Damir Pešorda: Katapult

0

Da me nije zapala Hrvatska, sasvim lijepo bih zdvajao i u ukrajinskoj koži. Sličan su nam narod, tužan i naivan, narod koji i rijetke pobijede uspješno pretvara u dugoročne poraze. Nama su kroz povijest ukrali ili oteli štošta, a njima čak i ime. Kijevska Rus, prva prava država na slavenskom istoku, nastala je, kao što joj i ime kaže, oko Kijeva. Danas je svjetski povjesničari uglavnom drže kolijevkom ruske državnosti. I jezik ukrajinski standardiziran je na temelju narodnih govora koji su se govorili u tom kraju. Danas se u tim krajevima govori suržikom, jezičnom mješavinom iskrivljenog ruskog i ukrajinskog. Moskalji, kako ih je zvao moj prijatelj Sergij, zaposjeli su s vremenom ime i teritorij nekadašnje Kijevske Rusi. Ukrajincima je ostalo birati između imena Ukrajinci i Malorusi. Kako ovaj drugi naziv u sebi sadrži određeni podcjenjivački odnos prema onome na koga se odnosi, što im je drugo preostalo nego prozvati se Ukrajincima.

Ovih dana gledao sam u televizijskim vijestima kako demonstranti na kijevskom Majdanu grade barikade i jedan golemi katapult! Štošta mi je prošlo kroz glavu, tim trgom prolazio sam prije petnaestak godina, bilo je vraški hladno i nije mi bilo do razgledanja, u sjećanju je ostao samo toj osjećaj veličine i hladnoće trgova i gradskih ulica u tim istočnim gradovima. Katapult sam po sebi učinio mi se svojevrsnim simbolom. Izumljen je vjerojatno u staroj Grčkoj, kao i demokracija. Njegova pojava na jednom europskom velegradskom trgu na početku dvadeset prvog stoljeća nije samo kuriozitet, ona nužno izaziva i određene asocijacije i zaključke. Prvo, katapultom se na Majdanu prosvjednici bore za demokraciju, grčkim izumom za drugi grčki izum. Drugo, katapult je najmoćnije oružje starog vijeka, njegova pojava u kontekstu post-modernoga svijeta nagoviješta možda paradoks: da se povijesna kultura moderne, kojoj postmodernizam također pripada kao rezignirano osvrtanje, stilizacija i pastiš, nezadrživo strovaljuje u neki novi stari vijek i obnovljeno poganstvo.

No zadivljuje entuzijazam i dovitljivost ukrajinskih graditelja katapulta, i na neki način čine me ponosnim na moju treću domovinu. Prve dvije su, naravno, Hercegovina i Hrvatska. U Ukrajinu sam prvi put došao 1997. Poslom, nisam o toj zemlji prije toga znao baš puno. No kada čovjek proživi četiri godine u Lavovu, ne može ne zavoljeti taj grad srednjoeuropskog šarma, protkanog diskretnom jezom Istoka na čijem je rubu smješten. A o Ukrajincima, jedinim ikavcima, uz Hercegovce i Dalmatince, u slavenskom svijetu da i ne govorim. No sve su to samo krhotine sentimentalnih sjećanja, nevezane izravno za veliku dramu ukrajinskog naroda koja se odvija pred našim očima. Dramski sukob je kao i u svakoj valjanoj drami sudbonosni, štoviše ontološki, tiče se temelja i utemeljenja. Sukob je to Zapada i Istoka, demokracije i tiranije, ideala i pragme, domoljublja i odrođenosti, ukrajinstva i rusofilstva. Ali, ne lezi vraže, stvari nikada nisu tako jednostavne i jasne kakvima se čine!

Ni Zapad ni Istok nisu više što su bili, odnosno kakvima smo ih mi iz slavenskog međuzemlja zamišljali. Izravni povod kijevskih prosvjeda bilo Janukovičevo odmicanje od Europske unije i primicanje Putinovoj Rusiji. Nacionalno svjesni Ukrajinci možda su posljednji idealizatori ideje Europe u njezinom izvornom smislu. Pritisnuti ruskom prijetnjom propustili su vidjeti da Eu nije Europa, te da se na mjestu negdašnje Europe gradi visokobirokratizirani imperij, nezajažljivih apetita. Uz ukrajinske nacionaliste Europi se priklonilo i urbano stanovništvo koje uistinu vjeruje u europski tip demokracije i europski način života. I njima i nacionalistima zajedničko je da Rusiju vide kao prijetnju. Pridoda li se tomu činjenica da su razmjere korupcije u Ukrajini impresivne čak i za hrvatske standarde, jasno je da otpor kliki na vlasti ima znatan potencijal.

Piše mi prijateljica iz Lavova da su prosvjednici u Lavovu zauzeli zgradu oblasne administracije te da blokiraju policijske snage kako bi ih spriječile da odu u Kijev pomagati u gušenju demonstracija. Na internetskim stranicama lista ”Postup” čitam da se slični procesi odvijaju i u drugim zapadnoukrajinskim gradovima Ternopil’u, Ivano-Frankivs’ku, Černivec’u, Rivnu i dr. U Lavovu je, čitam dalje, sahranjen Jurij Verbyc’ky, žrtva s kijevskog Majdana, intelektualac, znanstvenik, kandidat prirodoslovno-matematičkih znanosti. Na Jurijevu sprovodu mitropolit Ukrajinske grkokatoličke crkve Igor Voz’njak govori: ”Što poželjeti krvnicima? Spoznanje i pokajanje, jer sud Gospodnji je blizu.”

U drugom članku politički analitičar Grygorij Perepelycja drži da je vlast spremna silom ugušiti prosvjede, kao potvrdu za to uzima i imenovanje Andrija Kljujeva na čelo Predsjednikove administracije, očito sklonijeg radikalnim rješenjima od svoga prethodnika. Međutim, ukrajinski analitičar drži da vlast tako dugoročno gubi. Vlast može pobijediti prosvjednike na Majdanu, ali pobuna će se nastaviti u predgrađima i u unutrašnjosti zemlje, naročito u zapadnoj Ukrajini. Ljudski resursi prosvjednika su, drži analitičar, kudikamo veći jer iza njih stoji narod, a sukob bi se, ako se nastavi, mogao pretvoriti u građanski rat. No valja priznati da je dobar dio zemlje još uvijek uz Janukovyča. Oblasne vlasti Dnipropetrovs’ka, Hersonske oblasti i Donec’ka daju mu podršku, a na Krimu idu i korak dalje te pozivaju Putina da intervenira.

Ukrajina vrije, slično kao i Hrvatska devedesete. Prevratnički zanos je zahvatio naciju, Zapad je ideal, Istok je prijetnja, domoljublje do neba. Hoće li pobijediti? Teško je reći. No jedno je izvjesno, od poraza i u krvi ugušenih prosvjeda strašnijim bi se mogla pokazati razočarenje nakon eventualne pobjede. U Europu kao ideal, kao i u one koji bi prigrabili plodove takve jedne pobjede. Opet, s druge strane narod bez vjere u neki cilj ne može postojati, raspada se u dezorijentiranu gomilu pojedinaca. Stoga, svatko koga cinizam do kraja nije obuzeo, ne može ne solidarizirati se sa zanosom prosvjednika na ”Jevromajdanu”.

Damir Pešorda

facebook komentari