Pratite nas

Politički rentgen

DA NIJE BILO NDH NE BI BILO HRVATSKE!

Objavljeno

na

Danas hodočastimo u Donje Moste i ovo je podsjetnik kako se ne bi zaboravilo!

Krajem ožujka 1941. pala je beogradska vlada kraljevine Jugoslavije, a za kralja je postavljen još uvijek maloljetni Petar Karađorđević. Njegov opunomoćenik postao je knez Pavle. Nedugo zatim Njemačka objavljuje rat  Jugoslaviji što kulminira bombardiranjem Beograda 06.travnja 1941 i potpunim slomom beogradske kraljevine, a samim time i Jugoslavije onakve kakva je postojala.

Hrvati su, nakon više od dvadeset godina krvave srbočetničke diktature, tlačenja i represije osjetili  trenutak i vjekovni zov za slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom, osjetili su da je došao taj sretni trenutak pobuniti se i proglasiti svoju državu Hrvatsku. Nisu odgovorili na vojnu mobilizaciju kneza Pavla, naprotiv okrenuli su se u pravoj vojnoj pobuni protiv srpske, četničke vojske koja je nemilosrdno ubijala civile i seljake u Bjelovarskom kraju.

U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja. Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć Hrvata i Hrvatica, seljana i građana, slomljen je otpor srpske vojske i 08.travnja proglašena je Hrvatska država prije proglašenja NDH, prije bilo kakvog fašizma, nacizma ili partizanskog pokreta druga Tita. Jednostavno je ispoljena vjekovna težnja hrvatskog naroda nasuprot jugoslavensko-četničkoj tiraniji koja je u bjelovarskom kraju još neko vrijeme nastavila činiti zločine nad nevinim seljacima.

Bjelovarski okrug  s ushićenjem je dočekao proglašenje vlastite države, u nevjerojatnoj euforiji pjevale su se hrvatske pjesme, kuće su okićene hrvatskom zastavama. Desetljećima je prešućivana istina o tim slavnim bjelovarskim danima proglašenja Hrvatske države! To ne možete naći ni u povijesnim knjigama ni u školskim uđbenicima. Istina je ostala u živim i nasljeđenim svjedočanstvima, u srcima hodočasnika koji danas hodočaste i komemoriraju hrvatskim žrtvama  u bjelovarskim Donjim Mostima, žrtvama koje su položile život na oltar Domovine stvarajući Nezavisnu državu Hrvatsku u krvavom otporu Jugoslavenskoj hegemoniji. Dolazak poglavnika Pavelića u Zagreb tri dana nakon tih događaja i Kvaternikovo proglašenje NDH uz Mačekovo radijsko priopćenje te vijesti znakovit  je povijesni kontinuitet kojemu su temelje udarili Hrvati bjelovarskog kraja proglašenjem Hrvatske države.

Omraženi veleizdajnik Stjepan Mesić u svom krivotvoriteljskom stilu uvijek je tvrdio i izlazio s tezom i tvrdnjama „kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i partizanskog pokreta“. On čak tvrdi da nije bilo Tita u Jugoslaviju bi se vratila monarhija, a predsjednik vlade te Jugoslavije vjerojatno bi bio četnik Draža Mihailović i time želi reći, bolje Tito nego Draža Mihailović.

Mesić Tita proglašava spasiteljem i stvarateljem Hrvatske i naivnim Hrvatima, maloumnim povjesničarima docira i  Hrvatskoj prijeti četničkom kamom Draže Mihailovića. Mesić zaboravlja reči da je Titov režim Hrvatskoj i Hrvatima za vrijeme te komunističke strahovlade nanio tisuću puta više smrti, boli, patnje, žrtava, krvi i suza nego što je to četnički pokret napravio u cijeloj povijesti. To se sve događalo u Mesićevoj slobodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici komunističke diktatorske Jugoslavije, u istoj onoj Jugoslaviji gdje su Srbi dominirali i iza krinke antifašizma u roku od 6 godina poslije rata na robiju poslali 3 777 706 osoba i ubile ukupno 580 000  „narodnih“ neprijatelja novostvorene Mesićeve, božanstvene Jugoslavije pod vodstvom veličanstvenog druga Tita. O broju zatočenih i pobijenih svjedoči, u autentičnim dokumentima Aleksandar Ranković, Titov Goebbels!

Uvjeren sam da nema većeg monstruma od Tita u povijesti ovih krajeva, a Draža Mihailović je najobičniji šegrt u usporedbi s monstrumom Titom. Uostalom i Draža Mihailović je završio pod Titovom kamom, jer je i on kao i Hrvati bio prijetnja toj i takvoj Titovoj Jugoslaviji. Besmisleno bi sada bilo licitirati koji bi režim, Titova ili Kraljevine Jugoslavije nanio više boli Hrvatskom narodu. Zločinac Tito svakako je nenadmašan u svojim zločinima. Zločinac Tito je i u Srbiji ubio između 50 000-67 000 srpskih neprijatelja naroda Jugoslavije, prema službenim podatcima u beogradskoj arhivi. Zločinac Tito je nakon bjelovarskih događaja, nakon proglašenja Hrvatske, nakon proglašenja NDH, nakon sloma NDH, na krvavim bleiburškim križnim putevima trasirao i učvrstio besmrtnu čežnju hrvatskog naroda, čežnju za slobodnom nezavisnom državom Hrvatskom, a taj put završio je na Golgoti  vukovarske Ovčare. Iz smrti i krvi rodila se i uskrsnula Hrvatska u veličanstvenom Domovinskom obrambenom ratu. U ratu gdje nije bilo mjesta osvetničkim zločinima komunističkom ni četničkom  režimu, u dostojanstvenom i čistom ratu za svoju neovisnost, u ratu u kojemu je ponovo palo more hrvatske krvi.

Da nije bilo činjeničnih, povijesnih bjelovarskih događaja, da nije bilo NDH, da nije bilo Bleiburga, da nije bilo Vukovara  ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Te povijesne činjenice zvonile su u ušima onih hrvatskih međunarodnih prijatelja koji su prije priznavanja Hrvatske 14.02. 1992. godine dobro znali tko su Hrvati, tko je Tito, šta je Hrvatska, a šta je bila diktatorska Jugoslavija. Lokomotiva priznanja Hrvatske upravo je bila Njemačka koja je najbolje poznavala hrvatski narod i povijesne težnje Hrvatske.Hrvatsku svijet nije priznao napamet, nije bez pameti donešena odluka o raspadu monstruozne Titove tvorevine. Povijesno pravo i povijesni događaji odredili su političko promišljanje međunarodne zajednice, odredili su sudbinu Hrvatske koju konačno moramo uzeti u vlastite ruke.

Sudbina Hrvatske je u našim rukama!

Hrvatska i nadalje ima dva neprijatelja!? Titove Jugoslavene, mentalne komuniste i četničke težnje za osvajanjem hrvatskih zemalja. U sinergiji ta dva zla i u Beogradu i u Zagrebu dominantno je mentalno komunističko nasljeđe . To komunističko zlo još je opasnije u samoj Hrvatskoj, jer je potpomognuto četničkom petom kolonom. Imaju isti cilj! Stvaranje neke treče Jugoslavije pod velikosrpskom dominacijom kakva je već viđena u bivšim Jugoslavijama! Srbija je rehabilitirala četništvo i fašistički pokret pretvorila i antifašistički. Ne pada im na pamet rušiti Tita koji je masakrirao četnike i četništvo, ne pada im na pamet sravniti sa zemljom Titov mauzolej u „Kuči cveća“. Ni hrvatskim mentalnim komunistima ne pada na pamet zaboraviti i poništiti „mauzolej“ u Kumrovcu! Tito im koristi kao simbol i okvir za stvaranje neke nove Velike Srbije, Tito drži tu ideju u fiktivnim granicama bivše Jugoslavije. Ni Slovenija ne ruši Tita iz istih razloga, a najnovije udbaško suđenje Romanu Leljaku govori sve o dominaciji jugoslavensko-udbaške ideje u toj susjednoj državi.

Da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Uvažavajući tu povijesnu činjenicu postojanja NDH, Tito je nevjerojatnim goebbelsovskom metodama, umnožavanjem broja žrtava ustaškog režima, stvaranjem  jasenovačkih mitova, ali  i stim takvim metodama sakrivao je ogoman i nesrazmjeran broj komunističkih zločina. Cilj je bio poništiti povijesnu ideju postojanja bjelovarske Hrvatske, cilj je bio uništiti svaku nadu u postojanje bilo kakve nove Hrvatske.

U režimu NDH počinjeni su zločini i to je neupitno.

Ali u kojem to ratu nisu počinjeni selektivni i neselektivni zločini? Tko može oprati ruke i baciti kamen na Hrvatsku? Tito i njegovi sljedbenici ponajmanje, jer neviđeni zločini Tita i komunizma dogodili su se u miru, poslije završetka rata! Neusporedive su te dvije činjenice i notorna je glupost uspoređivati zločine ustaškog režima koji su se nesumljivo  dogodili u vihoru rata s ovima koji su se dogodili nakon kapitulacije i poraza nacizma. NDH je u tom ratu imala samo jednog neprijatelja koji se zvao srpska Jugoslavija, a raspad te zločinačke komunističke tvorevine daje nam za pravo reći, s ove povijesne distance, kako je taj neprijatelj Hrvatske i Svijeta bio apsolutno legitiman i opravdan cilj.

Hitlerova Njemačka i danas se zove Njemačka, a sve zemlje, bivše  nositeljice i suradnice nacizma i fašizma danas su međe najnaprednijim  zemljama Svijeta. Zašto? Zato jer nisu imale svog Tita, zato jer nisu imali svoje Srbe! Hrvatska ga je imala, ima velikosrpsku petu kolonu i dan danas  zbog toga smo na začelju Europe i Svijeta, jer to je mentalna  kočnica ekonomskog i moralnog razvoja naše Domovine.

Kada se Hrvatska riješi Tita i simbola tog zločinačkog komunističkog režima, kada bi se Srbija riješila Tita iz istih razloga, što nije jako vjerojatno, uvjeren sam da bi se „ustaše“ i „četnici“ silom argumenata lako dogovoriti u ovoj novoj konstrukciji odnosa u zajedničkoj modernoj, krščanskoj  Europi. Ako Srbija uđe u EU i NATO savez na čemu se ozbiljno radi, a prije toga „Kuču cveća“ i Tita dignu u zrak, mogli bi se se nadati nekim novim, međudržavnim, pragmatično ravnopravnim odnosima Srbije i Hrvatske? Naravno, uz četnika Vučića, novoizabranog predsjednika Srbije to je malo vjerojatno, jer Vučić upravo vjerno kopira diktatora Tita!?

Kako je kazao  Šešeljev sudac Antonetti, „da je plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički cilj“, mogli bi se s tim lako složiti uz tvrdnju, kako je isto tako legitiman cilj Hrvatske očuvati samostalnost stečenu u Domovinskom ratu, na konačno čvrsto utvrđenim granicama u okviru EU i NATO saveza, a analogno tome legitiman cilj bi bio i hrvatska granica na Drini.

Rušenjem Tita tog simbola komunističke diktature, nestali bi  i one unutarnje snažne silnice koje pokreću sve negativne procese, koje ohrabruju četništvo, velikosrpstvo kako bi dokinule postojanje Hrvatske u bilo kakvom obliku. Rušenjem Tita i te Jugoslavenske ideje, prokazivanjem pete kolone u Hrvatskoj s velikosrbima  kao istinskim  neprijateljima koji su umreženi s mentalno komunističkim veleizdajnicima  sa idejom stvaranja  Velike Srbije, oslobodili bi Hrvatsku i dovršili posao stvaranja Domovine započet u svetom Domovinskom ratu!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Politička burza

Objavljeno

na

Nakon sramotne epizode hrvatskog parlamentarizma i demokracije čemu smo svjedočili protekli tjedan u Hrvatskom saboru, nakon potpunog kraha i noćne more etičkih i moralnih vrijednosti protagonista koji su dobili glasove hrvatskih građana i koji bi nas morali predstavljati u najboljem ozračju poštenja, kršćansko demokratskih vrijednosti, državništva i suverenizma, došlo je vrijeme zbrajati i oduzimati plodove te tužne epizode. Kome su porasle, a kome pale burzovne političke dionice? Zapravo, žalosno je i licemjerno to što su nas svi akteri ove političke kaljuže doveli pred svršen čin zbrajati im minuse i pluseve, kada je potpuno razvidno da je iz fokusa radikalno izgubljena esencija njihovog poslanja, služiti narodu!
Zaslužuje li uopće prolaznu ocjenu bilo koja politička opcija, osim onih koji u toj političkoj disonantnoj kakofoniji više ne žele sudjelovati?

I dok jedni slavodobitno dižu ruke u zrak opijeni pobjedničkim šampanjcem proglašavajući se pobjednikom kao alkarski slavodobitnici , istodobno upiru palcem okrenutim dolje u gubitnike proglašavajući ih neprijateljima naroda. Burzovni politički mešetari trljaju ruke i debelo zarađuju na ovom klasičnom moralnom debaklu hrvatskih politika. U pomoć im uskaču razno razne rejting agencije kvazi PR stručnjaci, ideološko obojeni politički analitičari, medijski moguli i međunarodni „Šeksovi gremiji“, koji u tom komplotu totalne iracionalnosti, obezglavljenom, porobljenom , osramoćenom hrvatskom narodu ponovo serviraju novo-staru paradigmu odnosa političkih snaga sugerirajući nam ona rješenja na kojima će samo oni najviše partitokratski profitirati, a Hrvatska izgubiti. Bez imalo razumne sumnje radi se o klasičnim političkim profiterima i prava je šteta da u našem kaznenom zakonu ne postoji mogućnost procesuirati sve lažne proroke koji se skrivaju iza demokracije i proizvode veleizdajničke zablude na štetu naše Domovine.

Pred našim očima se ponavlja isti scenarij kao i u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka. Nepuna dva mjeseca prije tih parlamentarnih izbora HDZ je ima značajnu prednost pred Milanovićevim SDP-om, a kako su se približavali izbori ta prednost se statistički smanjivala zahvaljujuću političkim burzovnim mešetarima i na kraju su HDZ i SDP doši u potpuni egal. Karamarko je proglašen vječitim najnegativnijim političarem svih vremena, neprijateljem broj jedan, iako je tankom relativnom većinom dobio te izbore kao pete u nizu. Karamarka je Most pod utjecajem raznih sila i silnica utjerao u situaciju nemoguće misije, prisilio ga da odustane od premijerske fotelje u korist Oreškovića i to je trenutak početka pada Tomislava Karamarka. Zbog isforsirane afere „konzultantica“ bio je prisiljen dati ostavku na sve funkcije, a preslagivanje koje je inicirao kao zadnju slamku spasa bilo je osuđeno na propast. Za Hrvatsku je dobro što to preslagivanje nije uspjelo, jer činilo se, bilo ga je nemoguće realizirati bez neprincipijelnih koalicija sa Pupovcem i Vesnom Pusić. To Karamarkovi birači ne bi nikada potpisali.

U današnjoj političkoj kaljuži ponovo dominira afera, ali ovaj put prava afera, afera Agrokor, a u prvom planu je ministar Marić. Bez obzira jesu li Mostovi pokušaji rušenja Marića bili samoubojstvo iz zasjede ili su se temeljili na dokazivim činjenicama i prevladavajućoj percepciji hrvatskih građana da je Marić u eklatantnom sukobu interesa, Most bi svakako bio odstrijeljen u nekim drugim već pripremljenim scenarijima. Dakle, isto kao Tomislav Karamarko, Most je postao karcinom u tkivu hrvatskog političkog bipolarizma HDZ-a i SDP-a sa svim onim dominatno umreženim vladarima na čelu, koji u konačnici presuđuju svake izbore po svom ukusu! Da nije uspjela „afera konzultantica“ uspjela bi neka druga, da nije uspjela afera Marić uspjela bi neka druga pomno pripremljena, isplanirana do zadnjeg detalja.
Samo nam se čini da je ministar Marić spašen, jer kada se potpuno otvori utroba mogućeg Agrokorovog kriminala Marić će ponovo doći na red i ne će ga spasiti ni dragi Bog. Tek tada će se postaviti pitanje Plenkoviću zašto je žrtvovao četvoricu za jednog, zašto je do temelja uzdrmao stabilnost Hrvatske vlade.

Nakon recentne bure u Hrvatskom saboru političko burzovno tržište se užarilo do maksimuma. Bilježi se pad vrijednosti dionica HDZ-a, Plenković je po prvi put najnegativniji političar u Hrvatskoj, broj građana koji misle kako idemo u lošem smjeru popeo se na 75%.
Istovremeno bez ikakvog objašnjenja i vidljivog rezultata njihovog rada rastu dionice SDP-u, Mostu i Živom zidu i stvara se privid novog odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Čini se da je Plenković ovim svojim „državničkim“ potezom zapravo dao umjetno disanje budućim koalicijskim partnerima i zauvijek se riješio „opasnog“ Mosta s „opasnim“ ljudima, „opasnih“ namjera. Plenkovićev HDZ više nije stranka „opasnih namjera“, jer taj epitet sada nosi Most. Kako to da onda Mostu raste statistička popularnost? Zbog čega onda Most po želji političkih burzovnih mešetara ili vladara Hrvatske mora ostati treća najjača politička snaga ako su stranka „opasnih ljudi s opasnim namjerama“? Zbog čega politički burzovni mešetari misle kako će na stabilnom Mostu zaraditi?

Misle li doista vladari Hrvatske da su novinari koji inzistiraju na suverenističkim politikama glupi? Misle li oni da su glupi komentatori, analitičari, da ste glupi Vi poštovan čitatelji koji želite jaku Hrvatsku kao nacionalnu državu? Apsurd nad apsurdima jest da oni znaju kako mi sve znamo i licemjerno nam se smiju, jer misle i znaju da smo nemoćni osujetiti tajni plan vladara Hrvatske.

A scenarij i plan je na stolu. Nakon lokalnih izbora doći će do krpanja ili preslagivanja ove „stabilne“ Vlade Andreja Plenkovića sa HNS-om Vesne Pusić, HSS-om Kreše Beljaka i manjincima Milorada Pupovca. Potpuno je razvidno da su navedeni akteri ostali jedini mogući i realni koalicijski potencijal nakon izbacivanja Mosta iz igre. Zanimljivo je da su svi navedeni partneri zakleti neprijatelji Mosta i da s Mostom ni mrtvi ne bi nikada sklopili savez. Dakle Most je bio smetnja ovakvoj novoj „spasonosnoj“, isplaniranoj konstrukciji, a afera Marić je bez sumnje samo smokvin list za realizaciju plana.

Još je zanimljivije kako su svi partneri u toj budućoj koaliciji bila ona formalna ili tehnička na istoj ideološkoj valnoj dužini. Svi misle isto! Nećemo o prošlosti okrenimo se budućnost, ne čačkaj po arhivima, ne diraj Tita, ne diraj Jasenovac i ne traži istinu o tom mitu, ne daj da Stepinac postane svetac, ne diraj u privatizaciju i pretvorbu i popuštaj Srbiji u svakom pogledu. Osim toga oni su na istoj interesnoj valnoj dužini koja se mjeri milijardama eura. A Most je za razliku od njih hlebinski zakopao baš u pitanja koja moraju ostati zatvorena. Arhivi i pljačka u pretvorbi!? Zanimljivo!? Zašto onda Most mora ostati? Pa zbog toga da u Hrvatskom saboru postoji oporba kako bi se i nadalje moglo glumatati neki nepostojeći demokratski parlamentarizam. Uz Most će u oporbi biti Živi zid, neki nezavisni zastupnici i „show must go onn“. Na pomolu je i jedna nova stranka, ali o tome na kraju ovog teksta. I tako ćemo u Hrvatskom saboru imati novopečene fašiste Most, Pernarove anarhiste iz Živog zida, a mogli bi im se priključiti i ustaše Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Strategija popuštanja Srbiji je svakako najznačajnija u ovom monstruoznom planu. Iz autentičnih izvora bliskih predsjedništvu HDZ-a doznajem da se širi teza kako je najveći Plenkovićev državnički uspjeh upravo koalicija sa Miloradom Pupavce. Tvrde to ozbiljni članovi HDZ-a! To objašnjavaju tvrdnjom kako je ta koalicija s Pupavcem spriječila međunarodnu izolaciju Hrvatske i daljnji pad rejtinga Hrvatske nakon pogubnih politika Tomislava Karamarka. I Sanader i Kosor su imali iste argumente za suradnju s Pupovcem!
Dakle Karamarkove politike su bile pogubne, ognjištarske, ustaške, fašističke, klerikalističke, crnomantijaške, udbaške, jednom riječju opasne i veleizdajničke!? Tko je to govorio ako ne Milanović? Tko je stvorio razdor u Hrvatskoj na tim floskulama ako ne Milanović? Tko je taj razdor na temelju istih floskula lansirao u međunarodnu zajednicu? Imali možda Plenković kao EU diplomata udjela u tome? Pa ako na tim floskulama Plenković osuđuje Karamarka i Hasanbegovića i ako ih je na tim floskulama srušio i ruši, bez ikakve sumnje imao je veliki utjecaj na širenje te lažne slike o Hrvatskoj. Jer da je zdušno branio Karamarka kao vjerodostojnog člana HDZ-a i Hasanbegovića kao ministra HDZ-a, onako kako je branio ministra Marića, njegovo biračko tijelo bi danas bili spremno i homogeno, u sinergiji domoljublja i kompetentne ekonomske politike, osvojiti više od 70 mandata, bez ikakvog rizika ulaziti u neprincipijelne koalicije. I sada Plenković koristi te iste Milanovićeve argumente kojima je napravio strašan lom unutar HDZ-ovog biračkog tijela unutar HDZ-ovih politika koje je zatekao i onda ih proglasio ništavnima, nakon pet uzastopnih izbornih pobjeda, nakon osvajanja mentalno komunističke utvrde na Pantovčaku!?
Sve ono što Plenkovićeva buduća koalicija ne će i ne želi, Karamarkove i Hasanbegovićeve politike su htjele sprovesti u djelo i za to ima bezbroj dokaza. Plenković nas je dakle, ne pupčanom vrpcom, već Pupovčevom vrpcom još čvršće nego ikada poveza s povijesnom maticom u Beogradu gdje stoluje Vučić, miljenik Angele Merkel, javne zagovornice baš takve koalicije kakvu Plenković stvara, koalicije kojoj će u dogledno vrijeme participirati i SDP kada teren pripreme politički burzovni mešetari. Upravo takvu koaliciju zagovara i Američka veleposlanica u Hrvatskoj i to je javno obznanila.

Ako je Andrej Plenković pod pritiskom međunarodne zajednice maknuo Karamarka i navodno spasio Hrvatsku od izolacije, onda će isto tako, pod istim pritiscima, istom mjerom i nadalje slušati međunarodnu zajednicu kako Hrvatska ne bi došla u navodnu izolaciju i uči će u veliku koaliciju šta god mi mali ljudi o tome mislili. A navodna izolacija u prijevodu zapravo znači zaštita međunarodnih geopolitičkih interesa u kojima na uštrb Hrvatske Srbija ima značajnu ulogu.

Dok Pupovac u Hrvatskoj vješto glumi nekog novog Pribičevića, moralizira i iz visine svima docira u Hrvatskom saboru, tumači nam kao psihoterapeut kako se vodi moderna politika, dok Mostove zastupnike i branitelje proglašava fašistima, jasno se vidi strategija, jasno se vide planovi. HDZ je pod vodstvom Plenkovića prestao biti fašistička stranka, a strategiji velikosrpske politike uvijek su bili nasušno potrebni fašisti i ustaše za održavanje mitova, za zalijevanje „jasenovačkog cvijeta“ kako ne bi uvenuo, a ti novi fašisti odjednom su, ni krivi ni dužni postali Mostovci koje su donedavno proglašavali udbašima. Jesmo li mi već gledali taj film, nije li i Karamarko bio najveći ustaša, a istovremeno od notornih udbaša proglašen suradnikom udbe? Apsurd nad apsurdima!?

U isto vrijeme u Beogradu Vučić vješto glumi novog Tita, jednom nogom u Rusiji, a drugom na Zapadu i još mu samo nedostaje osnovati nesvrstane po uzoru na zločinca iz „Kuče cveča“. Dobar je s Putinom, a iz zahvalnosti prema Angeli Merkel obnavlja veliko srpsko-njemačko prijateljstvo isto kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i diže monumentalan spomenik podunavskim Švabama. Naravno, on ne govori tko je te Švabe poklao, pobio, zatočio u logore, on ne govori tko je tim Švabama konfiscirao imovinu u vrijednosti 40 milijardi eura, on ne govori tko ih je protjerao i etnički očistio. Novo njemačko-srpsko prijateljstvo iznad je povijesne istine, interesi su u prvom planu. Njemačko-srpsko prijateljstvo je iznad istine o monstruoznom srpskom antisemitizmu kada su Nedićevci u suradnji s Hitlerom rekordnom roku pobili i poklali sve Židove u Srbiji. Efraimu Zurofu, lovcu na antisemite ne pada na pamet iz svog udobnog Beogradskog stana zamoliti Vučića da u Beogradu podigne spomenik na mjestu koncentracijskih logora u kojima su Srbi detaljno odradili „konačno rješenje“! Dovoljan im je Jasenovac na ovim prostorima, ta sjena koja zlokobno leti iznad genocidnog hrvatskog naroda kao trajna povijesna prijetnja.

I kada se činilo da je Andrej Plenković prošao kroz trijumfalna vrata stvari izgledaju sasvim obrnuto. Dionice na političkoj burzi naglo su mu pale, a čini se kako je on upao u močvarno živo blato iz kojega se pokušava izvući kao barun Munchaussen, pa sam sebe vuče za vlastitu kosu. Mogući novi koalicijski partneri na čelu s Pupovcem će ga izvući ili još dublje potopiti kao što su potopili Karamarka. Oni su mu na žalost Hrvatske jedini potencijalni spasitelji. Iz relevantnih redova HDZ-a poglavito od bivšeg ministra Mire Kovača čuje se alarmantan poziv na odgovornost Plenkovića zbog srozavanja dionica HDZ-a. Radi se o istovjetnoj odgovornosti kakvu je Plenković tražio od Tomislava Karamarka, grijehu što o svojim radikalnim koracima nije raspravljao na predsjedništvu stranke. U trenutku kada je Karamarko odustao od premijerske stolice doživio je najveće ovacije, potpuno iste ovacije koje je doživio Plenković izbacivanjem Mosta iz Vlade. No međutim, vrijeme ovacija je brzo prošlo i tražila se njegova odgovornost i glava, a to isto čeka Andreja Plenkovića. Poražavajuće je za Hrvatsku što mu glavu može i hoće spasiti notorni Pupovac.

U ovom burzovnom političkom mešetarenju naglo su skočile dionice Bruni Esih, a u trenutku kada su joj se pridružili Hasanbegović i general Glasnović njene dionice su skočile do neba. Bruna Esih je otvorena knjiga s tek nekoliko šturo ispisani stranica i uglavnom je javnosti poznata kao izaslanica predsjednice na komemoracijama žrtvama totalitarnog nasilja Titove diktature. Poznato je da nikada nije bila umrežena sa strukturama zbog partitokratskih interesa, pametna je, marljiva i zgodna žena koju bi svaki PR-ovac poželio za prvu osobu od koje se može napraviti politička zvijezda. Knjiga Zlatka Hasanbegovića poznata je od prve do zadnje stranice, na njega je odavno ispucano sve artiljerijsko mentalno komunističko streljivo, isto kao i na generala Glasnovića, ali u potpuno drugim okolnostima, u grotlu Domovinskog rata. Mogu li se oni preko rezultata ove bitke za Zagreb vinuti u političko nebo i biti relevantna lista za moguće prijevremene izbore? Odgovornost prema Hrvatskom narodu imaju, a iz toga proizlaze i njihove zadaće boriti se protiv burzovnih političkih mešetara koji su nam pripremili recentni kaos i ovu političku kaljužu. Činjenica je da je ovaj politički trojac iz ove političke kaljuže izašao čista obraza. S obzirom da su se štakori počeli ukrcavati na njihov brod potrebno je kapilarno provjeriti svaku osobu koja im pristupa i obvezno napraviti preventivnu lustraciju po strogo utvrđenim kriterijima. U protivnom propast će kao i svi slični projektni pokušaji do sada koji su željeli poremetiti bipolarni ritam HDZ-a i SDP-a. Svaki i najmanji rast vrijednosti njihovih dionica značit će automatski pad vrijednosti dionica HDZ-a i tu zapravo leži najveća odgovornost Plenkovića za sve ishitrene birokratske i programirane poteze.

Najveća odgovornost Plenkovića stoji u tome što je u HDZ-u lustrirao domoljube umjesto da je lustrirao abolirane četnike i mentalne komuniste, a ta vrsta pogubnog umjesto suverenističkog kadroviranja mogla se obaviti i bez zakona o lustraciji.
Politička burza, politički burzovni mešetari, tajni vladari Hrvatske, konačno čini se, imaju svog predsjednika koji može biti predsjednik HDZ-a i SDP-a istovremeno, a možda i predsjednik Balkana!? Ako nije tako neka predsjednik dokaže suprotno, pa makar i pod cijenu svoje fotelje.

Možemo li i imamo li se mi uopće pravo nadati da Plenković unutar HDZ-a može pomiriti mentalni komunizam, centrizam, suverenizam i domoljublje i na taj način osigurati red i stabilnost vlastite stranke, rehabilitirati marginalizirane domoljube, što bi se bez ikakve sumnje pozitivno i dobitnički projiciralo na svekoliko zajedništvo HDZ-ovog biračkog tijela? Jer ako Plenković nije u stanju stabilizirati vlastito dvorište, kako se onda možemo nadati i vjerovati mu da je u stanju stabilizirati Hrvatsku!?

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati