Cvijet cenzure

0

Bio se Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara dogovorio sa zagrebačkom gradskom upravom da će u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša na Trgu bana Josipa Jelačića organizirati manifestaciju „Hrvatska je zaslužila malo sreće“. Stožer je u toj prigodi kanio stupove javne rasvjete okititi 21 zastavom s citatima iz Matoševih pjesama. Ali ništa od toga. Vidjevši citate, zagrebačka je dogradonačelnica Vesna Kusin vrisnula: “Križajte te citate! Križajte, križajte! Čujete li, to ne ćete postaviti na Trgu bana Jelačića!“ I što se dogodilo? Stožer je ustuknuo pred bijesom gradske uprave i časno odustao od svoga projekta.

To je, rekoše neki meni dragi ljudi, svojevrstan kulturni skandal. U prvi mah mišljah i ja tako, no ubrzo se lecnuh. – Čekaj – rekoh sam sebi – ne srljaj pred rudu! Jest, cenzura je gnusna stvar. Pogotovo kada gradska uprava cenzurira pjesnika koji, među ostalim, slavi Grad s više žara i umijeća nego itko drugi. Štoviše, cenzurira ga obilježavajući 100. obljetnicu njegove smrti! Da zlo bude gore, gospođa je Kusin strukom povjesničarka umjetnosti. Drsko bi dakle bilo i pomisliti da je resi podprosječan smisao za pjesništvo  –  za stope i metre, asonancije i aliteracije, ritmove i rime. Tko motri s toga gledišta, možda će se nekako i složiti da je ta cenzura skandal, ali jamačno će odbiti i samu pomisao da je tom skandalu podlogom  –  kultura.

A što bi drugo bilo? Lako je to odgonetnuti. Treba samo vidjeti što je crvena olovka prekrižila. Kažu: 8 od 21 citata. Dakle, malo više od trećine. A svi se ti citati smisleno vrte oko  ovih daju:Jer Hrvatsku mi moju objesiše (iz soneta 1909.) i: Moderni poganac / Najmio ga stranac, da nam metne lanac (iz poeme Mora).

Što je tu zazorno? Poetički ništa. Ali iz tih riječi snažno zrači hrvatski suverenizam! A to je (rekao bi Božidar Petrač, sad kad smo kročili u Europsku uniju) vlasti u Hrvata vrlo nepoćudno. Ne treba se dakle zgražati nad postupkom gradske uprave. Tko smo mi da tankoćutnoj gospođi Kusin zamjerimo što joj je u toj nezgodi pao politički mrak na oči? Pogotovo kada vidimo kako je iz toga mraka u hipu niknuo i krasno se razvio divan cvijet cenzure?

Nema tu dakle ni kulture ni skandala. Posrijedi je globalistička državna politika. U njoj cenzura suverenističke misli nije izvanredan događaj koji bi mogao naići na društvenu osudu. Ta je cenzura još od Tuđmanove smrti „na ovim prostorima“ kruh naš svagdanji, pa bi čudno bilo da nismo na nju – oguglali.

Ali, ruku na srce, Matoš je u zagrebačkoj gradskoj upravi ipak bolje prošao nego na nekim drugim mjestima u Gradu. „Stekliša“ je gospođa Kusin samo htjela „politički korektno“ umiti, zamračiti mu ksenofobiju, da nam ne razgoni strance, naše „strateške partnere“ (poput Deutsche Telecoma i madžarskoga MOL-a), kojima je svakojaki spas naše domovine njihovo političko poslanje. Mjesečni magazin Glasa Koncila  (Prilika, ožujak 2014.) postupio je upravo suprotno. On je na naslovnici otisnuo Matošev sonet Pri svetom kralju. U otisku je međutimStanac kamen, hrabri Toma/  Erded, Bakač ban postao: Stranac kamen…! Ksenofobija je, eto, prodrla i tamo gdje je dosad nije bilo i gdje joj nikako nije mjesto. Kada je Ivo Josipović svratio u Društvo hrvatskih pisaca da odsluša referat Velimira Viskovića o Matošu, Igor se Mandić, po svjedočenju Denisa Derka, zgrozio što Predsjednik Republike odaje počast – „vucibatini“! Od toga su puno ružnije tvrdnje, koje se tu i tamo čuju, da bi AGM danas u Europskoj uniji vidio ostvarenje svoga sna o jedinstvenoj zajednici slobodnih i međusobno ravnopravnih europskih  naroda, te da bi se – sto godina nakon svoje smrti – od kulturnoga Europljanina prometnuo u političkoga eurohrvata.

Ali AGM se zbog toga jamačno ne okreće u grobu. Nemojmo se ni mi, njegovi čitatelji, odviše  srditi. Cenzura je oblik krivotvorbe. Sjetimo se što su prvomu hrvatskom kralju – više od 1000 godina nakon njegove smrti – bili uznosito pripisali Vaso Bogdanov i Miroslav Krleža. Gotovo pola stoljeća na podnožju je Frangeš-Mihanovićeva spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu pisalo da je u X. stoljeću genijalno naslućivao državno ujedinjenje Južnih Slavena. Tko je u to povjerovao? Puno je pouzdaniji „niječni put“ (via negativa) Vesne Kusin. Upravo je ono što je precrtala njezina crvena olovka bit Matoševa društvenoga bića.

 

 

Benjamin Tolić

facebook komentari