Đ. Vidmarović: Obrana Vinka Nikolića i njegovog djela od novih komunističkih objeda

1
Tragično je da se i 23 godine nakon propasti komunizma moraju braniti hrvatski intelektualci od konumističkih laži i objeda

U  srijedu, 31. srpnja 2013. objavili smo tekst Skandalozno: Neviđeni pritisci na emisiju TV kalendar o pritiscima i komunizam-vnapadima na novinarku HTV-a Nadu Prkačin koja je za emisiju TV kalendar napravila prilog u povodu obljetnice smrti hrvatskog književnika i kulturnog djelatnika Vinka Nikolića.

Danas donosimo ogled o Vinku Nikoliću iz pera Đure Vidmarovića, kao i činjenice, koje je prikupio isti autor, koje pobijaju laži i konstrukcije o Vinku Nikolića koje je u pismu urednici HTV-a naveo izvjesni Zdenko Petrinović. Podsjetimo, to je pismo poslužilo kao povod i razlog napada na novinarku Nadu Prkačin i emisiju TV kalendar.

Vinko Nikolić proglašen „genocidnim fašističkim zločincem“

dropGRG]N[/dropGRG]isam mogao ni sanjati kako ću jednoga dan biti u prilici braniti Vinka Nikolića i to 23 godine naklon pada komunističkog jednoumlja i raspada Jugoslavije. Poznavao sam ovoga dobroćudnog sijedog pjesnika koji se nakon demokratskih promjena vratio u Domovinu. Vratio se zajedno sa svojom ženom Šteficom i cijelom pismohranom u kojoj se krek vinko nikolicnalazi i dragocjena arhivska građa vezana uz izlaženje čuvenog iseljeničkog kulturnog glasila „Hrvatska revija“. S njima je došao i poznati hrvatski pjesnik, također iz rasuča, Boris Maruna. Obojica su se uključila, kao vodeći ljudi, u rad Hrvatske matice iseljenika. Nikolić je bio jedan mandat zastupnik u Gornjem domu Hrvatskog državnog sabora. Djelovao je na okolinu svojom mirnoćom. Govorio lagano i smireno. Bio sam dirnut kada su se pozdravili u DHK Dragutin Tadijanović i Vinko Nikolić. A posebno sam bio dirnut vidjevši kako prijateljski razgovaraju Pero Budak i barba Vinko – tako su starog pjesnika svi nazivali. Time se stvorila dijagonala Hrvat – centrist Tadija – Hrvat – nacionalist Vinko i Hrvat – ljevičar Pero. Uz barba Vinka je bila redovito njegova gospođa, ali vrlo često i Boris Maruna uz kojega je bio vezan, imao sam osjećaj, nekom vrstom roditeljskih emocija, budući nije imao vlastite djece. A Maruna je bio ljevičar.

Želio bih nastupiti što objektivnije i stoga ću se poslužiti ću podatcima u Nikoliću koji se nalaze na Googleu, a to svemrežje uređuju ljevičari.

Vinko Nikolić (pjesnik, publicist, književni kriti8čar i novinar) rođen je u Šibeniku 1912. godine, u vrijeme KuK monarhije. Iz dijela je grada zvanog Dolac. U rodnom gradu pohađao je pučku školu i katoličku realnu gimnaziju. Bio je polaznikom Biskupskog sjemeništa. Potom je otišao studirati u Zagreb na Filozofski fakultet gdje se upisao 1932. godine a u veljači 1937. godine diplomirao je skupinu za hrvatsku knji8ževnost i jezik. Iz političkih razloga nije mogao dobiti namještenje te je jedno vrijeme radio kao prefekt Napretkovog konvikta u Sarajevu te potom kao dopisnik i jezični korektor novina u Zagrebu. Političke promjene 1939. godine (uspostava Banovine Hrvatske) dočekuje u Zagrebu. Na Trgovačkoj akademiji predavao je od studenoga 1939. do srpnja 1943. godine a onda je do svibnja 1945. godine predavao na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Između 1942. i 1945. godine radio je i u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane NDH i imao je čin satnika.

Krajem Drugoga svjetskog rata,povlači se s postrojbama NDH i civilima u Austriju. Ondje je stekao status ratnoga zarobljenika,Hrvatska revija i u tom svojstvu odlazi u Italiju u britanske zarobljeničke logore Grumo Appula i Grottaglie.

Prigodom preseljavanja,27. ožujka 1946. godine, iskočio je iz vlaka te postao političkim emigrantom. U prvo vrijeme boravi u izbjegličkome logoru Fermo a poslije toga u Rimu gdje upisuje poslijediplomski studij slavistike i počinje raditi na doktorskoj tezi o modernoj hrvatskoj poeziji. Budući su okolnosti postajale sve nepovoljnije u Italiji, jer su brojni hrvatski građani u izbjeglištvu bili uhićivani i izručivani Jugoslaviji, odlučuje napustiti Italiju i odlazi u Južnu Ameriku. U Argentini je došao 8. lipnja 1947. godine, u grad Buenos Aires. Ondje se ubrzo angažirao u novinarskom radu, te je već za par mjeseci, 1. rujna 1947. godine, zajedno s Franjom Nevistićem, pokrenuo, i do lipnja 1950. godine uređivao, zbornik „Hrvatska“. Iste godine zajedno s Antunom Bonifačićem pokreće časopis „Hrvatska revija“, koji je uređivao od prvog broja iz 1951 godine do kraja života.

Baveći se brojkom žrtava Križnog puta, Vinko Nikolić došao je do brojke od 200 tisuća. To je procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji. (…)

Godine 1996. vraća se u Europu ali ga iste godine protjeruju iz Francuske nakon što su mu vlasti razorile slog „Hrvatske revije“. Poslije toga odlazi u Španjolsku u Barcelonu, gdje zajedno sa suprugom živi od lipnja 1968. do povratka u Hrvatsku, 12. Srpnja 1991.godine.

Nakon povratka u domovinu, 1991. godine, svoju je cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Imenovan je, 1993. godine, za zastupnika u Županijskom domu. Bio je predsjednikom Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednikom U-sluzbi-domovine-naslovna-184x252Matice hrvatske.

Umro je u rodnome gradu Šibeniku, 12. srpnja 1997. godine.

Iako je bio pripadnikom hrvatske emigracije, koju je ondašnja Jugoslavija smatrala neprijateljskom, svojim načinom pisanja stekao je veliki ugled, čak i u izrazito protivničkim redovima, tako da je povodom smrti riječi pohvale dobio i u srpskim emigrantskim listovima.

(Slavko Goldstein mu je javno zahvalio što je sačuvao memorabilije vezane uz njegovoga oca Jicaka Ivu Goldsteina, nekada cionističkog aktivistu, pjesnika i publicistu, židovskog iseljenika u Palestinu, pa povratnika u Hrvatsku. Ustaše su tog zanimljivog i talentiranog čovjeka usmrtile u Jasenovcu. (Prim. a.)

Nikolić pjesme počinje pisati još u drugome razredu gimnazije te tada uređuje i list Iskra gdje ujedno objavljuje i svoje pjesme. Svojim pjesničkim djelima ušao je u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice 20. Stoljeća. “Skupljena baština”, priređivača Stijepe Mijovića Kočana. Neka njegova djela je, u njenoj antologiji Żywe źródła (“Živi izvor”) iz 1996. godine, s hrvatskoga na poljski jezik prevela poljska književnica i prevoditeljica Lucja Danilewska“.

Činjenice o Vinku Nikoliću

1.Vinko Nikolić je bio u prosvjetnom aparatu NDH. Kao nastavnik i književnik.

2. Vinko Nikolić nije bio visoki državni dužnosnik NDH-a. Bio je, konačno, premlad za to.

3. Vinko Nikolić je uspio izbjeći bleiburški pokolj i otići u Argentinu. Ondje su našli utočište i mnogi drugi hrvatski intelektualci, među njima i dva pjesnika bez kojih je nezamisliva naša književnost 20. stoljeća: Viktor Vida I Ivo Lendić. Zar se i za njih može kazati da su fašistički zločinci?

4. Vinko Nikolić je bio prvi u egzilu koji je Pavelića i ideologiju ustaške stranke podvrgao kritici i u cijelosti je se odrekao. Time je pozitivno djelovao na političku emigraciju i pospješio razvoj političkog pluralizma unutar nje.

4. Vinko Nikolić je nastavio u emigraciji izdavati književni časopis Hrvatska revija koji je sam po sebi pravo čudo. Uređivao ga je HMI logoosobno uz pomoć svoje žene Štefice i pri tome nekoliko puta mijenjao državu primateljicu. Hrvatska revija je okupila sve književne potencijale iseljenih Hrvata i omogućila da književnim životom diše i naše drugo plućno krilo. Pri tome omogućila je i žanru memoarske književnosti da daleko nadmaši tadašnje stvaralaštvo u Hrvatskoj. Isto tako, Revija je omogućila prevođenje na hrvatski jezik djela svih vodećih imena moderne i avangardne europske i svjetske književnosti, a koja se za vrijeme SFRJ u Hrvatskoj nisu mogla objavljivati. Danas se u ta imena mnogi zaklinju, zaboravljajući kako su ušla u našu literaturu.

5. Vinko Nikolić nije učinio ratni zločin i nije bio na komunističkoj listi ratnih zločinaca.

6. Vinko Nikolić nije bio protusrbin, niti antisemit. Imao sam priliku nekoliko puta s njime gostovati kao sa saborskim kolegom.

7.Vinko Nikolić je mnogo pomogao da hrvatsko iseljeništvo bez zadrške pomogne moralno, politički i materijalno borbu protiv agresora tijekom Domovinskog rata. Njegov je ugled u emigraciji bio vrlo velik.

8. Vinko Nikolić je pismohranu Hrvatske revije, kao i sve svoje memorabilije ostavio NSK-u u Zagrebu i time omogućio povratak u zemlju dragocjenog arhivskog materijala. Iz tog materijala već su napisane magisterijske radnje i mnoge stručne književne i historiografske studije.

9. Vinko Nikolić je uzorno vodio Hrvatsku maticu iseljenika.

10. Vinko Nikolić je bio tijesno povezan s književnikom Borisom Marunom, članom SDP-a i njihovim veleposlanikom u Čileu.

Đuro Vidmarović/Hkv

facebook komentari

  • Osobno sam poznavao prof. Vinka Nikolića. U razgovorima o Hrvatskoj nikada se nebi umorio. Bio je vrlo uvjerljiv u svojim govorima. Iz prvih dana svojeg života postao je uvjerljivi državotvorni Hrvat. Mnogo je učino za širenje hrvatske istine pred strancima, a osobito pred novim valom hrvatskih izbjeglica šesdesetih godina pa nadalje.
    Sve što mu možemo sada reći je: SLAVA VINKU NIKOLIĆU!