Pratite nas

Kolumne

Čuvari mrtvih sela

Objavljeno

na

Miroslav Mikuljan i Žumberak na platnu

Prije otprilike mjesec dana vozio sam se zbog nekoga posla po Žumberku i na dnu njegovu kod Medvendrage naletio na filmsku ekipu – mladi redatelj Vitez, nećak Zlatka Viteza, snimao je crnohumornu komediju o razdoblju Drugoga svjetskog rata, koliko sam razumio. Upravo je pred imućnijom seljačkom kućom kaskader i epizodni glumac klao jednoga seljaka nožem, scena se ponavljala nekoliko puta i ja sam promatrao snimanje nekih pola sata na kiši koja je tih dana natopila Žumberak i od Kupčine i Slapnice stvorila opasne, bujne rijeke…

Žumberak, snimanje filma, nekoliko kilometara dalje bivša brvnara obitelji Marije Peakić koju je poslije kupio Pajo Kanižaj – naravno da me je sve to moralo podsjetiti na Miroslava Mikuljana i njegovu gotovo opsjednutost Žumberkom koji i nije drugo nego sažetak svih raseljenih, pustih hrvatskih krajeva u kojima smrt u doista funebralnom plesu trijumfira nad životom, te čovjek ondje polako nestaje i vraća se prvobitna krajobrazna arkadija koja bijaše tamo prije osvita čovječanstva.

ZumberakTo tjeskobno tajanstvo žumberačko na tridesetak kilometara zračne linije od Zagreba, nitko od hrvatskih filmskih umjetnika nije osjetio i prenio na platno bolje od Miroslava Mikuljana koji se kao i u mnogim drugim projektima snažno oslonio na scenarije svoje žene, književnice, pjesnikinje, pa su u toj suradnji nastali ne samo „Čuvari mrtvih sela”, nego i cijeli ciklus dokumentarnih filmova o Žumberku, poput naslova „Žumberačke perspektive” i „Sam”.

Nagrađivani „Čuvari” spadaju u sam vrh hrvatskoga dokumentarnog filma, a vječna je šteta što na njihovu tragu nije snimljen i igrani film u scenarij kojega sam i ja bio umiješan. Naslov je nesuđenoga filma bio „Jastreb nad lutkama” i bio je to dobar scenarij o kaskaderu i vođi snimanja koji se nakon nesreće povlači na Žumberak, u osamu blizu polumrtvoga sela.

Priča je to iz devedesetih, a svi mi koji smo radili na scenariju bijasmo dobri poznavatelji Žumberka, štoviše, sedamdesetih i osamdesetih godina na južnim obroncima naselili su se neradnim danom zagrebački umjetnici poput pjesnika Zvonimira Goloba, Višnje Stahuljak, producenta Branka Lustiga i još mnogih pa bi se moglo reći da je za razliku od politike prije i poslije Domovinskoga rata upravo hrvatski umjetnik otkrio povijest, sadašnjost i vrijednost toga od Boga zaboravljenog kraja iz kojega su u prošlosti dolazili toiliki zaslužni Hrvati, poput – da istaknem samo jednoga – Tadije Smičiklasa, pisca „Povijesti Hrvata” rođenog u Reštovu.

Nagrada Oktavijan Miletić

Mikuljan kameraU njegovo je doba još živio Žumberak podosta živahno, dolazio je tamo August Šenoa kočijom i pisao šaljive pjesme o Tadiji, preživljavalo se na škrtoj zemlji, a tragedija je počela na prijelazu stoljeća i nastavljena u ratovima, posebno u Drugom ratu i poslije njega kada je mnogo od malo ljudi koji su ondje ostali stradalo u komunističkim zločinima, a jama Jazovka postala simbolom svih hrvatskih stradanja, premda su tisuće stratišta osobito u Sloveniji bila i masovnija i progutala gotovo cijeli jedan naraštaj Hrvata.

Ni Miroslav Mikuljan ni Marija Peakić Mikuljan nisu Žumberčani. Miro Mikuljan rodio se u selu blizu Križevaca i mogao je shvatiti žumberačkoga seljaka koji je po lošim cestama satima i satima vozio drva u Jasku zaprežnim kolima a poslije traktorima s prikolicom, da zaradi koji dinar ili kunu – mogao je to jer je i njegova majka ustajala u kasne, a ne rane noćne sate i putovala na tržnicu u Zagrebu vlakom koji je stizao u zoru.

Njoj je Miroslav posvetio film „Ljudi na mliječnom putu” i njime zaslužio nagradu na Zagrebdoxu i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskoga filma – nagradu koja se zove po Oktavijanu Miletiću, pioniru hrvatskoga filma i autoru „Lisinskog” snimljenog u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Govoreći o Mikuljanu nedavno u povodu knjige njegovih tekstova i intervjua, nisam bez razloga usporedio Miletića i Mikuljana jer su oba stasala u neprofesionalnim uvjetima – Oktavijan zato što se hrvatski film tek rađao, Mikuljan jer je u vrijeme kada su zafranovići i grlići kao poćudne nade studirali u Pragu, pekao zanat u Kino klubu Zagreb i postao majstorom amaterskog filma.

Ovih su dana novine podsjetile na groznu poplavu koju smo doživjeli u Zagrebu 1964. i eto, prvi Mikuljanov dokumentarac govori s lica mjesta, a snimio je šezdesetih još dva a sedamdesetih dvanaest, među kojima su bili i oni o novom valu hrvatskih iseljavanja, takozvanom privremenom radu naših ljudi u Njemačkoj i drugdje.

Brak s Marijom Peakić

U tim godinama zapaženi i nagrađivani amater neosjetno, ali logično prelazi u profesionalne vode, radi dokumentarce i kratke filmove za Jadran film i Zagreb film, a u osamdesetima se upušta u snimanje igranih filmova „Hoću živjeti” i „Crveni i crni”, radi i za Televiziju Zagreb kako se tada zvala Hrvatska televizija, snima reportaže, dokumentarce, ali i serije za djecu, sada već i sa službenim papirima, štono riječ, jer je tih godina diplomirao na Akademiji za kazalište i film.

Koliko sam pratio, najveći njegov dobitak je ipak bio brak s Marijom Peakić koja je vjerojatno učvrstila njegov i tako već stamen hrvatski duh, što će odigrati značajnu ulogu u njihovoj profesionalnoj sreći i nevoljama devedestih i početkom našega stoljeća. Mikuljan koji je i prije hrvatskoga državnog uzleta imao kontakte s hrvatskim iseljeništvom preko velike bare, počeo se živo zanimati za njihove sudbine, a s početkom srpske agresije okreće kamere naravno prema ratnim događajima u zemlji.

Sretna je okolnost za duhovni i zbiljski hrvatski arhiv, za sjećanje i povijest, što je Mikuljan postao urednikom Dokumentarnoga programa na Hrvatskoj televiziji s jasnim hrvatskim stajalištima o prošlosti i sadašnjosti, protivnik krivotvorenja povijesnih zbivanja, čuvar dostojanstva mrtvih i živih, te je osobito u seriji Sudbine portretirao ili poticao zapise o vukovarskim junacima i hrvatskim vojskovođama, ali i uznicima iz olovnih vremena. Kada je došlo do preokreta na početku stoljeća i povratka komunističkih nasilnika u navodno liberalnom ruhu, Mikuljan je intrigama jednoga od Goldsteina ili obojice maknut s mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji, kao što je prije toga odstranjena Marija Peakić Mikuljan iz Dramskoga programa.

Mikuljan je likvidiran u soft verziji Jazovke – prvenstveno, ali ne i jedino zbog povijesno utemeljenih činjenica o komunističkih zločinima koji su i opet trebali biti stavljeni pod tepih. No kako u svakoj nesreći ima zrno sreće, Mikuljan se mogao posvetiti svojim projektima, te su tako nastali i „Čuvari mrtvih sela” koje danas prikazujemo. Miroslav Mikuljan bio je jedan od čvrstih umjetničkih hrastova, jedan od utemeljitelja stranke Hrast i od samoga početka član Hrvatskoga kulturnog vijeća koje se nepotkupljivo borilo i bori za hrvatske ideale. Umro je 15. veljače 2011., a na njegovu je sprovodu bio cijeli kulturni Zagreb.

Hrvoje Hitrec/HKV

P.S. Nakon projekcije u dvorani Hrvatskoga slova, doznao sam što doista nisam znao: da Hrvatska televizija nikada nije prikazala antologijski film „Čuvari mrtvih sela”. Nikakvih logičnih ni nelogičnih objašnjenja ne može i ne smije biti – riječ je očito o nečijoj osobnoj averziji koja se postavlja iznad hrvatske kulture i interesa gledatelja.

Pogledajte odlomak iz filma:

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati