Damir Pešorda: Mali trakat o povlačenju

0

Privlačna priča o povlačenju počela je u trenutku kada je kao jedini legitimni cilj hrvatske politike postavljen ulazak u Europsku uniju. Svatko tko bi u ispravnost toga cilja posumnjao automatski je proglašavan ksenofobom, rigidnim desničarom i natražnjakom. Govorilo se dat ćemo jedan a povući tri, osnivale se agencije i druga tijela za povlačenje, zaposlena je cijela vojska stručnjaka povlačitelja. Kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini. Sve nevolje koje su nas pogađale bile su lako podnošljive u svijetlu svijetle budućnosti, u kojoj ćemo lagodno živjeti od povlačenja iz izdašnih fondova Europske unije.

Čak su i umjereni nacionalisti pristajali na činjenicu da moramo izručiti naše vojne zapovjednike Haaškom sudu kako bismo u doglednoj budućnosti mogli povlačiti do mile volje. I na to da moramo Slovencima dati pristup otvorenom moru kako bismo jednog dana imali otvoren pristup europskim fondovima. I na to da moramo povlačiti svoje istočne susjede u eurointegracijskom smjeru, samo kako bismo došli u poziciju da povlačimo. Nekoć pomalo prezreni glagol ‘povlačiti’ (povlačiti za rukav, povlačiti po blati itd.) postao je rajska glazba za elitne i narodne uši. Tko god je štogod sumnjičavo zucnuo o povlačenju, ekspresno je ”povučen” iz javnog života. Lijevi i desni svađali su se oko toga tko je za povlačenje spremniji i opremljeniji, a ne oko toga koliko je pametno sve nade polagati u povlačenje.

Ipak, kako se trenutak famoznog povlačenja približavao, euforična očekivanja oprezno su korigirana. Tako je Milanović Kosoričina ”tri za jedan” spusti na ”dva za jedan”. Eura, naravno. Otuda valjda i naziv tajanstvenog Plana 21. Ali u povlačenje kao takvo nitko tko drži do sebe nije se usudio sumnjati. Svi ti pametni ljudi, sveučilišni profesori, neovisni i ovisni analitičari, političari, kolumnisti, neoliberali i neokomunisti, svi su i dalje dosljedno ispovijedali vjeru u Povlačenje. I svi su oni nešto povlačili u ime dolazećeg Povlačenja. Tako da ih se može i razumjeti, no kako razumjeti sluđene običnike koji su u ime Povlačenja cijelo desetljeće bili povlačeni za nos?

Onda je prije izvjesnog vremena ministar Linić gotovo stidljivo pustio glas u javnost da bismo u prvoj godini Povlačenja mogli ostati kratkih rukava, to jest više uplatiti u Eu nego povući. Danas, 13. 10. 2013., čitam u Večernjem listu da bi taj manjak mogao iznositi oko 44 milijuna eura. Ispostavlja se da su davanja fiksna, a povlačenje krajnje neizvjesno. Računica postaje još poraznija ima li se  u vidu da će također fiksni dio PDV-a i carina ići u eunijsku blagajnu, da vojsku stručnjaka povlačitelja također treba plaćati, da treba organizirati izbore za europoslanike, da se treba prilagoditi europskim kvotama za određene vrste proizvoda, da od nekih proizvoda koje nismo ”brendirali” treba odustati, da će se čak i od povučenih sredstava dobar dio vratiti tamo odakle su povučena budući da će kao izvođači eventualnih radova konkurentniji biti oni iz razvijenih europskih zemalja, da nam iz Eu još uvijek prijete sankcije zbog Zakona o europskom uhidbenom nalogu …

A najgore od svega toga jest to da se iz priče o Povlačenju, čak i ako se pokaže kao potpuno promašena, više ne možemo samo tako povući. Jer i povlačenje iz Povlačenja treba platiti, a mi smo već odavno švorc.

 

 

 

Damir Pešorda

facebook komentari