Damir Pešorda: 2041.

0

Ne bojte se, nije nikakva distopija u pitanju. Premda … nikad se ne zna. U svakom slučaju, namjere su mi puno skromnije, pozabavit ću se jednom vjesticom s jednog ovdašnjeg portala. Neki irski psiholog, Nigel Barber, izračunao je da će religije na svijetu nestati 2041. Aferim, Nigele!

Uvijek sam volio precizna proročanstva, a ne ono delfsko kukuljenje-mumuljenje! Lijepo ti čovjek kaže tog i tog sunčanoga ili oblačnoga dana dogodit će se to i to, pa ti vidi. Šteta je samo što takva proročanstva uvijek omanu. Kad se samo sjetim onih religioznih fanatika koji tisućljećima predviđaju točne datume smaka svijeta, sve ostave i okupe se na nekom brdu ili nekoj spilji i čekaju, a ono ništa, eh, žao mi ih dođe. Opet, nekako mi je drago živjeti i uživati rijetkim ljepotama i čestim budalaštinama koje me okružuju, pa mi je istodobno i drago što milenaristi svih vrsta nikada ne pogode. Priznajem, draža mi je moja bezvrijedna koža od njihove dirljive želje da budu u pravu.

Nigelovo proročanstvo samo se naoko čini drugačijim od proročanstava tih milenarista. Nigelov pristup zavarava jer se kiti ”znanstvenošću”, no u biti riječ je, kao i kod apokaliptičara raznih vrsta, o pukoj vjeri, koja je projekcija dubokih unutarnjih želja protegnutih u vremenu, povjerenih varljivoj budućnosti. U člančiću, između ostalog, piše: ”Antropolozi se, naglašava Barber, zadnjih osam godina bave pitanjem zbog čega je ateizam u porastu u ekonomski razvijenijim državama. Antropolog James Fraser tako tvrdi da je religija sredstvo koje ljudima pomaže da izađu na kraj s egzistencijalnom nesigurnošću. Barber vjeruje da je ova teza točna.” Iz toga irski psiholog zaključuje da će do 2041. godine religije nestati jer će, valjda, društvo toliko napredovati da će nestati ”egzistencijalne nesigurnosti”. Razmotrimo li malo samo tu tezu, ubrzo ćemo se suočiti s loše prikrivenom utopijskom vjerom u progres koji će jednoga dana spustiti raj na zemlju, pa neće biti ni potrebe za utjehom u nekom onostranom raju.

Ta ideja toliko je diskutabilna, toliko protivna sveukupnom ljudskom osobnom i povijesnom iskustvu i toliko je puta u praksi završila u moru krvi i užasima gulaga, da o njoj nitko razuman ne želi ozbiljno ni raspravljati. No, unatoč svemu, uvijek se nađe neki Nigel koji, zaogrnut plaštem lažne znanosti, prorokuje neko rajsko sutra. Naravno, uz uvjet da se odreknemo onoga što jesmo ili što vjerujemo danas. Na žalost, takvi se recepti obično obiju o glave onih koji u njih povjeruju, ali i glave onih oko njih, koji ništa nisu krivi. Osim toga, otkud Barberu ideja da se ”egzistencijalna nesigurnost” mislećeg bića pojavljuje samo u uvjetima materijalne oskudice!? Sartre je živio puno bolje i udobnije od moga pokojnoga djeda, ali ga je, čini se, ”egzistencijalna nesigurnost” više žuljala. Čak toliko da je osmislio cijeli filozofski sustav kako bi zatrpao tu ranu u svom biću. Šteta samo što ga njegov recept za izlaženje na kraj s nevoljom ”bačenosti u svijet” nije nadživio. Jer da jest, Sartreove bi crkve bile pune, a katoličke prazne. Čini mi se da tvrdoglava stvarnost svjedoči drugačije.

Ne bavim se proročanstvima, ali jedno prilično pouzdano mogu tvrditi: religije će nadživjeti 2041. godinu, a hoće li Barber, Bog zna.

 

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari