeno je šestoknjižje „Iz Tuđmanova arhiva” (glavni urednik Miroslav Tuđman). Riječ je o prepisci prvoga hrvatskog predsjednika s tadanjim gospodarima svijeta, predsjednicima, premijerima, kancelarima, visokim dužnosnicima svega i svačega, o dokumentima na temelju kojih će se pisati povijest devedesetih godina a ne na temelju krivotvorina kojima smo bili opsluživani zadnjih petnaest godina. Ujedno, to je predstavljanje označilo i službeni kraj opake ali neuspjele detuđmanizacije, to jest dekroatizacije.

Vjerojatno najzanimljiviji govor održao je akademik Davorin Rudolf, vraćajući publiku u ono doba kada je Tuđman usprkos rečenom svijetu i njegovim moćnicima odlučio proglasiti samostalnu hrvatsku državu. Davorin Rudolf bio je neposredni svjedok tih povijesnih događaja, kao ministar vanjskih poslova. Opisao je susret Tuđmana i Kučana sredinom lipnja 1991. kada je dogovoreno da Hrvatska i Slovenija proglase samostalnost dan za danom (na kraju su to učinile istoga dana), ali su se do 25. lipnja odvijali i drugi susreti koji su mogli odgoditi ili posve obeshrabriti odluku o osamostaljenju – prvi u Berlinu, drugi u Beogradu.

U to su doba i kancelar Kohl i ministar vanjskih poslova Genscher bili za jedinstvenu Jugoslaviju, naravno i francuski predsjednik Mitterand zaljubljen u Srbe, Srbiju i Jugoslaviju, ali i Vatikan, a o Italiji i debelom de Michelisu da se ne priča. Američki veleposlanik Zimmermann reče Tuđmanu u Beogradu da je SAD za jedinstvenu Jugoslaviju, ali dodaje: da se to jedinstvo ne smije sačuvati silom. Pa se Milošević hvatao za prvi dio rečenice, a Tuđman za drugi. Nešto kasnije, Tuđman razgovara s Kadijevićem, nasamo. U zrakoplovu na putu u Zagreb Tuđman ima tamni povez na očima, opušta se. Prelomio je.

Službeni kraj demonizacije HVO-a i Herceg-Bosne

Nekako usporedo s nezaustavljivim povratkom Hrvata u Hrvatskoj izvorima i volji na kojoj je nastala moderna, demokratska država hrvatska, isti se proces događa među Hrvatima u BiH koji su održali skup svoga Hrvatskoga narodnog sabora i uspravili se opet jednom u povijesti, također nezaustavljivo, te kazali u deklaraciji da je Dayton bio obična svinjarija kojom je ozakonjena nepravda, da žele međunarodnu konferenciju o BiH, da žele, hoće i inzistiraju na četiri federalne jedinice od kojih će jedna naravno biti hrvatska. Melem je to za moje uši jer o tome pišem godinama, pa i na ovim stranicama, a pisao sam tako i u vrijeme kada je i samo spominjanje hrvatskog „entiteta” bilo maltene neprijateljska djelatnost u Hrvatskoj, kada je vascela „hrvatska” politička elita svih boja urlala od straha vičući: Ne to, pustite to, samo nam može škoditi, ne ćemo ući u Europsku uniju i slično.

Službena Hrvatska ostavila je Hrvate u BiH na cjedilu, i ta činjenica ostaje mrljom na savjesti onih koji savjest imaju. I ne samo to, trudila se putem medija i drukčije demonizirati hercegbosanske Hrvate, demonizirati Hrvatsko vijeće obrane, a komunistička jugoslavenska ljevica u Hrvatskoj trljala je ruke kada su politički i vojni vođe Herceg Bosne završili u Haagu pod optužnicom za „zajednički zločinački pothvat” u kojoj su optužnici uz rečene i Franjo Tuđman i Šušak i Bobetko i svi znani i nezanani, a na kraju oni živi osuđeni i sada čekaju žalbeni pravorijek.

Kao što je meni melem na ranu aktulana deklaracija Hrvatskoga narodnog sabora, tako je jugoslavenski orijentiranim protuhrvatskim kretenima bila melem na ranu spomenuta presuda „šestorici” – a rana se orjunaška zvala oslobađajuća presuda hrvatskim generalima iz Hrvatske koja ih je uzdrmala do dna bezdušne duše te su još samo polagali nadu (i još polažu) u konačnu presudu Hrvatima iz Herceg Bosne. I tu će orjunaška klatež doživjeti udarac jer su se stvari promijenila i na geostrateškoj karti, pojavila se islamistička opasnost od koje se i Europa zatresla te malo bolje pogledala tko se to prije dvadesetak i nešto više godina na njezinim istočnim granicama borio ne samo protiv velikosrpske agresije nego i slične islamističke velikomuslimanske težnje – a i jednoj i drugoj su bili zaprjekom ti tako silni Hrvati koji su odlučili ostati gdje jesu, naoružali se (usput i mislimane), utemeljili svoju Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu i Hrvatsko vijeće obrane. Pa će se uskoro ista ta Europa pitati kako je to ona sama pridonijela ne samo ratu devedesetih nego i zulumu svojih povjerenika nakon rata, kako je to postavljala povjerenike očito i potpuno protuhrvatske, osobe bez morala ali i bez političke težine, male bijednike koji su odrađivali zadaću političkog i gospodarskog uništenja Hrvata u BiH. I kako je mogla biti tako glupa i kratkovidna. Dobra, stara, slijepa Europa.

A ja ću se zapitati i naći vremena da pobrojim „hrvatske” političare, medije i novinare (pojedinačno) iz Hrvatske koji su demonizirali bih Hrvate i krivotvorili povijest, a nisu to činili samo čuvajući funkciju ili radno mjesto nego i iz osobne, neobjašnjive (na prvi pogled) mržnje. A ona se nastavlja i ovih dana kada se neki mrzitelj Hrvata i Katoličke crkve oglasio u povodu blagoslova Pantovčaka, čudeći se što je prostore okužene prethodnicima blagoslovio franjevac, dodajući „i to još bosanskohercegovački” (!)

U Gavellu se vraća kazalište

Dobar glumac i vrlo spretan dramski autor Tracy Letts napisao je prije deset ili manje godina svoju najbolju dramu „Kolovoz u okrugu Osage” koja je prošloga petka izvedena u zagrebačkom kazalištu Gavella (odličan prijevod Tomislava Kuzmanovića). Predstava je režirana finom ženskom rukom Slađane Kilibarde, a i komad je pretežito ženski, vuče ponešto na Tri sestre, podosta na Čelične magnolije, a nešto i na Mačku na vrućem limenom krovu , a najviše na istoimeni film – u svakom slučaju daje priliku glumicama da pokažu što znaju, a budući da znaju – sve je na kraju ispalo dojmljivo.

Čovjek se osjećao kao da je u pravom kazalištu, a to je u zadnje vrijeme vrlo rijetko. Anja Šovagović Despot briljantna u desetcima preobrazba i nijansa koje kostimografkinja Marita Ćopo pozorno prati, Bojana Gregorić Vejzović gotovo je dosegnula vrhunce glumačke umjetnosti, Nela Kocsis ukazala se kao rasna komičarka, a i ostale su glumice (Jelena Miholjević, Antonija Stanišić Šperanda, Lukrecija Tudor) na zavidnoj visini, kao i vrlo mlada Anja Đurinović. Muški dio ansambla nije samo statirao, ali nije ima šanse nametnuti se, tek je Ranku Zidariću kao ljubimcu publike uspjelo unijeti dah testosteronskoga dijela svijeta.

Ne pišem kazališne kritike (niti bih vama dao), ali čitam kritike pa sam tako pročitao i (pohvalno brzo) objavljenu recenziju Bojane Radović u „Večernjem listu” – tako površnu, hladnu, najvećim dijelom netočnu – i to je stvarni povod mojega napisa. Nedavno sam, je li u istom listu ili drugom, čitao članak o bijeloj kugi koja je zahvatila hrvatske kazališne redatelje pa ih više gotovo i nema (ima ih, ali uvozimo sa strane), čitao sam i napise vrlo okrutne prema predstavama koje su sve drugo nego li ono što je o njima napisao kritičar (kritičarka) i zaključio da se tu vodi vrlo tendenciozna politika kojoj je cilj sustavno minoriziranje hrvatskoga glumišta, ne tako neprijateljski drsko kao u riječkom slučaju, ali perfidno i opako.

Napisati, primjerice, da je Bojana Gregorić u „Kolovozu..” bila tek „solidna”, znači neistinito informirati čitateljsku publiku i za oktavu spustiti radoznalost te publike i njezinu želju da vidi predstavu. A zašto se to radi, objasnio sam. I gdje je nestao kritičar istoga toga „Večernjaka”, Ciglar, koji je doista znao što je teatar i kako je došlo do toga da bude otpušten kada je u list stigao Ogurlić prenesen iz „Jutarnjeg” (i sada opet iznova presađen u jutarnje novine)? Kako je došlo do toga da je Želimir Ciglar morao potražiti posao čak u Skoplju, kao što je nakon upada komunista u Zagreb veliki dirigent Matačić morao – u isto to Skoplje.

Dnevnik HTV-a

Gledam nedjeljni središnji Dnevnik HTV-a i tonem. Je li moguće urediti tako grozno dosadan Dnevnik? Jest, sve je moguće. Je li moguće sa susreta hrvatske predsjednice i slovenskoga predsjednika ne imati televizijsko izvješće, sliku koja se giba, nego samo fotografiju sa šturim popratnim tekstom? Sve je moguće. Na svršetku Dnevnika najavljen je revolucionarni novi središnji Dnevnik s početkom u 19 sati i trajanjem, valjda, puni sat. Dnevnik pun života. Na Dnevnik u 19 sati hrlit će ljeti posebno poljoprivrednici, kada danja svjetlost traje do deset navečer. Hoće li RTL sada premjestiti svoj Dnevnik na osamnaest sati, a Nova na osamnaest i četrdeset pet. Ako se tako nastavi, svi će se približiti podnevu.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari