Damir Pešorda: Ispovijed

    1

    Svakog ljeta odem s obitelji u Međugorje. U redu za ispovijed počnem razmišljati o fenomenu katoličke ispovijedi. Taman kada sam trebao doći na red jedna robusna sredovječna žena hitro se iz susjednog reda prebaci u našu ispovjedaonicu. Ah, te hercegovačka snalažljivost i pred Bogom! Sjetim se Raosova junaka kojemu se Bog nešto zamjerio pa mu je minirao crkvu. Jer kao prava imotska prznica nikomu nije ostajao dužan. Ispovijed formalna, kratka, pokora isto, teško je biti grješan u današnje vrijeme. No, kao nikada do tada osjećao sam de nešto nedostaje, da se nešto izgubilo. Sjećam se Tantalovih muka pred prvu pričest zbog straha od ispovijedi i Božjeg gnjeva. Što ako je tuđa trešnja ili svađa u dječjoj igri neoprostiv grijeh?

    međugorjeČekajući misu, nastavio sam razmišljati o ispovijedi. Postala je puka, dosadna formalnost. Čak i mnogim svećenicima. A, zapravo, riječ je izvanrednom fenomenu u usporedbi s kojim su Freudov kauč ili raznorazne suvremene njuejdžovske papazjanije tek blijede imitacije. Dekalog je najkraći i najstroži kodeks u povijesti čovječanstva. Mnogi su na različitim dijelovima kugle zemaljske i u različitim vremenima pokušavali sročiti različite kodekse po kojima bi trebao živjeti čovjek, kao pojedinac i kao društveno biće, no Deset Božjih zapovijedi u tom smislu visoko strše kao nedosegnut uzor. Jer što reći, primjerice, o pitagorejskom propisu ”Ne mokriti okrenut prema suncu”, pa makar se u istom skupu pravila za ispravan život nalazili i mnogi mudri i pametni savjeti. U pročišćenom i skraćenom tekstu Deset Božjih zapovijedi kako ih naučava Katolička crkva nema viška, mitologije ni praznovjerja. Ništa također ni nedostaje, sve je tu! Ali to su istodobno i vrlo stroga pravila koliko god izgledala samorazumljivima.

    Recimo, prva zapovijed: ”Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih Bogova uz mene”. Na prvu svaki bi prosječni kršćanin rekao da s to zapovijedi nema problema. Međutim, je li to baš tako? Što prosječan kršćanin zna o Bogu? Kako može biti siguran da je ono što on pod tim pojmom podrazumijeva uistinu Bog Abrahamov, Mojsijev, Bog Otac iz Novog Zavjeta? Uostalom, filozofi tvrde da se o Bogu ništa ne može pouzdano znati jer bi takvo znanje na neki način ograničavalo Njegovu apsolutnu narav. Mistici i sveci tom problemu mogu doskočiti putem Božje milosti, no većina ljudi nisu ni mistici ni sveci. Stoga im ostaje slijediti Božje zapovijedi i tumačenja Crkve. Nevolja je samo što su suvremeni ljudi skloni odbacivanju bilo kojeg autoriteta pa se olako odaju praksama koje su izravnoj kontradikciji s prvom Božjom zapovijedi. Netko prakticira jogu, netko šuruje s mutnim anđelima, netko se pali na literaturu o samopomoći, netko se obraća vračarama, horoskopu, tarotu itd. O ”spominjanju imena Božjeg uzalud” da i ne govorimo, u Hrvatskoj se psuje sve u šesnaest!

    ”Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”, kaže zapovijed. Obično se drži da to podrazumijeva odlazak na nedjeljnu misu. Formalno da, međutim svetkovati znači i puno više, znači u najmanju ruku da se cijeli dan osjećamo svečano, zahvalno Tvorcu, no većina nas poslije mise ide po drugim poslovima, često do kraja dana i zaboravljajući da smo bili na misi. Dobro, reći ćete, sve su to sitnice, ali većina ljudi živi ispravno i ne čini one teže grijehe kao što su ubojstvo, krađa ili bračne prijevare. Što se ovog posljednjeg tiče, danas su sve rjeđi muškarci i žene koji se toga pridržavaju. Dovoljno je pogledati oko sebe ili zaviriti u statistike o razvrgnutim brakovima da se uvjerimo da je tomu tako. Međutim, to ne znači da oni naoko ispravni vjernici mogu mirno spavati. U Evanđelju piše ”I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga …”. Ne vidim nešto baš očiju po ulici. Ipak, kontrirat će mi oni uporniji, većina ljudi ne ubija niti krade! A abortusi, a tragedije na cestama, a uporaba štetnih kemikalija u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, a bešćutnost prema bližnjem u nevolji koja za rezultat često ima tragičan rasplet, a nevraćanje dugova, a potkradanje poslodavca ili države, a neisplata isporučene robe ili pošteno zarađene plaće!? – odgovorit ću takvima.

    Vraćajući se iz Međugorja, tješio sam se da su me neznatna društvena pozicija i nepoduzetna narav u dobroj mjeri zaštitile od gore spominjanih grijehova. No slaba je to utjeha ako izostaje ona unutarnja vatra koja ispovijed čini izvanrednim događajem u životu istinskog vjernika. Nije problem u tomu što je čovjek grješan, on je to po definiciji, problem je što sve više gubimo sposobnost žarkog pokajanja.

    Damir Pešorda/hrsvijet

     

    facebook komentari

    • peppermintt

      Tako se čovik osjeća kad se udalji od vjere 🙂 Ispovijed je čin osobne naravi, osobne spoznaje grijeha, osobne spoznaje i vjere u milost pokajanja , vjere u milost oproštenja.
      samo ne triba čekati blagdane za ispovid, nego češće , izbjegneš gužvu i imaš vrimena na miru prozboriti s svećenikom.