Pratite nas

Kolumne

Cvitanove muke

Objavljeno

na

S razlogom se glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ljutio na komentare kojima se svako pokretanje kaznenog postupka protiv ovog ili onog političara nastoji protumačiti političkim motivima, političkim trenutkom, političkim obračunom i slično. Uvijek, naime, postoji taj nezgodni trenutak i u čekanju pravog trenutka ništa se ne bi moglo poduzimati.

Naprosto je nemoguće da bi Državno odvjetništvo podizalo optužnice i pokretalo postupke protiv ljudi, a da za to nema baš nikakva temelja i time srljalo u neuspjeh i vlastitu kompromitaciju. Ta imovina koju posjeduje niz razularenih tipova koje se goni posljednjih godina zbog nezamislivih pljački i prisvajanja općeg dobra, te silne jamčevine koje su oni u stanju platiti za svoju privremenu slobodu, rječito govori baš o tome kako iza optužnica stoje debeli razlozi. A spomenuti komentari su, objektivno, u funkciji obrane kriminala i solidariziranja s kriminalcima.

Bizarna tužba

Posljednje, na žalost, vijesti iz Državnog odvjetništva, jedna koja govori o zakašnjelom podnošenju optužnice protiv Vinka Mladinea i druga koja govori o proširenju optužnice protiv Milana Bandića zbog ustupanja tezgi na tržnici za prikupljanje potpisa građana, ozbiljno kompromitiraju vjerodostojnost posljednje državne institucije u koju smo taman počeli vjerovati.

Nakon detaljne istrage i prikupljenih dokaza Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zakasnilo je jedan dan s podnošenjem optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, tešku desetke milijuna kuna, zbog čega je onda Sud optužbu morao odbaciti. Tužba ga tereti da je firmi „Odlagalište sirovina” plaćao već plaćene račune i tako sebi priskrbio znatnu materijalnu korist.

Teško je povjerovati kako se ovdje radi tek o grešci, zaboravu ili nemaru, a ne o smišljenom suučesništvu. Branko Vukšić, među zastupnicima najoštriji kritičar Glavnog državnog odvjetnika, zatražio je njegovu ostavku, ali je u tome ostao usamljen. Hoće li se možda ista „greška” ponoviti i u nekim drugim optužnim prijedlozima, primjerice u onom protiv Nadana Vidoševića, koji je nekakao prebrzo pušten iz Remetinca.

Zagrebačkom gradonačelniku na prisilnom mirovanju uz nekoliko ranijih optužbi, od kojih je najteža ona koja se odnosi na špekulacije zemljištem, pridodana je još jedna. Na teret mu se stavlja da je udruzi „U ime obitelji” ustupio prostor na glavnoj zagrebačkoj tržnici za prikupljanje potpisa radi raspisivanja referenduma o Ustavnoj definiciji braka. Ostaje nejasno tko se i kako time okoristio i kakav je silni kriminal u pitanju?

Možda bi se mogla optužiti i Zagrebačka nadbiskupija što je istoj udruzi omogućila postavljanje štanda ispred same Katedrale. Ovaj bizarni slučaj djelomice daje za pravo tvrdnjama o političkoj infiltraciji u tijelima koja bi toga morala biti lišena i otvara pitanje je li to možda zbog tog i takvog referenduma, koji nije vlastima bio po volji, te je li možda optužnica protiv Bandića tanka pa se panično traži i pakira bilo što kako bi se ona podebljala?

Ako ipak ne bi trebalo sumnjati u organe gonjenja zbog pokrenutih postupaka, ostaje niz onih prešućenih slučajeva, o kojima se puno govorilo i govori, a koje nisu naišli na odgovarajući eho, odgovor ili objašnjenje.

Zanimljivo je, primjerice, da je Ivo Sanader osuđen zbog poslova Ministarsva vanjskih poslova s Hypo bankom, ali ne i Mate Granić, u vrijeme dok je prvi bio zamjenikom, a drugi ministrom. Nikada se, koliko je poznato, Uskok nije zainteresirao za uvjete i način prodaje nekad svjetski ugledne farmaceutske tvrtke Pliva, iz koje je bivši direktor Željko Čović izvukao milijunske iznose novca, a u prodaji su sudjelovala i dvojica visokih političkih dužnosnika.

Tko bi se pak usudio istražiti prodaju banaka, telekomunikacija, Ine i to još od onoga prvog paketa. U svim tim slučajevima napravljena je silna šteta nacionalnoj privredi i teško je vjerovati kako su velika bogatstva prepuštena u strane ruke bez korupcije, a navodno kriminal iz privatizaije i pretvorbe ne zastarijeva.

Prešućeni slučajevi

IIi, javnost intrigira nabavka finskih oklopnih vozila pod sumnjivim okolnostima. Zbog identničnog posla već su pale neke sudske odluke u susjednoj Sloveniji, finski tužitelji ponudili su našima određene dokaze, ali je sve to ispalo kao namigivanje slijepome. Prozvan je i bivši predsjednik Sjepan Mesić, ali izgleda kako za ovog čovjeka, koji uživa u Uredu bivšeg predsjednika, zakoni ove države ne vrijede. Nitko ga nije pitao uostalom niti za „izgubljene” čekove niti za kupnju skupocjenih stanova niti za nezakonito raspolaganje tajnim državnim dokumentima.

A kad je tako s bivšim, onda ne treba očekivati ništa niti u vezi sa sadašnjim, još uvijek aktualnim šefom države. I oko njegovih nogu pletu se afere, od ZAMP-a preko Komercijalne banke do Pogrebne pripomoći. Pred zagrebačkim sudom traje proces protiv dvojice donedavno vodećih ljudi Vojno-sigurnosno obavještajne agencije Darka Grdića i Ognjena Preosta, koji su zamračili novac namijenjen sigurnosti države. Ova je služba pod izravnom nadležnošću predsjednika Republike pa je možda zbog toga cijeli proces, neuobičajno, zatvoren za javnost.

Čak što više, također bivši djelatnik te iste službe Mile Radić ovih je dana uputio otvoreno pismo Ivi Josipoviću, objavljeno samo u Hrvatskom tjedniku, iz kojega proizilazi da je Radić Josipovića još ranije upozoravao na mutne poslove dvojice optuženih obavještajaca, ali bez ikakve reakcije.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati