D. Dijanović: Vukmanova dijagnoza antropoloških i duhovnih posljedica bogoubojstva Zapada

2
Zoran Vukman, „Bogoubojstvo Zapada“, Vlastita naklada, Trogir, 2016.

Ozbiljniji čitatelji željni kvalitetnih političkih i društvenih analiza, a posebno analiza koje prati produhovljeni pristup političkim, kulturnim i sociološkim temama, zasigurno dobro znaju tko je Zoran Vukman.

Na žalost ili na sreću, posljednjih nešto više od petnaestak godina Vukmanovi čitatelji obvezno moraju biti informatički pismeni, budući da nakon politički motiviranog otkaza u Slobodnoj Dalmaciji, u vrijeme Račanove koalicije, Vukman svoje tekstove može objavljivati tek u malom broju neovisnih internetskih portala. Iako neosporno spada u sam vrh hrvatskog novinarstva i publicistike, a u esejima duhovne tematike teško mu se se danas u Hrvatskoj može pronaći ozbiljniji „konkurent“, Vukman je doslovce ostraciran iz tzv. mainstream medija u kojima s druge strane vrlo dobro plivaju mediokriteti i moralna klatež. Međutim, u okolnostima kakve jesu, časno je biti ignoriran ili napadan od strane takvih medija, budući da se većina novinara pretvorila u intelektualne prostitutke, a novinarska struka u Hrvatskoj nikada nije bila na nižim granama. Potkupljeni novinari vjerojatno su danas u Hrvatskoj jedini konkurenti političarima na samome dnu moralno-etičke ljestvice.

Bogoubojstvo Zpada

No, večeras se nemamo namjeru baviti analizom otužne slike hrvatskog novinarstva, nego nam je cilj prikazati najnoviju Vukmanovu knjigu, objavljenu prošle godine, pod naslovom „Bogoubojstvo Zapada“. Knjigu „Bogoubojstvo Zapada“ karakterizira interdisciplinarni pristup temi, tako da ju ne možemo svrstati u striktno jedno tematsko područje. Osobno bih rekao kako ova knjiga – koja na izvjestan način predstavlja nastavak Vukmanove knjige „Propast svijeta ili novo doba poganstva“ – predstavlja autorovu filozofiju povijesti, shvaćenu kao disciplinu koja proučavanjem političkih, društvenih i kulturoloških fenomena iz prošlosti, dakle u dijakronijskome slijedu, te otkrivanjem njihovih uzroka, daje jasan orijentir za razumijevanje aktualnih društveno-kulturnih paradigmi. Svaka, naime, pojava u sadašnjosti ima jasne uzroke i razloge u prošlosti, a unatoč slobodnoj volji čovjeka, uvijek se mogu prepoznati određene povijesne zakonitosti i pravilnosti. A često se mogu povlačiti i vrlo zanimljive povijesne paralele, pa tako mnogi današnje stanje na Zapadu uspoređuju s razdobljem zalaza Rimskog carstva.

Već u samome uvodu knjige Vukman ističe kako mi „ne živimo više u vremenu bogoubojstva nego u dobu njegovih duhovnih i društvenih posljedica koje su još uvijek do kraja nesagledive“. A malo zatim dodaje da Zapad „već čitavo stoljeće živi u stalnoj napetosti između vizije progresa i slutnje propasti. Ta civilizacijska napregnutost sublimirana je kroz stalni hod po rubu održivosti života, u velikom progresističkom trijumfalizmu i nasuprot njemu u kultur-pesimističkoj apokaliptičnoj strepnji“.

A ta je strepnja posve sigurno uzrokovana time što je „naše vrijeme (..) prvo takvo doba nakon Kristova dolaska u kojem se u pogledu vjere više ništa ne podrazumijeva i svaka svetost i sakralnost je prezrena i izrugana“. Nužna posljedica prijezira prema svetome je nihilizam koji je prema Vukmanu „toliko ugrađen u modernu samosvijest da se gotovo više i ne osjeća, niti shvaća kao takav. Podrazumijeva se da nam Bog nije potreban, pa tako ni vrijednosti koje proizlaze iz vjere, da bez njega možemo kamogod i kada god, pa i na sam Mars za desetak ili dvadesetak godina, da je čovjek postao potpuno autonoman i samozvan stvaratelj svega, da ništa ne ovisi o dalekom, nepoznatom, odsutnom ili neživom Bogu kao transcedentnom, metafizičkom pojmu koji je za mnoge izgubio sadržaj, smisao i značenje“.

Opisujući filozofiju bogoubojstva te antropološke i duhovne posljedice te filozofije Vukman se – osim na „knjigu nad knjigu“ (Bibliju) – poziva na mnoge snažne autore, književnike i filozofe, kao što su Friedrich Nietsche, Fjodor Mihajlović Dostojevski, Vladimir Solovjev, Nikolaj Berdjajev, Albert Camus, René Guénon, Jacques Maritain i dr. No, rekao bih da su filozofiju bogoubojstva, dakako iz različitih pozicija, a – zanimljivo – nekako u isto vrijeme, najbolje opisali Nietzsche i Dostojevski.

Nietzsche: Bog je mrtav

Vukmanova proza i započinje Nietzschom, tj. njegovom poznatom konstatacijom da je Bog mrtav. Nietzsche, naime, piše: „Gdje je Bog? Ja ću vam reći: mi smo ga ubili, vi i ja! Svi smo njegove ubojice!… Bog je mrtav! I Bog ostaje mrtav!… Kako da se utješimo, mi, ubojice svih ubojica!“. Prazninu nastalu bogoubojstvom Nietzsche pokušava nadomjestiti idejom o tzv. „nadčovjeku“ (njem. Übermensch), koji bi kao alternativa Kristu bio kadar spasiti samog sebe i nadići vlastito čovještvo bez milosti i pomoći Boga. Ideju „nadčovjeka“ kao što je poznato, kasnije su zlorabili njemački nacionalsocijalisti.

Nietzsche

Vukman primjećuje da je kod Nietzschea sve neka vrste inverzije u odnosu na tradiciju, pogotovo na kršćansku tradiciju, no pruski filozof zasigurno nije slutio da i Bog ima smisla za humor pa su tako kasnije i ideju nadčovjeka militantni gender aktivisti doveli do karikature i parodije u vidu tzv. hermafroditskog bića, koje promiče genderistička ideologija, sa svojom nakaznom postavkom o fluidnosti rodnog identiteta, koji bi prema toj ideologiji bio socijalni konstrukt, za razliku od spola koji je biološki zadan. A da čitava stvar bude zanimljivija i paradoksalnija, knjiga u kojoj je Nietzsche izrekao tvrdnju da je Bog mrtav zove se „Gay science“. U prijevodu iz engleskog jezika to bi značilo „Radosna znanost“. Pojam „gay“ nekada je prije označavao veseljaka, tj. dobro raspoloženog čovjeka. Semantičkim skretanjima taj je pojam, međutim, dobio sasvim drugo značenje i danas kao što je poznato označava homoseksualca. Parodirajući kršćanstvo, Nietzsche nije mogao ni sanjati na koji će način i sam u budućnosti biti isparodiran. Umjesto muževnijeg i ratobornijeg vijeka koji će prije svega cijeniti hrabrost, a njega je Nietzsche zazivao, dobili smo vijek koji negira sve tradicionalne vjerske, društvene i biološke zadanosti. Nietzscev „nadčovjek“ – tako je skončao kao bradata autrijska pjevačica Conchita Wurst.

Kako bi se razumjela Vukmanova kritika Nietzsheove filozofije bogoubojstva preporučljivo je prethodno pročitati knjigu „Tako je govorio Zaratustra“. A ono što je govorio Zaratustra je sve ono što je propovijedao Isus Krist, ali preokrenuto u sasvim suprotan smisao. Može se reći kako je riječ o svojevrsnom antievanđelju, pa je tako diskurs „Zaratustre“ neopoganski, ali u kršćansko-biblijskom retoričkom ruhu. Najeklatantni primjer parodiranja kršćanstva u toj knjizi je poglavlje „Magareći pir“ kao parodija i blasfemija Euharistije.

Dostojevski: Ako nema Boga sve je dopušteno

Dostojevski

Isti fenomen bougoubojstva kao Nietzsche vidio je i veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ali ga je iščitavao na posve drugačiji način. Nietzsche u „Zaratustri“ vidi budućnost bez kršćanstva, dok Dostojevski u genijalnom djelu „Braća Karamazovi“ budućnost ne vidi bez kršćanstva. Vukman stoga ističe kako se filozofija bogubojstva temelji na „Karamazovima“ i „Zaratustri“ istodobno kao kršćanski i protukršćanski fenomen. Nietzscheova konstatacija da je Bog mrtav opisuje isti fenomen kao i ona od Dostojevskog da ako Boga nema sve je dopušteno.

A upravo su komunizam i nacizam ideologije koje su empirijski dokaz tvrdnje da ako nema Boga sve je dopušteno. Vukman tako piše: „Komunizam i nacizam su ideologije koje su na pervertiran način slavile čovjeka iznad svega, bilo da je riječ o marksističkom totalnom čovjeku ili nacističkom nadčovjeku. Znamo kakve su povijesne posljedice i jednog i drugog projekta. I njihova ikonografija išla je u tom pravcu da patetično i zlokobno predstavlja čovjeka kao božanstvo“. No, taj se bolesni duh osjeća i danas kod modernog čovjeka koji si umišlja da su znanost i tehnologija kadri riješiti sve, pa i pitanje bolesti i smrti. Vukman stoga dodaje: „… nadčovjek nacista i boljševika nije posve umro, taj frankenštajnovski lik s pokušava oživjeti u novom globalističkom svijetu koji potajice, pa čak i nesvjesno baštini zloćudnu nacističku eugeničku svijest, prezir prema slabima (čitaj: neuspješnima) kao i boljševičku materijalističku zavist koju bi trebao razriješiti zakon pravedne preraspodjele dobara“.

Revolucija

Početke bogoubojstva Vukman smješta u vrijeme tzv. Francuske revolucije, koju se danas bez iznimke u svim povijesnim udžbenicima ocjenjuje pozitivnom. „Bogoubojstvo je (…) započelo u Francuskoj kao kraljoubojstvo, a ruska revolucija bila je istočni ogranak tog zapadnog povijesnog kauzaliteta“ – piše Vukman. Cijenjeni francuski književnik Camus, na kojeg se u knjizi poziva, ističe da je Francuskom revolucijom „srušeno načelo božanskog prava“. Ubojstvo Luja XVI. naziva „odvratnim skandalom, javnim umorstvom jednog dobrog čovjeka“ koje je značilo početak „desakralizacije povijesti i rastjelovljenje kršćanskoga Boga“. Camus zaključuje da je atentat na osobu kralja zapravo za cilj imao Krista Kralja i da su francuski revolucionari zadali kršćanstvu užasan udarac od kojega se ono još nije oporavilo. „Razum od 19. stoljeća“ – ističe Camus „će htjeti vladati niječući sve što je bilo, on će postati osvajački, neće se pozivati ni na što drugo osim na svoje uspjehe… Kraljoubojice 19. stoljeća nasljeđuju bogoubojice 20. stoljeća koji idu do kraja logike pobune i hoće od zemlje stvoriti carstvo u kojemu će čovjek biti Bog“. Camus smatra da metafizička pobuna u samom početku u Francuskoj nije bila sinonim za ateizam, no s vremenom se razvila u otvoreni antiteizam i progon vjernika.

Otvoreni prijezir prema tradiciji

Jedna od karakteristika današnjeg vremena bogoubojstva je otvoreni prijezir prema Tradiciji. „Novo je uvijek guralo staro na stranu, ali nikada kao danas u povijesti“ – zaključuje Vukman – „nije novo tako surovo i totalitarno negiralo staro, ismijavalo baštinu i pretvaralo tradiciju u groblje slonova ili nalazište fosila“. „Duh vremena je takav“, smatra Vukman „i cijela zapadna kultura je usmjerena na potiranje same sebe. Okomila se na vlastitu baštinu duha sa strahovitom mržnjom i prezirom. Ustala je protiv vlastite tradicije, prirodnog i božanskog poretka, a u ime napretka čovjekoboga, novoga stvorenja koje je zasjelo na svoj ovozemaljski Olimp, kako bi vladalo u dobu mrtvoga i umorenoga božanskog načela – ustanovljujući sebe kao samodostatno biće koje iznova stvara svoju povijest“.

U tom smislu Vukman je u pravu kad kaže da je nijekanje vlastite kršćanske prošlosti postala patološka crta modernoga europskoga mentaliteta. „Bogoubojstvo je postalo tradicija, redovno stanje uma a sve drugo je uvreda europskom progresizmu, pronevjera prosvjetiteljskih načela“. A predvodnici uništavanja Tradicije, koja je u Europi neodvojiva od kršćanstva koje je kulturno odgojilo Europu, zavladali su svim glavnim institucijama Zapada, od političkih do kulturnih i obrazovnih. A kad govorimo o kulturi i obrazovanju, onda Vukman odlično primjećuje da je moderni teatar možda najslikovitiji primjer sve raširenije patologije izrugivanja s tradicijom. Trećerazredni politički provokator koji se predstavlja kao kazališni redatelj, Oliver Frljić, školski je primjer takvoga teatra.

„Riječ je o“ – citiram Vukmana – „totalnoj destrukciji teatra i umjetnosti, o antipredstavi, o preziru teatra, o preziru svih građanskih i ljudskih vrijednosti. Onaj tko izvodi ‘zoološke’ prdstave, on mrzi i svijet i teatar, a svoju mržnju, frustraciju i nedarovitost proglašava umjetnošću. Destrukcija umjetnosti i svake estetike i poetike, kroz kaotični performans, stihiju oslobođenog ludila, ne može se smatrati umjetnošću. Akteri takvog antiteatra prikrivaju time vlastiti očaj i nedostatak kreativnosti i darovitosti. (…) U temelju takvog čina može biti samo mržnja i zavist zbog vlastiti umjetničke nemoći. Mržnja prema nedostižnoj genijalnosti“.

Francuski filozof René Guénon takvu devijaciju i subverziju u odnosu na Tradiciju smatrao je očitovanjem sotonske naravi.

A nema nikakve sumnje da je očitovanje sotonske naravi i gender ideologija o kojoj Vukman piše u četvrtom, vjerojatno najvažnijem poglavlju knjige. Vukman gender ideologiju – koja je na Zapada već postala dogma koju se politički, medijski i zakonodavno pokušava nametnuti kao obvezujuću za sve – Vukman definira kao razrađeni sustav potpuno nove antropologije koja redefinira Postanak, Genezu. „… Radi se o vjerovanju koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkom smislu piše novu Knjigu Postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak“.

Gender ideologija – koja nameće nove regule gay ideologije, ali i uvodi razliku između spola i roda, pa bi tako spol bio zadan, a rod bi mogli birati – prema Vukmanu predstavlja ulazak u „kod, šifru ljudskog postanka, u izvorište“ i pokušaj je „da se ta šifra iznova napiše, da se genotip čovjeka redefinira, njegovo antropološko, spolno i duhovno ustrojstvo, na djelu je stvaranje potpunog novoga čovjeka u povijesti, i nedvojbeno, jedna vrsta nadčovjeka – odnosno čovjeka koji sada nadilazi sebe tako što će nadići i spolno-rodnu uvjetovanost. To je opasna iluzija i novost koju čak ni Dostojevski ni Nietzsche nisu mogli predvidjeti. Da bi se provela u djelo takva agenda treba redefinirati tisućljeća ljudske baštine i iznova napisati Knjigu Postanka“.

Imajući u vidu navedeno, nije slučajnost što je gay pokret uzeo dugu kao svoj simbol, s obzirom na to da je upravo duga bila simbol saveza Boga s Noom. Ovdje se radi o „novome savezu“ koji inverzira poredak zasnovan na Knjizi Postanka.

Znak kraja zapadne civilizacije

Gay brakove i gay ideologiju Vukman uzima kao jedan od znakova, ako ne i najveći znak kraja zapadne civilizacije. Za njega je „rodna ideologija (…) nova neopoganska sekularna i globalna pseudoreligija sa središnjim gay kultom. Sodomija je svojevrsna inicijacija u taj kult koji ima svoju psihocijalnu i kulturalnu dimneziju življenja – mit o superiornoj inteligenciji, kreativnosti, senzitivnosti, posebnosti…“.

Nove rodne i transrodne uloge, bilo da je riječ o homoseksualcu, transvestitu, hermafroditu ili androginu – politički je nekorektno ispitivati jer tko dovodi u pitanje „gay science“ automatski postaje „homofob“ i dolazi na udar tzv. antidiskriminacijskih zakona. U tom smislu paradigmatski je primjer talijanskoga demokršćanskog političara, sveučilišnoga profesora Rocca Buttiglionea, koji se povukao s dužnosti u Europskoj komisiji, nakon ogromnih pritisaka zbog njegova stava o homoseksualnosti, koji se poklapa s katoličkim naukom. A na udar gender inkvizitora i genderističke misaone policije znaju doći i sami homoseksualci koji dovedu u pitanje novi katekizam gender ideoogije. Tako su poznati talijanski modni dizajneri i deklarirani homoseksualci Domenico Dolce i Stefano Gabbana bili žrtve verbalnog terora Eltona Johna, koji je pozvao na bojkot njihovih proizvoda jer su dali prednost tradicionalnoj obitelji nasuprot modernim homo-(trans)rodnim eksperimentima. Gender ideologija formalno se zalaže za „ugrožene“ dočim se u praksi sve više pretvara u agresivni lov na vještice, tj. na homofobe, a to su svi oni koji zagovaraju kršćanski nauk i pogled na svijet. Glumeći žrtve, putem institucija u koje su po gramscijevskom receptu odavno umarširali, homo-genderistički aktivisti sve više provede represiju prema svima koji ne razmišljaju kao oni, demonstrirajući time klasičan totalitarni duh. Ne bi nas stoga trebalo začuditi ako će kršćani uskoro ponovno morati bježati u katakombe pred jurišnicima novoga gender božanstva.

U judeokršćanskoj civilizaciji tisućljećima je bilo samorazumljivo da je brak zajednica muškarca i žene. No, agresivnom propagandom gender ideologija je „preko noći doslovno potopila čitav jedan stari tradicionalni svijet samorazumljivosti braka i obitelji na muško-ženskom odnosu i proglasila ga nevažećim i zastarjelim, štoviše kriminogenim i diskriminirajućim. Ako to nije znak opće opasnosti, što onda jest?“ – pita se Vukman.

Sudsko suzbijanje dobra

U knjizi „Diktatura relativizma“ poznati talijanski povjesničar i publicist Roberto de Mattei u samo je nekoliko rečenica plastično opisao inverziju na koju je Zapad pristao prošlih desetljeća: „Prva je etapa nijekanje postojanja objektivnog zakona ili istine, s posljedicom izjednačenja dobra i zla, poroka i krjeposti. Druga je etapa institucionalizacija moralnoga zastranjenja, tj. pretvaranje osobnoga poroka u javnu krjepost. Treća je etapa društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra. Do te smo točke stigli. Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka“.

Ovu istinu na drugačiji način formulira i Vukman kad vrlo eksplicitno izriče poraznu dijagnozu današnjeg Zapada: „… Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati floskule kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari“.

A kao provjereni lijek protiv sveopćega poremećaja Vukman nudi povratak kršćanstvu, tj. povratak od antropocentrične prema teocentričnoj slici svijeta gdje je Bog, a ne čovjek u središtu. „Jedina istinska alternativa takvom pobožanstvenju čovjeka“ – piše Vukman „je Božja antropologija, antropologija čovjeka kojemu Bog daje život, dostojanstvo i slobodu. Čovjek koji odbacuje Boga ne može ostvariti istinski mir. Nikakvom patetikom nadčovjeka ili postavljanjem samog sebe na tron povijesti, nikakvim zastavama i trijumfalizmima, nikakvim težnjama za savršenstvom u propadljivosti“.

Knjiga „Bogoubojstvo Zapada“ vrhunsko je štivo jednoga uistinu slobodnog i neovisnog mislioca i erudita. Iako se u eksplikaciji pojedinih kulturnih i duhovnih fenomena služi instrumentarijem filozofskih i književnih klasika, koje je, uostalom, nemoguće izbjeći ako se želi ozbiljno pristupiti ovoj temi, knjiga koja je pred nama donosi mnoge nove i originalne poglede koji su bez dvojbe plod vrlo ozbiljnog i temeljitog promišljanja znakova vremena. Vukman i kad ne piše literarno djelo, njegove rečenice – budući da je riječ o piscu besprijekorna stila – imaju visoku literarnu vrijednost, a to svakako vrijedi i za ovu knjigu. Vukmana je užitak čitati, i zato s nestrpljenjem očekujemo drugi i treći nastavak trilogije koja je započela ovim sjajnim djelom.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

  • Vladimir Dananić

    „A ta je strepnja posve sigurno uzrokovana time što je „naše vrijeme (..)
    prvo takvo doba nakon Kristova dolaska u kojem se u pogledu vjere više
    ništa ne podrazumijeva i svaka svetost i sakralnost je prezrena i
    izrugana“

    Na ovo ću dodati samo nepogrješive riječi:

    „ Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8)

  • Vladimir Dananić

    Članak je izvrstan. Uspio me je nagovoriti da pročitam Vukmanovu knjigu, što ću učiniti prvom prilikom. Jasno je da to Vukmanovo djelo pogađa u srž stvari.