Čuda u parku

0

U medije je procurila, što će reći da je mudro plasirana, nevjerojatna vijest da je Zoran Milanović osnovao neformalno ”vijeće mudraca”. Milanović je dosada svima davao do znanja da je on najpametniji, a da ostalima ostaje tek popuštati, stoga je vijest da je čak i u malenoj Hrvatskoj uspio naći četrdesetak osoba dostojnih da s njim razgovaraju na ravnoj nozi ugodno iznenadila hrvatsku javnost.

Visoko društvo sastaje se u Visokoj ulici. Ima tu biologa, fizičara, povjesničara, ekonomista, propagandista, kulturnjaka, spisatelja itd. Nedostaje, doduše, onih sa znatnijim iskustvom u realnom životu, to jest na tržištu, ali to će Milanović nadoknaditi svojim golemim iskustvom. Mudraci osmišljavaju strategiju za Hrvatsku 2030. Jedino što se zasada zna jest to da Hrvatsku zamišljaju kao ”ekološko-tehnološki park Europe”. Tvorac te ingeniozne zamisli je SDP-ov propagandist Bruketa. Tako, eto, za samo desetak godina pređosmo put od države do parka.  A u parku zna se: cucki pišaju, prostitutke nude svoju robu, klinci se opijaju, umirovljenici i adolescenti sjede na drvenim klupama i beznadno pilje u budućnost. Drago mi je ipak da Milanović konačno demantirao raznorazna desna zanovijetala koji su sumnjali u njegovo domoljublje. Čovjek koji s toliko ozbiljnosti pristupa planiranju budućnosti na dulje staze, nipošto ne može biti ne-patriot. Šteta što je njegov napor potpuno uzaludan i deplasiran! Naime, parku ne trebaju Vlada, Sabor, kojekakva ”vijeća mudraca” i slični bakrači, dostatan je dobar redar iliti redarstvenik.

 Bilo kako bilo, vijest o Milanovićevu ”vijeću mudraca” poslužila mi je kao dobar naslov za ovaj tekst. Hvala im, Milanoviću i mudracima. Pa krenimo redom.

 Čudo prvo: Sindrom ”bijele krivnje” EPH-ovih ”crnaca”

 Dok su mi djeca bila mala, gledao sam više puta jednu od brojnih animiranih verzija ”Ružnog pačeta”. U toj priči nekolicina od pozitivnih junaka upada u ralje podmuklog jazavca, lisca ili štakora, ne sjećam se više točno, i bivaju prisiljeni raditi u njegovoj primitivnoj tvornici, dok se on sablasno i zlobno cereka ponavljajući:”Proizvodnja ne smije stati, he-he, proizvodnja ne smije stati…” Na tu tvornicu iz crtića podsjeća me Pavićev EPH, a ”proizvođači medijske magle” na nesretne šljakere u tom pogonu. Nedvojbeno su neki od tih Pavićevih ”crnaca” u predživotu bili pozitivci, no odavno to više nisu. Obrazine su im srasle s obrazom.

 Zato bez problema pristaju na groteskne uloge. Jedna od njih je pravovjerno šibanje ”bijele krivnje”. Termin ”white guilt” (bijela krivnja) nastao je u anglosaksonskom svijetu. S podosta valjanim razlogom, valja primijetiti. Taj svijet je stoljećima kolonizirao, porobljavao, eksploatirao i diskriminirao brojne zemlje, kulture i narode diljem svijeta, te je u postmodernom opuštanju svih kočnica došlo vrijeme i za malo kajanja. Hrvatima međutim činjenica da su bijeli i geografski u Europi nije dosada donijela nikakve materijalne koristi ni priliku da koga ugnjetavaju, eksploatiraju ili diskriminiraju, stoga je svako njihovo posipanje pepelom uslijed ”bijele krivnje” apsurdno i kontraproduktivno. Istina, tijekom Drugog svjetskog rata bili smo prilično poslušni nacističkim okupatorima, ali kudikamo manje nego, recimo, Francuzi ili Srbi. Težnja za vlastitom državom izjednačena je, u nedostatku drugog razloga, s ”bijelom krivnjom”, ekskluzivnim fenomenom kod naroda kolonijalnih sila!

 Kako se kasnije batina ”bijele krivnje” pretvorila u argument svih boraca za prava svih potlačenih, stvarno ili samo u uobrazilji, od biljaka i životinja imigranata i homoseksualaca – njome se i u Hrvatskoj sve žešće razmahuje. U tome su se osobito izvještili EPH-ovi ”crnci”. Tako su se izredali u svojoj novini Jutarnjakovi kolumnisti gadeći referendum za unošenje definicije braka u Ustav RH. Ante Tomić veli da mu je ”pitanje što se smije zvati brak blesavije od pitanja što se smije zvati prošek”. Čudi me to od Tomića, ipak je on nekakav književnik i trebao bi više poštovati riječi. Uostalom, čisto sumnjam da bi ostao tako cool kada bi mu Pavić umjesto kuna uvalio sličice životinjskog carstva tvrdeći da on i te simpatične sličice također smatra kunama. Osim toga, kad smo već kod Tomićeva prošeka, čini mi se da su Talijani sasvim uspješno zaštitili svoj ‘prosecco’, pa zašto onda i Hrvati ne bi barem brak!? No, na stranu sve to, ne priliči Tomiću glumatati anglosaksonskog ćutitelja ”bijele krivnje” kad s onim klempavim šeširom i otužnom fizionomijom više podsjeća na berača pamuka nego na vlasnika plantaže.

 Čudo drugo: Zoran u obrani zdravog razuma

 Pozvalo Zorana Milanovića da u središnjem dnevniku opet nešto pojasni narodu. Ne sjećam se više što, ali nije ni važno. Dogodilo se nešto čudno, Milanoviću je šou ukrala novinarka Anka Bilić Keserović. Bila je nervoznija od njega, nabusitija od njega i ljevija od njega! Tako da je na kraju on morao braniti pravo 750 000 potpisnika na referendum, opominjati je da za jednu novinarku, koja bi trebala biti objektivna, djeluje preangažirano i previše pristrano. Iživciran što mu oduzima posao, u jednom trenutku je čak uskliknuo: ”Vi zvučite kao strateg SDP-a!”. Imao sam dojam da čovjek pred napasnom novinarkom grčevito brani svoj posao.

 Objektivnom gledatelju ostaje da se pita je li Milanović uistinu glavni u SDP-u ili negdje u sjeni zasjeda TCK (Tajni centralni komitet) i brusi politiku hrvatske ljevice. Još jedno ”vijeće mudraca”, što li?

Čudo treće: Prilika koja se ne propušta, osim u Hrvatskoj …

 Nezadovoljni pregovorima s Hrvatskom vladom, Mađari su najavili povlačenje iz Ine i prodaju dionica Ine u vlasništvu MOL-a. Tako nam se nenadano ukazala prigoda da povratimo energetski suverenitet. Međutim iz Vlade su brže-bolje požurili priopćiti da im ne pada na pamet ulaziti u takav ”ekonomski avanturizam”. Imaju pravo, što će parku suverenitet!? To je rezervirano za države.

 A u meni se, gledajući sve to, osim jada probudio i poduzetnički nerv. Da sam kakav američki ili arapski bogataš, dao bih oko parka, u koji se pretvorila Hrvatska, sagraditi tribine. Toliko se nevjerojatnih čuda i šašavih obrata, bez ikakve veze sa zdravom pameću, događa u tom parku da bi se na ulaznicama dalo dobro zaraditi.

 No kako sam samo običan Hrvat, ostaje mi samo bilježiti ”čuda u parku” i čuditi se strpljivosti njegovih stanovnika.

 Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari