Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

DA NIJE BILO NDH NE BI BILO HRVATSKE!

Objavljeno

na

ndh ustaše

Krajem ožujka 1943. pala je beogradska vlada kraljevine Jugoslavije, a za kralja je postavljen još uvijek maloljetni Petar Karađorđević. Njegov opunomoćenik postao je knez Pavle. Nedugo zatim Njemačka objavljuje rat  Jugoslaviji što kulminira bombardiranjem Beograda 06.travnja 1941 i potpunim slomom beogradske kraljevine, a samim time i Jugoslavije onakve kakva je postojala.

[ad id=”93788″]

Hrvati su, nakon više od dvadeset godina krvave srbočetničke diktature, tlačenja i represije osjetili  trenutak i vjekovni zov za slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom, osjetili su da je došao taj sretni trenutak pobuniti se i proglasiti svoju državu Hrvatsku. Nisu odgovorili na vojnu mobilizaciju kneza Pavla, naprotiv okrenuli su se u pravoj vojnoj pobuni protiv srpske, četničke vojske koja je nemilosrdno ubijala civile i seljake u Bjelovarskom kraju.

U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja. Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć Hrvata i Hrvatica, seljana i građana, slomljen je otpor srpske vojske i 08.travnja proglašena je Hrvatska država prije proglašenja NDH, prije bilo kakvog fašizma, nacizma ili partizanskog pokreta druga Tita. Jednostavno je ispoljena vjekovna težnja hrvatskog naroda nasuprot jugoslavensko-četničkoj tiraniji koja je u bjelovarskom kraju još neko vrijeme nastavila činiti zločine nad nevinim seljacima.

Bjelovarski okrug  s ushićenjem je dočekao proglašenje vlastite države, u nevjerojatnoj euforiji pjevale su se hrvatske pjesme, kuće su okićene hrvatskom zastavama. Desetljećima je prešućivana istina o tim slavnim bjelovarskim danima proglašenja Hrvatske države! To ne možete naći ni u povijesnim knjigama ni u školskim uđbenicima. Istina je ostala u živim i nasljeđenim svjedočanstvima, u srcima hodočasnika koji danas hodočaste i komemoriraju hrvatskim žrtvama  u bjelovarskim Donjim Mostima, žrtvama koje su položile život na oltar Domovine stvarajući Nezavisnu državu Hrvatsku u krvavom otporu Jugoslavenskoj hegemoniji. Dolazak poglavnika Pavelića u Zagreb tri dana nakon tih događaja i Kvaternikovo proglašenje NDH uz Mačekovo priopćenje samo je povijesni kontinuitet kojemu su temelje udarili Hrvati bjelovarskog kraja proglašenjem Hrvatske države.

Omraženi veleizdajnik Stjepan Mesić u svom krivotvoriteljskom stilu nedavno je izašao s tezom i tvrdnjim „kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i partizanskog pokreta“. On čak tvrdi da nije bilo Tita u Jugoslaviju bi se vratila monarhija, a predsjednik vlade te Jugoslavije vjerojatno bi bio četnik Draža Mihailović.

Mesić Tita proglašava spasiteljem i stvarateljem Hrvatske i naivnim Hrvatima, maloumnim povjesničarima docira i  Hrvatskoj prijeti četničkom kamom Draže Mihailovića. Mesić zaboravlja reči da je Titov režim Hrvatskoj i Hrvatima za vrijeme te komunističke strahovlade nanio tisuću puta više smrti, boli, patnje, žrtava, krvi i suza nego što je to četnički pokret napravio u cijeloj povijesti. To se sve događalo u Mesićevoj slobodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici komunističke diktatorske Jugoslavije, u istoj onoj Jugoslaviji gdje su Srbi dominirali i iza krinke antifašizma u roku od 6 godina poslije rata na robiju poslali 3 777 706 osoba i ubile ukupno 580 000  „narodnih“ neprijatelja novostvorene Mesićeve, božanstvene Jugoslavije pod vodstvom veličanstvenog druga Tita. O broju zatočenih i pobijenih svjedoči, u autentičnim dokumentima Aleksandar Ranković, Titov Goebbels!

Uvjeren sam da nema većeg monstruma od Tita u povijesti ovih krajeva, a Draža Mihailović je najobičniji šegrt u usporedbi s monstrumom Titom. Uostalom i Draža Mihailović je završio pod Titovom kamom, jer je i on kao i Hrvati bio prijetnja toj i takvoj Titovoj Jugoslaviji. Besmisleno bi sada bilo licitirati koji bi režim, Titova ili Kraljevine Jugoslavije nanio više boli Hrvatskom narodu. Zločinac Tito svakako je nenadmašan u svojim zločinima. Zločinac Tito je i u Srbiji ubio između 50 000-67 000 srpskih neprijatelja naroda Jugoslavije, prema službenim podatcima u beogradskoj arhivi. Zločinac Tito je nakon bjelovarskih događaja, nakon proglašenja Hrvatske, nakon proglašenja NDH, nakon sloma NDH, na krvavim bleiburškim križnim putevima trasirao i učvrstio besmrtnu čežnju hrvatskog naroda, čežnju za slobodnom nezavisnom državom Hrvatskom, a taj put završio je na Golgoti Ovčare. Iz smrti i krvi rodila se i uskrsnula Hrvatska u veličanstvenom Domovinskom obrambenom ratu. U ratu gdje nije bilo mjesta osvetničkim zločinima komunističkom ni četničkom  režimu, u dostojanstvenom i čistom ratu za svoju neovisnost, u ratu u kojemu je ponovo palo more hrvatske krvi.

Da nije bilo činjeničnih, povijesnih bjelovarskih događaja, da nije bilo NDH, da nije bilo Bleiburga, da nije bilo Vukovara  ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Te povijesne činjenice zvonile su u ušima onih hrvatskih međunarodnih prijatelja koji su prije priznavanja Hrvatske 14.02. 1992. godine dobro znali tko su Hrvati, tko je Tito, šta je Hrvatska, a šta je bila diktatorska Jugoslavija. Lokomotiva priznanja Hrvatske upravo je bila Njemačka koja je najbolje poznavala hrvatski narod i povijesne težnje Hrvatske.Hrvatsku svijet nije priznao napamet, nije bez pameti donešena odluka o raspadu monstruozne Titove tvorevine. Povijesno pravo i povijesni događaji odredili su političko promišljanje međunarodne zajednice, odredili su sudbinu Hrvatske koju konačno moramo uzeti u vlastite ruke.

Sudbina Hrvatske je u našim rukama!

Hrvatska i nadalje ima dva neprijatelja!? Titove Jugoslavene, mentalne komuniste i četničke težnje za osvajanjem hrvatskih zemalja. U sinergiji ta dva zla i u Beogradu i u Zagrebu dominantno je mentalnokomunističko zlo. To komunističko zlo još je opasnije u samoj Hrvatskoj, jer je potpomognuto četničkom petom kolonom. Imaju isti cilj! Stvaranje neke treče Jugoslavije pod velikosrpskom dominacijom kakva je već viđena u bivšim Jugoslavijama! Srbija je rehabilitirala četništvo i fašistički pokret pretvorila i antifašistički. Ne pada im na pamet rušiti Tita koji je masakrirao četnike i četništvo, ne pada im na pamet sravniti sa zemljom Titov mauzolej u „Kuči cveća“. Ni hrvatskim mentalnim komunistima ne pada na pamet zaboraviti i poništiti „mauzolej“ u Kumrovcu! Tito im koristi kao simbol i okvir za stvaranje neke nove Velike Srbije, Tito drži tu ideju u fiktivnim granicama bivše Jugoslavije. Ni Slovenija ne ruši Tita iz istih razloga, a najnovije udbaško suđenje Romanu Leljaku govori sve o dominaciji jugoslavensko-udbaške ideje u toj susjednoj državi.

Da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Uvažavajući tu povijesnu činjenicu postojanja NDH Tito je nevjerojatnim goebbelsovskom metodama, umnožavanjem broja žrtava ustaškog režima, stvaranjem  jasenovačkih mitova, ali  i stim takvim metodama sakrivao je ogoman i nesrazmjeran broj komunističkih zločina. Cilj je bio poništiti povijesnu ideju postojanja bjelovarske Hrvatske, cilj je bio uništiti svaku nadu u postojanje bilo kakve nove Hrvatske.

 U režimu NDH počinjeni su zločini i to je neupitno.

Ali u kojem to ratu nisu počinjeni selektivni i neselektivni zločini? Tko može oprati ruke i baciti kamen na Hrvatsku? Tito i njegovi sljedbenici ponajmanje, jer neviđeni zločini Tita i komunizma dogodili su se u miru, poslije završetka rata! Neusporedive su te dvije činjenice i notorna je glupost uspoređivati zločine ustaškog režima koji su se nesumljivo  dogodili u vihoru rata s ovima koji su se dogodili nakon kapitulacije i poraza nacizma. NDH je u tom ratu imala samo jednog neprijatelja koji se zvao Jugoslavija, a raspad te zločinačke komunističke tvorevine daje nam za pravo reći, s ove povijesne distance, kako je taj neprijatelj Hrvatske i Svijeta bio apsolutno legitiman i opravdan cilj.

Hitlerova Njemačka i danas se zove Njemačka, a sve zemlje, bivše  nositeljice nacizma i fašizma danas su najnaprednije zemlje Svijeta. Zašto? Zato jer nisu imale Tita! Hrvatska ga je imala, ima ga i dan danas i zbog toga smo na začelju Europe i Svijeta.

Kada se Hrvatska riješi Tita i tog zločinačkog komunističkog režima, kada se Srbija riješi Tita iz istih razloga, kada se riješi ubojice svog četničkog vojvode Draže Mihailovića, uvjeren sam da će se „ustaše“ i „četnici“ lako dogovoriti u ovoj novoj konstrukciji odnosa u zajedničkoj modernoj, krščanskoj  Europi. Ako Srbija uđe u EU i NATO savez na čemu se ozbiljno radi, a prije toga „Kuču cveća“ i Tita dignu u zrak, možemo se nadati nekim novim, međudržavnim, uvjetovano ravnopravnim odnosima Srbije i Hrvatske?

[ad id=”93788″]

Kako kaže Šešeljev sudac Antonetti, „da je plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički cilj“, možemo se s tim lako složiti uz tvrdnju, kako je isto tako legitiman cilj Hrvatske očuvati samostalnost stečenu u Domovinskom ratu, u konačno čvrsto utvrđenim granicama u okviru EU i NATO saveza! Rušenjem Tita i ideje komunističke diktature, nestat će one unutarnje snažne silnice koje pokreću sve negativne procese, koje ohrabruju četništvo, kako bi dokinule postojanje Hrvatske u bilo kakvom obliku. Rušenjem Tita i te Jugoslavenske ideje, s četnicima kao jedinim neprijateljima i njihovom Velikom Srbijom lako ćemo izaći na kraj!

Dovoljno je šapnuti hrvatski pozdrav „Za dom spreman“ i nastat će „bežanija“.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati