Da je Kolinda predsjednica Njemačke, ne bi ‘ono izjavila’

0

Svi državljani RH su Hrvati… Nema druge, Hrvatska glede tretiranja nacionalnih manjina treba tražiti reprocitet od Srbije. Ni manje, ni više.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović (u daljnjem tekstu Kolinda) rekla je u intervjuu bosanskohercegovačkoj javnoj televiziji BHT: ‘Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanstva.’ Da je ona predsjednica Francuske, Njemačke, Španjolske ili Italije ponajprije ne bi to izjavila jer je samorazumljivo i gotovo banalno u tim zemljama, a ako bi to negdje rekla, nitko se na to ne bi osvrnuo, ni u negativnom, a niti u pozitivnom smislu.

Vrlo jednostavno radi toga što su u tim zemljama pojmovi nacionalnost i državljanstvo istovjetni. Trebao se javiti dopisnik ‘Večernjeg lista’ (17, 01.) iz Rima Silvije Tomašević da upozori brojne neuke hrvatske političare kako su za Europu svi hrvatski državljani Hrvati.

I ne samo to, svi oni stranci u državama Europske Unije koji su preuzeli državljanstvo jedne od njezinih članica, automatski se smatraju njihovim pripadnicima po nacionalnosti. Tako ih se naziva u službenim dokumentima i medijima pa makar bili bivši pripadnici i najegzotičnijih naroda, crne ili žute puti, svejedno. No u Hrvatskoj podigla se kuka i motika u srpskoj nacionalnoj manjini protiv te Kolindine izrazito europske definicije nacije. Vječno namrgođeni ili neiskreno smiješeći glavni harambaša Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac ocijenio je Kolindine riječi da su ‘mnogo bliže ustaškoj nego europskoj ideji Hrvatske.’ (Večernji, 16.01.)

Odmah se saziva ustaše i Antu Starčevića koji je, za razliku od Pupovca, bio širokogrudan glede definiranja nacije, smatrajući sve južne Slavene Hrvatima, (što nije bilo točno) pa su ga prisvajali i neki srpski nacionalistički autori. Ali istodobno Starčević nije osporavao Srbima, Nijemcima, Mađarima i Talijanima u nas njihove posebnosti, baš obratno. Čak je i Miroslav Krleža bio veliki obožavatelj oca Domovine Ante Starčevića Staroga, a ne Štroce, kako je podrugljivo nazivao đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kojega je za uzor uzeo Ivo Josipović. A Strossmayer je bio naivni ‘politički Jugoslaven’ što u njegovo vrijeme nije bilo zazorno jer Hrvati tada još nisu imali iskustvo s dvjema Jugoslavijama, ali ipak Starčević je već u to vrijeme stvorio zlatno pravilo riječima: ‘U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati.’

Tako je to u svim ostalim nacionalnim državama, pri čemu valja razlikovati rodoljublje i domoljublje od nacionalizma kao pojma u kojemu se naciji daje veća važnost od svih ostalih ljudskih vrijednota, a to valja odbaciti.

Što je u slučaju Pupovca po srijedi: zlonamjernost ili neznanje?

Valjda jedno i drugo. Pupovac naprosto ne poznaje ni jednu europsku teoriju nacije. Ima ih više, navest ćemo samo neke. Za Johanna Gotfrieda Herdera narod i nacija su jedno. Po Josephu Ernstu Renanu nacija je svakodnevni plebiscit o vlastitoj posebnosti. Suvremeni njemački povjesničar Konrad Cleving tvrdi da je nacija narod koji teži ostvarenju svoje države ili je već posjeduje.

Po svemu rečenome, u Hrvatskoj može postojati samo jedna nacija – hrvatska, što ne znači da se time uklanjaju nacionalne manjine ili smanjuju njihova neotuđiva prava. Jer da nije tako Srbi bi u Hrvatskoj bili posebna nacija, dakle ono što su neki od njih tvrdili nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, pripremajući se za ustanak protiv vlastite domovine i lementirajući kako im je u Ustavu Republike Hrvatske ukinuta konstitutivnost pa stoga moraju uzeti oružje u ruke.

A to je bila golema laž! Nikica Barić u svojoj knjizi ‘Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995’, citirajući Ustav SR Hrvatske iz 1974. u kojemu je naša republika ovako definirana: ‘Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’, zaključuje: ‘U trenutku kad je Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije, smatrano je apsurdnim da se Srbi u hrvatskom Ustavu definiraju kao nacionalna manjina. Ipak, u samom Ustavu iz 1974. Srbi nisu definirani kao konstitutivni narod, jer iako su posebno istaknuti kao narod koji živi u Hrvatskoj, ona ipak nije određena kao nacionalna država hrvatskih Srba, nego isključivo kao nacionalna država hrvatskog naroda’ (str. 87).

Jer da je SR Hrvatska proglašena i ‘nacionalnom državom Srba u Hrvatskoj’ iz toga bi se moglo izvesti da postoje barem dvije srpske nacije, jedna u Srbiji, druga u Hrvatskoj, a to ne bi bilo po voljni nikome, a najmanje Srbima kao cjelini. Teško je shvatiti zašto to nije jasno Pupovcu. Kad su Bakarića pitali zašto su Srbi u Hrvatskoj posebno spomenuti u Ustavu SR Hrvatske, on je po prilici odgovorio kako je to radi njihova nadprosječnog sudjelovanja u NOB-u! Kakvo pravno objašnjenje jednog vrsnog pravnika kome je komunistička ideja pomutila pamet. Gospođi Kolindi nije po volji pozdrav: ‘građani i građanke’ jer da je to nepravedno prema seljacima, no tu nije u pravu jer se građani/ke odnosi na stanovnike države, a ne gradova, pa bi ona mogla oslovljati ljude pred kojima nastupa i ovako: ‘Hrvatice i Hrvati, građani i građanke Hrvatske…’ čime bi vukovi bili zadovoljni, a ovce na broju.

U golemoj preambuli Ustava Republike Hrvatske, na koju se s nepravom poziva Pupovac, piše: ‘Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka …’, (njih poimenice ukupno 22!). Namjesto narodom Srbi su proglašeni nacionalnom manjinom, što nije degradiranje, nego opis stvarnog stanja. Hrvatska nije Belgija s dva naroda. Kad su prošle godine slobodno izabrani predstavnici Katalonije htjeli unijeti u Status svoje autonomne pokrajine da su ‘nacija’ Španjolski ustavni sud je to odbio vrlo lakonski: ‘U Španjolskoj postoji samo jedna nacija – španjolska.’

Ništa drukčije nije u ostalim državama Europske Unije
s jakim nacionalnim manjinama kao što su, primjerice, Rumunjska i Slovačka. Konstitutivnost se odnosi na državljanstvo ili u rijetkim slučajevima na ‘podijeljeno’ državljanstvo kao što je bilo u SFRJ, u kojoj je postojalo republičko i jugoslavensko državljanstvo. A Republika Hrvatska nije SFRJ! Čak ako bi Pupovac prihvatio Staljinovu definiciju nacije, Srbi u Hrvatskoj ne bi bili konstitutivni narod. Džugašvili je napisao: ‘Nacija je povijesno nastala stabilna zajednica ljudi, stvorena temeljem zajedništva jezika, teritorija, gospodarskog života kao i psihičke posebnost koja se očituje kroz kulturno zajedništvo.’

Srbi u Hrvatskoj žive pomiješani s Hrvatima na zajedničkom teritoriju, već su pet stoljeća ukorporirani u hrvatsku civilizacijsku zajednicu, govore isti jezik kao i Hrvati, imaju zajednički gospodarski život i sudjeluju s Hrvatima u zajedničkoj kulturi. Dakle, i drug Staljin bi bio zadovoljan s izjavom gospođe Kolinde o jedinstvenoj hrvatskoj naciji u našoj Republici. Ovo je, dakako, šala napisana da se vidi koliko su Pupovac i njegovi zastranili u osporavanju njezinih riječi . Pa, zaboga, i sam je predsjednik na odlasku Ivo Josipović rekao o toj temi gotovo isto kao i gospođa Kolinda: ‘Mislim da treba otvoriti i pitanje naših identiteta. Mora se moći politički biti Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto vrijeme Srbin po nacionalnosti. Zašto netko ne bi imao identitet koji obuhvaća oba elementa? Usudio bih se reći da danas hrvatski Srbi, ili barem ogromna većina, to jesu’ (prema Narod.hr, 21.01.).

U čemu je onda problem?

Nema ga, osim ako Srbi u Hrvatskoj ili, točnije rečeno, neki njihovi predstavnici ne žele biti posebna ‘nacija’ u istoj razini s hrvatskom, odnosno na nešto nižoj kao ‘privilegirani narod’, kakvi su bili za vrijeme komunizma. Posebno su u tome žestoki neki predstavnici podunavskih Srba kao što je Dragan Crnogorac, koji ponavlja notornu laž kako su Srbi u SR Hrvatskoj do 1991. bili konstitutivni narod, dakle reproducira iste one tvrdnje temeljem kojih su dio Srbi podigli ustanak protiv vlastite domovine. A to bi onda spadalo pod sankcije protiv verbalnog pripremanja novog ustanka. Crnogorac piše takvim srpskim (srbijanskim) jezikom u svojim službenim papirima kakvim ne govori golema većina hrvatskih Srba, jezikom srbijanskih doseljenika koji su do 1991. palili i žarili po Hrvatskoj. Crnogorac inače sjedi u Hrvatskom Saboru kao član Pupovčeve stranke.

Gojko Borić
Gojko Borić

Ragiranja službene Srbije bila su slična onima srpskih nacionalističkih vožda u Hrvatskoj, dakle svjesno zamaglivanje pojmova i zastrašivanje da bi Kolindine riječi mogle ‘zakinuti nacionalni identitet Hrvata i Srba’ u Bosni i Hercegovini. Ona je ipak nešto posebno. Bosna i Hercegovina sastoji se od triju konstitutivnih naroda, što se nikako ne može reći za Hrvatsku ili Srbiju. Golema većina Hrvata u BiH imaju, osim toga, i hrvatsko državljanstvo, dio su hrvatske nacije, a takovo nešto glede srbijanskog državljanstva ne posjeduju Srbi u Hrvatskoj. Ovdje srbijanski političari namjerno miješaju kruške i jabuke s opakom namjerom da zaoštre međunacionalne odnose u BiH i Hrvatskoj. A onda su naši mali Srpčići u Milanovićevoj vladi licemjerno zakukali da što će biti s Hrvatima u Srbiji (Vojvodini).

Odgovor je jednostavan: ništa drugo nego sa Srbima u Hrvatskoj, oni su po državljanstvu ili nacionalitetu (u EU jednoznačnice) Srbijanci, a po etničkoj pripadnosti Hrvati. Nažalost u srpskoj državi oni ne uživaju ni izdaleka takva prava kao naši Srbi u Hrvatskoj. Srbijanski državni vrh umjetno ih dijeli na Bunjevce i Šokce kako bi oslabio i onako decimiranu hrvatsku manjinu u Vojvodini. O tome bi hrvatska vlada trebala voditi računa kad ju u Bruxellesu budu pitali ima li kakve primjedbe na manjinsku politiku Beograda. Nema druge, Hrvatska glede tretiranja nacionalnih manjina treba tražiti reprocitet od Srbije. Ni manje, ni više.

Ono što u Hrvatskoj nekima predstavlja problem uopće se ne opaža u demokratski razvijenijim državama Europske Unije. U njima su pripadnici nacionalnih manjina, pa čak i potomci doseljenika, dospjeli na same političke vrhove država. Evo nekoliko primjera. Bivši francuski predsjednik Nikolas Sarkozy po podrijetlu je Mađar, otac mu se naziva Sarközy de Nagybosca, dok mu je majka podrijetlom sefardska Židovka iz grčkoga Soluna. No on je veliki francuski patriot koji se sprema da ponovno zauzme položaj državnog poglavara u Elizejskoj palači. U međuvremenu preminuli austrijski savezni kancelar Fred Sinovatz potjecao je iz gradišćansko-hrvatske obitelji, što nije bila smetnja da bude ministar prosvjete i šef vlade. U austrijskom parlamentu bilo je nekoliko zastupnika hrvatske nacionalnosti, ali nisu predstavljali Hrvate nego državljane Austrije u svojim izbornim okruzima.

Usput rečeno, predstavnici nacionalnih manjina u mađarskom parlamentu mogu u njemu nastupati, ali nemaju pravo glasa, pa je to Bruxellesu svejedno. Energični francuski premijer Manuel Carlos Valls, rođen je u Barceloni, Katalonac po etničkom podrijetlu, majka mu je Švicarka, no danas je velika nada francuske politike i istinski francuski rodoljub. Predsjednik pokrajinske vlade u njemačkoj Saksoniji naziva se Stanislaw Rudi Tilich, podrijetlom je lužički Srbin, pa što onda, stalno govori kako je u prvom redu njemački patriot. Otac mu je bio protestant, no majka katolkinja kao i on. Zanimljivo je da su se protestantski lužički Srbi ponijemčili, dok su katolici sačuvali svoju slavensku nacionalnost. No za neupučene valja istaknuti da lužički Srbi nemaju ništa s južnoslavenskim Srbima, (za one u Lužicama Nijemci kažu da su Sorben, dok naše susjede nazivaju Serben). Lužički Srbi priznata su nacionalna manjina u Njemačkoj s vlastitim jezikom i narodnim običajima koje njeguju.

Sve rečeno ukazuje kako se demokratska Europa zasniva na nacionalnim državama (to su svi stanovnici pojedinih zemalja) i nekim neotuđivim pravima nacionalnih manjina. Svaka nacija čuva svoje posebnosti, što u hrvatskoj politici ponekad nije tako. Kad je nedavno zastupnik HDZ-a u Hrvatskom Saboru Frano Matušić zapitao premijera premijera Milanovića kako će vlada reagirati na izdavanje knjige o Dubrovniku u Srbiji u kojoj se tvrdi da su Gundulić i Držić srpski pisci, nervozni neznalica Milanović mu je odgovorio: ‘Ne će me okupirati svaka bezvezarija koju neka polupismena osoba objavi u Srbiji.

Nemojmo se ponižavat…’, a potom je zašutio kad je Matušić dodao kako nije riječ o polupismenoj osobni nego o članici SANU Zlati Bojević, koja je, da dodamo našu, objavila više knjiga u kojima proglašava cijelu dubrovačku književnost srpskom. I autor ovog članka imao je svoje iskustvo s profesoricom Bojević, koja je na jednom simpoziju o Dalmaciji u Bonnu, gdje je održala predavanje o jednoj ne baš važnoj temi, stalno govorila o katoličkim ‘manastirima’ i ‘kaluđerima’ na Korčuli, pa kad sam u diskusiji upozorio kako se u katoličkoj terminologiji, za razliku od pravoslavne, kaže ‘samostani’ i ‘redovnici’, profesor Ludwig Steindorff, inače objektivan povjesničar o hrvatskim temama, nervozno me je prekinuo da to nije važno, jer da je tako u srpskom jeziku, dodavši kasnije u razgovoru u četiri oka kako su bili sretni da su za referenticu dobili jednu takvu ‘umjerenu’ znanstvenicu, no nije me u to uvjerio, jer baš radi uporabe različitih termina zna se kad je riječ o katoličkima kad o pravoslavnim institucijama. Splitsko sveučilište objavilo je opsežnu knjigu referata s dva simpozija o Dalmaciji u Bonnu, ali nije donijelo referat prof. Bojević.

No Srbijanci idu dalje u svojemu ‘kulturnom imperijalizmu’. SANU je prisvojio Dubrovnik u nizu drugih edicija. Ukrali su nam i Vladana Desnicu koji se nikad nije smatrao srpskim piscem. Sve to ne znaju naši primitivci u Vladi, a i kako bi kad se premijerov savjetnik za kulturu, Slavko Goldstein, nedavno u intervjuu španjolskom dnevniku ‘El Pais’ deklarirao kao – jugoslavenski pisac. Ivo Josipović je uklonio svoga ‘Jugovića’ Jovića, no Milanović to nije učinio sa svojim Goldsteinom. Vjerojatno radi toga što su mu njegovi stavovi bliži. Kad ga je jednom novinar ‘Slobodne Dalmacije’ pitao kome daje prednost Titu ili Tuđmanu, Milanović je odgovorio kao iz puške – Titu. Eto, to se može dogoditi samo Hrvatima, naime da biraju titoiste i Jugoslavene za najviše državne dužnosnike. Vrijeme je da se to temeljito ispravi na idućim saborski izborima.

Autor: Gojko Borić, novinar i publicist
 

facebook komentari