Connect with us

Priče

DA SE NIKAD NE PONOVI

Published

on

“Arbeit macht frei”. Ovo je svima dobro poznati natpis koji se nalazi u najzloglasnijem koncentracionom logoru Auschwitzu u Poljskoj.

Ovaj „pozdrav“ dočekivao je sve one nevine i nedužne koje je sudbina dovela na to mjesto za vrijeme 2. svjetskog rata.

Davne 1986. godine moja obitelj u ja išli smo u uzvratni posjet prijateljima u Poljsku, u gradove Sosnowiec i Katowice.

Upoznali smo ih na kampiranju u jednom auto-kampu u Dalmaciji. Takva ljetovanja bila su najljepši dani godišnjeg odmora. Imaš priliku upoznati mnogo ljudi iz drugih zemalja, steći nova poznanstva, često i prijateljstva, naći dobro društvo za popunu dosadnih dana …

U tadašnjoj državi proljetni školski praznici vezali su se uz proslavu  1. svibnja, međunarodnog Praznika rada. Krenuli smo posjetiti prijatelje Poljake koji su godinama ljetovali na našem Jadranu, a pri dolasku i odlasku  zadržavali su se kod nas nekoliko dana te tako za koji dan produžili svoj godišnji. Usput su upoznavali i raznolikosti i ljepote moga zavičaja, neka jela, običaje …

Sjećam se nekih detalja s našeg putovanja kao da su se danas dogodili. Nas dvoje odraslih, troje vlastite djece i nećak krenuli smo u svijet kao grlom u jagode, ne znajući kamo točno idemo, kako najsigurnije putovati, kojim cestama voziti, kakva je procedura na granicama … Nismo imali čak ni auto – karte zemalja kroz koje smo prolazili. Proputovali smo gotovo cijelu Slovačku i stigli skoro do ruske granice.

Pri ulasku u Poljsku dočekalo nas je iznenađenje; sve zlato, srebro, aparati i ostale dragocjenosti morali smo popisati. Svaki dan boravka u Poljskoj trebalo je platiti 10 maraka po danu i osobi. A nas je šest! Htjeli smo ostati nekoliko dana, ali toliko novca niti smo imali, niti smo željeli platiti.

Nakon carinske procedure, vozili smo se Poljskom nazad na zapad dok se konačno nismo približili našem odredištu. Nakon iscrpljujuće, dugotrajne i  mukotrpne vožnje u kasnim noćnim satima konačno stižemo u Sosnowiec. Grad nas je dočekao obavijen tamom. Nigdje ulične rasvjete, zgrade  u mraku djeluju sablasno.

„Što je ovo?“ pitamo s čuđenjem Edwarda.

„Redukcija, Jozef, redukcija!“

A onda nam je ponestalo goriva. A njega nema ni da ga zlatom plaćaš. Ni legalno, ni ilegalno. Ipak, Edward se nekako snašao i donio nam pun veliki karnister goriva.

Redukcija, nestašica goriva! Kao i kod nas!

Slijedi odlazak u Katowice. Lijep i zanimljiv grad, pun znamenitosti, pun dućana u kojima se nema bogzna što kupiti.

„Redukcija,“ rekao bi Edward.

„Sutra idemo u Krakow i Auschwitz!“ pao je dogovor. Kako se tome radujem! Sve novo i nepoznato u meni budi znatiželju.

Divim se starom, prelijepom Krakowu, njegovoj katedrali, centru, rudniku soli … Sve to ostavlja me bez daha.

Slijedi odlazak u Auschwitz koji se smjestio 50 km od Krakowa . O logoru sam ponešto znala iz škole. Znala sam u kojoj se državi nalazi, da spada u najveće i najzloglasnije logore, da su u njemu milijuni nedužnih zauvijek ostavili svoje kosti … Nisam mogla ni naslutiti što ću tamo zateći.

Već izdaleka na ravnoj vjetrometini dominirale su drvene barake okružene bodljikavom žicom. Nismo imali vodiča da nam kaže nešto više, ali i ono što smo tamo vidjeli bilo je zastrašujuće.

I to je bilo više nego dovoljno da u čovjeku izazove jezu i natjera suze u oči.

A vidjeli smo samo dio grozota …

Dakle, ljude vlakaše dovozili su u ovu pustopoljinu. Tu ih je dočekivao liječnik i odmah ih razvrstavao. Onima LIJEVO to je značilo SMRT ODMAH, onima DESNO – ODLOŽENA SMRT. Do kada?

Sa zidova pogledavale su nas jezive fotografije ispaćenih, neuhranjenih, izglađivanih logoraša. Unutar logora su prostorije prepune predmeta, onih koji su ovdje došli s imenom i prezimenom, a otišli u smrt samo kao jedan od niza brojeva. Jedna prostorija bila je krcata koferima i torbama s ispisanim imenima i prezimenima. Njima je rečeno:

„Kada pođete kućama, vaše stvari će vam biti vraćene.“

Ali, koliko se od njih vratilo?

Bilo je tu soba s odjećom, soba s obućom, soba s priborom za osobnu higijenu … Bilo je soba sa zubnim, ali i ortopedskim protezama, škarama, naočalama … Grozno je bilo ući u sobu s dječjim igračkama, kolicima, dudicama, bočicama,cipelicama …  Strašno!

Sve ovo su predmeti koji su PRIPADALI ljudima. Ali vidjeti dijelove ljudskog tijela!? Kosu!? U jednoj prostoriji nalazilo se brdo ljudske kose, kasnije saznadoh oko 7 i po tona. Ovo s kosom meni osobno  bilo je najstrašnije u cijelom logoru.

„Kako ljudi mogu činiti tako nešto? Kakvi to umovi ‘caruju’ u njihovim glavama? U ime čije ideje i kakve ideologije mogu činiti takva nečovještva?“

Toga dana pratila nas je i prljava, blatna kiša. Stakla i automobil izgledali su kao da ih je poprskao jureći kamion koji vozi kroz močvaru.

Tek na povratku, na jugoslavensko – mađarskoj granici saznali smo da se 26. 4. dogodio Černobil. Rusi su sve ove dane šutjeli tajeći ovu katastrofu. Tada sam shvatila zašto nas je putem po Poljskoj prala prljava kiša.

Ovih dana obilježen je  Dan sjećanja na žrtve holokausta. Ovim kratkim zapisom želim i ja doprinijeti obilježavanju toga dana s nadom i željom da se tako nešto nikada i nikome ne ponovi.

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kultura

PISMO VUKOVARU

Published

on

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Published

on

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Continue Reading