Čuvari mrtvih sela

1

Miroslav Mikuljan i Žumberak na platnu

Prije otprilike mjesec dana vozio sam se zbog nekoga posla po Žumberku i na dnu njegovu kod Medvendrage naletio na filmsku ekipu – mladi redatelj Vitez, nećak Zlatka Viteza, snimao je crnohumornu komediju o razdoblju Drugoga svjetskog rata, koliko sam razumio. Upravo je pred imućnijom seljačkom kućom kaskader i epizodni glumac klao jednoga seljaka nožem, scena se ponavljala nekoliko puta i ja sam promatrao snimanje nekih pola sata na kiši koja je tih dana natopila Žumberak i od Kupčine i Slapnice stvorila opasne, bujne rijeke…

Žumberak, snimanje filma, nekoliko kilometara dalje bivša brvnara obitelji Marije Peakić koju je poslije kupio Pajo Kanižaj – naravno da me je sve to moralo podsjetiti na Miroslava Mikuljana i njegovu gotovo opsjednutost Žumberkom koji i nije drugo nego sažetak svih raseljenih, pustih hrvatskih krajeva u kojima smrt u doista funebralnom plesu trijumfira nad životom, te čovjek ondje polako nestaje i vraća se prvobitna krajobrazna arkadija koja bijaše tamo prije osvita čovječanstva.

ZumberakTo tjeskobno tajanstvo žumberačko na tridesetak kilometara zračne linije od Zagreba, nitko od hrvatskih filmskih umjetnika nije osjetio i prenio na platno bolje od Miroslava Mikuljana koji se kao i u mnogim drugim projektima snažno oslonio na scenarije svoje žene, književnice, pjesnikinje, pa su u toj suradnji nastali ne samo „Čuvari mrtvih sela”, nego i cijeli ciklus dokumentarnih filmova o Žumberku, poput naslova „Žumberačke perspektive” i „Sam”.

Nagrađivani „Čuvari” spadaju u sam vrh hrvatskoga dokumentarnog filma, a vječna je šteta što na njihovu tragu nije snimljen i igrani film u scenarij kojega sam i ja bio umiješan. Naslov je nesuđenoga filma bio „Jastreb nad lutkama” i bio je to dobar scenarij o kaskaderu i vođi snimanja koji se nakon nesreće povlači na Žumberak, u osamu blizu polumrtvoga sela.

Priča je to iz devedesetih, a svi mi koji smo radili na scenariju bijasmo dobri poznavatelji Žumberka, štoviše, sedamdesetih i osamdesetih godina na južnim obroncima naselili su se neradnim danom zagrebački umjetnici poput pjesnika Zvonimira Goloba, Višnje Stahuljak, producenta Branka Lustiga i još mnogih pa bi se moglo reći da je za razliku od politike prije i poslije Domovinskoga rata upravo hrvatski umjetnik otkrio povijest, sadašnjost i vrijednost toga od Boga zaboravljenog kraja iz kojega su u prošlosti dolazili toiliki zaslužni Hrvati, poput – da istaknem samo jednoga – Tadije Smičiklasa, pisca „Povijesti Hrvata” rođenog u Reštovu.

Nagrada Oktavijan Miletić

Mikuljan kameraU njegovo je doba još živio Žumberak podosta živahno, dolazio je tamo August Šenoa kočijom i pisao šaljive pjesme o Tadiji, preživljavalo se na škrtoj zemlji, a tragedija je počela na prijelazu stoljeća i nastavljena u ratovima, posebno u Drugom ratu i poslije njega kada je mnogo od malo ljudi koji su ondje ostali stradalo u komunističkim zločinima, a jama Jazovka postala simbolom svih hrvatskih stradanja, premda su tisuće stratišta osobito u Sloveniji bila i masovnija i progutala gotovo cijeli jedan naraštaj Hrvata.

Ni Miroslav Mikuljan ni Marija Peakić Mikuljan nisu Žumberčani. Miro Mikuljan rodio se u selu blizu Križevaca i mogao je shvatiti žumberačkoga seljaka koji je po lošim cestama satima i satima vozio drva u Jasku zaprežnim kolima a poslije traktorima s prikolicom, da zaradi koji dinar ili kunu – mogao je to jer je i njegova majka ustajala u kasne, a ne rane noćne sate i putovala na tržnicu u Zagrebu vlakom koji je stizao u zoru.

Njoj je Miroslav posvetio film „Ljudi na mliječnom putu” i njime zaslužio nagradu na Zagrebdoxu i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskoga filma – nagradu koja se zove po Oktavijanu Miletiću, pioniru hrvatskoga filma i autoru „Lisinskog” snimljenog u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Govoreći o Mikuljanu nedavno u povodu knjige njegovih tekstova i intervjua, nisam bez razloga usporedio Miletića i Mikuljana jer su oba stasala u neprofesionalnim uvjetima – Oktavijan zato što se hrvatski film tek rađao, Mikuljan jer je u vrijeme kada su zafranovići i grlići kao poćudne nade studirali u Pragu, pekao zanat u Kino klubu Zagreb i postao majstorom amaterskog filma.

Ovih su dana novine podsjetile na groznu poplavu koju smo doživjeli u Zagrebu 1964. i eto, prvi Mikuljanov dokumentarac govori s lica mjesta, a snimio je šezdesetih još dva a sedamdesetih dvanaest, među kojima su bili i oni o novom valu hrvatskih iseljavanja, takozvanom privremenom radu naših ljudi u Njemačkoj i drugdje.

Brak s Marijom Peakić

U tim godinama zapaženi i nagrađivani amater neosjetno, ali logično prelazi u profesionalne vode, radi dokumentarce i kratke filmove za Jadran film i Zagreb film, a u osamdesetima se upušta u snimanje igranih filmova „Hoću živjeti” i „Crveni i crni”, radi i za Televiziju Zagreb kako se tada zvala Hrvatska televizija, snima reportaže, dokumentarce, ali i serije za djecu, sada već i sa službenim papirima, štono riječ, jer je tih godina diplomirao na Akademiji za kazalište i film.

Koliko sam pratio, najveći njegov dobitak je ipak bio brak s Marijom Peakić koja je vjerojatno učvrstila njegov i tako već stamen hrvatski duh, što će odigrati značajnu ulogu u njihovoj profesionalnoj sreći i nevoljama devedestih i početkom našega stoljeća. Mikuljan koji je i prije hrvatskoga državnog uzleta imao kontakte s hrvatskim iseljeništvom preko velike bare, počeo se živo zanimati za njihove sudbine, a s početkom srpske agresije okreće kamere naravno prema ratnim događajima u zemlji.

Sretna je okolnost za duhovni i zbiljski hrvatski arhiv, za sjećanje i povijest, što je Mikuljan postao urednikom Dokumentarnoga programa na Hrvatskoj televiziji s jasnim hrvatskim stajalištima o prošlosti i sadašnjosti, protivnik krivotvorenja povijesnih zbivanja, čuvar dostojanstva mrtvih i živih, te je osobito u seriji Sudbine portretirao ili poticao zapise o vukovarskim junacima i hrvatskim vojskovođama, ali i uznicima iz olovnih vremena. Kada je došlo do preokreta na početku stoljeća i povratka komunističkih nasilnika u navodno liberalnom ruhu, Mikuljan je intrigama jednoga od Goldsteina ili obojice maknut s mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji, kao što je prije toga odstranjena Marija Peakić Mikuljan iz Dramskoga programa.

Mikuljan je likvidiran u soft verziji Jazovke – prvenstveno, ali ne i jedino zbog povijesno utemeljenih činjenica o komunističkih zločinima koji su i opet trebali biti stavljeni pod tepih. No kako u svakoj nesreći ima zrno sreće, Mikuljan se mogao posvetiti svojim projektima, te su tako nastali i „Čuvari mrtvih sela” koje danas prikazujemo. Miroslav Mikuljan bio je jedan od čvrstih umjetničkih hrastova, jedan od utemeljitelja stranke Hrast i od samoga početka član Hrvatskoga kulturnog vijeća koje se nepotkupljivo borilo i bori za hrvatske ideale. Umro je 15. veljače 2011., a na njegovu je sprovodu bio cijeli kulturni Zagreb.

Hrvoje Hitrec/HKV

P.S. Nakon projekcije u dvorani Hrvatskoga slova, doznao sam što doista nisam znao: da Hrvatska televizija nikada nije prikazala antologijski film „Čuvari mrtvih sela”. Nikakvih logičnih ni nelogičnih objašnjenja ne može i ne smije biti – riječ je očito o nečijoj osobnoj averziji koja se postavlja iznad hrvatske kulture i interesa gledatelja.

Pogledajte odlomak iz filma:

kamenjar.com

facebook komentari

  • peppermintt

    Da tako to rade vrli “antifašisti” na svim razinama svim sredstvima rade na preodgoju svoje nacije.
    Bijedni u svom jadni, jadni u svojoj bijedi, daleko od svake ljudskosti, daleko od poštivanja svoje starine, svojih obitelji, pokušavaju se dodvoravati negirajući svoje, ne shvaćajući da im je zapravo bogatstvo ono što im nosi njihovo narodno sjećanje.
    Djelo i lik gosp. Mikuljana će uvijek bit poštovano , prava povijest i vrijednosti ionako žive u narodu:)
    a ovi mali miševi -progutat će ih vlastite rupe iz kojih su izgmizali.

    Bog i Hrvati !!!!