Da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma, pjevala bi Severina

4

Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Događaj mjeseca bit će inaguracija nove Predsjednice RH. Osobno, kao dobar analitičar i prognozer, predviđao sam pobjedu Josipovića. Onda, kao da sam direktor jedne od rejting agencija, stavio sam sve na Kujundžića nošen svojim nepogrešivim instiktom. Da je predizborna kampanja trajala bar pola godine, ja bi po sistemu “malo smo se družili, ali smo se brzo skužili” proglasio i sineka Sinčića pobjednikom. No, došao bih ja i do Kolinde. Ali bilo je premalo vremena! Međutim, ovih mi je dana stiglo pismo iz Kolindinog stožera. Protrnuh! Ipak je stigla pozivnica i za mene nevjernog Tomu! Sve mi je oprošteno! Gesta koja zorno govori o veličini nove Predsjednice. Drhtavim rukama otvorih kovertu i počeh čitati. Poštovani, čast nam je poslati vam “ostanicu” za dan 15. veljače na Markovom trgu. Tako ostah kod kuće. Loš početak za prvu hrvatsku Predsjednicu. Nema mene na inauguraciji, nema Jadranke Kosor, nema Mirele Holy i još ponekog od “važnih”. Nema, doduše iz objektivnih razloga, ni Ive Sanadera. Još da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma. Pjevala bi Severina.

Ljevičarski mediji likuju. Sa sladostrasnim užitkom nabrajaju se oni koji neće doći. Glasilo biše CK Komunističke partije Hrvatske “Novi list” iz Rijeke piše o paradi kiča na Trgu svetog Marka, o lenti, lažnim povijesnim odorama, o latinsko-američkoj atmosferi. Uglavnom drugovi žale za onim sjajnim progresivnim spektaklom kad su zakletve polagali Mesić i Josipović. Doduše bez hrvatskih zastava. Ali sa regionalno internacionalnim štihom. Tada nije bilo kičasto već belosvetski! Malo ih je razočarao Vučić. Zašto on dolazi na HDZ-ov dernek? Nabrajaju tko se sve pojavio na sprovodu nezaboravnog Maršala. Pritom zaboravljaju da se na sprovodu njegova životnoga djela nije pojavio nitko. A dolazak su najavili Adžić, Kadijević, Mladić… S malim zakašnjenjem su i došli. Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Arapska poslovica glasi: “Ako bi bacio kamen na svakog psa koji zalaje na tebe, nikada ne bi došao do cilja.”

U Jutarnjem dvorska borba tko će naslijediti Davora Butkovića. Procjenjujem da Buleta nitko ne može ni doseći ni nadmašiti. Nitko ne može napraviti sjajni intervju s predsjednikom Vlade na dvije strane, a da istog nije ni vidio. Bule nije vidio dragog Ivu, ali zato Robert Bajruši itekako vidi duhove. Robi, jedan od legitimnih Buleovih nasljednika, objavio u Jutarnjem od 13. veljače briljantan člančić “Da je Popaj znao, nosio bi “U”, a ne bi pušio joint.” K’o da čitam Kafku. “Izvjesni građanin Stjepan Pavleković iz Lepoglave na svom Facebook profilu…” I da ne citiram dalje…. Uglavnom, izvjesni građanin propagira širenje i konzumaciju opojnih droga. Sad slijedi dramski zaplet od kojeg bi Frlja izrežirao predstavu koja bi dva mjeseca “drmala” Dubrovačkim ljetnim igrama. Izvjesnog građanina ufatilo i osudilo na novčanu kaznu od 1000 kunića. Dotični građanin, iz Lepoglave, nije zbog toga otišao u Lepoglavu. Zapitat ćete se: u čemu je dramski zaplet? U sudskoj praksi, misli Robi. Zna on da je 2011. godine izvjesni građanin Jakov Marković na štandu u Čavoglavama izložio i prodavao suvenire s natpisom “Za dom spremni”. Međutim, sutkinja Općinskog suda u Kninu Katarina Peršen oslobodila je tog izvjesnog građanina. I Robi to ne kuži! Osuditi nekoga jer propagira drogu. K’o da je droga neko posebno zlo. A osloboditi nekoga koji izlaže opasnu drogu “za dom spremni” koju pametni Robi naziva “operetni usklik”. Naravno, Hrvati nikada nisu rabili taj naziv osim u operama i operetama. Možda i u komedijama.

Piše nadalje Buleov nasljednik: “To se u hrvatskoj svakodnevnici zove pravna država.” Tu pravnu državu osjeća na svojoj koži i hrvatski Nelson Mandela – Milorad Pupovac. Hajde, napokon jedna objektivna i plastična usporedba. Ono što je Mandela opisao u svojoj knjizi “Long Walk to Freedom” je čisti Walt Disney u odnosu na robiju koju Milorad robija u ustašoidnoj Hrvatskoj. Miloradu skočio tlak na 300 kad je vidio ratnog zločinca Glavaša da slobodno šeće Lijepom njihovom. A lijeva novinarska falanga počastila je Glavaša epitetom ratnog zločinca. S punim demokratskim pravom. Jel’ ga sud rebnuo sa deset godina zbog ratnog zločina? Sjećate li se selotejpa i akumulatora? Lijevi punoglavi progresivci zaboravili su da još nema drugostupanjske presude. Ukinuo ju je Ustavni sud Hrvatske. Čl. 28 Ustava RH kaže da je netko osuđen za kazneno djelo samo ako je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Znači, ni neokomunistička ljevica, ni lijevi mediji, ni Milorad-Mandela-Pupovac ne smiju Glavašu tepati da je ratni zločinac.

To smije samo Oliver Frljić jer on sve smije! Došao tako Milorad, ne tako davno, u Hrvatski sabor sa žutom trakom oko ruke konkludentno davši na znanje svima kako živi u nacističkoj državi. Prije nekoliko dana došao je izlijepljen selotejpom kojim je, kako je on uvjeren, Branimir Glavaš lijepio usta žrtvama prije nego što ih je bacao u hladnu Dravu. I ta teška, skoro antička drama, koju Mile proživljava u ovoj državi, duboko je potresla našeg Robija. O govoru mržnje da i ne govorimo. Dobro, radi li se o govoru mržnje, to će utvrditi izvježbani policajci. Isti oni koji su izvjesnog građanina prijavili za reklamiranje droge s početka ovoga teksta. Zato je Robi opravdano ogorčen. Čim Mile otvori usta, ustašoidi skaču na zadnje noge! Recimo: negdje u početcima građanskog rata koji je u regionu buknuo između zavađenih domorodaca, a koji su potpalile “loše politike”, Mile je dobio povjerljiv podatak, vjerojatno od Save Štrbca i Zorana Pusića, da su Tuđmanove ustaše prekrstile oko 12 hiljada pravoslavne dece na kato-ličku veru. Znači, 12 tisuća malih Ličana. Ako se i radilo o istinitom, provjerenom i zastrašujućem podatku, Robert Bajruši kao pravi istinoljubljivi kadar pok. Ive Pukanića, nikada nije napisao ni slova. To je ujedno dokaz da je Robi jedini, pravi i kvalificirani nasljednik Davora Butkovića u Jutarnjem. Ali i šire.

Za vrijeme Domovinskoga rata, Rade Šerbedžija se povukao na rezervni položaj u Beograd. Danas ga čudi što ga primamo s rezervom.

U spomen na 46-toricu poginulih HOS-ovaca, u Splitu im je podignut spomenik. Na otvaranju je prigodno slovo održao i Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik i član SDP-a. Na spomeniku je uklesan “operetni” “Za dom spremni”. Ratna zastava HOS-a s usklikom “Za dom spremni” ušla je preko HOS-a, kao dijela oružanih snaga RH, u službenu hrvatsku ratnu ikonografiju. Štoviše, to je i potvrđeno presudom Vojnog suda u Zagrebu 1993. g., na suđenju Paragi, Đapiću i Dedakoviću, a presudu je potvrdio i VSH. Prije nekoliko dana posjetili su me u uredu HOS-ovci iz Splita te mi povjerili predmet koji predstavlja pravi pravosudni rašomon. Pod okriljem noći, uz asistenciju interventne policije, anonimni klesar – vjerojatno s čarapom preko lica – skinuo je sa spomenika dijabolični “Za dom spremni”. HOS-ovci nisu dobili riješenje bilo kojeg pravno relevantnog organa da se spomenik unakazi. Niti su im interventni policajci htjeli reći tko im je naredio da asistiraju u toj protuzakonskoj raboti. Sad ja moram otkriti nalogodavca. Podnijeti kaznenu prijavu. Obratit ću se stručnjacima za pomoć: Robertu Bajrušiju, Vesni Teršelič, Zoranu Pusiću, Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Tvrtku Jakovini, Hrvoju Klasiću i ostalima.

Neki od njih su i doktorirali na dijaboličnom uskliku. Ako mi navedeni neće moći pomoći, morat ću zamoliti još nekog od 20 % hrvatskih državljana koji dobro znaju što su naši narodi i narodnosti propatili od tog profašističko-operetnog pokliča. Naročito od jeseni 1991. g., pa do 5. kolovoza 1995. g. Na kraju ću citirati kraj komentara Marinka Jurasića u Večernjaku o toj neokomunističkoj histeriji: “I za kraj, kad smo se skrivali po mišjim rupama, nije nam smetalo “Za dom spremni” na srcu Hosovaca, a danas, svjesni važnosti sloboda, odgovornosti i vladavine prava, noću izlazimo kako bi se obračunali s navodnim zloupotrebama slobode izražavanja.” Ipak se ne bih u cijelosti složio s Marinkom Jurasićem kad kaže da nam taj poklič nije smetao kad smo se skrivali po “mišjim rupama”. Još kako je smetao mnogima. Oni su u svojim snovima vidjeli Šljivančanina, ne u Vukovaru, nego u Zagrebu. Kako snovi mogu gorko razočarati. Te snove nam danas ne mogu nadomjestiti ni slobodni, progresivni lijevi mediji.

Da bi Kardinal Stepinac bio proglašen svecem, mora mu se pripisati barem jedno čudo. Recimo, da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomogao, ljudski zahvale. No, takva se čuda ne događaju.

Na portalu Sloboda.hr. čitam kako je jedna feministica pobacila bebu jer je bio dječak. Njezin komentar je bio: “Nisam mogla donijeti na svijet još jedno čudovište”. Komentare na društvenim mrežama nema smisla prenositi. Od onih kako bi ona došla na svijet da nema “čudovišta” do onih kao da gledamo neku Frljićevu predstavu u Rijeci. No, jedno se mora priznati toj ženi. Ona zaista nema dlake na jeziku. Ako već ima, onda ta dlaka nije njezina nego neke njezine prijateljice.

U nedjelju sam ipak pogledao malo inauguraciju naše Kolinde. Stalno mi se vrtila po glavi misao koliko je samo čireva na želucima mnogih ponovno proključalo zbog ovako uspjele nacionalističke predstave na Markovom trgu? Neka, već je bilo i vrijeme!

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Genijalno Hodače! lijep i vedar početak sunčanog tjedna. A za ovo Milorad Mandela Pupovac vas častim večerom. Izvrsno, nasmijah se od srca :)))