Pratite nas

Komentar

Da, devedesete sam bio protiv Tuđmana …

Objavljeno

na

Da, devedesete sam bio s braćom Veselica, protiv Tuđmana, naslov je povećeg intervjua novinara Darka Hudelista s Milanom Kujundžićem objavljenog u Globusu od 10. 10. 2014. godine. U istom broju spomenuti tjednik – koje li slučajnosti – donosi i program Ive Josipovića za drugi mandat. Šest stranica Josipoviću, šest stranica Kujundžiću.

Kada EPH posveti poveći dio svog medijskog prostora nekoj temi ili osobi, onda to ima osobit politički značaj. No, nisu Pavić, EPH i Globus izuzetci, tu je Tolj, Styriai 24express(10. 10. 2014.), tu je i Hrvatskitjednik Pere Lozice i Ratka Mačeka (9. 10. 2014.).

kujundzic_ivo_zoki11Nisu samo pisani mediji dali svoj doprinos značaju predsjedničkog kandidata Hrvatske zore. Kujundžića su nedavno ugostili TV Jadran, Z1, Slavonska televizija, zatim HTV i to u dvije gledane emisije: ‘Nedjeljom u 2’ Aleksandra Stankovića i ‘Piramidi’ Željke Ogreste. Na medijskom se nebu ime dr.Kujundžića pojavilo u zvjezdanoj projekciji Damira Jovetića i to u emisiji Cyberastro Hrvatskog radija (10. 10 2014.). U njoj spomenuti astrolog prepoznaje sličnosti u kampanji Stjepana Mesića i Milana Kujundžića i lideru Hrvatske zore proriče zvjezdani uspon.

U svim spomenutim intervjuima, tv-istupima predestinirani predsjednički kandidat Kujundžić u posvemašnjoj medijskoj deblokadi ne zagovara i ne objavljuje u političkom smislu ništa što već nije rekao nakon poraza na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a i tijekom kampanje pred izbore za EU-parlament. U ponavljanju već rečenog Kujundžić je tek zaoštrio retoriku prema Josipoviću i aktualnoj vlasti pozivajući se – u ime demokracije – na narod i na ‘bolju budućnost naše djece’.

No, za razliku od drugih novinara i medija, Globusov novinar, marljiv kakav jest, pedantan kakav jest, informiran kao rijetko koji novinar, s naučenim psihološkim i političkim profilom svog sugovornika, iznosi nekoliko zanimljivih podataka biografske naravi za koje sugovornik s ne malim iznenađenjem kaže da su istiniti. Ti su se zanimljivi podaci našli i u naslovu intervjua a odnose se na Kujundžićev politički angažman s početka devedesetih. Podaci su, kako je vidljivo iz samog teksta, arhivske vrijednosti i pobrani su iz javnih izvora. Trebalo je samo potražiti novine iz vremena prvih parlamentarnih izbora pa vidjeti tko se i na kojoj strani tada politički angažirao i na čijoj se listi imenom i prezimenom kandidirao.

Dakle, Milan Kujundžić je bio – kako Hudelist piše i kako faksimil predizbornog oglasa uz intervju u Globusu potvrđuje  – ‘na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, 1990., u izbornoj jedinici Zaprešić I, kandidat Hrvatske demokratske stranke što su je predvodili Marko i Vlado Veselica, a ne kandidat Tuđmanova HDZ-a’. HDS je bio u Koaliciji narodnog sporazuma koju su predvodili Savka DapčevićKučar i Miko Tripalo što Hudelist u intervjuu potvrđuje riječima da to ‘dobro zna, jer se družio tada sa svima njima’ i pojašnjava kako se (Kujundžić) ‘jako  iznenadio kad mu je rekao da zna da je 1990-e bio HDS-ovac’: “Kad sam ga upitao zašto se 1990. učlanio u Veseličin HDS, a ne u Tuđmanov HDZ, Kujundžić je odgovorio: Procijenio sam da je oko predsjednika Tuđmana previše ljudi koji su bili upleteni u komunističke strukture.

Da Vlado i Marko Veselica nisu bili komunisti, da Savka i Tripalo nisu bili skojevci, Kujundžićevo bi obrazloženje bilo logično. Poraznije od ovakve logike bi bilo njegovo neznanje o liderima Koalicije narodnog sporazuma da nije po srijedi političko taktiziranje, nedosljednost i politički profit.

Budući je na prvim demokratskim izborima Koalicija narodnog sporazuma neslavno prošla, pala je u vodu i zaprešićka kandidatura, pa se Kujundžić 1992. preselio u društvo ljudi ‘upletenih u komunističke strukture’, odnosno u pobjednički HDZ. Na pitanje Darka Hudelista zašto je to učinio, Kujundžić je odgovorio ‘da je njemu i mnogima oko njega postalo jasno da jedino predsjednik Tuđman može napraviti neovisnu državu.’ Usput je rekao – tako Hudelist prepričava – da mu je Tuđman te, 1992. godine ‘ponudio funkciju ministra zdravstva, ali je on (tj. Kujundžić) to odbio, jer je ‘htio raditi u medicini’.

Koliko tvrdnji toliko kontradikcija, ili u najmanju ruku nedosljednosti: magistar medicinskih znanosti se preko kandidature na listi Koalicije narodnog sporazuma pokušava preseliti iz medicinske prakse u političku, a dvije godine kasnije kada mu se nudi politička funkcija na najvišoj (nacionalnoj) razini on je ne prihvaća jer želi raditi u medicini!? Na kraju, misli li Kujundžić da itko osim njega vjeruje u priču da mu je Tuđman ponudio bilo kakvu funkciju?

Politika u koju se Kujundžić htio iz medicine ‘preseliti’ bila je politika Koalicije narodnog sporazuma, podržavali su je mnogi proljećari, među njima Supek, Haramija, Budiša, ali i drugovi poput Ante Todorića; politika koja nije bila ni protiv Jugoslavije niti za Jugoslaviju, a koja je ostala na životu i danas živi u HNS-u Vesne Pusić i u Narodnoj stranci reformista Radimira Čačića a što su nedavno na ceremonijalan način potvrdili Čačić, Savkine kćeri i njihovi muževi. Usput, u slučaju Ante Todorića nema zabune: riječ je o ocu Ivice Todorića predsjednika uprave najveće privatne kompanije u Hrvatskoj i, što je manje poznato, financijera Račanove kampanje.

Što je u svojoj suštini bila politika Koalicije narodnog sporazuma i njezinog predvodnika, dvostrukog srpskog zeta – Mike Tripala, najbolje je nedavno objasnila njegova druga supruga Vinka Tripalo: ‘Moj je Mika obožavao Tita, a Tuđmana nikad nije volio. Nije promijenio dobro mišljenje o Titu ni poslije Karađorđeva.’ (Jutarnji list, 12. listopada 2014., st. 29, 30, 31)

Hudelist nas u spomenutom intervjuu upoznaje s ‘čovjekom iz naroda’ ujedno predsjedničkim kandidatom i informira da ‘Kujundžić 1992. godine prelazi u HDZ’, pa ljudima koji ponešto znaju o novijoj hrvatskoj povijesti preostaje zaključiti da je to bilo nakon proglašenja samostalnosti i obranjene državnosti i na kraju međunarodnog priznanja Hrvatske. Na burzi bi rekli dobar tajming.

Ovaj podatak ne bi vrijedio spomena da ga Kujundžić u intervjuu Večernjem listu (od 4. svibnja 2014.) nije s nepodnošljivom lakoćom prešutio. Naime, novinar Davor Ivanković je konstatacijom zatražio odgovor o sudbini stranke koju njegov sugovornik napušta:HDZ je bio i vaša prva ljubav. Doktor ste, dajte dijagnozu. Kujundžić prešućuje da je prije HDZ-a imao vezu s HDS-om, odnosno s Koalicijom narodnog sporazuma pa odgovara da je ‘HDZ stranka koja sada ima šansu doživjeti oporavak’, ali ‘bez istinske demokracije i rotacije ljudi to će ići teško, oporavit će se, ali samo uz poštene unutarstranačke izbore’.

Kakve li vještina prešućivanja i lakoće dijagnosticiranja. O kakvoj rotaciji ljudi Kujundžić govori, kakvi su to statutarno-rotacijaki mehanizmi koje bi on primijenio? Nije li osnovni demokratski postulat svake političke stranke birati i biti izabran? Bi li izbori za predsjednika HDZ-a bili pošteni da je on izabran za predsjednika?

Demokratski ustroj stranke omogućio mu je da bira i da bude biran imenom i prezimenom u ograncima u Malešnici i Stenjevcu i da se napokon kandidira za predsjednika stranke. I zamalo mu je uspjelo liječničku karijeru zamijeniti političkom, da bude izabran za prvog čovjeka stranke! Izgubio je u drugom krugu za 111 glasova.

Ali, Kujundžić- što je očito iz razgovora Globusovog novinara s njim – nikako da prežali izborni poraz: ‘Ta je kampanja bila diletantski uradak, a ja sam skoro dobio izbore na svoju zajebanciju. Moj rezultat dovoljno govori u kakvoj je krizi tada bio HDZ. Razlika između Karamarka i mene iznosila je samo stotinjak glasova. Da su ti izbori bili organizirani na normalan način i da nisu programirano otezali s brojanjem glasova – u dva navrata po 6 sati – i da nisu na taj način rastjerali dio ljudi, vjerojatno bi rezultat bio sasvim drugačiji. Što da kažem: ne ponovilo se!’

Diletantski uradak političkog amatera? Da, ali u samom početku kampanje, u nastavku je Kujundžić dobio i te kako mobilan organizacijski support. Od koga – znala je Jadranka Kosor i svi u njezinom stožeru pa je doznavši za svoj poraz u prvom krugu brže-bolje napustila izborno bojište predvodeći svoje birače da kojim slučajem ne sudjeluju u Kujundžićevoj pobjedi. U tome je sva tajna otezanja s brojanjem glasova. Da to Kujundžić nije shvatio dao je do znanja izjavom kako ‘ne bi smijenio Jadranku Kosor s čela Kluba zastupnika’ te da stoji iza tvrdnje da su izbori u HDZ-u bili namješteni: ‘Da, rekao sam to zato što sam dobio informaciju da su neki ljudi dobili 1000 eura da glasuju za Karamarka.’ (Večernji list 23. svibnja 2012.) Nedokazivo, neuvjerljivo.

Dva dana nakon unutarstranačkih izbora (23. svibnja 2014.) novoizabrani predsjednik HDZ-a je izjavio da se ‘taštine pobjednika i poraženih moraju zaboraviti’, ali poraženi kandidat iz drugog izbornog kruga – gostujući tog istog dana u Dnevniku 3 – na pitanje urednika Siniše Kovačića ‘planira li osnovati svoju stranku’ odgovara: Ne. Ja imam samo jednu stranku a to je HDZ i ja ću uvijek raditi za tu stranku. U istoj je emisiji također rekao i to da ‘predsjednik države ne bi bio bezbožnik da je u prvom izbornom krugu na predsjedničkim izborima HDZ imao svog jednog kandidata jer bi taj pobijedio … jer je demokršćanska opcija jača … a to će se vidjeti na sljedećim predsjedničkim izborima … da dolazi kandidat iz HDZ-a, odnosno iz koalicije desnog centra.’

Ova rečenica od prije dvije godine objašnjava svu pustolovinu Kujundžićevog kandidiranja za predsjednika HDZ-a. Krajnji je cilj bio kandidatura za predsjednika države: kao kandidat HDZ-a ili desnog centra.

I nije samo riječ o političkoj ambiciji Milana Kujundžića nego je podjednako riječ o naumu Ivice Todorića. Tu je informaciju (uoči unutarstranačkih izbora) kao pitanje kandidatu za predsjednika HDZ-a Milanu Kujundžiću postavio upravo Siniša Kovačić i to u emisiji koju uređuje, Dnevniku 3. Naravno, Kujundžić je s lakoćom poricanja i uz osmijeh takvo što – otklonio.

Nije se dakle radilo o zajebanciji jednog liječnika kojemu su dosadila dežurstva i naporan liječnički posao, nego o naumu najbogatijeg čovjeka u regiji koji je s puno trgovačkog senzibiliteta znao prepoznati Kujundžićevunesputanu političku ambiciju.

Predestiniranog predsjedničkog kandidata dr. Kujundžića i ne zanima otkud tolika medijska pozornost za njega, on je naprosto odlučan ‘osvojiti vlast, ući u sukob s korupcijom i vratiti radna mjesta.’Njega ne zanima je li ili nije dio scenarija prema kojemu je već kreirana njegova 15 postotna popularnost i drugi izborni krug u kojem pobjeđuje majstor političke kamuflaže Ivo Josipović. U tome se scenariju podrazumijeva da je potrebno dodatno pomrsiti i zatrovati odnose na demokršćanskom dijelu biračkog tijela, ubaciti u medijski prostor čim više sudbonosnih tema preko kojih je trovanje optužbama najdjelotvornije, pa da Josipović dođe do svog drugog mandata.

Nisu li to i teme o nužnosti promjene izbornog zakona u čijoj se medijskoj eksplikaciji iz tjedna u tjedan izmjenjuju nevladine udruge, Inicijative, stranke, politolozi, sociolozi, župnici, kolumnisti, pravnici, lijevi i desni eksperti pa i sam predsjednik države? Koji je skriveni razlog toj uspjeloj horizontalnoj političkoj halucinaciji pred šarenim vratima demokracije? Da se ne obavi obdukcija petogodišnjeg mandata Ive Josipovića, kako je to jasno naznačio jedan ekskomunicirani Styrin novinar i da ponovo za predsjednika Hrvatske imamo – kako dr. Kujundžić reče – bezbožnika.

Ivan Mihael Ban/HRsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati