Pratite nas

Kolumne

Da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma, pjevala bi Severina

Objavljeno

na

Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Događaj mjeseca bit će inaguracija nove Predsjednice RH. Osobno, kao dobar analitičar i prognozer, predviđao sam pobjedu Josipovića. Onda, kao da sam direktor jedne od rejting agencija, stavio sam sve na Kujundžića nošen svojim nepogrešivim instiktom. Da je predizborna kampanja trajala bar pola godine, ja bi po sistemu “malo smo se družili, ali smo se brzo skužili” proglasio i sineka Sinčića pobjednikom. No, došao bih ja i do Kolinde. Ali bilo je premalo vremena! Međutim, ovih mi je dana stiglo pismo iz Kolindinog stožera. Protrnuh! Ipak je stigla pozivnica i za mene nevjernog Tomu! Sve mi je oprošteno! Gesta koja zorno govori o veličini nove Predsjednice. Drhtavim rukama otvorih kovertu i počeh čitati. Poštovani, čast nam je poslati vam “ostanicu” za dan 15. veljače na Markovom trgu. Tako ostah kod kuće. Loš početak za prvu hrvatsku Predsjednicu. Nema mene na inauguraciji, nema Jadranke Kosor, nema Mirele Holy i još ponekog od “važnih”. Nema, doduše iz objektivnih razloga, ni Ive Sanadera. Još da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma. Pjevala bi Severina.

Ljevičarski mediji likuju. Sa sladostrasnim užitkom nabrajaju se oni koji neće doći. Glasilo biše CK Komunističke partije Hrvatske “Novi list” iz Rijeke piše o paradi kiča na Trgu svetog Marka, o lenti, lažnim povijesnim odorama, o latinsko-američkoj atmosferi. Uglavnom drugovi žale za onim sjajnim progresivnim spektaklom kad su zakletve polagali Mesić i Josipović. Doduše bez hrvatskih zastava. Ali sa regionalno internacionalnim štihom. Tada nije bilo kičasto već belosvetski! Malo ih je razočarao Vučić. Zašto on dolazi na HDZ-ov dernek? Nabrajaju tko se sve pojavio na sprovodu nezaboravnog Maršala. Pritom zaboravljaju da se na sprovodu njegova životnoga djela nije pojavio nitko. A dolazak su najavili Adžić, Kadijević, Mladić… S malim zakašnjenjem su i došli. Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Arapska poslovica glasi: “Ako bi bacio kamen na svakog psa koji zalaje na tebe, nikada ne bi došao do cilja.”

U Jutarnjem dvorska borba tko će naslijediti Davora Butkovića. Procjenjujem da Buleta nitko ne može ni doseći ni nadmašiti. Nitko ne može napraviti sjajni intervju s predsjednikom Vlade na dvije strane, a da istog nije ni vidio. Bule nije vidio dragog Ivu, ali zato Robert Bajruši itekako vidi duhove. Robi, jedan od legitimnih Buleovih nasljednika, objavio u Jutarnjem od 13. veljače briljantan člančić “Da je Popaj znao, nosio bi “U”, a ne bi pušio joint.” K’o da čitam Kafku. “Izvjesni građanin Stjepan Pavleković iz Lepoglave na svom Facebook profilu…” I da ne citiram dalje…. Uglavnom, izvjesni građanin propagira širenje i konzumaciju opojnih droga. Sad slijedi dramski zaplet od kojeg bi Frlja izrežirao predstavu koja bi dva mjeseca “drmala” Dubrovačkim ljetnim igrama. Izvjesnog građanina ufatilo i osudilo na novčanu kaznu od 1000 kunića. Dotični građanin, iz Lepoglave, nije zbog toga otišao u Lepoglavu. Zapitat ćete se: u čemu je dramski zaplet? U sudskoj praksi, misli Robi. Zna on da je 2011. godine izvjesni građanin Jakov Marković na štandu u Čavoglavama izložio i prodavao suvenire s natpisom “Za dom spremni”. Međutim, sutkinja Općinskog suda u Kninu Katarina Peršen oslobodila je tog izvjesnog građanina. I Robi to ne kuži! Osuditi nekoga jer propagira drogu. K’o da je droga neko posebno zlo. A osloboditi nekoga koji izlaže opasnu drogu “za dom spremni” koju pametni Robi naziva “operetni usklik”. Naravno, Hrvati nikada nisu rabili taj naziv osim u operama i operetama. Možda i u komedijama.

Piše nadalje Buleov nasljednik: “To se u hrvatskoj svakodnevnici zove pravna država.” Tu pravnu državu osjeća na svojoj koži i hrvatski Nelson Mandela – Milorad Pupovac. Hajde, napokon jedna objektivna i plastična usporedba. Ono što je Mandela opisao u svojoj knjizi “Long Walk to Freedom” je čisti Walt Disney u odnosu na robiju koju Milorad robija u ustašoidnoj Hrvatskoj. Miloradu skočio tlak na 300 kad je vidio ratnog zločinca Glavaša da slobodno šeće Lijepom njihovom. A lijeva novinarska falanga počastila je Glavaša epitetom ratnog zločinca. S punim demokratskim pravom. Jel’ ga sud rebnuo sa deset godina zbog ratnog zločina? Sjećate li se selotejpa i akumulatora? Lijevi punoglavi progresivci zaboravili su da još nema drugostupanjske presude. Ukinuo ju je Ustavni sud Hrvatske. Čl. 28 Ustava RH kaže da je netko osuđen za kazneno djelo samo ako je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Znači, ni neokomunistička ljevica, ni lijevi mediji, ni Milorad-Mandela-Pupovac ne smiju Glavašu tepati da je ratni zločinac.

To smije samo Oliver Frljić jer on sve smije! Došao tako Milorad, ne tako davno, u Hrvatski sabor sa žutom trakom oko ruke konkludentno davši na znanje svima kako živi u nacističkoj državi. Prije nekoliko dana došao je izlijepljen selotejpom kojim je, kako je on uvjeren, Branimir Glavaš lijepio usta žrtvama prije nego što ih je bacao u hladnu Dravu. I ta teška, skoro antička drama, koju Mile proživljava u ovoj državi, duboko je potresla našeg Robija. O govoru mržnje da i ne govorimo. Dobro, radi li se o govoru mržnje, to će utvrditi izvježbani policajci. Isti oni koji su izvjesnog građanina prijavili za reklamiranje droge s početka ovoga teksta. Zato je Robi opravdano ogorčen. Čim Mile otvori usta, ustašoidi skaču na zadnje noge! Recimo: negdje u početcima građanskog rata koji je u regionu buknuo između zavađenih domorodaca, a koji su potpalile “loše politike”, Mile je dobio povjerljiv podatak, vjerojatno od Save Štrbca i Zorana Pusića, da su Tuđmanove ustaše prekrstile oko 12 hiljada pravoslavne dece na kato-ličku veru. Znači, 12 tisuća malih Ličana. Ako se i radilo o istinitom, provjerenom i zastrašujućem podatku, Robert Bajruši kao pravi istinoljubljivi kadar pok. Ive Pukanića, nikada nije napisao ni slova. To je ujedno dokaz da je Robi jedini, pravi i kvalificirani nasljednik Davora Butkovića u Jutarnjem. Ali i šire.

Za vrijeme Domovinskoga rata, Rade Šerbedžija se povukao na rezervni položaj u Beograd. Danas ga čudi što ga primamo s rezervom.

U spomen na 46-toricu poginulih HOS-ovaca, u Splitu im je podignut spomenik. Na otvaranju je prigodno slovo održao i Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik i član SDP-a. Na spomeniku je uklesan “operetni” “Za dom spremni”. Ratna zastava HOS-a s usklikom “Za dom spremni” ušla je preko HOS-a, kao dijela oružanih snaga RH, u službenu hrvatsku ratnu ikonografiju. Štoviše, to je i potvrđeno presudom Vojnog suda u Zagrebu 1993. g., na suđenju Paragi, Đapiću i Dedakoviću, a presudu je potvrdio i VSH. Prije nekoliko dana posjetili su me u uredu HOS-ovci iz Splita te mi povjerili predmet koji predstavlja pravi pravosudni rašomon. Pod okriljem noći, uz asistenciju interventne policije, anonimni klesar – vjerojatno s čarapom preko lica – skinuo je sa spomenika dijabolični “Za dom spremni”. HOS-ovci nisu dobili riješenje bilo kojeg pravno relevantnog organa da se spomenik unakazi. Niti su im interventni policajci htjeli reći tko im je naredio da asistiraju u toj protuzakonskoj raboti. Sad ja moram otkriti nalogodavca. Podnijeti kaznenu prijavu. Obratit ću se stručnjacima za pomoć: Robertu Bajrušiju, Vesni Teršelič, Zoranu Pusiću, Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Tvrtku Jakovini, Hrvoju Klasiću i ostalima.

Neki od njih su i doktorirali na dijaboličnom uskliku. Ako mi navedeni neće moći pomoći, morat ću zamoliti još nekog od 20 % hrvatskih državljana koji dobro znaju što su naši narodi i narodnosti propatili od tog profašističko-operetnog pokliča. Naročito od jeseni 1991. g., pa do 5. kolovoza 1995. g. Na kraju ću citirati kraj komentara Marinka Jurasića u Večernjaku o toj neokomunističkoj histeriji: “I za kraj, kad smo se skrivali po mišjim rupama, nije nam smetalo “Za dom spremni” na srcu Hosovaca, a danas, svjesni važnosti sloboda, odgovornosti i vladavine prava, noću izlazimo kako bi se obračunali s navodnim zloupotrebama slobode izražavanja.” Ipak se ne bih u cijelosti složio s Marinkom Jurasićem kad kaže da nam taj poklič nije smetao kad smo se skrivali po “mišjim rupama”. Još kako je smetao mnogima. Oni su u svojim snovima vidjeli Šljivančanina, ne u Vukovaru, nego u Zagrebu. Kako snovi mogu gorko razočarati. Te snove nam danas ne mogu nadomjestiti ni slobodni, progresivni lijevi mediji.

Da bi Kardinal Stepinac bio proglašen svecem, mora mu se pripisati barem jedno čudo. Recimo, da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomogao, ljudski zahvale. No, takva se čuda ne događaju.

Na portalu Sloboda.hr. čitam kako je jedna feministica pobacila bebu jer je bio dječak. Njezin komentar je bio: “Nisam mogla donijeti na svijet još jedno čudovište”. Komentare na društvenim mrežama nema smisla prenositi. Od onih kako bi ona došla na svijet da nema “čudovišta” do onih kao da gledamo neku Frljićevu predstavu u Rijeci. No, jedno se mora priznati toj ženi. Ona zaista nema dlake na jeziku. Ako već ima, onda ta dlaka nije njezina nego neke njezine prijateljice.

U nedjelju sam ipak pogledao malo inauguraciju naše Kolinde. Stalno mi se vrtila po glavi misao koliko je samo čireva na želucima mnogih ponovno proključalo zbog ovako uspjele nacionalističke predstave na Markovom trgu? Neka, već je bilo i vrijeme!

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati