Da Bog da ti dijete pošlo u školu

0
Ne daj Bože da ste te sreće da morate seliti iz ovog raja s djecom, škole moraju improvizirati kako vam izdati potvrdu o završenom razredu, jer je politika definirala da nema ocjena i svjedodžbi, ali nije definirala čega ima.

U zadnjih nekoliko godina jedna od najučestalijih kletvi u Mostaru, a i cijeloj Hercegovačko-neretvanskoj županiji, je „da Bog da ti dijete pošlo u školu“. Ove godine kletva dobiva na snazi vjerojatno više nego prijašnjih.

Da se u bilo kojoj, makar na papiru, civiliziranoj državi dogodi da je prvi dan škole iza nas, a djeca ne idu u školu jer im nije osiguran prijevoz, koji ih sljeduje po zakonu, pa ih se tjera da pješače u školu i više od sat vremena, dolazilo bi do smjene odgovornih, nevladin sektor bi izišao na ulice, mediji bi sve to u živo prenosili itd.

Prigradska naselja su inače zadnjih godina zadnja rupa na svirali gradske uprave. Ljudi iz tih naselja su navikli da im ispred kuće preko noći nikne ilegalna deponija gdje gradsko poduzeće istovara otpad, navikli su na cisterne i kamione koji im prolaze tik do prozora, uskim prigradskim cestama, navikli su da im se godinama obećava vodovod, kanalizacija, itd, tako da nepostojanje školskog prijevoza doživljavaju kao produžetak ljetnih blagdana za djecu. Inače, to je samo vrh ledenog brijega.

Ukoliko vam dijete ide u školu, ili još gore, da vam više djece iz obitelji ide u školu, osuđeni ste da početkom rujna osigurate najmanje 300 do 500 KM za udžbenike. Nije to kao što je bilo kada smo mi išli u školu da se velika većina udžbenika mogla naslijediti, da je jedan udžbenik bio za jedan predmet, a samo recimo matematika i fizika imale zbirke zadataka. Danas dijete u prvom ili drugom osnovne ima za svaki predmet udžbenik, pa nekakvu vježbanku, pa vježbanku B, pa vježbanku za doma, pa nekakve knjiguljice, itd. pa kad dijete ima četiri školska sata četiri različita predmeta, školska torba prvačića teži k’o omanja vreća brašna. Zašto? Zato što danas udžbenike ne biraju i ne zadaju nastavnici i stručni kadar, nego nakladnici. Što preko ministarstva obrazovanja, što preko zavoda za školstvo, što preko ravnatelja škola i nastavnika, poput hijena oko plijena, lobiraju, podmićuju, vode na putovanja, kako bi određeni predmet se učio iz njihovih udžbenika.

Na kraju, kada nastavnik odluči za njihove udžbenike, udžbenici su toliko loše kvalitete, da listovi krenu ispadati iz korica, raspadati se još prije božićnih blagdana. To je osigurač za slučaj da se dogodine u istoj školi iz istog predmeta bude učilo iz udžbenika tog nakladnika, pa da ne daj Bože jedan roditelj čije dijete završava razred ne ponudi udžbenik drugom koji tek treba u taj razred.

Cijena udžbenika, međutim, ne prati kvalitetu. Primjerice, za prvi razred osnovne komplet udžbenika košta od 250 KM do 300 KM za jedno dijete. I ovo bez školskog pribora, tj. olovaka, bilježnica, bojica, blokova za crtanje itd.

Nastavnički sustav je posebna priča. Kadar kontrolira stranka koja u tom trenutku vlada tom općinom ili gradom. U slučaju Mostara ZNA SE tko vlada jednom, a tko drugom stranom grada. Imenuju svoje ravnatelje i školske odbore, koji imenuju većinom svoj nastavni kadar i lutrija je ako se netko izvan opsega ZNA SE čijeg djelovanja i domene uspije uposliti kao novi djelatnik. Svi oni zajedno, i roditelji i nastavni kadar, osuđeni su na obrazovnu politiku koju diktira vladajuća struktura koja se o obrazovanju brine koliko gradska uprava o prigradskim naseljima.

Toliko je apsurdna da djeca u osnovnoj školi do nekog razreda uopće ne dobivaju uvjerenja i svjedodžbe o završenom razredu. Ne daj Bože da ste te sreće da morate seliti iz ovog raja s djecom, škole moraju improvizirati kako vam izdati potvrdu o završenom razredu, jer je politika definirala da nema ocjena i svjedodžbi, ali nije definirala čega ima. Tako djeca do 5 razreda dobivaju uvjerenja o završenom razredu na Spužva Bob, Dora istražuje, Teletubbies i sl. papirima A4 formata sa školskim pečatom.

Moglo bi se o svemu ovome do u nedogled, ali uzalud, jer uzalud su dopisi, sugestije, prigovori ministarstvu obrazovanja, jer obrazovanje ne zanima vladajuće strukture jer se tu vrti najmanje novca. Tu nema tendera, nema nabavki materijala, itd., tu ima samo da se, kada stariji kadar ode u mirovinu, upošljava stranački lojalan kadar, sutradan radna snaga i kapital na izborima.

Ovo i ovakvo obrazovanje je najbolje ogledalo društva u kojem živimo. Ne treba se čuditi ako nam budućnost bude sa još više problema i nedoumica ako su ovo temelji na kojima je gradimo.

Slaven Raguž/dnevno

facebook komentari