DA SE NIKAD NE PONOVI

0

“Arbeit macht frei”. Ovo je svima dobro poznati natpis koji se nalazi u najzloglasnijem koncentracionom logoru Auschwitzu u Poljskoj.

Ovaj „pozdrav“ dočekivao je sve one nevine i nedužne koje je sudbina dovela na to mjesto za vrijeme 2. svjetskog rata.

Davne 1986. godine moja obitelj u ja išli smo u uzvratni posjet prijateljima u Poljsku, u gradove Sosnowiec i Katowice.

Upoznali smo ih na kampiranju u jednom auto-kampu u Dalmaciji. Takva ljetovanja bila su najljepši dani godišnjeg odmora. Imaš priliku upoznati mnogo ljudi iz drugih zemalja, steći nova poznanstva, često i prijateljstva, naći dobro društvo za popunu dosadnih dana …

U tadašnjoj državi proljetni školski praznici vezali su se uz proslavu  1. svibnja, međunarodnog Praznika rada. Krenuli smo posjetiti prijatelje Poljake koji su godinama ljetovali na našem Jadranu, a pri dolasku i odlasku  zadržavali su se kod nas nekoliko dana te tako za koji dan produžili svoj godišnji. Usput su upoznavali i raznolikosti i ljepote moga zavičaja, neka jela, običaje …

Sjećam se nekih detalja s našeg putovanja kao da su se danas dogodili. Nas dvoje odraslih, troje vlastite djece i nećak krenuli smo u svijet kao grlom u jagode, ne znajući kamo točno idemo, kako najsigurnije putovati, kojim cestama voziti, kakva je procedura na granicama … Nismo imali čak ni auto – karte zemalja kroz koje smo prolazili. Proputovali smo gotovo cijelu Slovačku i stigli skoro do ruske granice.

Pri ulasku u Poljsku dočekalo nas je iznenađenje; sve zlato, srebro, aparati i ostale dragocjenosti morali smo popisati. Svaki dan boravka u Poljskoj trebalo je platiti 10 maraka po danu i osobi. A nas je šest! Htjeli smo ostati nekoliko dana, ali toliko novca niti smo imali, niti smo željeli platiti.

Nakon carinske procedure, vozili smo se Poljskom nazad na zapad dok se konačno nismo približili našem odredištu. Nakon iscrpljujuće, dugotrajne i  mukotrpne vožnje u kasnim noćnim satima konačno stižemo u Sosnowiec. Grad nas je dočekao obavijen tamom. Nigdje ulične rasvjete, zgrade  u mraku djeluju sablasno.

„Što je ovo?“ pitamo s čuđenjem Edwarda.

„Redukcija, Jozef, redukcija!“

A onda nam je ponestalo goriva. A njega nema ni da ga zlatom plaćaš. Ni legalno, ni ilegalno. Ipak, Edward se nekako snašao i donio nam pun veliki karnister goriva.

Redukcija, nestašica goriva! Kao i kod nas!

Slijedi odlazak u Katowice. Lijep i zanimljiv grad, pun znamenitosti, pun dućana u kojima se nema bogzna što kupiti.

„Redukcija,“ rekao bi Edward.

„Sutra idemo u Krakow i Auschwitz!“ pao je dogovor. Kako se tome radujem! Sve novo i nepoznato u meni budi znatiželju.

Divim se starom, prelijepom Krakowu, njegovoj katedrali, centru, rudniku soli … Sve to ostavlja me bez daha.

Slijedi odlazak u Auschwitz koji se smjestio 50 km od Krakowa . O logoru sam ponešto znala iz škole. Znala sam u kojoj se državi nalazi, da spada u najveće i najzloglasnije logore, da su u njemu milijuni nedužnih zauvijek ostavili svoje kosti … Nisam mogla ni naslutiti što ću tamo zateći.

Već izdaleka na ravnoj vjetrometini dominirale su drvene barake okružene bodljikavom žicom. Nismo imali vodiča da nam kaže nešto više, ali i ono što smo tamo vidjeli bilo je zastrašujuće.

I to je bilo više nego dovoljno da u čovjeku izazove jezu i natjera suze u oči.

A vidjeli smo samo dio grozota …

Dakle, ljude vlakaše dovozili su u ovu pustopoljinu. Tu ih je dočekivao liječnik i odmah ih razvrstavao. Onima LIJEVO to je značilo SMRT ODMAH, onima DESNO – ODLOŽENA SMRT. Do kada?

Sa zidova pogledavale su nas jezive fotografije ispaćenih, neuhranjenih, izglađivanih logoraša. Unutar logora su prostorije prepune predmeta, onih koji su ovdje došli s imenom i prezimenom, a otišli u smrt samo kao jedan od niza brojeva. Jedna prostorija bila je krcata koferima i torbama s ispisanim imenima i prezimenima. Njima je rečeno:

„Kada pođete kućama, vaše stvari će vam biti vraćene.“

Ali, koliko se od njih vratilo?

Bilo je tu soba s odjećom, soba s obućom, soba s priborom za osobnu higijenu … Bilo je soba sa zubnim, ali i ortopedskim protezama, škarama, naočalama … Grozno je bilo ući u sobu s dječjim igračkama, kolicima, dudicama, bočicama,cipelicama …  Strašno!

Sve ovo su predmeti koji su PRIPADALI ljudima. Ali vidjeti dijelove ljudskog tijela!? Kosu!? U jednoj prostoriji nalazilo se brdo ljudske kose, kasnije saznadoh oko 7 i po tona. Ovo s kosom meni osobno  bilo je najstrašnije u cijelom logoru.

„Kako ljudi mogu činiti tako nešto? Kakvi to umovi ‘caruju’ u njihovim glavama? U ime čije ideje i kakve ideologije mogu činiti takva nečovještva?“

Toga dana pratila nas je i prljava, blatna kiša. Stakla i automobil izgledali su kao da ih je poprskao jureći kamion koji vozi kroz močvaru.

Tek na povratku, na jugoslavensko – mađarskoj granici saznali smo da se 26. 4. dogodio Černobil. Rusi su sve ove dane šutjeli tajeći ovu katastrofu. Tada sam shvatila zašto nas je putem po Poljskoj prala prljava kiša.

Ovih dana obilježen je  Dan sjećanja na žrtve holokausta. Ovim kratkim zapisom želim i ja doprinijeti obilježavanju toga dana s nadom i željom da se tako nešto nikada i nikome ne ponovi.

facebook komentari